Razgovarala: Nada Kovačević
Priča Suada Ibrahimagića počinje u Gusinju, maloj sredini u kojoj se identitet ne gradi kroz riječi, već kroz način života, pripadnost zajednici i odgovornost prema ljudima oko sebe. Odatle je ponio prve vrijednosti: rad, skromnost i osjećaj da čovjek pripada onome što nosi u sebi, bez obzira gdje ga život kasnije odvede. Iz tog mirnog zavičajnog okvira, u vrijeme kada se država raspadala, privreda urušavala, a ljudi suočavali sa ekonomskim i egzistencijalnim prelomima, Suad kreće put Sarajeva — grada koji će postati njegova druga kuća.
Iza sebe je tada ostavljao godine teškog rada u fabrici Termoplast, vrijeme u kojem se u jednoj smjeni radilo na mašinama, u drugoj u kafiću, a u trećoj na zemlji, sve ne bi li porodica opstala u vrtlogu hiperinflacije i ekonomskog sloma. Oženio se 1993. godine, dobio troje djece, i dok su se mnogi odlučivali za daleke destinacije, on je odabrao Sarajevo — dovoljno blizu da zavičaj ne postane daleka uspomena, ali i dovoljno veliko da u njemu gradi novi život.
U godinama koje su slijedile, dok je grad još izlazio iz ratnih rana, Suad je počeo da se povezuje sa ljudima iz Plava i Gusinja koji su sudbinu potražili u Bosni i Hercegovini. Tako je otkrio da je već 1991. osnovano ,,Zavičajno društvo Plavljana i Gusinjana u Sarajevu” — organizacija koja, hrabro i u kontinuitetu, čak i tokom najtežih ratnih godina, nije prestajala da radi niti da okuplja ljude. Kada je preuzeo rukovodstvo, pa ponovo izabran nakon desetljeća, nastavio je da gradi ono što su stariji započeli: zajednicu koja čuva identitet, tradiciju, jezik, običaje, ali i povjerenje među ljudima.
Danas, nakon skoro 35 godina postojanja, udruženje okuplja hiljade članova i funkcioniše kao most između Sarajeva i zavičaja, između novih generacija i onih koji su u ovaj grad stigli u najtežim vremenima. Suad Ibrahimagić taj most ne vidi samo kao formalnu ulogu, već kao dužnost i poziv koji mogu imati samo oni koji iskreno vole ljude. Njegova životna filozofija može stati u jednu rečenicu: „Ne možeš ovo raditi ako ne voliš narod.“
Zato i dalje, i nakon tri decenije, jednako predano volontira, organizuje, povezuje i brine. Djeca su odrasla, život ulazi u „drugo poluvrijeme“, kako kaže, ali osjećaj pripadnosti Gusinju ne slabi nego postaje jači. Jer kako sam ističe: „Bosnu volim. Crnu Goru poštujem. A Gusinju pripadam.“
U intervjuu za #CGDijaspora govori o odlasku, borbi za opstanak, građenju zajednice, odnosu institucija prema dijaspori, organizovanju velikog broja ljudi u Sarajevu, ličnim vrijednostima koje ga vode, ali i o tome šta bi danas poručio svom zavičaju — i Crnoj Gori i Gusinju — u vremenu kada nam je, možda više nego ikada, potrebna mudrost, širina i međusobno razumijevanje.
#Suad Ibrahimagić: Rođen sam u Gusinju. To je mjesto gdje je počeo moj životni put, iako se može reći da su se moji lični i profesionalni korijeni formirali na različitim mjestima. U Sarajevo sam došao 1997. godine, ali sve ono što sam nosio iz djetinjstva i ranog perioda života ostalo je sa mnom i kasnije se utkalo u svaku odluku koju sam donio.
#Suad Ibrahimagić: Mogu potpuno otvoreno reći – moj odlazak je bio isključivo ekonomske prirode. Radio sam dugo u fabrici Termoplast. Bio sam poslovođa, a po struci sam mašinski inženjer, konstruktor. Međutim, tadašnje vrijeme je bilo izuzetno teško. Hiperinflacija, raspad države, ekonomska kriza, urušavanje privrede… sve je to slabilo sistem i na kraju stiglo i do naše fabrike.
