Razgovarala: Nada Kovačević
Veljko Krstov Martinović zna da postoje odlasci koji nijesu samo geografsko udaljavanje od zavičaja, već duboki rezovi kroz mladost, porodicu, identitet i vrijeme u kojem je čovjek bio primoran da bira između ćutanja i savjesti. Cetinjanin koji je sa samo 20 godina napustio Crnu Goru, ne pristajući da bude dio ratne mašinerije devedesetih i ideja koje su bile suprotne svemu što je nosio iz kuće, sa Cetinja i iz vlastitog osjećaja pravde, svoj novi život započeo je daleko od domovine.
Put ga je, umjesto u Francusku, odveo u Barselonu. Grad koji u početku nije bio njegova namjera, vremenom je postao njegov dom, mjesto u kojem je izgradio porodicu, završio studije, pokrenuo posao i pronašao svoj životni pravac. Ali, ni poslije više od tri decenije provedene u Španiji, Crna Gora za njega nije postala uspomena. Naprotiv, ostala je živa, svakodnevna, prisutna u poslu, porodici, prijateljstvima, jeziku kojim govore njegova djeca i u svakoj inicijativi koju je pokrenuo daleko od domovine.
Martinović je danas prvi predsjednik Udruženja Crnogoraca i prijatelja Crne Gore u Španiji, prvog organizovanog na teritoriji te zemlje. Kroz njega, ali i kroz dugogodišnji rad na povezivanju španskog i crnogorskog prostora, nastoji da Crnu Goru predstavi onakvom kakvom je nosi u sebi — kao zemlju kulture, ponosa, ljudskog dostojanstva, potencijala i neiscrpne snage rasute po svijetu.
Njegova priča nije samo priča o jednom odlasku i jednom uspjehu u tuđini. To je priča o generaciji koja je odlazila pod pritiskom istorije, ali nije dozvolila da joj se izbriše porijeklo. To je priča o Cetinju koje se nosi u govoru, karakteru i humoru, o djeci rođenoj u Barseloni koja sa balkona u Portugalu pitaju u kom pravcu je Cetinje, o dijaspori koja ne želi da bude svedena samo na novac koji šalje kući, već traži da bude prepoznata kao ogroman ljudski, intelektualni, kulturni i organizacioni kapacitet Crne Gore.
U razgovoru za portal #CGDijaspora, Veljko Martinović govori o odlasku iz Crne Gore, životu u Barseloni, porodici, poslu, promociji crnogorske kulture, osnivanju udruženja, vezama sa potomcima crnogorskih iseljenika u Latinskoj Americi, planovima za povezivanje dijaspore, ali i o dubokoj, neprekinutoj vezi sa Cetinjem i Crnom Gorom.
#CGDIJASPORA: Kada ste otišli iz Crne Gore i kako je počeo Vaš život u Španiji?
#Veljko Martinović: Ja sam Cetinjanin i iz Crne Gore sam otišao kada sam imao 20 godina, 1994. godine, u vrijeme onog našeg nesrećnog rata. Bio sam, kako bih rekao, pravi dezerter. Čak su mi bile još dvije godine ostale za zastaru zbog dezerterstva, pa se nijesam ni vraćao na Cetinje tri godine poslije toga.
Tek kada je Vojislav Koštunica napravio amnestiju, u okviru tadašnje naše nesrećne zajednice, mogao sam ponovo da dođem kući, na Cetinje. To je već bila 1997. godina. Dakle, otišao sam 1994, a danas sam već 32 godine u Barseloni.
Barselona mi u početku nije bila namjera. Moja prvobitna želja bila je Francuska. Međutim, tada nijesam mogao da dobijem vizu za Francusku, jer je ta zemlja imala poseban zakon za strance, pa čak i poseban član koji se odnosio na Jugoslovene. Faktički nijesam imao mogućnost da riješim papire i dobijem vizu.
Onda sam čuo da Španci uvode vizu za Jugoslovene za nekih nedjelju dana. Praktično sam prelomio i odlučio da dođem ovdje. Prvo sam bio nekoliko mjeseci u Francuskoj, ali nijesam mogao da ostanem upravo zbog papira. Vratio sam se u Barselonu, nadajući se da ću tu naći posao, jer je već bilo prošlo dvije godine od Olimpijade u Barseloni.
Već prve noći našao sam posao. Počeo sam da radim sve one poslove koje rade mladi ljudi kada dođu u inostranstvo – u diskotekama, restoranima, raznim lokalima. Upisao sam fakultet, završio ga, ostao ovdje, napravio porodicu, radio za različite firme, a kasnije pokrenuo i sopstveni biznis. Tako su prošle 32 godine.
