Piše: Nada Kovačević
U vremenu kada se identiteti brišu tišinom, a dijaspora često ostaje bez glasa i podrške, rijetki su oni koji svoju životnu priču, političko iskustvo i ličnu transformaciju stavljaju u službu zajednice. Jedan od njih je Rašo Vučinić – sportista, političar, olimpijac, a danas – promišljen i beskompromisan glas crnogorske dijaspore. Njegov život obilježen je borbom za pravdu, unutrašnjim preispitivanjima i povratkom korijenima, ali i nepokolebljivom željom da Crnogorci u Srbiji ponovo dobiju prostor, dostojanstvo i zajedništvo koje zaslužuju.
Danas se Rašo Vučinić bavi privatnim biznisom, ali i dalje ostaje snažno vezan za društvena pitanja i identitetske teme koje se tiču crnogorske zajednice van matice. Njegov glas ostaje jasan, bez kompromisa, i uvijek u funkciji onoga što naziva – borbom za istinu i opstanak.
Njegova ključna poruka crnogorskoj dijaspori je jednostavna, ali snažna:
„Bez jedinstva – nema ni opstanka. Potrebno nam je više zajedništva, više međusobne podrške, i ozbiljna strategija, jer se s izazovima 21. vijeka ne možemo nositi razjedinjeni i pasivni. Vrijeme nam curi, a identitet se ne brani sam.“
U razgovoru za portal CGDIJASPORA, Vučinić bez zadrške govori o sopstvenim zabludama i prepoznavanju istine, o usponima i preprekama, o političkom putu koji je napustio, i o borbi koju nije odustao – borbi za očuvanje crnogorskog imena i identiteta van granica Crne Gore.
#CGDIJASPORA: Recite nam nešto o sebi, od kada ste u Beogradu, ko ste Vi i šta Vas je odredilo u životu?
#Rašo Vučinić: Ja sam čovjek koji je sjutra mogao biti bilo ko drugi. Moja priča možda nije za filmsko platno, ali je zato istinita – ogoljena, stvarna i oblikovana borbom. Odrastao sam s uvjerenjem da je ČAST važnija od novca, a data riječ teža od potpisa. Nisam imao mnogo, ali sam imao OBRAZ. I to mi je bilo dovoljno – da se borim, i protiv drugih, i protiv sebe.
Odredile su me tri stvari: siromaštvo, snažna potreba za pravdom i rana spoznaja da u životu ne dobijaš ono što zaslužiš, već ono za šta se izboriš.
Već dvadeset dvije godine živim u Beogradu. Rođen sam i odrastao u Bosni, ali sam porijeklom iz Mojkovca – i to uvijek ističem sa ponosom. Mojkovac nije samo grad iz koga potičem, to je moje korijenje, moja mjera vrijednosti. Sve ostalo su samo prolazne tačke.
Kad me neko pita da kažem nešto o sebi, uvijek krećem od onog najvažnijeg: moj život je, u svojim počecima, bio u potpunosti posvećen sportu. Na tom putu, najviše što sam ostvario bilo je učešće na Olimpijskim igrama – najvećem sportskom događaju na planeti. Posebnu težinu za mene nosi činjenica da sam u istoriji crnogorskog sporta upisan kao prvi Crnogorac koji je nastupio na Zimskim olimpijskim igrama. To je čast koju nosim sa velikim ponosom.
U Srbiji sam se kasnije aktivno bavio politikom – najprije kao odbornik u Skupštini opštine Novi Beograd, zatim i kao odbornik u Skupštini grada Beograda, gdje sam bio i šef odborničke grupe. Ali onda sam donio odluku: da se posvetim isključivo crnogorskoj tematici, želeći da dam svoj skromni doprinos nacionalnoj politici Crne Gore.
#CGDIJASPORA: Koliko je teško danas biti Crnogorac u Srbiji?
#Rašo Vučinić: Biti Crnogorac u Srbiji nekada je bila svojevrsna titula. Naš narod doseljavao se u Srbiju da bi učestvovao u njenom oslobađanju od okupatora, ali i u izgradnji njenih institucija i državnog aparata. Zbog toga su Crnogorci bili poštovani, a država je znala da im iskaže zahvalnost.
