Piše: Nada Kovačević
Žarko Vujović je otišao iz Crne Gore prije mnogo godina, ali Crna Gora nikada nije otišla iz njega. Ostala je tamo gdje čovjek najduže čuva ono najvažnije – u glasu, u sjećanju, u mirisu djetinjstva, u slikama predjela koji se nose kroz život i onda kada ih odavno gledamo samo iz daljine.
Svoju priču naziva „sasvim običnom“. A možda upravo tako govore ljudi koji su prošli mnogo, ali nijesu naučili da od sopstvenog života prave veliku predstavu. Oni koji su ćutke radili, učili, padali i ustajali, dokazivali se tamo gdje ih niko nije čekao raširenih ruku, i sve vrijeme u sebi nosili jednu zemlju, jedan jezik, jednu mladost i jedan svijet koji se više nikada nije mogao vratiti onakav kakav je bio.
Njegov odlazak u Italiju 1988. godine bio je početak puta koji nije mogao do kraja da isplanira. Krenuo je za znanjem, za strukom, za mogućnošću da se ostvari kao inženjer. A onda su došle godine koje su mnogima promijenile životne pravce, prekinule povratke, pomjerile domove i ostavile u čovjeku tiha pitanja na koja se odgovori traže cijelog života.
U Italiji je Žarko Vujović gradio karijeru, sticao priznanje, radio u svijetu ozbiljne industrije, velikih sistema i precizne mehanike. Ali iza tog profesionalnog puta stoji i jedna mnogo dublja, ljudska priča – priča o čovjeku koji je morao da se snađe u tuđoj zemlji, da svojim znanjem zasluži povjerenje, da svakog dana potvrđuje ko je i koliko vrijedi. Priča o čovjeku koji je uspio, ali koji uspjeh nikada nije odvojio od onoga odakle je krenuo.
U njegovom životu ima i umjetnosti, horskog pjevanja, teatra, galerija, antiratnih poruka i duboke potrebe da čovjek ostane čovjek i onda kada vrijeme oko njega postane teško. Ima u njemu tragova Jugoslavije, tuge devedesetih, ljubavi prema Crnoj Gori, ali i vjere da mala zemlja može biti velika ako sačuva obraz, prirodu, znanje i dostojanstvo svojih ljudi.
Zato ovo nije samo intervju sa jednim Crnogorcem koji je život i karijeru izgradio u Italiji. Ovo je razgovor sa čovjekom koji je otišao, a nikada se do kraja nije rastao. Sa čovjekom koji je u tuđini našao svoj profesionalni put, ali je u sebi sačuvao zavičaj kao najnježniju ranu i najljepšu pripadnost.
Priča Žarka Vujovića je tiha, ali nije mala. Ona je priča o jednoj generaciji, o odlascima koji su trebalo da budu privremeni, o povratcima koji su ostali u mislima, o životu koji nas često odvede dalje nego što smo planirali. I o srcu koje, uprkos svemu, zna gdje mu je početak.
Jer čovjek može promijeniti grad, državu, posao i jezik svakodnevice. Ali ono mjesto iz kojeg je prvi put pogledao svijet – ako ga je istinski volio – ostaje u njemu zauvijek.
#Žarko Vujović: Da, često kažem da je moja priča „sasvim obična“, i to možda zato što sam uvijek imao osjećaj da nije dovoljno “spektakularna” u poređenju s onim što ljudi obično smatraju zanimljivim. Ona je više vezana za profesionalni i industrijski svijet nego za ono što odmah osvaja pažnju, kao što to čine umjetnost, književnost ili kultura. Specifična je, i možda baš zato i tiha.
Prije 1988. godine već nekoliko puta sam konkurisao za međunarodne stipendije za postdiplomsko usavršavanje — za Sjedinjene Američke Države, Njemačku, Finsku. Međutim, nisam uspijevao da ih dobijem, jer su za te zemlje uvijek postojali kandidati sa boljim prosjekom ili jačim referencama.
U jednom trenutku sam odlučio da se više ne vodim samo destinacijom. Počeo sam da gledam ono što me zaista interesuje u okviru samog konkursa, a ne gdje će me on eventualno odvesti.
Tako je 1988. godine došla stipendija Vlade Italije. I to je bio moj prvi pravi korak prema Italiji — ne kao unaprijed zamišljen cilj, nego kao rezultat jednog procesa u kojem sam, na neki način, slijedio ono što mi je tada bilo profesionalno i ljudski najbliže.
