Piše: Nada Kovačević
Milena Špadijer rođena je u Sidneju, mjesec dana nakon što su njeni roditelji, samo mjesec dana nakon što su njeni roditelji, sa dvije male kćerke i životom spakovanim u uspomene, napustili Crnu Goru i krenuli putem neizvjesnosti, nade i novog početka.
Iz Podgorice do Australije ponijeli su ono što se ne može spakovati u kofer — jezik, običaje, porodično vaspitanje, ljubav prema domovini i osjećaj pripadnosti zemlji predaka. Devedesete godine na prostoru bivše Jugoslavije mnoge su porodice natjerale da svoj mir i sigurnost potraže daleko od kuće. Tako je i porodica Špadijer novi život započela u Australiji, a Milena je rođena u Sidneju, odrastajući između dva svijeta: australijske svakodnevice i crnogorske duše koja se u njenom domu brižno čuvala.
Iako je cjelokupno obrazovanje, od osnovne škole do fakulteta, završila u Australiji i svoj profesionalni put usmjerila ka muzici i filmu, Crna Gora za Milenu nikada nije bila samo zemlja o kojoj su joj pričali roditelji. Ona je bila prisutna u jeziku koji se govorio u kući, u porodičnim pričama o Podgorici, Cetinju, Lovćenu i Durmitoru, u slikama sa crnogorskim motivima, u knjigama o bogatoj istoriji, u narodnoj nošnji i guslama koje su njeni roditelji kupili na Cetinju. Crna Gora je bila dio doma u Sidneju — tiho, ponosno i svakodnevno prisutna.
Njeni prvi dolasci u Crnu Goru ostavili su trag koji se ne briše. Pamti Lovćen, Durmitor, more, čist vazduh i djecu koja su se napolju igrala do kasno. Pamti makadam po kojem je vozila bicikl sa sestrom, mirne večeri bez buke velikih gradova, razgovore na terasi i babu koja je sa posebnom ljubavlju spremala palačinke, krofne i kolače. To su slike djetinjstva koje ne blijede, već s godinama postaju još dragocjenije — jer podsjećaju na jednostavnost života, toplinu porodice i osjećaj da čovjek negdje duboko pripada.
Danas, iako živi u Australiji, Milena vezu sa Crnom Gorom održava gotovo svakodnevno. Dolazi svake godine, ostaje po nekoliko mjeseci, a nakon dugog puta avionom i zasluženog odmora, njeno prvo pitanje već sjutradan bude: „Gdje idemo na kačamak?“ U toj jednostavnoj rečenici stane mnogo više od želje za omiljenim jelom — stane nostalgija, osmijeh, povratak sebi i radost ponovnog susreta sa zemljom iz koje potiču njeni korijeni.
Milena otvoreno govori i o razlikama između života u Australiji i Crnoj Gori. Primjećuje ono što je dobro, ali i ono što bi trebalo mijenjati. Njena ljubav prema Crnoj Gori nije slijepa, već iskrena — ona koja vidi ljepotu, ali i vjeruje da zemlja može i mora bolje. Zato u njenim riječima ima i ponosa i brige, i nježnosti i odgovornosti, i nade da će stručni, obrazovani i dobronamjerni ljudi graditi moderniju, uređeniju i pravedniju Crnu Goru.
Kroz priču Milene Špadijer vidi se koliko dijaspora može biti snažan most između zemlje u kojoj se živi i zemlje iz koje se potiče. Ona je dokaz da se pripadnost ne gubi rođenjem daleko od domovine, ako se u porodici čuvaju jezik, tradicija, kultura i ljubav. Njena priča je priča o Crnoj Gori koja živi hiljadama kilometara daleko — u jednom domu u Sidneju, u uspomenama, pjesmi, porodičnim predmetima, mirisima domaće hrane i želji da se jednoga dana vrati, živi i radi u zemlji svojih predaka.
Za portal #CGDIJASPORA Milena Špadijer govori o odrastanju između Australije i Crne Gore, o porodičnoj ljubavi koja je sačuvala identitet, o crnogorskoj zajednici na dalekom kontinentu, o muzici, filmu, životnim planovima, ali i o velikoj želji da se jednoga dana vrati zemlji kojoj, kako sama kaže, pripadaju njeni korijeni.
#Milena Špadijer: Što se tiče mog životnog puta od Crne Gore do Australije, on je počeo još dok sam bila u maminom stomaku. Moji roditelji su, zajedno sa moje dvije starije sestre, koje su tada imale tri i pet godina, stigli u Australiju, a ja sam rođena u Sidneju mjesec dana kasnije.
Moji roditelji su prije toga živjeli i radili u Podgorici, ali su zbog tadašnje situacije devedesetih godina u Jugoslaviji odlučili da svoj životni put nastave u Australiji.
#CGDIJASPORA: Kada je bio prvi susret sa Crnom Gorom i pta vas je oduševilo najviše?
#Milena Špadijer: Moj prvi susret sa Crnom Gorom bio je još u djetinjstvu. Sjećam se odlazaka na prelijepi Lovćen, Durmitor, more… I tada, kao i danas, divila sam se prirodnim ljepotama naše zemlje, čistom vazduhu i djeci koja su se napolju igrala do kasno.
Posebno pamtim svoju babu, koja nam je uvijek spremala jela koja smo najviše voljeli — njene palačinke, krofne i kolače. Sjedjeli bismo do kasno na terasi i razgovarali. Sjećam se i vožnje bicikala sa sestrom po makadamu, kao i mirnih večeri bez mnogo saobraćajne buke. Kada bih se vratila u Australiju, najviše mi je nedostajao taj jednostavniji način života koji je tada postojao u Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Koliko danas uspijevate da održite vezu sa domovinom, jezikom i tradicijom?
