Piše: Nada Kovačević
U vremenu kada se identitet često preispituje, a korijeni potiskuju pred izazovima savremenog svijeta, postoje ljudi koji svojim stvaralaštvom postaju čuvari pamćenja, jezika i dostojanstva jednog naroda. Jedan od njih je i Saladin Dino Burdžović – književnik čije riječi nadilaze granice, ali uvijek ostaju duboko ukorijenjene u crnogorskom prostoru, u njegovom duhu, istoriji i sudbini.
Rođen 1968. godine u Bijelom Polju, Burdžović pripada generaciji autora koji su izrasli na raskršću epoha, svjedočeći burnim društvenim i istorijskim promjenama, ali ih i pretočivši u snažan književni izraz. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a studije književnosti nastavio u Beogradu i Nikšiću, gradeći temelje jedne od najplodnijih i najraznovrsnijih književnih karijera našeg prostora.
Njegova djela uvrštena su u više od pedeset antologija i zbornika, a prevedena su na brojne jezike – od evropskih do istočnih – čime je crnogorsku književnost pronio daleko izvan njenih geografskih granica. Kao dobitnik brojnih nagrada za poeziju, prozu i dramu, Burdžović je potvrdio svoju umjetničku vrijednost i prepoznatljivost, ali i odgovornost prema riječi kao najvažnijem svjedoku vremena.
Član je najznačajnijih književnih i kulturnih institucija – od Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Matice crnogorske, do P.E.N. centra i međunarodnih udruženja pisaca. Kao jedan od osnivača Alternativne grupe Monte Art u Frankfurtu, aktivno doprinosi očuvanju i afirmaciji kulturnog identiteta u dijaspori.
Od 1999. godine živi i stvara u Offenbachu u Njemačkoj, ali njegova književnost jasno pokazuje da udaljenost od domovine ne znači i udaljenost od njenog duha. Naprotiv – kroz poeziju, prozu, dramu i publicistiku, Burdžović iznova potvrđuje da je pripadnost stvar dubokog unutrašnjeg osjećaja, a ne geografije.
Njegova bogata bibliografija, koja obuhvata više od tri decenije kontinuiranog stvaralaštva – od „Hronike nepoznatog“ do najnovijih izdanja poput „Osmiijeh Jasmine Ahmetspahić“ – svjedoči o autoru koji neumorno istražuje granice jezika, identiteta i ljudske sudbine.
U intervjuu za portal #CGDIJASPORA razgovarali smo sa piscem koji nije samo hroničar vremena, već i njegov tumač – glas koji podsjeća ko smo, odakle dolazimo i zašto je važno da to nikada ne zaboravimo.
#Dino Burdžović: Otišao sam u najgore moguće vrijeme. Septembar 1999. godine. Iz izbombardovane Crne Gore, posvađane, devastirane, bezperspektivne, otišao sam čvrsto uvjeren da se nikada ne vratim! Posljednji intervju koji sam dao radiju Slobodna Evropa završava se tim riječima. Mnogo gorčine sam ponio sa sobom, ona se ne vidi na meni ali i dan danas je nosim! Ružna sjećanja i uspomene iz tog neslavnog perioda teško ili nikako ne blijede. Najveći srpski prozaista druge polovine XX vijeka Vidosav Stevanović je jednom izjavio da „…kad je neko jednom zbog mržnje napustio rodnu kuću zauvijek je ostao bez svojeg doma“. Nesumnjivo je da u tuđini dolazi do krize identiteta. Prvo vas napušta jezik, maternji, što je pretpostavljam i normalno ako već bitišete na nekom stranom jeziku. Bude tu i komičnih situacija kada se ljudi ne mogu sjetiti kako se za nešto kaže „na našem“. Prve godine u egzilu su najteže! Osjećanja su pomiješana, od melanholije do teških depresivnih stanja, od nerazumijevanja do letargije, od nostalgije koja čovjeka udara gdje je najranjiviji do otuđenosti koja je neminovna. Stevan Tontić je govorio da je u egzilu, u Berlinu, pisanjem pokušao spaiti zdrav razum. Mogao bih to reći i ja za sebe, otuda možda i tako veliki broj naslova u mojoj bibliografiji.