Međutim, rat koji je označio raspad SFRJ probudio je suprotstavljene nacionalizme i doveo do podjela po vjerskoj i nacionalnoj osnovi. U tom procesu, crnogorski identitet — koji nikada nije bio ni nacionalistički ni vjerski obojen — postao je meta potiskivanja. U eri bujanja bolesnih ideologija, Crnogorci su postajali sve manje vidljivi. Pojedini politički akteri na Balkanu iskoristili su tu atmosferu kako bi, pod plaštom objedinjavanja pravoslavnog vjerskog korpusa, crnogorski identitet stopili sa navodno ugroženim srpskim nacionalnim bićem.
Crnogorci u Srbiji i Bosni i Hercegovini isprva nijesu shvatili da je u pitanju strategija čiji je krajnji cilj bila njihova asimilacija. Umjesto da očuvaju vlastiti identitet, mnogi su krenuli putem stvaranja novog vjerskog identiteta, koji je vremenom tiho prerastao u nacionalni, gurnuvši crnogorsko ime u zapećak.
Dok su drugi narodi na Balkanu, izloženi ropstvu, razvijali nacionalne programe i ideologije stare i po dvije stotine godina kako bi sačuvali svoje postojanje, Crnogorci — naviknuti na slobodu — vjerovali su da je pitanje nacionalnog identiteta ispod njihove časti. Nijesmo pisali manifeste, jer smo vjerovali da smo mi sami – naše ime, naša istorija i način života – najbolji dokaz onoga što jesmo.
Drugi su, međutim, bili mudriji i iskoristili našu samozadovoljnost. Danas je crnogorsko ime već decenijama ugroženo sistematskom asimilacijom, a naš identitet u Srbiji nalazi se na rubu opstanka, o čemu jasno svjedoče podaci iz posljednjeg popisa stanovništva.
Mogao bih mnogo toga da kažem o tome kako je danas biti Crnogorac u Srbiji, ali bi nas to možda još više udaljilo od onoga što je najvažnije – od zajedničke borbe za zaštitu crnogorskih nacionalnih interesa. Zato ću se ovdje zaustaviti, sa iskrenom nadom da će u skorijoj budućnosti razum preovladati i da će se odnos prema crnogorskom identitetu u Srbiji konačno početi normalizovati.
#CGDIJASPORA: Spomenuli ste proces asimilacije, pa me zanima da li ste Vi lično nekada to doživjeli i kako to izgleda iz ugla običnog čovjeka?
#Rašo Vučinić: Malo je reći da sam bio izložen uticajima – ja sam, slobodno mogu reći, možda i „savršen primjer“ onoga što se naziva nacionalnom indoktrinacijom. Još u osnovnoj školi pokazivao sam izraženo interesovanje za politiku, što je, u ratnim godinama devedesetih, bilo neraskidivo povezano sa intenzivnim proučavanjem istorije. Želio sam da razumijem političke procese koji su tada oblikovali našu svakodnevicu i da formiram vlastiti stav, oslonjen na znanje.
U Srbiju sam došao kao dijete od deset godina – dijete koje je ponijelo iz djetinjstva zvuke gusala, duh crnogorske kulture i običaja. Ali to dijete našlo se u sredini u kojoj su mediji bili pažljivo režirani, a javni prostor zatrovan mržnjom i nacionalnim netrpeljivostima. U takvim okolnostima, u doba bez interneta, društvenih mreža i lako dostupne literature, ono što vam se nudi – to je i jedino što konzumirate. Čitao sam ono što mi je bilo dostupno, a mediji su potvrdno oblikovali sve ono što sam upijao.
Kada se na to nadoda i crnogorski gen, koji gotovo neizostavno nosi u sebi bunt, borbenost i želju za pripadanjem nečemu većem – jasno je koliko sam bio podložan uticaju ekstremnih političkih i ideoloških platformi. Tako sam, korak po korak, vrlo mlad postao jedan od najmlađih sljedbenika Srpske radikalne stranke. Moje angažovanje nije ostalo na nivou simpatizera – vrlo brzo sam napredovao i preuzeo odgovorne funkcije u tada najjačoj političkoj partiji u Srbiji.
Bio sam koordinator opštinskih odbora, predsjednik omladine SRS, kandidat za poslanika u Narodnoj skupštini Srbije, kao i zamjenik današnjeg predsjednika Srbije u Skupštini grada Beograda.
#CGDIJASPORA: Kako ste iz Srpske radikalne stranke, velikosrpskih stavova, došli do pozicije prepoznatljivog crnogorskog aktiviste?
