Crnogorska reprezentativka Aleksandra Popović jedna je od onih sportistkinja koje su morale probijati barijere da bi danas bile tu gdje jesu.
Njena priča nije samo priča o fudbalu, već o istrajnosti, ljubavi prema sportu i vjeri u sebe.
U razgovoru za Meridiansport govori o prvim fudbalskim koracima, uzorima, preprekama sa kojima se suočavala, istorijskim uspjesima reprezentacije i ciljevima koji tek dolaze.
“Bilo je veoma teško na početku, jer tad nije postojalo interesovanje za ženski fudbal i dosta ljudi nije bilo upućeno da postoje djevojke u Crnoj Gori koje se bave fudbalom, ali nije me to odbilo. Znala sam šta želim. Najveći uzor i motivacija da probijem barijere i da zaigram fudbal je moj brat Jovan, uz kojeg sam od malena počela igrati fudbal u jednom parku preko Morače”, govori na početku razgovora Popović.
Osim toga što je reprezentativka u fudbalu, Aleksandra je zastavu Crne Gore nosila i na velikim takmičenjima u džiu-džici, ali malo se zna o tome da se oprobala i u rukometu i mnogim drugim sportovima.
“Tačno je, bavila sam se rukometom oko godinu i po dana u ŽRK Budućnost kod Cice Đurović. Htjela sam da se oprobam jer zaista volim sport i bila sam vrlo dobra i u rukometu. Međutim, na kraju dana bih uvijek trčala u park da igram fudbal sa bratom i njegovim drugovima. Ništa me nije odbilo od rukometa – jednostavno sam fudbal više voljela“, kaže Popović.
Njen talenat vrlo brzo je bio prepoznat i van granica Crne Gore pa kaže da joj je prvi angažman van države bio velika prekretnica u karijeri.
“Definitivno je to bio moj prvi angažman u inostranstvu. U tom periodu sam igrala za Budućnost, ali je stigla ponuda od ekipe Vllaznia iz Skadra, gdje su mi ponudili dobre uslove i igranje Lige šampiona. Nije bilo lako napustiti klub u kojem sam ponikla, ali mi je drago što sam iskoristila šansu koja mi se pružila.”
U svakom sportu i na svakog sportistu posebno utiče jedna osoba, a Aleksandra otkriva ko je to bio u njenom slučaju.
“Izdvojila bih mog dugogodišnjeg trenera iz džiu-džice, Miloša Asanina. On je imao ogroman uticaj ne samo na moj sportski razvoj, već i na moje odrastanje. Sa njim sam počela trenirati sa svega pet godina. Moj partner Vuk Dragutinović i ja osvojili smo brojne svjetske, evropske i balkanske medalje, ali ono što nas je uvijek krasilo bio je odnos sa trenerom koji nas je učio pravim vrijednostima i kako se ponaša pravi sportista u svakom trenutku”, kaže Popović.
Mnoge utakmice su je oblikovale kao igraču, a u razgovoru za Meridian Sport rekla je koja je imala poseban uticaj.
“Utakmica protiv Litvanije. Bila nam je potrebna pobjeda kako bismo osigurale prvo mjesto u grupi i po prvi put u istoriji se plasirale u Ligu B nacija. Uspjele smo to da ostvarimo i taj trenutak ću zauvijek pamtiti.”
Ono što je najvažnije, nastavlja da pored svih uspjeha radi na sebi, napreduje iz utakmice u utakmicu i biva primjer svim mladim djevojkama koje žele da se bave bilo kojim sportom.
“Trudim se da radim na sebi iz dana u dan, a o mojim kvalitetima smatram da ipak treba da govore moji treneri. Drago mi je kada vidim koliko je fudbal došao do izražaja u Crnoj Gori, a posebno mi znači kada čujem da sam uzor nekim budućim reprezentativkama”, skromno govori Popović.
No, koliko god da je lijep, ženski fudbal sa sobom nosi mnogo tereta, a samo jedan on njih je uticaj okoline koja još uvijek ne razumije važnost žena u svim aspektima sporta.
“Mislim da nijednom sportisti nije lijep osjećaj čuti ili pročitati negativne komentare, a posebno nama djevojkama koje se bavimo fudbalom. Od samog početka sam se nosila sa tim uz veliku podršku porodice, posebno majke i babe. To mi je uvijek davalo dodatni podstrek da budem još bolja – i na klupskom i na reprezentativnom nivou. Poručila bih svima da je ženski fudbal sport koji zahtijeva isto znanje, disciplinu i rad kao i muški. Razlika u popularnosti ne znači razliku u vrijednosti. Fudbal se ne igra polom, već srcem, radom i talentom”, jasna je Popović i objašnjava koja je razlika između ženskog fudbala u regionu i u Evropi:
“Razlika je velika. Ipak, ženski fudbal u Crnoj Gori je u posljednje tri-četiri godine mnogo napredovao. Sve više ljudi ga prati, ima ulaganja i truda da se sport podigne na viši nivo. Najveća razlika u odnosu na Evropu je infrastruktura. Smatram da bi, kada bi zemlje Balkana imale bolje uslove, ženski fudbal mnogo brže i kvalitetnije napredovao. Naš region je pun talentovanih djevojaka, ali to još uvijek nije dovoljno ispraćeno ni medijski ni finansijski.”
Osvrnula se i na polusezonu koju je odigrala u klubu.
“Malo smo lošije ušle u početak ove polusezone, ali iz utakmice u utakmicu igramo sve bolje. Trenutni ciljevi su odbrana titule i osvajanje kupa“, kaže Popović i zaključuje razgovor ciljevima za 2026. godinu:
“Malo smo lošije ušle u početak ove polusezone, ali iz utakmice u utakmicu igramo sve bolje. Trenutni ciljevi su odbrana titule i osvajanje kupa.”
