🇲🇪Od poštovanja prema Srđanu do prijateljstva sa njegovim ocem: Šućko je postao Radetov brat

Piše: Nada Kovačević

Slučajan susret kod zajedničkog berberina doveo je Plavljanina Šućka Olevića do Radeta Aleksića, oca Srđana Aleksića. Poznanstvo započeto porukom poštovanja prema Srđanovom djelu ubrzo je dobilo potpuno drugačiju dimenziju – Olević je Radetu pomogao kada je njegova teško bolesna ćerka Anđela morala da napusti Klinički centar Crne Gore, a kasnije i u organizaciji njenog posljednjeg povratka u Trebinje. Na sahrani ćerke Rade Aleksić pred okupljenima je poručio: „Šućko je od sada moj brat.“

Priča o Srđanu Aleksiću već više od tri decenije prevazilazi granice Trebinja i Bosne i Hercegovine. Njegovo ime postalo je sinonim za čovječnost, građansku hrabrost i odluku da se čovjek zaštiti onda kada je to najteže.

Upravo je poštovanje prema Srđanovom djelu spojilo njegovog oca Radeta sa Šućkom Olevićem, Plavljaninom koji već dugo živi u Podgorici.

Sve je počelo gotovo slučajno.

Olević se kod zajedničkog berberina sreo sa Milanom Račićem. U razgovoru su pomenuli Srđana Aleksića, a Račić mu je rekao da je dugogodišnji prijatelj njegovog oca Rada. Olević je poželio da upozna čovjeka koji je, uprkos ogromnoj ličnoj tragediji, decenijama govorio o ljudskosti, a ne osveti.

Zatražio je broj telefona. Već narednog dana poslao je Radetu Aleksiću poruku.

– Napisao sam mu da želim da ga pozdravim i upoznam, da vidim kako je. Kazao sam mu da sam iz Plava, da živim u Podgorici i da često prolazim Bulevarom koji nosi ime njegovog sina. Napisao sam mu da ono što je Srđan uradio treba svima nama da bude vodilja i da treba da živimo kao jedna familija – priča Olević za Pobjedu.

Rade mu je odgovorio i zahvalio. Tako je počelo jedno poznanstvo.

Nijedan od njih tada nije mogao pretpostaviti da će samo nekoliko dana kasnije Olević biti čovjek kojem će se Rade obratiti u jednom od najtežih trenutaka svog života.

Poziv iz Trebinja

Nakon izvjesnog vremena Rade Aleksić ga je pozvao. Ovoga puta razlog nije bio razgovor o Srđanu.

– Rekao mi je: „Imam veliki problem, ako možeš da mi pomogneš.“ Odgovorio sam mu da ću uraditi sve što mogu – prisjeća se Olević.

Rade mu je ispričao da njegova ćerka Anđela već 33 godine živi u Podgorici. Bila je udata, ali joj je suprug preminuo, a potom se i ona teško razboljela od karcinoma. Nalazila se na Onkološkom odjeljenju Kliničkog centra Crne Gore.

Ljekari su porodicu obavijestili da bolničko liječenje mora biti završeno i da je potrebno pronaći rješenje za njen dalji smještaj i njegu.

Anđela nije željela da se vrati u Trebinje. Jedna od mogućnosti bio je dom za stare, ali je porodicu sačekao novi problem – lista čekanja. Prema riječima Olevića, Radetu je rečeno da više od 200 ljudi čeka na smještaj.

– Pitao sam ga kada dolazi u Podgoricu. Rekao mi je da za tri dana treba da dođe po Anđelu. Dogovorili smo se da ga čekam u osam sati ujutro ispred Onkologije – kaže Olević.

Uključene institucije

Dok je čekao Radetov dolazak, Olević je počeo da traži rješenje. Kontaktirao je ministra socijalnog staranja Damira Gutića i objasnio mu situaciju. Gutić ga je, prema Olevićevim riječima, uputio na proceduru koju je bilo neophodno sprovesti preko Centra za socijalni rad. Bilo je potrebno da socijalni radnik obiđe Anđelu na Onkologiji, procijeni njeno stanje i prikupi dokumentaciju neophodnu za smještaj.

– Damir mi je rekao da prvo moramo završiti papirologiju u Centru za socijalni rad, a da će onda vidjeti šta može da se učini za prijem u dom. Poslije dva dana me je pozvao i rekao da je pronađeno rješenje i da će biti primljena – kaže Olević.

U ponedjeljak ujutro čekao je Rada Aleksića pred ulazom u Onkologiju. Tada su se prvi put sreli licem u lice. Razgovarali su sa ljekarom, a vijesti o Anđelinom zdravstvenom stanju nijesu bile dobre.

– Doktor nam je rekao da je situacija veoma teška i da njeno zdravstveno stanje više ne dozvoljava nastavak određenih terapija. Otišli smo potom u Centar za socijalni rad. Socijalna radnica je došla na Onkologiju i završena je potrebna procedura – navodi Olević.

Anđela je tog dana ostala u Kliničkom centru. Već narednog dana smještena je u dom.

Direktorica Doma za stare u Podgorici pronašla način da Anđeli bude obezbijeđen smještaj uprkos tome što je u tom trenutku na čekanju bilo više od 200 osoba.

