Piše: Nada Kovačević
Krajem 1980-ih, dok su mnogi mladi iz Crne Gore maštali o boljem životu negdje daleko, jedan student Mašinskog fakulteta iz Plava odlučio je da rizikuje sve. Sa samo deset dolara u džepu, bez ikakve sigurnosti i bez ikoga ko bi ga čekao na drugoj strani, Ekrem Markišić krenuo je sam na put u nepoznato – preko Meksika, ka Sjedinjenim Američkim Državama. Putovao je samo dva dana, ali ti dani su bili početak priče koja će trajati narednih 36 godina.
U Njujorku je krenuo od nule – od dostavljača u piceriji, ne poznajući ni grad ni jezik dovoljno, ali poznajući glad za uspjehom i volju da radi više nego bilo ko oko njega. Petnaest sati dnevno, sedam dana u sedmici, bez odmora – tako je polako gradio put od običnog radnika do vlasnika restorana, noseći u kartonskoj kutiji 400.000 dolara koje je godinama štedio da kupi svoj san.
Ali Ekremova priča nije samo priča o poslu. To je i priča o zajednici – o čovjeku koji je, iako daleko, ostao vezan za svoju domovinu, osnivao organizacije, okupljao ljude, nosio Crnu Goru u srcu i kada je od nje bio hiljadama kilometara udaljen.
Danas, nakon 36 godina života u Americi pošto je prodao restoran i povukao se iz biznisa, Markišić se djelimično vratio u svoj rodni Plav. Sada, iz perspektive čovjeka koji je vidio i jednu i drugu stranu svijeta, govori o životu u Americi, izazovima povratka, generacijskim razlikama, ali i o tome kako Crna Gora ima sve da postane zemlja u kojoj se ostaje – samo joj nedostaje volje i vizije.
U razgovoru za portal CGdijaspora govori o životu i poslu u Americi, izazovima povratka, razlici između generacija, ali i o potencijalu Crne Gore da bude mnogo više od zemlje iz koje se odlazi.
#CGDIJASPORA: Ekreme, kada ste otišli iz Crne Gore i kako je izgledao vaš put u Ameriku?
#Ekrem Markišić: U Njujork sam stigao 1988. godine. Bio sam student na završnom semestru u Beogradu, kada sam odlučio da krenem – sam. Krenuo sam preko Meksika, sa svega deset dolara u džepu, i bez ideje gdje ću završiti. Tada je mnogo naših išlo tim putem, ali meni se posrećilo – prešao sam sve to za dva dana, iako su mnogi putovali mjesecima. Prvi posao sam dobio u piceriji. Nisam imao dogovorenu platu, ali znao sam da moram da krenem od nečega.
#Ekrem Markišić: Počeo sam tako što sam zamijenio bolesnog dostavljača, iako nijeam znao Kvins. Tada sam shvatio da se u dostavi više zarađuje od napojnica nego u kuhinji. Radio sam svakog dana – bez pauze, po 15 sati dnevno. Godinama sam bio zaposlen kod Italijana i Albanaca, dok nijesam sakupio dovoljno da kupim svoj restoran. Kada sam 15 godina kasnije kupovao “Mike’s Pizza” u Forest Hillsu, donio sam 400.000 dolara u gotovini, u kartonskoj kutiji – vlasnik, jedan Sicilijanac, prebrojavao je novac četiri sata.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je značila dijaspora u tom periodu?
#Ekrem Markišić: U početku sam bio više orijentisan na posao, i iskreno, više sam sarađivao sa Italijanima. Kasnije sam se uključio u našu zajednicu. Jedan sam od osnivača Bošnjačkog saveza Crne Gore u Njujorku, organizacije koja je godinama okupljala naš narod, ali i sarađivala sa crnogorskim zvaničnicima. Bili smo i do šest puta u Bijeloj kući, organizovali promocije, tribine, okupljanja… Taj rad je uvijek bio volonterski, iz ljubavi prema domovini.
#CGDIJASPORA: Kada ste se prvi put vratili u Crnu Goru?
#Ekrem Markišić: Nakon otprilike dvije i po godine. Došao sam, oženio se ovdje, i prebacio suprugu u Ameriku. Tek kasnije sam češće počeo dolaziti – posljednjih par godina, otkako više ne radim aktivno u restoranu. Prije toga, 35 godina sam došao možda dva puta. Jednostavno – takav posao ne dozvoljava odsustva. U restoranu uvijek moraš biti prisutan, gazda vodi sve.
#CGDIJASPORA: A danas? Da li ste se povukli iz posla?
#Ekrem Markišić: Jesam. Prodali smo piceriju jer moja djeca ne žele da nastave tim putem. To razumijem. Oni su odrasli u drugačijem sistemu. Ja sam imao glad, potrebu da nešto stvorim. Danas njihova generacija ima drugačije prioritete – školovanje, slobodno vrijeme. Kako kažem, ono što sam ja radio dva mjeseca, moj sin ne bi izdržao ni dva sata.
#CGDIJASPORA: Da li planirate da pokrenete nešto u Crnoj Gori?
#Ekrem Markišić: Možda. Imam rodbinu ovdje, dva mlada momka koja bih mogao naučiti ugostiteljstvu. Ali to je težak posao. S hranom nema odmora – radi se stalno. Ne bih to nikome preporučio ako nije spreman da se ozbiljno posveti.
#CGDIJASPORA: Kako danas gledate na Crnu Goru? Šta su ključni problemi?
#Ekrem Markišić: Prvo – zakon postoji, ali ga niko ne poštuje. Ljudi ovdje sve shvataju lično, nema kulture dijaloga. Moraš biti član neke stranke da bi dobio posao. U Americi – ako znaš da radiš, imaš šansu. Kod nas, sve je politika i nacionalizam.
Crna Gora ima sve preduslove da bude kao Monte Karlo – priroda, planine, jezera. Kad moji prijatelji iz Amerike dođu u Plav, ne vjeruju šta vide. A država ne koristi taj potencijal. Samo je potrebna volja.
#CGDIJASPORA: Kako komentarišete političku i društvenu situaciju?
#Ekrem Markišić: Sve je postalo jedno veliko ništa. Izbori svakih nekoliko mjeseci, omladina odlazi. Ljudi ovdje ili se bave politikom ili pjevanjem. Nema razvoja. Politika se ne vodi kroz plan i program – već kroz to ko je „naš“. Meni je to neshvatljivo. Država mora da ponudi nešto konkretno, da ljudi imaju zašto da ostanu.
#CGDIJASPORA: Ipak, čini se da ste sačuvali optimizam.
#Ekrem Markišić: Jesam, jer vjerujem u narod. Crna Gora je prelijepa zemlja. Ovdje jedan euro vrijedi više nego 100 dolara tamo. Tamo stalno juriš, voziš, uzimaš kafu s nogu. Ovdje imaš narod, porodicu, mir. I zato sam sada više ovdje. I zato želim da se Crna Gora popravi – ne zbog mene, već zbog mladih koji odlaze.
#CGDIJASPORA: Poruka za one koji žele da odu u inostranstvo?
#Ekrem Markišić: Težak je život vani. Amerika ti da priliku, ali moraš da je zgrabiš i da radiš. I to stalno. Nema praznog hoda. Ako već idete – idite spremni, sa jasnim ciljem. Ali nemojte zaboraviti – bez obzira koliko živiš vani, uvijek si stranac.