#Rašo Vučinić: Radikali su, u tom trenutku, bili jedina politička organizacija u kojoj sam, kao potpuno nepoznat mladić, mogao da se dokažem i svojim radom napredujem. Ponudili su mi priliku, a ja, gladan pravde i pripadnosti, progutao sam sve što su mi servirali – bez zadrške. Govorio sam ono što sam slušao od drugih, ne ono što sam mislio. Bio sam eho, ne glas.
Ali čovjek sazrijeva onog trenutka kada počne da sumnja u sopstvenu istinu.
Našao sam se visoko u hijerarhiji, ali tada sam prvi put jasno osjetio da tu – ne pripadam. Velika Srbija koju sam tada sagledao iznutra, nije bila ni pravedna ni bratska. U toj ideji nije bilo mjesta za Crnogorce – osim ako se odreknu sebe. A ja nijesam htio da se odreknem onoga što jesam.
Prvi put sam zaćutao. A onda sam počeo da mislim. I čim sam počeo da mislim, vratio sam se sebi.
Shvatio sam da nije sramota sagorjeti u borbi ako je ta borba tvoja, istinska. Ali jeste sramota služiti laži – zarad funkcije, udobnosti ili pripadnosti.
Iz jedne političke sekte, kako danas slobodno mogu da je nazovem, prošao sam kroz prirodan proces povratka na jedini mogući put – put koji nije bio novi, već samo zaboravljen. To je put mog prađeda, mog naroda, mojih vrijednosti. Put crnogorskog identiteta koji sam u djetinjstvu nosio bez dileme, a koji nikakve veze nema sa onim što mi je bilo nuđeno u pubertetskim godinama.
Zato sam prije skoro petnaest godina donio odluku: odbio sam sve političke ponude i mogućnosti za nastavak uspješne karijere, i odlučio da se u potpunosti posvetim pitanjima crnogorskog naroda – u Srbiji i šire. Jer, vratiti se sebi – to je, u mom slučaju, bio čin slobode.
#CGDIJASPORA: Šta Vam je značila ideja „Velike Srbije“ tada, a šta Vam znači danas?
#Rašo Vučinić: Tada mi je ta ideja bila kao hormon u mladosti – gori u tebi, a ni sam ne znaš zašto. Mislio sam da je to pravda. Bio sam iskreno gladan istine, ali sam je tražio na pogrešnoj trpezi.
A danas? Danas znam da je Velika Srbija najveća zabluda i najopasnija prevara koju su generacije ponavljale kao istinu. To nije bratstvo – to je progutano susjedstvo. To nije istina – ako se temelji na poricanju tuđeg identiteta, jezika, prava na postojanje. To nije pravda – ako se brani lažima, širi mržnjom i koristi najbeskrupuloznije metode da bi opstala.
Danas više nećete javno čuti da se neko otvoreno zalaže za tu ideju, osim jednog čovjeka koji ju je osmislio i plasirao. Ali itekako osjećam da ta ideologija i dalje živi – samo što je sada zavijena u drugačiju retoriku, u forme koje zvuče prihvatljivo, ali nose istu suštinu.
I ne samo da živi – ona se svakodnevno promoviše. Truje narod, zasljepljuje mlade, i ostavlja nesagledive posljedice. I ne prestaje. Jer kada se ideologija prikrije, a ostane prisutna – postaje još opasnija.
#CGDIJASPORA: Kako je nastalo vaše udruženje i šta je bio njegov osnovni cilj pri osnivanju?
#Rašo Vučinić: Na sopstvenu inicijativu, prije više od deset godina, okupio sam nekolicinu ljudi za koje sam vjerovao da posjeduju znanje, snagu i karakter da se ozbiljno posvete stvaranju političke platforme koja će biti duboko promišljena, kako psihološki, tako i filozofski. Cilj nam je bio jasan – ponuditi Crnogorcima u Srbiji, koji su u velikoj mjeri prošli kroz proces nacionalne dezorijentacije, viziju u koju mogu vjerovati i kojoj mogu pripadati.
Većina nas koji smo se okupili oko te ideje prošli smo kroz sličan put – onaj koji sam već opisao – i dobro smo znali šta je potrebno da se isprave istorijske greške koje su skupo koštale crnogorski identitet izvan matice. Vrijeme nam ne dozvoljava da sve detaljno elaboriram, ali pokušaću u najkraćim crtama.