#CGDIJASPORA: Čime ste se profesionalno bavili tokom života u Barseloni?
#Veljko Martinović: Cijeli život sam radio povezujući tržišta bivše Jugoslavije sa Španijom i promovišući Crnu Goru. Bavim se međunarodnom trgovinom, imam master iz marketinga, a takođe i master iz holističke psihologije. Specijalizovan sam za poremećaje zavisnosti i mogu da kažem da je to najljepši posao koji sam radio u životu.
Danas imam dva posla. Jedan dio mog rada vezan je za međunarodnu trgovinu i povezivanje tržišta, a drugi za holističku psihologiju, posebno za pomoć ljudima koji se bore sa zavisnostima. Ne znam da li u Crnoj Gori ima holističkih psihologa, a posebno Crnogoraca koji imaju taj master, ali to je oblast koja me izuzetno interesuje i u kojoj sam se pronašao.
#CGDIJASPORA: Od početka ste bili vezani za promociju Crne Gore u Španiji?
#Veljko Martinović: Jesam. Cijeli život, otkako sam u Španiji, bavim se promocijom Crne Gore, prije svega u Kataloniji i Barseloni, ali i šire. Dvije godine sam bio predsjednik Udruženja mladih umjetnika Mediterana i upravo u tom periodu organizovana je prva kulturna nedjelja Crne Gore u Španiji.
To je bilo u Barseloni, u suorganizaciji sa opštinom Grasija iz Barselone. Napravili smo nedjelju dana kulturne promocije Crne Gore. Učestovali su Jelena Tomašević, Suzana Pajović Živković, Sanja Perišić, Lazar Pejović, Roman Đuranović, Igor Rakčević, Nikola Simanić i Boris Kraljević.
Bilo je fantastično. Predstavili smo Crnu Goru na jedan lijep i ozbiljan način. Od tada stalno radimo na promociji Crne Gore. Imali smo sreću i da određene investitore dovedemo u Crnu Goru. Ne bih da pominjem konkretne poslove, da ne bi zvučalo prepotentno, ali tri velika posla koja su iz Španije rađena u Crnoj Gori, iz oblasti energetike, saobraćaja i stečajne imovine, išla su preko mene.
#Veljko Martinović: Ja sam predsjednik udruženja. To je prvo organizovano crnogorsko udruženje na teritoriji Španije, sa sjedištem u Barseloni, ali ono okuplja članove iz cijele Španije.
Udruženje smo formalno registrovali nedavno. Prošle godine smo dobili konzulat, pa je preko konzulata inicirano da možemo da se okupljamo i koristimo prostorije konzulata. To nam je važno, jer iako nas nema mnogo, sada imamo mjesto okupljanja i organizovanja.
U cijeloj Španiji ima oko 300 Crnogoraca koji stalno žive ovdje. Ostali ljudi dolaze privremeno – zbog sporta, studiranja ili posla. Oni su tu privremenog karaktera i ne možemo ih računati kao stalnu zajednicu. Upravo zato je važno da se organizujemo, da budemo vidljivi i da djelujemo zajedno.
#CGDIJASPORA: Kada ste promovisali udruženje?
#Veljko Martinović: Udruženje smo promovisali povodom 21. maja. Organizovali smo 28. maja zvaničnu večeru na kojoj smo promovisali udruženje i slavili 20 godina obnovljene nezavisnosti Crne Gore, u saradnji sa ambasadom i konzulatom u Barseloni.
Imamo nekoliko kulturnih projekata koje planiramo ove godine, upravo da bismo kroz kulturnu promociju Crne Gore obilježili 20 godina obnovljene nezavisnosti. Naredne godine planiramo da se više fokusiramo i na ekonomski plan, odnosno na sektore u kojima Crna Gora ima dobre pozicije za strane investicije. Želimo to da predstavimo španskim investitorima.
Važno je i to što je potpisan G2G ugovor između dvije vlade, crnogorske i španske, i želimo da iskoristimo i taj okvir kako bismo dodatno promovisali Crnu Goru.
#CGDIJASPORA: Koje aktivnosti planirate u narednom periodu?
#Veljko Martinović: Ove godine planiramo više kulturnih aktivnosti. Imamo u planu izložbu Katarine Tomašević, izložbu pokojnog Duška Jeknića i izložbu Sloba Kovačevića. Te tri kulturne akcije želimo da realizujemo kao dio promocije Crne Gore i obilježavanja 20 godina od obnove nezavisnosti.