#Dino Burdžović: Gdje god živio, šta god pisao ili radio ja pripadam crnogorskoj književnosti! To sam uvijek isticao i u nastupima i u ranijim inervjuima i u vezi toga nemam nikakvih dilema. Vjerujem da sam se dobrim dijelom uklopio u germanski areal koliko je to, je li, moguće. Prije nekih sedam-osam godina osnovali smo, u Frankfurtu Alternativnu grupu Monte Art koja se bavi promovisanjem kulture u Njemačkoj. Organizovali smo preko sto i pedeset programa što promocija knjiga, koncerata, pozorišnih predstava i prijekcija filmova, ugostili smo najznačajnija imena iz svijeta umjetnosti i mislim da smo se na neki način odužili matici. Moram istaći da je sve ovo urađeno bez ikakve pomoći sa strane, uz čist entuzijazam članova Monte Arta. Stvorili smo već prepoznatljivo ime u umjetničkim kuloarima i Crnogorska alternativna grupa Monte Art je nezaobilazna tačka na kulturnoj mapi Hessena.
#CGDIJASPORA: Koliko su teme identiteta, nostalgije i pripadanja prisutne u vašem pisanju?
#Dino Burdžović: Pa recimo da su istaknute. Mislim da je nemoguće živjeti van matične države a ne pisati o tom životu. Emigracija ili, kako sad vole da je zovu, dijaspora je pravo „more tema“ a ono što je možda zanimljivo jeste činjenica da sam ja pisao o Frankfurtu u vrijeme kad nije bilo nikakvih naznaka da ću živjeti ovdje. Kao da sam sam sebi naslutio budućnost. Prihvatili su me, moram priznati, više nego što sam očekivao. Nakon par knjiga na njemačkom jeziku primili su me u ovdašnje Udruženje književnika a na tradicionalnim Hessenskim literarnim danima, u dva navrata, predstavljao sam „svoj“ grad Offenbach. Govorio sam na najznačajnijim mjestima, barem što se Hessena tiče, imam svake godine angažman na popularnom Buchmesse – sajmu knjiga u Frankfurtu, najvećem te vrste na svijetu. Za pomenuti Buchmesse uvijek sam isticao da je to jedina stvar zbog koje mi nije žao što sam došao da živim u Njemačku, prisustvovao sam promocijama knjiga nekoliko nobelovaca to su, onako, događaji baš za pamćenje. Na jednom velikom književnom skupu koji je organizovala Vida Ognjenović, tada komesar za sajam izdavača iz Srbije, uz najveća književna imena sa Balkana, na njen poziv predstavljao sam i Crnu Goru. Eto, to mi je jedna baš draga uspomena.
#CGDIJASPORA: Kako njemačka publika reaguje na vaša djela?
#Dino Burdžović: Različito. Mojih nekoliko knjiga je prevedeno na njemački jezik, mislim da su mnogo bolje razumjeli prozu nego poeziju a pitanje je i koliko se poezija zapravo može dočarati, prepjevati, prevesti na neki strani jezik. Mene su prevodili najbolji: Ranko Ćetković, Ćazima Medić, Drago Tešević i Elke Schwarz. Nažalost, Ranko i Drago više nijesu među živima, bili su majstori jezika, prijatelji i entuzijasti kakvi se rijetko sreću. Sjećam se i mojeg prvog nastupa na njemačkom jeziku u Gelsenkirchenu, prije nekih četvrt vijeka, kod njemačkog književnika Petera Volka. Tad mi je, sada isto pokojni, prijatelj Stevan Tontić preveo par mojih pjesama i napisao kako se izgovaraju, to je moje prvo čitanje njemačkog, kasnije su rekli da sam bio poprilično razumljiv. Moram napomenuti da je prijevode jako teško raditi! Na primjer moj roman „Konstablerwache“, čije je prvo izdanje objavila beogradska Dereta, prevođen je preko dvije godine. I to su ga radila četvorica prevodioca od kojih su trojica doktoranti njemačkog jezika. Baš mukotrpan, reklo bi se, rudarski posao. Kasnije je taj prijevod objavio izdavač Verlag „A“ iz Frankfurta, ta knjiga je bila, na neki način. Moja književna lična karta u egzilu. Moje stvaralaštvo će pripadati nekoj, da je nazovem tako, emigrantskoj literaturi. Valjda je to sudbina? Jednom sam u centru Frankfurta, u izlogu prestižne knjižare „Thalia“ vidio roman „Ljudi sa četiri prsta“ mojeg Bjelopoljca Miodraga Bulatovića. Neki književni kritičari koji su pisali o mojim knjigama pominjali su vezu između nas dvojice a ja sam i lično poznavao Bula. Eto, imao sam se na šta nasloniti što se tiče tema koje opisuje književnost u egzilu.