#Žarko Vujović: S obzirom na to da je moja specijalizacija bila prvenstveno industrijski dizajn, Italija se na neki način prirodno nametnula kao prvi izbor. U tom trenutku sam već počeo da se interesujem detaljnije, imao sam u vidu nekoliko instituta i škola za aplikativni i umjetnički dizajn, i polako sam pokušavao da razumijem gdje bi to sve moglo da me odvede.
Nekih mjesec dana nakon što sam dobio stipendiju, pozvali su me iz Ambasade Italije na razgovor. Tamo su mi, prilično jasno i uvjerljivo, preporučili da bi, s obzirom na moje prethodne studije, najbolji izbor bio Torino, odnosno odjeljenje za razvoj i istraživanje u Fiatu.
Taj razgovor je na neki način bio presudan. Prihvatio sam tu sugestiju i otišao u tom pravcu — ne kao prema unaprijed zacrtanom planu, nego kao prema jednoj mogućnosti koja se u tom trenutku učinila prirodnom i logičnom.
#Žarko Vujović: Iskreno, početak u Italiji nije bio nimalo jednostavan, posebno u Fiat-u, gdje sam se već nakon prvih mjesec dana suočio sa različitim ograničenjima, prije svega u pristupu informacionim sistemima i načinu rada. Vrlo brzo sam shvatio da ono što sam zamišljao neće biti lako ostvarivo u tom okviru.
U tom trenutku, uz pomoć predstavništva Zastave u Torinu, došao sam do jednog važnog susreta — upoznao sam američkog dizajnera Tjardu (Tom Tjaarda), koji me je prihvatio u svoj studio na usavršavanje. To je bio izuzetno značajan period za mene.
Tjaarda je bio veliko ime u svijetu dizajna, sa radovima koji su obilježili automobilsku industriju — od Ferrarija 330 GT, preko De Tomaso Pantere, Mercedes 230 SL coupéa, Fiat 124 Spidera, pa sve do brojnih prototipova za Pininfarinu i Giugiara. Od njega sam mnogo naučio, ne samo o formi i estetici, već i o nečemu što je tada za mene bilo presudno: kako se ideja pretvara u realan proizvod.
Govorio mi je o tehnologiji, o trendovima, ali i o vrlo konkretnim stvarima — troškovima, serijskoj proizvodnji, montaži i demontaži, prilagođavanju automatizovanim linijama. To je bio sudar idealizovanog dizajna i realnosti industrije.
U jednom trenutku sam shvatio da se moj put mora pomjeriti. Vratio sam se logičnijem pravcu i posvetio se mašinskom projektovanju.
Dolazak u Italiju 1988. godine, iz industrijske perspektive, bio je ujedno i ulazak u jedno prelazno vrijeme evropskog inženjerstva. To je bilo izuzetno dinamično razdoblje: automatizacija, automobilska industrija, nove metode proračuna. Bio je to trenutak prelaska sa elektromehaničke logike i relejnih sistema na PLC tehnologiju, odnosno sa analognog na digitalno upravljanje procesima.
Istovremeno su se otvarala vrata CAD projektovanja, FEM metoda, i potpuno novih pristupa proizvodnji kroz automatizovane linije. Na nekoliko instituta u Torinu specijalizovao sam se za CAD/CAM sisteme i numeričke metode poput ANSYS-a i NASTRAN-a, jer je to postajalo neophodan alat za sve ono čime sam želio da se bavim.
U tom periodu, u pozadini su počeli i veliki problemi u Jugoslaviji. Čekao sam mjesecima, možda i naivno vjerujući da će se situacija smiriti, dok sam istovremeno tražio svoj profesionalni put u Italiji. Bio je to i lični i profesionalni stres — susret sa strukom u potpuno novom kontekstu, sa italijanskim inženjerima i tehnologijom, koji me je tjerao da stalno preispitujem svoje znanje.
Iz Crne Gore su mi stizali univerzitetski udžbenici, koje sam pažljivo prelistavao, upoređivao sa italijanskim materijalima i pravio svoj lični “vodič” kroz sve što sam morao da nadoknadim i razumijem.
