Piše: Nada Kovačević
Kad kaže „uvijek trčim pod našom zastavom“, Haris Koljenović misli na roditeljski prag, na jutra u Gusinju kada se magla spušta niz planine, na prijatelje koji su ga bodrili dok je trčao makadamskim putem, i na ljude iz dijaspore koji su mu pružili ruku kad je bilo najteže.
Svaki njegov korak po njujorškom asfaltu nosi uspomene na djetinjstvo i miris domaćeg vazduha. U ritmu njegovog disanja čuje se i šum Limskih voda i jeka sa Prokletija – sve ono što čovjek ponese iz zavičaja i nikada ne ostavi. Kad kaže da trči pod zastavom Crne Gore, on zapravo trči za sve one koji su otišli, ali u srcu još uvijek nose dom.
U svakom njegovom koraku čuje se odjek djetinjstva – glas majke koja ga je bodrila s praga i pogled oca koji je ponosno pratio svaki njegov start. Iako o njima ne govori mnogo, Haris ih nosi u sebi – u tišini između dva daha, u svakom povratku mislima na Gusinje.
Od prvog polumaratona na crnogorskim drumovima do pobjede na 5th Avenue Mile u srcu Manhattana, Haris je ispisao priču o upornosti, vjeri i ljubavi prema zemlji iz koje potiče. Poslije napornog dana na građevini – on trenira. Poslije umora – još jedan krug. Kad bi mnogi stali, on nastavlja, jer zna da se snovi ne dostižu lako, ali se vrijede svakog koraka.
To je priča o čovjeku koji nikad nije zaboravio odakle je krenuo, koji u svakom kilometru nosi svoje Gusinje, i koji vjeruje da se domovina ne mjeri kilometrima, već snagom srca koje za njom kuca.
Ovo je priča o Harisu Koljenoviću – o snu koji se nosi u plućima, o putu koji vodi preko okeana, i o domovini koja živi u svakom njegovom koraku.
#CGDIJASPORA: Za početak, reci nam — odakle dolazi tvoja ljubav prema sportu i trčanju?
#Haris Koljenović: Ljubav prema trčanju počela je još dok sam bio dječak u Gusinju. Uvijek sam volio brzinu, kretanje, takmičenje. Bio sam član kluba ,,Jedinstvo Bijelo Polje”, i tada sam zaista davao sve od sebe. Sjećam se svog prvog polumaratona — trčao sam od Danilovgrada do Podgorice za sat i 30 minuta. To mi je tada bio veliki uspjeh. Sljedeće godine sam već popravio rezultat na sat i 23 minuta. Trener Branislav Maslovarić me je dosta usmjeravao i učio disciplini, a velika podrška je dolazila i od Atletskog saveza Crne Gore i prijatelja Dragoljuba Koprivice, jednog od najboljih naših drugopruga koji mi stalano pomaže virtuelno za treninge i maratone.
#CGDIJASPORA: Kako je došlo do odluke da odeš u Ameriku i pokušaš tamo?
#Haris Koljenović: Sve je počelo iz želje da se okušam na većim trkama. Čuo sam za Njujorški maraton, i to mi je postao san. Prijavio sam se za vizu, pripremio sve dokaze o svojim rezultatima i medaljama. Kad sam došao u ambasadu, službenici su pogledali dokumenta i rekli: „Svaka čast, ovo je stvarno impresivno.“ Bez ikakvih problema su mi dali turističku vizu. To mi je bio znak da treba da probam.
#CGDIJASPORA: Sjećaš li se svog prvog takmičenja u SAD?
#Haris Koljenović: Naravno. Prva trka bila mi je Brooklyn Maraton. Učestvovalo je preko 500 trkača, a ja sam zauzeo 12. mjesto ukupno, sa vremenom tri sata, šest minuta i 57 sekundi. U mojoj kategoriji bio sam treći, ali pošto nisam tada bio član nekog američkog kluba, priznali su mi četvrto mjesto. Nije mi to smetalo — pravila su pravila, bitno je da sam dao sve od sebe.
#CGDIJASPORA: Nastavio si da se takmičiš i u Njujorku?
#Haris Koljenović: Da, naravno. Trčao sam Njujorški maraton tri puta — 2015, 2017. i 2019. godine. Moj najbolji rezultat je 3 sata i 12 minuta. Imao sam i polumaraton sa ličnim rekordom od 1 sat i 15 minuta. Tokom pandemije bilo je teško, čak sam dva puta imao koronu, ali nisam odustajao.
#CGDIJASPORA: Koja ti je trka ostala najdraža?
#Haris Koljenović: To je svakako 5th Avenue Mile — poznata ulično-trkačka manifestacija u centru Manhattana. 2023. godine sam osvojio prvo mjesto u svojoj kategoriji, sa vremenom 4:22. To mi je lični rekord i mnogo mi znači jer sam trčao pod zastavom Crne Gore. Kad se popneš na podijum i vidiš crnogorsku zastavu među svjetskim takmičarima — to je osjećaj koji ne mogu opisati.