#CGDIJASPORA: Koje je vaše osnovno zanimanje u Njemačkoj?
#Dino Burdžović: Radio sam u nekoliko firmi, različite poslove, što bi se reklo kod nas da preživim. Uporedo sa poslom uspio sam da ostanem u književnosti! Objavio sam do sada četrdeset knjiga, pratio sam sajmove po Evropi, imao promocije i govorio na nekoliko prestižnih mjesta, naročito u Frankfurtu. Dobio i nekoliko nagrada i stipendija u inostranstvu, primljen u UdruženjekKnjiževnika Njemačke u Hessenu, radio prijevode, sve u svemu jedan malo žešći tempo stvaranja koji je ipak dao neke rezultate. Sad sam malo više usresređen angažmanom kod nas, promovišem nova izdanja, posjećujem sajmove, učestvujem na festivalima, vraćam se na neki način maternjem jeziku mada sam se, svakom novom knjigom čak i na stranim jezicima, vraćao, tako da kažem, kući.
#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru i koliko vam ta veza znači?
#Dino Burdžović: Preko dvije decenije nijesam dolazio na Balkan. Mogu slobodno reći da me je nagrada „Risto Ratković“ 2020. godine na neki način vratila kući, mišljenja sam da je nijesam dobio pitanje je i da li bih ikada i došao. Počeo sam da dolazim redovno, pet-šest puta godišnje. Ranije su me stalno pitali „Što ne ideš kući“? Sada, kako često idem, svi me pitaju „Što ideš“? Nikada narodu ugodit! Moja veza sa Crnom Gorom je neraskidiva. Ja ne mogu da pišem osim na crnogorskom jeziku, iako imam nekoliko knjiga koje su prevedene na desetak jezika to je sve u drugom planu. Volim da dođem u zavičaj. Tu su moji prijatelji, kumovi, uspomene, sad se pomalo i kajem što sam toliko dugo izbivao van Crne Gore ali to je tako kako je, pokušaću u budućnosti da nadoknadim sve propušteno. Kao u romanu Marcela Prousta, kroz jedinstvenu književnu odiseju sjećanja „U potrazi za izgubljenim vremenom“…
#CGDIJASPORA: Da li razmišljate o povratku ili je Njemačka postala vaša trajna baza?
#Dino Burdžović: Iskren da budem ne razmišljam o povratku. Vjerovatno je sada i kasno za takvo nešto. Prošlo je mnogo vremena, proces autoasimilacije je doveden do kraja, nemilosrdni sistemi neoliberalnog kapitalizma progutali su ličnosti, cijele familije i generacije, ne treba se zavaravati i maštati o nekom povratku jer povratka jednostavno nema! Ono čega moramo biti svjesni, i u dijaspori i u matici, jeste surova činjenica da su generacije koje dolaze iza nas nepovratno izgubljene po pitanju identiteta. Naročito djeca koja su rođena u inostranstvu! Možemo se mi zavaravati koliko hoćemo, mogu ta djeca nositi naša imena i prezimena, jednom godišnje ići na odmor ili u posjete oni su mentalitetom, vaspitanjem, školovanjem ili nečim drugim, to su stranci, Njemci, Francuzi, Šveđani ili neki drugi. Da dodam na ovu moju konstataciju podatak da je Crna Gora jedina država koja nema škole maternjeg jezika tako da smo i sa te strane uskraćeni. Da je bilo dobre volje ili neke zdrave inicijative moglo se barem po tom pitanju nešto učiniti ali sada je i za to kasno!