U isto vrijeme pratio sam specijalizovane nedjeljnike sa oglasima i jednog dana odlučio da direktno kontaktiram firmu čiji su mi se proizvodi učinili posebno interesantnim. Već sljedećeg dana bio sam u tehničkom odjeljenju. Vlasnik firme me je primio, kratko saslušao, a zatim me odveo u konstrukcioni biro, pred veliki sklopni crtež industrijskog elevatora, i jednostavno pitao: „Da li bi znao da projektuješ i dimenzionišeš ovo?“
U tom trenutku sam, možda i više iz unutrašnjeg uvjerenja nego iz sigurnosti, rekao da mogu. Njegov odgovor je bio kratak: „Sjutra u osam na posao.“
Tako je počelo.
Moj prvi projekat u Italiji bio je elektromehanički bregasti podizač karoserije od jedne tone na visinu od 2,5 metra, sa sistemom mehaničke zaštite od pada, namijenjen Fiat-u. Nakon toga, tokom četiri godine u toj firmi, radio sam na desetinama sistema za automobilsku industriju: manipulatorima, montažnim ostrvima i linijama, translatorima, vertikalnim i linearnim transporterima, pick&place sistemima, industrijskim liftovima i raznim rješenjima za automatizovanu montažu.
Kasnije sam prešao u drugu firmu, gdje sam nastavio rad na sličnim projektima, posebno u oblasti automotive industrije. Vremenom sam se specijalizovao za globoidne bregaste mehanizme i sisteme za automatsku izmjenu alata sa magacinom alata, namijenjene savremenim obradnim centrima.
To su sistemi koji su, u svojoj suštini, čisto mehanički — i upravo u tome leži njihova snaga. Oni ne zavise od elektronske ili digitalne kontrole, osim u slučajevima kada je potrebna informacija o procesu u svakoj fazi kretanja. Mehanika tu i dalje ostaje nezamjenljiva, jer obezbjeđuje ponovljivost i preciznost koju drugi sistemi još uvijek teško dostižu, ali je zato i skuplja.
Zbog toga se takva rješenja koriste za operacije koje se ponavljaju na potpuno identičan način, iako im nedostaje fleksibilnost drugih tehnologija. Danas se sve više kombinuju različiti pristupi, i upravo u toj ravnoteži mehanike i automatizacije i dalje vidim prostor za razvoj.
#Žarko Vujović: Ljubav prema muzici, a posebno prema horskom pjevanju, dolazi iz mog dugogodišnjeg iskustva u horu „Stanko Dragojević“, čiji sam član bio punih dvadeset godina. To je nešto što je ostavilo trag koji se teško popunjava.
Kada sam se preselio u Torino, dugo sam tražio hor koji bi mi odgovarao, onaj veliki, mješoviti hor kakav sam poznavao i volio. Međutim, takvih horova gotovo da nije bilo. Veći ansambli su uglavnom bili profesionalni ili poluprofesionalni, što je za mene bilo previše zahtjevno u tom kontekstu. S druge strane, postojali su brojni mali horovi, sa desetak ili dvadesetak članova, ali mi to jednostavno nije odgovaralo onome što sam tražio.
I tako je tek 2005. godine došao hor „ClariCantus“, čiji sam član već dvadeset godina. To je bio neki prirodan nastavak, ali i svojevrsni povratak onome što mi je nedostajalo.
Što se tiče teatra, posebno tog alternativnog, on se pojavio mnogo spontanije. Došao je kroz ljude s kojima sam se družio, kroz jednu vrstu umjetničkog i ljudskog susreta koji nije bio planiran.
Preko moje supruge upoznao sam Claudija Canala, novinara, istoričara i publicistu, koji je godinama pratio i dokumentovao dešavanja na Balkanu. Kroz njegov rad, ali i kroz cijeli krug ljudi oko njega, počeli su da nastaju antiratni projekti, konferencije i predstave koje su na potpuno drugačiji način govorile o stvarnosti.
To nijesu bile klasične pozorišne predstave, već mješavina čitanja, recitacije, muzike, glume i interakcije sa publikom, često uz video materijale i arhivske snimke. Sve je to imalo snažnu dokumentarnu i emotivnu dimenziju.
Bio je to prije svega teatar protesta, teatar društvene kritike — prostor u kojem su se ispričale i biografije važnih, a zaboravljenih ljudi, ali i „vijesti sa južnog fronta“, kako smo ih tada zvali.