#CGDIJASPORA: Imaš li podršku i trenersku pomoć tamo u Americi?
#Haris Koljenović: Imam. Upoznao sam Mourada Marofita iz Maroka, olimpijskog trkača koji ima fantastične rezultate — polumaraton za 59:33 i 5.000 metara za 13:02. On mi je mnogo pomogao. Rekao mi je da imam potencijal za srednje pruge, posebno 800 i 1.500 metara. Zahvaljujući njemu, probio sam neke granice u treningu i sada radim ozbiljnije pripreme.
#CGDIJASPORA: Pored sporta, kako izgleda tvoj svakodnevni život u Njujorku?
#Haris Koljenović: Iskreno, nije lako. Radim na građevini, to je fizički težak posao. Poslije posla pokušavam da treniram, i to zahtijeva puno discipline i snage. Ali imam i drugu stranu — volim muziku. Sviram tamburu i klavijaturu, pjevam na svadbama i humanitarnim koncertima naših ljudi u Njujorku. Muzika i sport su moj život.
#CGDIJASPORA: Imaš li porodicu u Americi?
#Haris Koljenović: Da, oženjen sam. Moja supruga je iz Gusinje, neko vrijeme je živjela u Sloveniji, a sada je ovdje sa mnom u Americi. Ona je moja najveća podrška. Čak i sama trči — završila je njujorški polumaraton bez problema. Pomaže mi u svemu, od treninga do svakodnevnih stvari.
#CGDIJASPORA: Ko ti je najviše pomogao u počecima života u Americi?
#Haris Koljenović: Mnogo ljudi. Moram posebno da pomenem Rafeta Hota, hadži Aga Koljenovića, stričeve Alja, Emina, Halu, Litku i Šabana Koljenovića, prijatelja Medžida Čekića, našu Islamsku zajednicu Plav-Gusinje u Njujorku i humanitarno udruženje EuroGusinje iz Njujorka. Svi su bili uz mene, pomagali mi da se snađem, da nađem posao, da kupim opremu. Kad sam bio bez igdje ičega, oni su tu bili. Takve ljude ne zaboravljaš. Sa savjetima u treninzima mi je posebno pomogao Rifat Zikić, a maratonci Mirsad Koljenović i Rasim Muminović su mi bili uzor da se bavim trčanjem.
#CGDIJASPORA: Imaš li planove da se vratiš u Crnu Goru?
#Haris Koljenović: Naravno da imam. Volio bih da ponovo trčim u svom kraju — u Gusinju, Plavu, na Žabljaku. Da učestvujem na domaćim trkama, da predstavljam Crnu Goru na evropskim prvenstvima. Želja mi je da istrčim 800 metara ispod 2 minuta i 1.500 metara sa što boljim rezultatom. Ako Bog da, kad sredim papire, želim da to bude za moju zemlju.
#CGDIJASPORA: Kako Amerikanci gledaju na sport i na tebe kao stranca?
#Haris Koljenović: Ovdje se sport cijeni više nego kod nas. Sistem je jak, konkurencija ogromna. Ali svi poštuju trud. Kad kažem da sam iz Crne Gore, mnogi ne znaju gdje je to. Onda im pokažem slike — planine, more, Budvu, Prokletije… I svi su oduševljeni! Neki su čak i otišli tamo na odmor. Kažu da je Crna Gora predivna zemlja i da bi voljeli da se vrate.
#CGDIJASPORA: Koliko ti nedostaje domovina?
#Haris Koljenović: Mnogo. Nijesam bio skoro deset godina i to je teško. Nedostaju mi moji ljudi, planine, čistoća vazduha, prijatelji. Ali vjerujem da će doći vrijeme kad ću opet doći. Sve je u Božijim rukama.
#CGDIJASPORA: Šta bi poručio mladima u Crnoj Gori?
#Haris Koljenović: Da se bave sportom. Ako ne mogu da trče — neka hodaju, samo da se kreću. Sport daje snagu, samopouzdanje i vjeru. I da ne odustaju, jer ništa ne dolazi preko noći. Ja sam primjer da se rad, upornost i disciplina uvijek isplate.
#CGDIJASPORA: Na kraju, znamo da si i muzičar. Spremio si i pjesmu o Americi?
#Haris Koljenović: Da, snimio sam pjesmu koju je napisao Rasim Gutić — „Amerika mi bio san“. Refren kaže:
„Amerika mi bio san, svake noći, svaki dan,
roda u mom mjestu, Ameriku sanjao sam često.“
Snimao sam je s našim muzičarima, ima i spot na YouTubeu. To je pjesma o svima nama koji smo otišli, ali u srcu uvijek nosimo dom.
#CGDIJASPORA: Harise, hvala ti na ovom razgovoru i na inspiraciji koju daješ mnogima.
#Haris Koljenović: Hvala vama, od srca. I hvala svim dobrim ljudima koji su mi pomogli, bilo posredno ili direktno.