#CGDIJASPORA: Na čemu trenutno radite i šta publika može očekivati u narednom periodu?
#Dino Burdžović: Otvorena su mi dva rukopisa. Kratki roman „Voz smrti – Lovćen“ posvećen ljudima stradalim u Štrpcima i poetska knjiga „Ruke i Sirat Ćuprija“, mislim da ću ih završiti do kraja godine. Prije nekih mjesec dana izašla je iz štampe moja knjiga pjesama „Osmijeh Jasmine Ahmetspahić“, kod podgoričkog „Almanaha“, prva promocija je već bila na sajmu knjiga u Geteborgu u Švedskoj. Knjiga je naslovljena po jednoj pjesmi posvećenoj tragično nastradaloj djevojci iz Višegrada, koja je, od krvnika u hotelu „Vilina vlas“, spas potražila u smrti. Ovim razgovorom možemo najaviti i prvu crnogorsku promociju ove knjige. Šesnaestog aprila, u osamnaest časova, u Narodnoj biblioteci Radosav Ljumović knjigu će, uz mene, predstaviti Atvija Kerović, direktor Almanaha i izdavač, recenzenti Vanja Kovačević, publicista i Dženisa Mujević profesor književnosti. Ko bude blizu nek se osjeća pozvanim, mislim da će to biti jedno zanimljivo književno veče. Skoro sam završio i antologiju poezije koja nosi naslov „Kad pogledam sa bedema“ i u kojoj je zastupljeno sedamdeset i šest autora. Jedan obiman i zahtjevan rad, knjiga ima preko hiljadu strana i biće to, uvjeren sam, jedno baš kapitalno djelo koje će imati jednu značajnu percepciju sa čitaocima koji vole poeziju i znaju šta je prava književnost.
#Dino Burdžović: Ako ikako mogu, da ne dozvole da ih starije generacije zadoje mržnjom i vaspitaju na podjelama. Da se ne razočaraju u književne nagrade i da budu svjesni činjenice da nijedna književna nagrada nije od nepisca napravila pisca niti je nedodjeljivanje neke književne nagrade i milimetar naškodilo pravom i rođenom književniku. Teško je vrijeme za knjigu! Mnogo teže nego što je bilo piscima iz moje generacije i starijima. Ali ne treba gubiti nadu. Sve dođe na svoje, uprkos očiglednim nepravdama kojima svjedočimo.
HRONIKA NEPOZNATOG (MRZ, Pljevlja, 1990.) poezija
KONCERT ZA 1001 BAJONET (Građevinac, Subotica, 1992.) poezija
NA TRAGU BALADE (MRZ, Pljevlja, 1993.) poezija
PLASTIČNA OPERACIJA SNA (Mladost, Beograd, 1994.) poezija
ALKOHOLIČAR I ĆELAVA DJEVOJKA (MRZ, Pljevlja, 1996.) poezija
MISIJA (MRZ, Pljevlja, 1996.) drama
LIRIKA IZ TETRAPAKA (Književna reč, Beograd, 1998.) poeme
SONET O SKOKU SA ZGRADE (Dignitas, Cetinje, 1999.) poezija
IMMIGRANT´S SONG (Ars-Longa, Beograd, 2000.) poezija
KONSTABLERWACHE (Dereta, Beograd, 2001.) roman
SNIJEG PADA NA OFFENBACH (Dignitas, Cetinje, 2001.) poezija
TRAGOM MUHADŽIRA (Balco, Frankfurt, 2001.) publicistika
ARHIVSKI SNIMCI (Dom Kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2002.) poeme
FRANKFURTSKE I DRUGE PRIČE (MRZ, Pljevlja, 2002.) pripovijetke
DJEVOJKA SA KOKOŠIJIM GRUDIMA (Beogradska knjiga, Beograd, 2003.) poezija
BERLIN NOĆAS MORA PASTI (Dereta, Beograd, 2004.) roman
MELANHOLIČNA BIOGRAFIJA (MRZ, Pljevlja, 2005.) poezija