Pored toga, naredne godine namjeravamo da organizujemo stručne seminare iz oblasti medicine i ekologije. Među članovima našeg udruženja imamo ugledne ljekare u Barseloni, Amiru Idrizović i Sašu Radoševića, koji su naši stalni članovi i koji su mnogo doprinijeli osnivanju udruženja. Želimo da kroz te projekte pokažemo da dijaspora nije samo emotivna veza sa domovinom, nego i ozbiljan profesionalni, stručni i organizacioni resurs.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je teško bilo kada ste odlazili iz Crne Gore?
#Veljko Martinović: To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu, posebno rastanak od majke. Situacija je tada bila takva da je bila opšta mobilizacija. Mi Cetinjani smo se masovno neodazivali na pozive Vojske Jugoslavije. Nijesmo željeli da idemo da se borimo po Dubrovniku i drugim mjestima, za ideale Slobodana Miloševića, Momira Bulatovića i za ideje koje nijesu bile naše. Cetinje je tada, po mom mišljenju, pokazalo jednu ispravnu i časnu poziciju. Iz te ideje kasnije se jasno iznijela i ideja o obnovi nezavisnosti Crne Gore, što smo mogli da vidimo 21. maja i svih tih dana na Cetinju. Znam da može zvučati pretenciozno, ali smatram da su Cetinje i Cetinjani bili sreća za Crnu Goru. Ideju koju je tada iznio Liberalni savez, u vremenu kada to nije bila popularna opcija, danas niko ne može osporiti. Prije toga je ideja nezavisne Crne Gore postojala, ali je bila diskreditovana, proganjana i kažnjavana. Nije bila poželjna za javni istup.
Slavko Perović je iznio ono što je iznio i njegovu zaslugu za vraćanje državnosti Crnoj Gori niko ne može umanjiti, a još manje skinuti.
#Veljko Martinović: Kao predsjednik udruženja predstavljam udruženje i njegove članove. U udruženju ima ljudi različitih političkih opcija i zato ne želim da svojim individualnim političkim stavovima pogoršavam odnose u organizaciji.
Moji lični stavovi postoje, naravno, ali kada govorim u ime udruženja, onda moram da vodim računa o svima. Udruženje treba da okuplja Crnogorce i prijatelje Crne Gore, bez obzira na njihove partijske ili političke razlike. Nama je zajednički cilj promocija Crne Gore, njenog identiteta, kulture, ljudi i potencijala.
#CGDIJASPORA: Ipak, otvoreno ističete snažan crnogorski identitet?
#Veljko Martinović: Da, ja sam crnogorski nacionalista u pozitivnom smislu te riječi. Ne mislim to u negativnom smislu, već kao čovjek koji voli svoju zemlju, svoj narod, svoj identitet i svoju istoriju. Ne vjerujem mnogo u građanske opcije onako kako su se kod nas često predstavljale, jer smatram da su se upravo te opcije pokazale loše za crnogorsku naciju u prethodnim godinama. Međutim, ponavljam, to su moji lični stavovi. Kao predsjednik udruženja, trudim se da govorim i djelujem u skladu sa interesima svih članova.
Za mene je važno da se crnogorsko nacionalno biće samo po sebi izrodilo, pozicioniralo i učvrstilo. To se vidi na Cetinju, za svaki nacionalni praznik, i vidjelo se na Belvederu 2021. godine. Bio sam tri dana na Belvederu, došao sam iz Španije samo zbog toga. Ono što se tada pokazalo nije nastalo tog dana, već je rezultat dugog revolta protiv anticrnogorskih politika.
#CGDIJASPORA: Pored rada u udruženju, angažovani ste i na crkvenom planu?
#Veljko Martinović: Da, već sedam-osam godina imam odnose sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom u vezi sa dijasporom. Imam čin ipođakona u Ukrajinskoj crkvi, sarađujem sa Vaseljenskom patrijaršijom, redovno pomažemo u liturgiji Vaseljenske patrijaršije.
Kao crnogorsko udruženje imamo razgovore i u septembru planiramo razgovor sa nadbiskupom barselonskim, kako bi nam se ustupio neki hrišćanski hram gdje bismo mogli da napravimo sjedište Crnogorske pravoslavne crkve. To bi se, zapravo, pretvorilo u vikarijat Crnogorske pravoslavne crkve za Španiju, Portugal i Andoru. Radimo i na tom polju.
#Veljko Martinović: Moja djeca pričaju čisti cetinjski, iako im je majka Novljanka. To je za mene velika stvar. Imali smo jednom zanimljivu situaciju u Portugalu. Iznajmili smo stan, izašli na balkon i gledali prema pučini. Djeca su me pitala: „Tata, gdje je Cetinje kada se gleda sa ovoga balkona?“ Nijesu pitali gdje je Barselona, grad u kojem su rođena, gdje žive i gdje im je cio život. Pitali su u kom pravcu je Cetinje. Kada pričaju, teško biste pogodili da nikada nijesu živjeli na Cetinju, a kamoli da su rođeni i odrasli u Barseloni. To mi je jedan od najvećih ponosa.