Nakon dva mjeseca novi poziv

Anđela je u domu provela približno dva mjeseca. A onda je telefon ponovo zazvonio. Rade Aleksić javio je Oleviću da mu je ćerka preminula. Došao je u Podgoricu kako bi organizovao njen transport i sahranu u rodnom Trebinju. Angažovano je pogrebno preduzeće, ali se pojavio administrativni problem sa dokumentacijom potrebnom za prevoz preko granice.

– Rade mi je rekao da ne uspijeva da završi papire jer mu nedostaje određeni dokument. Tada sam pozvao svog prijatelja i zemljaka, bivšeg ambasadora Ramiza Bašića, jer sam znao da poznaje ambasadora Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori – priča Olević.

Bašić je kontaktirao ambasadora. Radetu je poručeno da dođe u ambasadu.

– Ambasador ga je primio i problem je riješen za desetak minuta. Istog dana Anđela je mogla da krene za Trebinje – kaže Olević.

Dan kasnije Olević i Milan Račić krenuli su za Trebinje. Željeli su da budu uz Radeta na sahrani. Anđela je sahranjena uz svoju porodicu, na groblju gdje počiva i njen brat Srđan. Tek tada je Olević, kaže, saznao svu težinu životne priče čovjeka kojem je prethodnih mjeseci pokušavao da pomogne. Rade je izgubio Srđana, potom i mlađeg sina, koji je stradao u nesreći sa paraglajderom, a sada i ćerku Anđelu.  Ostao je bez sve troje djece. Njegova prva supruga takođe je ranije preminula.

– Do tada nijesam znao da je izgubio i drugog sina. Kada shvatite kroz šta je taj čovjek prošao, teško je pronaći riječi – kaže Olević. Na sahrani je bio veliki broj ljudi. Nakon oproštajnog govora jednog od prisutnih, pred okupljene je izašao Rade. Olević nije očekivao da će pomenuti njega.

– Rekao je: „Ljudi, moram da vam kažem, ovdje se nalazi čovjek iz Podgorice, zove se Šućko Olević, koji mi je nesebično pomogao kao da mi je najrođeniji. To mu nikada ne mogu zaboraviti.“ A onda je rekao: „Od sada je on moj brat.“ Baš sam se iznenadio – prisjeća se Olević.

I u zapisu Milana Račića ostala je zabilježena upravo ta Radetova rečenica: „Šućko je, od sada, moj brat.“

Srđanovo ime spojilo ljude

Posebnu simboliku cijeloj priči daje način na koji su se Olević i Rade uopšte upoznali. Da nije bilo Srđanovog djela prije više od tri decenije, vjerovatno se njihovi putevi nikada ne bi ukrstili. Srđan Aleksić je 21. januara 1993. godine u Trebinju stao u zaštitu svog sugrađanina Alena Glavovića, Bošnjaka kojeg su zaustavili i napali tokom ratnih godina. Srđan je pokušao da ga zaštiti. Glavović je uspio da pobjegne, dok je Aleksić teško pretučen. Pao je u komu i preminuo 27. januara 1993. godine. Imao je svega 26 godina.

Njegov otac Rade godinama poslije toga čuvao je uspomenu na sina na način zbog kojeg je i sam stekao veliko poštovanje širom regiona – govoreći da Srđanov postupak ne treba da bude razlog za novu mržnju, već primjer drugima. Danas Srđanovo ime nose ulice i javne površine u brojnim gradovima regiona, među kojima je i Bulevar Srđana Aleksića u Podgorici. Upravo tim bulevarom, kako je napisao u svojoj prvoj poruci Radetu, Olević često prolazi.

Veza Plava i čuvanja uspomene na Srđana

Veza sa ovom pričom za Olevića ne završava se samo njegovim prijateljstvom sa Radetom. Ljudi iz Plava, Gusinja i drugih mjesta sa sjevera Crne Gore godinama učestvuju u obilježavanju godišnjice Srđanove smrti u Podgorici. Na Bulevaru Srđana Aleksića 27. januara okupljaju se predstavnici nevladinog sektora, javnog života i građani koji polažu cvijeće i podsjećaju na njegovo djelo. Među njima su tokom godina bili i brojni ljudi porijeklom iz Plava, Gusinja i Rožaja. Jedan od njih je i Olević.

Rade Aleksić upravo u toj vezi sa ljudima iz Plava vidi nešto posebno. Račiću je, govoreći o ljudima koje je tokom godina upoznao, kazao da takvu neposrednost, pažnju i osjećaj dobrote posebno prepoznaje kod Plavljana.

– Zahvalan sam im, puna mi je duša – njegove su riječi koje prenosi Račić.

„Kad kažeš Srđan, rekao si čovjek“

Olević i Aleksić nastavili su kontakt i nakon Anđeline smrti. Čuju se, razgovaraju i viđaju kada Rade dođe u Podgoricu. Ono što je počelo Olevićevom željom da samo upozna oca čovjeka čijem se djelu divio, završilo se prijateljstvom dvije porodice. Priča tako, na svojevrstan način, zatvara krug. Prije više od tri decenije Srđan Aleksić pomogao je drugom čovjeku zato što je smatrao da je to ljudski.

Decenijama kasnije, čovjek iz Plava, kojeg njegov otac nikada ranije nije poznavao, pomogao je Radetu kada mu je pomoć bila najpotrebnija. Kako je Milan Račić zapisao u tekstu posvećenom Srđanovom djelu i ljudima koji čuvaju uspomenu na njega – danas je dovoljno reći Srđan i mnogi će razumjeti poruku.

„Kad kažeš Srđan, rekao si čovjek.“