Bio je to izuzetno težak period – dani i noći provedeni u kreiranju platforme, u analizama i terenskom istraživanju javnog mnjenja. Naša misija bila je više od politike – to je bio patriotski zadatak. Početkom 2016. godine formirali smo Crnogorsko-hercegovački pokret, sa jasnom idejom da kroz samo ime pokreta privučemo i one nekadašnje Crnogorce kojima je Hercegovina bila geografska odrednica, dok su Lovćen i Cetinje ostali njihovi duhovni i simbolički centri.
Uspješno smo realizovali brojne projekte. Među najvažnijima izdvajam organizaciju 102. godišnjice Mojkovačke bitke, održane u prepunoj sali Kolarca, kao i niz humanitarnih akcija tokom pandemije. U jednom trenutku, naš uticaj je postao toliki da smo vodili pregovore sa parlamentarnim strankama o mogućoj podršci i ulasku u političke institucije.
Paralelno, strpljivo i mudro, korak po korak, približavali smo suštinske nacionalne vrijednosti onima koji su nekada bili veliki Crnogorci, ali su u međuvremenu prošli kroz proces brutalne indoktrinacije. Naš cilj je bio jasan i višefazan: povratiti osjećaj Crne Gore kao države matice; prihvatanje crnogorskih simbola – zastave i himne; stvaranje osjećaja pripadnosti crnogorskoj naciji.
Znali smo da takav proces ne može biti nasilan niti brz. Morao je biti promišljen, pažljivo vođen, sa mnogo strpljenja i razumijevanja. U prve dvije faze postigli smo izuzetne rezultate – za samo tri godine, uspjeli smo da okupimo veliki broj članova koji su s ponosom prihvatili crnogorsku zastavu i himnu kao svoje. Bio je to ogroman korak naprijed. Ali, onda smo morali da se na trenutak zaustavimo.
#CGDIJASPORA: Zašto? Šta se desilo pa je u jednom trenutku došlo do zastoja te se duže od dvije godine nijeste oglašavali?
#Rašo Vučinić: Ukratko, u tom periodu dolazi do čuvenih litija – o kojima bih, vjerujte, mogao govoriti danima, posebno iz ugla nekoga ko veoma dobro poznaje sve aktere koji su, iako daleko od očiju javnosti, stajali u sjenci tog projekta. Ali za tako detaljnu analizu sada nemamo prostora.
Litije su potpuno promijenile atmosferu u kojoj smo djelovali i učinile dalji rad, u istom smjeru i s istom energijom, praktično nemogućim. Dodatne okolnosti, o kojima je još uvijek osjetljivo govoriti, značajno su otežale naš položaj. Možda će doći vrijeme kada ćemo moći otvoreno progovoriti o svemu, ali za sada ću navesti samo jedan ilustrativan primjer.
Zamislite situaciju u kojoj vam se zabranjuje pristup medijima jer ste odbili da crnogorsku zastavu uporedite sa zastavom Pavelićeve NDH. Samo ta činjenica dovoljno govori o pritiscima i preprekama s kojima smo se suočavali.
Nakon toga, povukli smo se u neku vrstu političke ilegale – u prostor tišine i pripreme. Konsolidovali smo redove, analizirali sve što se desilo i odlučili da nastavimo borbu, ali u jasnijoj, preciznijoj formi. Donijeli smo odluku da promijenimo naziv u Udruženje Crnogoraca u Srbiji, sa jasno definisanim ciljevima i smjernicama, jer više nemamo luksuz da gubimo vrijeme. Nalazimo se u posljednjem trenutku da očuvamo crnogorsku zajednicu na okupu – kako ne bi i ovo malo što je ostalo bilo prepušteno asimilaciji i konačnom nestanku.
Danas, kada je Crnogorac u Srbiji češće predmet šale nego poštovanja, a crnogorska zastava više problem nego simbol, naša borba dobija novu formu. Iako tiša i opreznija – nije nimalo manje važna. Naprotiv, važnija je nego ikada.
#CGDIJASPORA: Da li sarađujete sa kulturnim institucijama iz Crne Gore? Ako da, na koji način?
#Rašo Vučinić: Možda bi bolje pitanje bilo: da li oni sarađuju s nama? Zvučaće vam nevjerovatno, ali nas niko – nikada – nije kontaktirao iz matice, iz Crne Gore. Nijedna institucija, nijedna zvanična adresa. I ne samo iz Crne Gore – niko nas nikada nije kontaktirao ni iz Ambasade Crne Gore u Beogradu.