Da bih uopšte preživio, radio sam dodatno u kafiću honorarno, a paralelno sam obrađivao i zemlju. I pored tolikog rada, krajevi se nijesu sastavljali. Oženio sam se 1993. godine, dobio djecu, i u takvoj situaciji – kada nemaš stabilnost, a imaš ogromnu odgovornost – prihvatiš prvu dobru priliku. Tako je i nastala odluka da dođemo, prvo da vidimo gdje dolazimo, pa onda da se polako organizujemo i gradimo novi život.
#CGDIJASPORA: Oženili ste se u Gusinju, zar ne?
#Suad Ibrahimagić: Da, tačno. Oženio sam se u Gusinju 1993. godine. Godinu dana kasnije rodila se naša ćerka, 1997. prvi sin, a 1999. drugi sin – u Sarajevu. To su periodi koji obilježavaju i privatne i profesionalne tokove čovjeka. Porodica te oblikuje, daje ti snagu, ali te i dodatno obavezuje da ne odustaješ, da tražiš rješenja.
#CGDIJASPORA: Da li ste rat proveli u Sarajevu?
#Suad Ibrahimagić: Ne. U Sarajevo sam došao tek 1997. godine. Tokom rata bio sam u zavičaju, gdje sam se borio za opstanak kao i većina ljudi tada. To su bila teška vremena na svakom mogućem nivou – ekonomski, emocionalno, ljudski. Nijesam imao nikoga sa strane da me materijalno podrži, nego sam se morao oslanjati isključivo na sebe, raditi sve što se može i izgurati do kraja. Ali, na kraju se sve dobro završilo – preživjeli smo, stali na noge i nastavili dalje.
#CGDIJASPORA: Kako se zove vaše udruženje i koliko dugo djeluje?
#Suad Ibrahimagić: Naše udruženje nosi zvaničan naziv ,,Zavičajno društvo Plavljana i Gusinjana u Bosni i Hercegovini – Sarajevo”. Osnovano je 3. marta 1991. godine i postoji već skoro 35 godina bez prekida. Čak ni tokom ratnih godina, kada su mnoge organizacije prestale da rade, naše udruženje nije prekidalo svoj rad. To je jedna od njegovih najvećih vrijednosti – kontinuitet, istrajnost, i osjećaj obaveze prema zavičaju i ljudima.
#CGDIJASPORA: Koliko dugo ste vi na čelu udruženja?
#Suad Ibrahimagić: Prvi put sam bio predsjednik od 2009. do 2013. godine. Ponovo sam izabran 2022. godine, i sada traje moj mandat do 2026. godine. Jedini sam koji je dva puta biran. Da li je to zasluga ili teret – ne znam (smijeh). Nikada se nijesam gurao, to je više neka prirodna posljedica stalnog rada i povjerenja ljudi.
#CGDIJASPORA: Koje su osnovne aktivnosti udruženja? Šta su prioriteti?
#Suad Ibrahimagić: Naše aktivnosti su mnogobrojne, ali u osnovi se svode na sljedeće: njegovanje kulture, tradicije i običaja našeg zavičaja, afirmacija kulturnih i sportskih vrijednosti, čuvanje identiteta ljudi koji su daleko od svoje kuće, povezivanje nove sredine sa zavičajem, predstavljanje naše tradicije ljudima u Sarajevu, istovremeno predstavljanje sarajevske i bosanske kulture ljudima u Plavu i Gusinju.
Udruženje funkcioniše kao most – spaja dvije sredine, dvije kulture, dvije zajednice.
U vrijeme osnivanja, 1991. godine, postojala je jasna potreba za organizacijom, jer je mnogo ljudi odlazilo u Sarajevo, Beograd, Evropu, Ameriku. Bilo je neophodno stvoriti tačku okupljanja. Zato je udruženje formirano i zato traje do danas.
#CGDIJASPORA: Koliko članova imate danas?
#Suad Ibrahimagić: Procjenjujemo između 3.000 i 3.500 ljudi. Nekada smo vodili preciznu evidenciju, naročito tokom rata, i tada je bilo evidentirano preko 3.000 članova. Te evidencije su tada bile ključne jer su služile i kao neka vrsta socijalne karte – da se vidi kome je potrebna pomoć, kako im se može prići.