Učestvovao sam u desetak takvih predstava, ili akcija — teško mi je čak i da ih tačno definišem, jer su uvijek bile nešto između umjetnosti i stvarnosti.
#Žarko Vujović: Ovo je zaista teško pitanje, jer koliko god da sam vidio, uvijek imam osjećaj da je premalo. Umjetnost za mene nije nešto što se “obilazi”, nego nešto u što se ulazi — i iz čega se izlazi malo promijenjen.
Putovao sam kad god mi se ukazala prilika, samo da bih vidio neku važnu izložbu ili djelo koje me je u tom trenutku zvalo. I često su to bili trenuci koji se ne pamte kao “mjesta”, nego kao osjećaji.
Sjećam se, na primjer, Fondacije Pierre Gianadda u Martignyju, gdje sam gledao veliku retrospektivu Diega Rivere i Fride Kahlo. Ili izložbe Van Gogha sa stotinama radova, gdje sam se u jednom trenutku bukvalno izgubio — ne u prostoru, nego u toj količini emocije i energije koja te preplavi.
Ako bih morao da izdvojim muzeje, teško mi je da budem pravedan. National Gallery u Londonu, Tate, Van Gogh muzej u Amsterdamu, Uffizi u Firenci, Musée d’Orsay u Parizu, Egipatski muzej u Torinu… i već u tom trenutku imam osjećaj da sam nekoga nepravedno izostavio.
A i to govori nešto: umjetnost se ne može sabrati u listu.
Što se tiče umjetnika, i tu sve zavisi od trenutka, od mog unutrašnjeg stanja, od toga šta me u tom času “pogodi”. Ipak, neki se uvijek vraćaju.
Caravaggio, zbog te nevjerovatne snage svjetla i tame. Artemisia Gentileschi, ne samo zbog njenog slikarskog genija, nego i zbog života koji je bio sve osim lak. Guardi, Tiziano, Tintoretto, Van Gogh, Courbet — svi oni nose nešto što me uvijek iznova vraća njima.
Od savremenih umjetnika, Anish Kapoor mi je posebno drag. Imao sam priliku da ga vidim u Firenci, Čikagu… i uvijek imam isti osjećaj: kao da prostor prestaje da bude prostor, i postaje nešto drugo.
#Žarko Vujović: Ja sam u Italiju došao iz Jugoslavije. Za mene je to bila ozbiljna i uređena zemlja, sa jednim posebnim osjećajem stabilnosti koji danas možda još više cijenim.
Kako je to izgledalo? Gdje god bih došao ili s kim god bih razgovarao, sve je bilo vrlo otvoreno i pozitivno. Ljudi su se iskreno interesovali, a često su voljeli da mi pričaju o svojim iskustvima, odmorima i putovanjima, posebno oni koji su već bili u Jugoslaviji i imali neka lijepa sjećanja.
A onda su došle devedesete i s njima promjena koju niko od nas nije mogao da predvidi. U tom periodu mi je često bilo teško da odgovaram na pitanja, jer ni sam nisam imao jasne odgovore. Sve je postalo složenije, a način na koji su nas gledali često je bio oblikovan daljinskim slikama i pojednostavljenim pričama.
Postepeno se mijenjao i taj spoljašnji pogled, i mi smo počeli da bivamo predstavljani na jedan grub i redukovan način, što mi je tada bilo teško da prihvatim i razumijem.
Nedostaje mi ta Jugoslavija i njen mentalitet, ne samo kao država, nego kao osjećaj svakodnevnog života i načina na koji su ljudi komunicirali. Zato Crnu Goru često doživljavam kao neku vrstu nastavka te priče, iako znam da to nije u potpunosti tako.
Ono što je ostalo iza Jugoslavije nije uvijek bilo lako sačuvati i nadograditi. Mnogo toga je izgubljeno, ili je prošlo kroz promjene koje nisu uvijek bile jednostavne za sve nas.
Taj period rata i promjena ostao je u meni kao jedno teško i tužno sjećanje, nešto što me je duboko obilježilo.
#CGDIJASPORA: Kada biste svoju životnu priču morali opisati jednom rečenicom – kako bi ona glasila?
