Piše: Nada Kovačević
Njegov put nije bio lak, ali je uvijek bio vođen strašću, disciplinom i beskrajnom ljubavlju prema igri. Od ranih dana na terenima Bijelog Polja, preko Bundeslige, Turske, Irana i Južne Koreje, do povratka u klub svog srca – Rijeku, Đalovićev fudbalski put svjedoči o istrajnosti i karakteru koji ne poznaje granice.
Danas, kao trener koji je već u prvoj sezoni na klupi Rijeke donio duplu krunu i vratio osmijehe na lica navijača, on potvrđuje da šampioni ne prestaju da pobjeđuju – oni samo mijenjaju poziciju, ali ne i mentalitet.
– Ta energija, to zajedništvo s navijačima, osjećaj da živiš za klub i s klubom – to se ne može opisati riječima – kaže Đalović, prisjećajući se euforije i emocija koje su preplavile grad nakon osvajanja istorijskog trofeja.
U razgovoru za portal CGdijaspora, Đalović iskreno govori o svom trenerskom putu, o lekcijama koje je ponio iz bogate internacionalne karijere, o značaju crnogorskog identiteta kada si daleko od doma, i o dijaspori koja ga je, kako kaže, uvijek pratila s ljubavlju i ponosom.
Govori i o vjeri u mlade igrače, o potrebi da im se pruži prilika, ali i o svom snu da jednog dana stane na klupu reprezentacije Crne Gore.
Daleko od glamura i reflektora, u svakoj njegovoj rečenici osjeća se skromnost i čvrsta povezanost sa korijenima: porodica, Bijelo Polje, majčin kačamak i miris djetinjstva koji, kako priznaje, nijedna pobjeda ne može nadmašiti.
„Identitet se ne gubi ako znaš ko si i odakle si. Gdje god da sam bio, nosio sam Crnu Goru sa sobom.“
#Radomir Đalović: Prva sezona na klupi Rijeke, kluba koji mi znači sve, bila je zaista nevjerovatna. Odigrali smo sjajnu sezonu, koju vjerujem da gotovo niko nije očekivao, pogotovo nakon što smo rano ispali u kvalifikacijama za Konferencijsku ligu od Olimpije. Međutim, uspjeli smo se konsolidovati i podići momčad do nivoa na kojoj smo dominirali domaćim prvenstvom i Kupom. Na kraju smo osvojili duplu krunu – drugi put u istoriji kluba – i te scene slavlja s navijačima, emocije, energija koja se osjetila na ulicama, sve što se događalo tih dana bilo je jednostavno nestvarno. Već sam više puta isticao da mi Rijeka nenormalno puno znači i zato sam posebno ponosan na sve što smo postigli. To nije bio samo moj uspjeh – tu su moj stručni stožer, ljudi iz kluba koji su vjerovali u mene, i naravno, moji igrači koji su svakodnevno davali maksimum i na kraju zasluženo slavili. I naravno ne smijem zaboraviti naše navijače koji su nas nosili kroz cijelu sezonu.
#Radomir Đalović: Imao sam zaista puno emotivnih trenutaka, i kao igrač, i sada kao trener. Ipak, ako bih morao izdvojiti neke, rekao bih da je moj period u Rijeci, kao igrač, bio izuzetno značajan. Posebno pamtim prvu sezonu, kada sam bio u top formi i kada sam osjećao da sam na pravom mjestu u pravom trenutku. Odlazak u Bundesligu iz Zagreba bio je takođe ogroman korak za mene, otišao sam praktično kao klinac, ali sam stekao ogromno iskustvo. I Iran – to je za mene jedno posebno poglavlje. Druga kultura, drugačiji način života, nova perspektiva – sve je bilo novo, ali i izuzetno obogaćujuće. Tamo sam imao sreću sarađivati s velikim Zlatkom Kranjčarom, koji je ostavio dubok trag na mene, i kao trener i kasnije kao izbornik Crne Gore. U Iranu smo uspjeli i da osvojimo trofej, što je dodatno oplemenilo moje iskustvo tamo.
#Radomir Đalović: Moram priznati da sam kao vrlo mlad otišao u inostranstvo – fudbal me već s 13 godina odveo iz mog Bijelog Polja. Ipak, identitet se ne gubi lako ako znaš ko si i odakle si. Održavaš ga kroz kontakt s ljudima, kroz razgovore s porodicom, kroz svakodnevne male stvari koje te podsjećaju na dom. Gdje god sam bio, trudio sam se ostati svoj i ponosan na to odakle dolazim. I mogu reći da sam se svuda dobro uklopio, ali sam uvijek nosio Crnu Goru sa sobom.
#Radomir Đalović: Imao sam dosta kontakata sa našim ljudima iz dijaspore, bilo da su to bili navijači, prijatelji, poznanici… To nijesu uvijek bili ljudi iz svijeta sporta, ali smo uvijek pronalazili zajednički jezik, jer nas povezuje porijeklo, zajedničke vrijednosti, nostalgija. Bilo je lijepih trenutaka.
#Radomir Đalović: Crnogorski fudbal je u stalnom procesu razvoja, ali vjerujem da još uvijek ima puno prostora za napredak, posebno kada je riječ o radu s mladim igračima. Imamo puno talentovanih igrača, ali im je potrebna prava podrška – kvalitetna infrastruktura, obrazovani treneri, strpljenje, i ono što je možda najvažnije – prilika. Samo ako im damo šansu da igraju, da griješe, da uče, možemo očekivati da jednog dana iznjedrimo igrače koji će nositi reprezentaciju na velikim takmičenjima.
#Radomir Đalović: Iskreno, naravno da bih volio. To bi za mene bila čast i ogromna odgovornost. Međutim, svjestan sam da sam tek na početku trenerske karijere. Fokusiran sam na ono što trenutno radim, želim učiti, napredovati i graditi sebe kao trenera. Ako jednog dana dođe prilika, ja ću biti spreman. Sve u svoje vrijeme.
#Radomir Đalović: Poručio bih im da sanjaju veliko, ali da znaju da bez rada nema uspjeha. Trening, disciplina, upornost – to su temelji. Vjerujte u sebe, nemojte odustajati kada je teško, jer i to je dio puta. Nekad će biti dana kada vam se čini da ništa ne ide, ali baš tada treba ostati čvrst i fokusiran.
#Radomir Đalović: Prije svega, nedostaje mi moja porodica. Iako sam dugo vani, toplina doma je nešto što ne možeš nadomjestiti. A ako bih izdvojio nešto konkretno, to bi bila jela koja sprema moja majka – posebno kačamak. Taj miris, ta jednostavna, domaća hrana, odmah me vrati u djetinjstvo, u Bijelo Polje, u one dane kada je sve bilo jednostavno i iskreno.
Foto HNK Rijeka