Danas se broj mijenja: mnogi su se odselili, mnogi su došli nakon rata. Oko 1.000 članova je aktivno u različitim segmentima rada udruženja.
Mi smo poslednjih godina uveli i sistem viber grupa i drugih digitalnih kanala, preko kojih kontinuirano obavještavamo ljude o događajima, izložbama, manifestacijama, akcijama i svemu što je relevantno za našu zajednicu.
#CGDIJASPORA: Da li sarađujete sa ostalim crnogorskim udruženjima u regionu?
#Suad Ibrahimagić: Trudimo se da sarađujemo sa svima gdje god postoji dodirna tačka. Institucionalno, koliko ja znam, ne postoji čvrsto formalizovana saradnja, ali praktično – mi sarađujemo sa svima koji žele da rade.
Imamo izuzetno dobru saradnju sa Ambasadom Crne Gore i Ministarstvom dijaspore Crne Gore. Godinama smo zajedno učestvovali u različitim manifestacijama, i oni su redovno prisutni na našim događajima. Takođe, mi učestvujemo u njihovim programima i inicijativama.
Naša vrata su otvorena za svaku kvalitetnu, pozitivnu, konstruktivnu saradnju – bez obzira na ime, političku pripadnost, ideologiju ili lokaciju.
#CGDIJASPORA: Koliko često odlazite u zavičaj?
#Suad Ibrahimagić: Odlazim često. Dovoljno često da se veza ne prekine. Nažalost, najviše se ide zbog dženaza i sahrana – život je takav. Ali svako ljeto obavezno izdvojimo određeni broj dana da odemo i budemo u svom kraju.
Učestvujemo u manifestacijama poput Dana dijaspore, Dana Borovnice, lokalnim događajima u Plavu i Gusinju. Važno je održati i zvanični i ljudski kontakt sa zavičajem i sa Crnom Gorom.
#CGDIJASPORA: Gdje se osjećate više „svojim“ – u Sarajevu ili u Gusinju?
#Suad Ibrahimagić: Bosnu volim. Crnu Goru poštujem. A Gusinju pripadam.
#CGDIJASPORA: Kako uspijevate da se društveno angažujete pored posla i porodičnih obaveza?
#Suad Ibrahimagić: Ovo što radim ne može se raditi ako ne voliš ljude. Prvo – ljude. Onda i svoj narod. Sve je volonterski. Potrebno je vrijeme, trud, energija, resursi – i sve to dajete bez ikakve materijalne koristi.
To možeš jedino ako vjeruješ da ima smisla širiti pozitivne priče, afirmativne, one koje nas spajaju. Ne priče koje su tamne, podozrive, negativne.
Uvijek nađem vremena. Djeca su odrasla: ćerka je zubni tehničar, stariji sin magistar farmacije, mlađi inženjer informacionih tehnologija.
Sada imam više prostora da se posvetim radu udruženja, ali i sebi i porodici.
#CGDIJASPORA: Znači – sada počinje „drugo poluvrijeme“ života?
#Suad Ibrahimagić: Tako je. Sada imam više vremena za suprugu i sebe. Čekamo i unuke, pa će to biti nova radost. Nakon godina ritma koji te nosi, sada polako vraćamo ono vrijeme za koje nas je život uskratio.
#CGDIJASPORA: Planirate li penziju uskoro?
#Suad Ibrahimagić: (smijeh) Ja uvijek kažem – neću u penziju. Radiću dok mogu. Kao oni u Americi što rade u liftovima sa 93 godine. Tako i ja – u klubu sam, radim, uključen sam, i tako će biti.
#CGDIJASPORA: Na kraju – koja je vaša poruka zavičaju i ljudima iz vašeg kraja?
#Suad Ibrahimagić: Poruka je jednostavna, ali duboka:
– da budemo mudriji,
– da se izdignemo iznad uskih pogleda,
– da mislimo na druge, a ne samo na sebe,
– da se ne dijelimo na svakom koraku, na svakoj ulici, na svakom ćošku.
Vjerujem da u svakom čovjeku postoji zrno dobrote. Treba ga probuditi. Naša zajednička snaga može biti ogromna ako se malo više povežemo, ako vidimo šta nas spaja, a ne šta nas razdvaja.