#Žarko Vujović: Moja priča je prilično obična, kažem to zato što se ona koju sam imao u glavi nije odigrala onako kako sam zamišljao. Nije je bilo onako kako sam planirao, jer nijesam ja birao svoju priču, već su je događaji tog vremena ispisali umjesto mene. Devedesete su, na neki način, napisale moj životni put.
Namjeravao sam da se vratim u Jugoslaviju, u Crnu Goru, pa možda kasnije ponovo odem u neku drugu zemlju, ali tada nijesam razmišljao o trajnom ostanku nigdje. Život je, međutim, imao druge planove.
Naravno, danas sam zadovoljan što sam ovdje i što sam na kraju ostao. Italija mi je mnogo dala: priznala je moj rad, omogućila mi da učestvujem u projektima širom svijeta, da budem delegiran kao stručnjak i da osjetim profesionalno poštovanje koje mi mnogo znači.
Ipak, negdje duboko, te linije koje su mogle biti drugačije ostaju kao podsjetnik da život često ne prati naše planove, već vlastiti tok.
#CGDIJASPORA: Koja je vaša poruka na kraju.
#Žarko Vujović: Moje srce svakako pripada Crnoj Gori i uvijek joj se vraćam, jer je to ljubav bez granica. Nije to samo zemlja u kojoj sam rođen. To su pejzaži koje nosim u sebi, ljudi koje pamtim, mirisi, glasovi i uspomene koje vrijeme ne uspijeva da izbriše. Gdje god živio, jedan dio mene uvijek ostaje tamo.
Volio bih da jednog dana vidim Crnu Goru među najboljima. Mala smo zemlja, a možda baš zbog toga imamo posebnu šansu. Nemamo pravo da budemo prosječni. Treba da uredimo našu zemlju slijedeći ljepotu njene prirode i da sve ostalo uskladimo s njom. Počevši od obrazovanja, poštovanja prema svakom čovjeku i odgovornosti prema mlađim generacijama.
Jednog dana oni koji dolaze poslije nas postavljaće nam pitanja. Možda će nas i kritikovati. I imaće pravo na to. Pitaće: „Pa ko je ovdje živio devedesetih? Šta ste naučili iz svega što ste prošli?“ Kako smo mogli da dozvolimo da našu jedinstvenu obalu, tih čudesnih stotinu kilometara između planina i mora, pretvaramo u beton, u sulude višespratne kvartove i džinovske hotele, umjesto da sačuvamo ono što nam je priroda velikodušno poklonila?
Uskoro ćemo ući u Evropsku uniju i iskreno se nadam da će naši predstavnici u Evropskom parlamentu prije svega braniti ljudska prava, jednakost i očuvanje prirode. Da će uvijek biti protiv rata. Da će poštovati komšije i osjećati odgovornost prema svakom ugroženom čovjeku, ma koliko daleko bio od nas. Da će stati uz one kojima su oduzeti glas, dostojanstvo ili sloboda. Da će imati hrabrosti da podignu glas protiv svakog zločina i svakog genocida.
Cijelog života nosio sam u sebi bol zbog tragedije jevrejskog naroda. Čitao sam njihove pisce, pjevao njihove pjesme i učestvovao u pozorištu koje je govorilo o njihovom stradanju. Zato se i danas pitam kako je moguće da pojedina društva i politike zaborave vlastite rane i vlastito stradanje, pa počnu da nanose bol drugima.
Mislim da nam je svima pred očima kakva se tragedija danas odvija, osim ako neko ne želi da je vidi. Ja podržavam slobodnu Palestinu i pravo palestinskog naroda da živi u slobodi, dostojanstvu i miru. Vjerujem da nijedno dijete, bez obzira gdje je rođeno, ne bi smjelo da odrasta pod bombama, u strahu, gladi ili bez nade.
To su stvari koje određuju kakvi smo ljudi. Moramo prestati da gledamo samo do svog plota i da vjerujemo da nas se ne tiče ono što se dešava iza njega. Svijet je mnogo manji nego što mislimo, a naše obaveze prema drugima mnogo veće.
Volio bih da Crna Gora bude zemlja koja će biti poznata po znanju, kulturi, solidarnosti i poštovanju različitosti. Zemlja koja će čuvati svoje planine, rijeke i more jednako pažljivo kao što čuva svoje ljude. Zemlja koja nikada neće zaboraviti da sloboda ima smisla samo onda kada pripada svima.
Zato, Crna Goro, srećno.
I da si vječna.
