PiÅ”e: Nada KovaÄeviÄ
SluÄajan susret kod zajedniÄkog berberina doveo je Plavljanina Å uÄka OleviÄa do Radeta AleksiÄa, oca SrÄana AleksiÄa. Poznanstvo zapoÄeto porukom poÅ”tovanja prema SrÄanovom djelu ubrzo je dobilo potpuno drugaÄiju dimenziju ā OleviÄ je Radetu pomogao kada je njegova teÅ”ko bolesna Äerka AnÄela morala da napusti KliniÄki centar Crne Gore, a kasnije i u organizaciji njenog posljednjeg povratka u Trebinje. Na sahrani Äerke Rade AleksiÄ pred okupljenima je poruÄio: āÅ uÄko je od sada moj brat.ā
PriÄa o SrÄanu AleksiÄu veÄ viÅ”e od tri decenije prevazilazi granice Trebinja i Bosne i Hercegovine. Njegovo ime postalo je sinonim za ÄovjeÄnost, graÄansku hrabrost i odluku da se Äovjek zaÅ”titi onda kada je to najteže.
Upravo je poÅ”tovanje prema SrÄanovom djelu spojilo njegovog oca Radeta sa Å uÄkom OleviÄem, Plavljaninom koji veÄ dugo živi u Podgorici.
Sve je poÄelo gotovo sluÄajno.
OleviÄ se kod zajedniÄkog berberina sreo sa Milanom RaÄiÄem. U razgovoru su pomenuli SrÄana AleksiÄa, a RaÄiÄ mu je rekao da je dugogodiÅ”nji prijatelj njegovog oca Rada. OleviÄ je poželio da upozna Äovjeka koji je, uprkos ogromnoj liÄnoj tragediji, decenijama govorio o ljudskosti, a ne osveti.
Zatražio je broj telefona. VeÄ narednog dana poslao je Radetu AleksiÄu poruku.
ā Napisao sam mu da želim da ga pozdravim i upoznam, da vidim kako je. Kazao sam mu da sam iz Plava, da živim u Podgorici i da Äesto prolazim Bulevarom koji nosi ime njegovog sina. Napisao sam mu da ono Å”to je SrÄan uradio treba svima nama da bude vodilja i da treba da živimo kao jedna familija ā priÄa OleviÄ za Pobjedu.
Rade mu je odgovorio i zahvalio. Tako je poÄelo jedno poznanstvo.
Nijedan od njih tada nije mogao pretpostaviti da Äe samo nekoliko dana kasnije OleviÄ biti Äovjek kojem Äe se Rade obratiti u jednom od najtežih trenutaka svog života.
Poziv iz Trebinja
Nakon izvjesnog vremena Rade AleksiÄ ga je pozvao. Ovoga puta razlog nije bio razgovor o SrÄanu.
ā Rekao mi je: āImam veliki problem, ako možeÅ” da mi pomogneÅ”.ā Odgovorio sam mu da Äu uraditi sve Å”to mogu ā prisjeÄa se OleviÄ.
Rade mu je ispriÄao da njegova Äerka AnÄela veÄ 33 godine živi u Podgorici. Bila je udata, ali joj je suprug preminuo, a potom se i ona teÅ”ko razboljela od karcinoma. Nalazila se na OnkoloÅ”kom odjeljenju KliniÄkog centra Crne Gore.
Ljekari su porodicu obavijestili da bolniÄko lijeÄenje mora biti zavrÅ”eno i da je potrebno pronaÄi rjeÅ”enje za njen dalji smjeÅ”taj i njegu.
AnÄela nije željela da se vrati u Trebinje. Jedna od moguÄnosti bio je dom za stare, ali je porodicu saÄekao novi problem ā lista Äekanja. Prema rijeÄima OleviÄa, Radetu je reÄeno da viÅ”e od 200 ljudi Äeka na smjeÅ”taj.
ā Pitao sam ga kada dolazi u Podgoricu. Rekao mi je da za tri dana treba da doÄe po AnÄelu. Dogovorili smo se da ga Äekam u osam sati ujutro ispred Onkologije ā kaže OleviÄ.