#CGDIJASPORA: Da li sarađujete sa drugim udruženjima crnogorske dijaspore?
#Veljko Martinović: Da. Učestvovao sam u osnivanju nekoliko udruženja potomaka Crnogoraca, posebno potomaka crnogorskih iseljenika u Argentini. Imao sam sreću da budem u Argentini i posjetim nekoliko tih udruženja. U stalnom sam kontaktu sa njima.
Moj stric je predsjednik udruženja potomaka Crnogoraca iz Buenos Ajresa. Zove se Huam Vladimir Martinović.
#CGDIJASPORA: Planirate i povezivanje crnogorskih udruženja sa španskog govornog područja?
#Veljko Martinović: Da. Kada se ove aktivnosti malo smire, namjeravam da napravim konekciju svih crnogorskih udruženja i potomaka Crnogoraca sa španskog govornog područja u jednu vrstu virtualne federacije, odnosno online federacije. Ideja je da se preko jednog interaktivnog sajta povežu udruženja iz Španije i latinoameričkih zemalja, izuzev Brazila, jer tamo nije španski jezik. Cilj je da budemo u kontaktu, da razmjenjujemo informacije i da pokrećemo zajedničke projekte. To ne mora nužno biti administrativna federacija, već više virtualna platforma. Tehnički to nije teško napraviti. Potreban je informativni i interaktivni sajt koji bi omogućio povezivanje, razmjenu vijesti, predstavljanje aktivnosti i zajedničko planiranje projekata.
#CGDIJASPORA: Ranije ste imali i portal Voice of Montenegro?
#Veljko Martinović: Da, imao sam portal koji se zvao Voice of Montenegro. Bio je veoma praćen. To je bio informativni portal na kojem sam objavljivao informacije koje nijesu išle na ruku određenim političkim strukturama u regionu. Portal su mi srušili ruski i srpski hakeri.
Objavljivao sam tekstove i informacije koje su diskreditovale politike koje su radile protiv interesa Crne Gore. Tada sam pisao o onome što mnogi nijesu javno govorili, a to je da postoje krugovi koji žele da Crna Gora bude uvučena u neke nove federacije i političke aranžmane koji nijesu u njenom interesu.
#CGDIJASPORA: Šta je za vas, najveći potencijal crnogorske dijaspore?
#Veljko Martinović: Dijaspora nije samo kapacitet da se pošalje novac kući. Dijaspora je ogroman ljudski kapacitet za organizaciju stvari koje su dobre za Crnu Goru i za sve nas koji živimo van Crne Gore.
To je neograničen kapacitet koji Crna Gora ima, ali koji se nalazi van Crne Gore. Nažalost, taj kapacitet je potpuno neiskorišten. Tu su fenomenalni ljudi, intelektualci, stručnjaci, ljudi koji vode velike biznise, ljudi koji imaju znanje, kontakte i iskustvo.
Često su ti ljudi pokušavali da samoinicijativno ili kroz svoje kolektive urade nešto za Crnu Goru. Međutim, onda su nailazili na razne prepreke, na ljude koji su pokušavali da izvuku korist za sebe, pa bi se mnogi razočarali. Ljudi onda izgube volju, odu i ulože u Panamu ili neku drugu zemlju, umjesto da ulažu u Crnu Goru.
Zato je važno da se dijaspora organizuje na ozbiljan, čist i transparentan način. Crna Gora ima ogromnu snagu u ljudima koji žive van nje. Samo tu snagu treba prepoznati i pravilno iskoristiti.
#CGDIJASPORA:Šta za vas danas znači Crna Gora?
#Veljko Martinović: Crna Gora je moja zemlja, moj identitet, moj korijen. Cetinje je moj pravac, čak i kada gledam sa balkona u Portugalu, kao što su me djeca pitala. To pokazuje koliko se ljubav prema domovini može prenijeti i na generacije koje su rođene daleko od nje.
Ja živim u Barseloni više od tri decenije, ali Crna Gora je stalno prisutna u mom životu. Kroz posao, kulturu, udruženje, porodicu, prijatelje, kroz svaki projekat koji radim, trudim se da je promovišem i povežem sa svijetom.
Za mene dijaspora nije odvojen dio Crne Gore. Dijaspora je Crna Gora izvan Crne Gore. I dok god postoji ta veza, postoji i obaveza da radimo za njeno dobro.