Njihovi česti gosti bili su oni koji su se godinama krili iza crnogorskog imena, a nikada nisu uradili ništa konkretno da zaštite identitet svog naroda. Za razliku od njih, mi koji smo se istinski, posvećeno i bez interesa bavili očuvanjem crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta – za nas nikada nije bilo mjesta.
Naša organizacija je reprezentativna. Broj članova jasno govori da smo nezaobilazna adresa za svakoga ko želi dobro Crnogorcima u Srbiji. Ali očigledno je da su neki godinama imali skrivene razloge zašto su nas uporno ignorisali.
Obraćali smo se Ambasadi u Beogradu, ministarstvima u Crnoj Gori, Predsjedniku države… i mnogima drugima – ne da bismo tražili nešto za sebe, već da bismo ponudili. Ponudili svoje znanje, kapacitete i resurse u službu opšteg dobra – za Crnu Goru, za Crnogorce u dijaspori i za unapređenje odnosa između Srbije i Crne Gore.
Znam da, kada sve ovo čujete, neko može pomisliti da je ovo neki „antisrpski“ projekat. Zato želim jasno da kažem: očuvanje crnogorske zajednice u Srbiji bilo bi korisno i za samu Srbiju. Jer, istorijski gledano, Srbija je svoj najveći institucionalni napredak doživljavala upravo kada su Crnogorci bili prisutni i aktivni u njenim institucijama – kao lojalni građani, kao posvećeni radnici, kao politički faktor stabilnosti i razvoja.
Crnogorci su uvijek bili konstruktivan, integrativni element – nikada prijetnja. Ali ako se identitet jedne zajednice ignoriše dovoljno dugo, onda se ne treba čuditi što počinje tražiti svoj glas i prostor za postojanje.
#CGDIJASPORA: Koja bi bila vaša poruka crnogorskoj dijaspori širom svijeta?
#Rašo Vučinić: Moja poruka crnogorskoj dijaspori je jednostavna, ali ključna: potrebno nam je jedinstvo. Bez njega, nećemo biti u stanju da se nosimo sa izazovima koje nam je donio 21. vijek – a sudeći po dosadašnjim rezultatima, s tim izazovima se ne snalazimo najbolje.
Neophodna nam je ozbiljna nacionalna strategija. Ali tu strategiju, uvjeren sam, ne mogu kreirati aktuelne institucije Crne Gore, jer u njima – nažalost – nema dovoljno kompetentnih ljudi koji bi se ovom temom bavili na ozbiljan, dugoročan i odgovoran način. Da ima, nešto bi do sada već bilo urađeno.
Nažalost, sve što je do sada sprovedeno bilo je, direktno ili indirektno, na štetu crnogorskog naroda.
Ne govorim ovo u kontekstu političkih stranaka – nijedna me ne zanima i nijednoj ne pripadam. Govorim iz ličnog iskustva čovjeka koji je bio u sistemu, poznaje mnoge ključne aktere političke scene i zna kako stvari funkcionišu iznutra. Moj zaključak je jasan: crnogorska politička elita ne razumije važnost pitanja dijaspore. Još manje ima kapaciteta da formira tim stručnjaka i intelektualaca koji bi osmislili strategiju koja bi, za pet do deset godina, mogla dati mjerljive i trajne rezultate.
Dominantna ideja u tim krugovima jeste da je članstvo u Evropskoj uniji dovoljan politički cilj, a da je bavljenje nacionalnim identitetom, kulturom i jezikom – navodno prevaziđeno. To je ozbiljna greška. Zaboravlja se da živimo na Balkanu – prostoru gdje nijedna država ne može opstati ako ne brine o sopstvenom identitetu, jeziku, kulturi i narodu.
Nadam se da će ovaj intervju makar pokrenuti pitanje – da će neko, bilo iz Vlade, bilo iz Predsjedništva Crne Gore, zastati i zapitati se: „Da li je moguće da je odnos matice prema svojoj dijaspori zaista ovako indiferentan?“
I još važnije – „Šta Crna Gora uopšte može da očekuje u budućnosti ako taj odnos ne promijeni?“
Jer ako ne budemo imali jasan plan i jedinstven front – nećemo imati ni ono što pokušavamo da sačuvamo.