UkljuÄene institucije
Dok je Äekao Radetov dolazak, OleviÄ je poÄeo da traži rjeÅ”enje. Kontaktirao je ministra socijalnog staranja Damira GutiÄa i objasnio mu situaciju. GutiÄ ga je, prema OleviÄevim rijeÄima, uputio na proceduru koju je bilo neophodno sprovesti preko Centra za socijalni rad. Bilo je potrebno da socijalni radnik obiÄe AnÄelu na Onkologiji, procijeni njeno stanje i prikupi dokumentaciju neophodnu za smjeÅ”taj.
ā Damir mi je rekao da prvo moramo zavrÅ”iti papirologiju u Centru za socijalni rad, a da Äe onda vidjeti Å”ta može da se uÄini za prijem u dom. Poslije dva dana me je pozvao i rekao da je pronaÄeno rjeÅ”enje i da Äe biti primljena ā kaže OleviÄ.
U ponedjeljak ujutro Äekao je Rada AleksiÄa pred ulazom u Onkologiju. Tada su se prvi put sreli licem u lice. Razgovarali su sa ljekarom, a vijesti o AnÄelinom zdravstvenom stanju nijesu bile dobre.
ā Doktor nam je rekao da je situacija veoma teÅ”ka i da njeno zdravstveno stanje viÅ”e ne dozvoljava nastavak odreÄenih terapija. OtiÅ”li smo potom u Centar za socijalni rad. Socijalna radnica je doÅ”la na Onkologiju i zavrÅ”ena je potrebna procedura ā navodi OleviÄ.
AnÄela je tog dana ostala u KliniÄkom centru. VeÄ narednog dana smjeÅ”tena je u dom.
Direktorica Doma za stare u Podgorici pronaÅ”la naÄin da AnÄeli bude obezbijeÄen smjeÅ”taj uprkos tome Å”to je u tom trenutku na Äekanju bilo viÅ”e od 200 osoba.
Nakon dva mjeseca novi poziv
AnÄela je u domu provela približno dva mjeseca. A onda je telefon ponovo zazvonio. Rade AleksiÄ javio je OleviÄu da mu je Äerka preminula. DoÅ”ao je u Podgoricu kako bi organizovao njen transport i sahranu u rodnom Trebinju. Angažovano je pogrebno preduzeÄe, ali se pojavio administrativni problem sa dokumentacijom potrebnom za prevoz preko granice.
ā Rade mi je rekao da ne uspijeva da zavrÅ”i papire jer mu nedostaje odreÄeni dokument. Tada sam pozvao svog prijatelja i zemljaka, bivÅ”eg ambasadora Ramiza BaÅ”iÄa, jer sam znao da poznaje ambasadora Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori ā priÄa OleviÄ.
BaÅ”iÄ je kontaktirao ambasadora. Radetu je poruÄeno da doÄe u ambasadu.
ā Ambasador ga je primio i problem je rijeÅ”en za desetak minuta. Istog dana AnÄela je mogla da krene za Trebinje ā kaže OleviÄ.
Dan kasnije OleviÄ i Milan RaÄiÄ krenuli su za Trebinje. Željeli su da budu uz Radeta na sahrani. AnÄela je sahranjena uz svoju porodicu, na groblju gdje poÄiva i njen brat SrÄan. Tek tada je OleviÄ, kaže, saznao svu težinu životne priÄe Äovjeka kojem je prethodnih mjeseci pokuÅ”avao da pomogne. Rade je izgubio SrÄana, potom i mlaÄeg sina, koji je stradao u nesreÄi sa paraglajderom, a sada i Äerku AnÄelu. Ostao je bez sve troje djece. Njegova prva supruga takoÄe je ranije preminula.
ā Do tada nijesam znao da je izgubio i drugog sina. Kada shvatite kroz Å”ta je taj Äovjek proÅ”ao, teÅ”ko je pronaÄi rijeÄi ā kaže OleviÄ. Na sahrani je bio veliki broj ljudi. Nakon oproÅ”tajnog govora jednog od prisutnih, pred okupljene je izaÅ”ao Rade. OleviÄ nije oÄekivao da Äe pomenuti njega.