BRUS LI JE UMRO U BIJELOM POLJU (Bosanska riječ, Wupertall, 2005.) roman
PUTOPISI SLIJEPOG PUTNIKA (Dereta, Beograd, 2007.) pripovijetke
KONSTABLERWACHE I DRUGE PRIPOVIJETKE (Verlag “A”, Frankfurt a/M, 2009.) pripovijetke
NAKON PADA ZIDA (Zalihica, Sarajevo, 2010.) poezija
HESSEN VIA MONTENEGRO (Almanah, Podgorica, 2012.) pripovijetke
POVRATAK U SCHWARZERBERG (Almanah, Podgorica, 2013.) roman
RAZGOVORI SA NEISTOMIŠLJENICIMA (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016.) intervjui
KONSTABLERWACHE (na njemačkom jeziku, prijevod Elke Schwarz, Ćazima Medić, Ranko Ćetković, Drago Tešević, Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016.) pripovijetke
ANTOLOGIJA MONTENEGRINA ( Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016.) antologija
DOSIJE BURDŽOVIĆ (Verlag „A“, Frankfurt am Main, Alternativna grupa „MONTE ART“ – Frankfurt am Main, 2021.) recenzije, osvrti i kritike
RIFAT (Almanah, Podgorica, 2020.) poezija
RIFAT (drugo izdanje, Verlag „A”, Frankfurt am Main, 2021.) poezija
RIFAT (treće izdanje, Almanah, Podgorica, 2021.) poezija
RIFAT (četvrto izdanje, Verlag „A”, Frankfurt am Main, Alternativna grupa MONTE ART, Frankfurt am Main, 2022.)
TRŠO (peto izdanje poetske knjige RIFAT, Javna ustanova Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2022.)
RIFAT (šesto izdanje, Buybook, Sarajevo, 2024.)
MEMOARI BESIMA JUSUFOVIĆA (CEKUM, Podgorica, 2023.)
BRUS LI JE UMRO U BIJELOM POLJU
(ALTERNATIVNA GRUPA MONTE ART, Frankfurt am Main, 2023.)
EL FATIHA ZA LEGITIMNI VOJNI CILJ (Fondacija Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu – Jovan Divjak, Sarajevo, 2024)
EL FATIHA ZA LEGITIMNI VOJNI CILJ (drugo izdanje, Almanah, Podgorica, 2024.)
RIFAT (sedmo izdanje, Bosanska riječ, Tuzla, 2025.)
EL FATIHA ZA LEGITIMNI VOJNI CILJ (treće izdanje, Narodna biblioteka Dositej Obradović, Novi Pazar, 2025.)
OSMIJEH JASMINE AHMETSPAHIĆ (Almanah, Podgorica, 2026)
književne nagrade:
„Ratkovićeve večeri poezije“ (1990),
„Zlatni pjesnički prsten – Subotica“ (1992),
„Pjesnička riječ na izvoru Pive“ (1994),
„Isak Samokovlija“ (1996),
„Šumadijske metafore“ (1996),
„Prosvjetni rad Crne Gore“ (1997),
„Ivo Andrić“ ( 2001),
„Ćamil Sijarić“ (2002),
„Blažo Šćepanović“ (2005),
„Momčilo Nastasijević“ ( 2005),
„Scena Crnjanski – Beograd (2006),
„Zadužbina Petar Kočić“ – Dortmund (2006),
„Bronzani Orfej – Frankfurt am Main (2009),
„Zavičajne staze Bihor“ (2018)
„Risto Ratković“ (2021),
„Zaim Azemović“ (2021)
„Festival kratke književne forme Zaton“ (2024)
„Nagrada za poeziju časopisa Avlija“ (2024)
„Nagrada Ismet Rebronja“ (2025)
„Plaketa Udruženja Bošnjaka Kosova“ (2025)
„Nagrada za prozu časopisa Avlija“ (2025)
Za sinopsis romana „Putopisi slijepog putnika“ dobitnik je stipendije za literaturu
„Stiftung Kunstlerdorf-Schoppingen“ – Nord-Rhein Westfalen (2006.)
Početkom 2022. godine uručeno mu je u Bijelom Polju najveće opštinsko priznanje nagrada „3. Januar“.