#Milena Špadijer: Mogu da kažem da vezu sa domovinom održavam redovno, gotovo na dnevnoj bazi. Moji roditelji u kući govore crnogorskim jezikom, što mi je mnogo pomoglo, s obzirom na to da sam cjelokupno obrazovanje, od osnovne škole do fakulteta, završila u Australiji, naravno, na engleskom jeziku. Roditelji su nam često pričali o našoj tradiciji, običajima i porijeklu. U našoj kući u Sidneju imamo mnogo umjetničkih slika sa motivima iz Crne Gore, kao i razne ukrase i figure koje nas podsjećaju na domovinu.
I sama volim da istražujem i informišem se o istoriji Crne Gore. Imamo i veliku kolekciju knjiga o bogatoj crnogorskoj istoriji, a posebno mjesto zauzimaju crnogorska narodna nošnja i gusle, koje su moji roditelji kupili na Cetinju.
#Milena Špadijer: Ranijih godina Australci nijesu mnogo znali o Balkanu i Crnoj Gori. Posebno kada bih rekla da sam porijeklom iz Montenegro, često bi pomislili da je riječ o nekom mjestu u Latinskoj Americi. Mnogi budu iznenađeni kada čuju za Crnu Goru, jer Crnogoraca u Australiji nema mnogo. Procjenjuje se da u čitavoj Australiji živi između 1.500 i 2.000 iseljenika iz Crne Gore. Moj otac je jedan od osnivača prve crnogorske zajednice u Australiji — Montenegro Ethnic Association of Australia.
Ta zajednica se bavi promovisanjem Crne Gore, očuvanjem crnogorskog identiteta, tradicije i kulture, kao i povezivanjem naših ljudi koji žive daleko od domovine.
#Milena Špadijer: Crnogorska etnička zajednica u Australiji postoji već više od 20 godina. Međutim, zbog ogromne teritorije Australije i velikih udaljenosti između gradova, nije uvijek lako organizovati redovna okupljanja. Na primjer, od Sidneja do Melburna ima oko 1.000 kilometara, dok je do Perta gotovo 4.000 kilometara. Upravo zbog toga, naši sunarodnici najčešće održavaju međusobne veze putem društvenih mreža, interneta i privatnih posjeta. I pored velike udaljenosti, trudimo se da njegujemo prijateljstva, čuvamo zajedništvo i održavamo snažnu vezu sa Crnom Gorom i njenom kulturom.
#CGDIJASPORA: A šta je ono što vas i danas emotivno vraća Crnoj Gori?
#Milena Špadijer: Ljubav prema prelijepoj Crnoj Gori, odakle potiču naši korijeni, i ponos koji nosimo zbog pripadnosti zemlji naših predaka.
#CGDIJASPORA: Čime se danas bavite i koliko ste zadovoljni životom koji ste izgradili u Australiji?
#Milena Špadijer: S obzirom na to da sam diplomirala na Muzičkom fakultetu, uglavnom se bavim muzikom i filmom, pa se i moj profesionalni put kreće u tom pravcu. Kada je riječ o budućnosti, razmišljam i o pokretanju sopstvenog biznisa.
#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru i šta prvo poželite kada sletite?
#Milena Špadijer: U posljednjih nekoliko godina u Crnu Goru dolazim svake godine i ostajem po tri do četiri mjeseca. Prvo što poželim kada sletim, nakon 22 sata putovanja avionom, jeste da se dobro naspavam. A već sjutradan moje prvo pitanje bude: „Gdje idemo na kačamak?“🙂
#CGDIJASPORA: Koje su najveće razlike između života u Crnoj Gori i Australiji?
#Milena Špadijer: Što se tiče razlika između života u Crnoj Gori i Australiji, nažalost moram reći da je Australija u pojedinim aspektima mnogo ispred Crne Gore. Prije svega, vidljiv je veliki zaostatak u infrastrukturi. Primjetno je i nepoštovanje zakona, nedovoljna saobraćajna kultura, manjak parking prostora, kao i slab rad komunalnih institucija. Takođe, odnos dijela građana prema okolini i životnoj sredini nije na zavidnom nivou. Zdravstveni sistem je, po mom mišljenju, veoma loš, što je za 21. vijek teško razumljivo. Moglo bi se o tome još mnogo govoriti, ali želim da vjerujem da će u budućnosti doći stručni kadrovi koji će znati kako da odgovorno obavljaju svoj posao, vode brigu o državi i njenim građanima, kao i da više rade na unapređenju tehnologije i modernizaciji sistema.
Život u Australiji je veoma brz i najviše je fokusiran na posao. Izlasci i noćni život uglavnom se ostavljaju za vikend. U Crnoj Gori ljudi mi djeluju opuštenije i više su uključeni u društveni i noćni život. Čini mi se i da su međusobna druženja češća. Možda na to utiče činjenica da su gradovi manji, da su udaljenosti kraće, ali i to što prodavnice i ugostiteljski objekti rade do kasno. U Australiji, s druge strane, većina prodavnica uglavnom radi od 9 do 17.30 časova.
#Milena Špadijer: Da, voljela bih da se vratim u Crnu Goru i da jednog dana tamo živim i radim. To je moja velika želja.
#Milena Špadijer: Crna Gora ima mnogo mladih i obrazovanih ljudi. Ako je njihova želja da se oprobaju u nekom novom životu i u drugoj državi, zašto da ne — neka pokušaju.
U Australiji bi rekli: „Do what makes you happy!” — radi ono što te čini srećnim.🙂