ā Rekao je: āLjudi, moram da vam kažem, ovdje se nalazi Äovjek iz Podgorice, zove se Å uÄko OleviÄ, koji mi je nesebiÄno pomogao kao da mi je najroÄeniji. To mu nikada ne mogu zaboraviti.ā A onda je rekao: āOd sada je on moj brat.ā BaÅ” sam se iznenadio ā prisjeÄa se OleviÄ.
I u zapisu Milana RaÄiÄa ostala je zabilježena upravo ta Radetova reÄenica: āÅ uÄko je, od sada, moj brat.ā
SrÄanovo ime spojilo ljude
Posebnu simboliku cijeloj priÄi daje naÄin na koji su se OleviÄ i Rade uopÅ”te upoznali. Da nije bilo SrÄanovog djela prije viÅ”e od tri decenije, vjerovatno se njihovi putevi nikada ne bi ukrstili. SrÄan AleksiÄ je 21. januara 1993. godine u Trebinju stao u zaÅ”titu svog sugraÄanina Alena GlavoviÄa, BoÅ”njaka kojeg su zaustavili i napali tokom ratnih godina. SrÄan je pokuÅ”ao da ga zaÅ”titi. GlavoviÄ je uspio da pobjegne, dok je AleksiÄ teÅ”ko pretuÄen. Pao je u komu i preminuo 27. januara 1993. godine. Imao je svega 26 godina.
Njegov otac Rade godinama poslije toga Äuvao je uspomenu na sina na naÄin zbog kojeg je i sam stekao veliko poÅ”tovanje Å”irom regiona ā govoreÄi da SrÄanov postupak ne treba da bude razlog za novu mržnju, veÄ primjer drugima. Danas SrÄanovo ime nose ulice i javne povrÅ”ine u brojnim gradovima regiona, meÄu kojima je i Bulevar SrÄana AleksiÄa u Podgorici. Upravo tim bulevarom, kako je napisao u svojoj prvoj poruci Radetu, OleviÄ Äesto prolazi.
Veza Plava i Äuvanja uspomene na SrÄana
Veza sa ovom priÄom za OleviÄa ne zavrÅ”ava se samo njegovim prijateljstvom sa Radetom. Ljudi iz Plava, Gusinja i drugih mjesta sa sjevera Crne Gore godinama uÄestvuju u obilježavanju godiÅ”njice SrÄanove smrti u Podgorici. Na Bulevaru SrÄana AleksiÄa 27. januara okupljaju se predstavnici nevladinog sektora, javnog života i graÄani koji polažu cvijeÄe i podsjeÄaju na njegovo djelo. MeÄu njima su tokom godina bili i brojni ljudi porijeklom iz Plava, Gusinja i Rožaja. Jedan od njih je i OleviÄ.
Rade AleksiÄ upravo u toj vezi sa ljudima iz Plava vidi neÅ”to posebno. RaÄiÄu je, govoreÄi o ljudima koje je tokom godina upoznao, kazao da takvu neposrednost, pažnju i osjeÄaj dobrote posebno prepoznaje kod Plavljana.
ā Zahvalan sam im, puna mi je duÅ”a ā njegove su rijeÄi koje prenosi RaÄiÄ.
āKad kažeÅ” SrÄan, rekao si Äovjekā
OleviÄ i AleksiÄ nastavili su kontakt i nakon AnÄeline smrti. Äuju se, razgovaraju i viÄaju kada Rade doÄe u Podgoricu. Ono Å”to je poÄelo OleviÄevom željom da samo upozna oca Äovjeka Äijem se djelu divio, zavrÅ”ilo se prijateljstvom dvije porodice. PriÄa tako, na svojevrstan naÄin, zatvara krug. Prije viÅ”e od tri decenije SrÄan AleksiÄ pomogao je drugom Äovjeku zato Å”to je smatrao da je to ljudski.
Decenijama kasnije, Äovjek iz Plava, kojeg njegov otac nikada ranije nije poznavao, pomogao je Radetu kada mu je pomoÄ bila najpotrebnija. Kako je Milan RaÄiÄ zapisao u tekstu posveÄenom SrÄanovom djelu i ljudima koji Äuvaju uspomenu na njega ā danas je dovoljno reÄi SrÄan i mnogi Äe razumjeti poruku.
āKad kažeÅ” SrÄan, rekao si Äovjek.ā
