Piše: Nada Kovačević
Rođen u Titogradu 1970-ih, odrastao između Pive i Zete, Niković danas sa porodicom živi u Pertu, na drugom kraju planete. Ali nijedna fizička udaljenost, nijedna vremenska zona, nijedan tuđi jezik nije mogao da izbriše ono što nosi u sebi — temeljno osjećanje pripadnosti. Jer, kako sam kaže: „Crna Gora ne mora biti velika da bi bila značajna. Kada znaš ko si, znaš i gdje ti je dom.“
Njegov životni put je priča o upornosti, znatiželji, svestranosti i odgovornosti prema porijeklu. Posljednjih dvadesetak godina radi u IT sektoru i razvija softverske proizvode. Paralelno, gradi uspješnu trenersku karijeru u košarci, koja je snažno obilježila i njegovu porodicu. Istovremeno je i muzički entuzijasta, audio-vizuelni inženjer, kolekcionar stripova iz 1980-ih i porodični čovjek koji slobodno vrijeme provodi u dvorištu, sa djecom i u knjigama.
Dijete Podgorice, zaljubljenik u Bokokotorski zaliv, nasljednik predaka iz kanjona Tare, Nebojša Niković u ovom intervjuu svjedoči o onome što sve više ljudi u dijaspori osjeća, ali ne umije uvijek da izrazi: da život u inostranstvu ne mora značiti gubitak identiteta, već može biti način da se on sačuva — i prenese.
U iskrenom razgovoru za portal #CGDijaspora, Niković govori o svom odlasku iz Jugoslavije 1995. godine, o gotovo tri decenije provedenih na Novom Zelandu, o sportu koji je obilježio njegov profesionalni i porodični život, i o odluci da aktivno poveže svoju djecu s korijenima u Crnoj Gori. Dijeli i konkretne poruke mladima iz dijaspore: „Povezivanje s korijenima zahtijeva trud i žrtvu. Gubitak identiteta je veliki lični poraz — i mnogi toga postanu svjesni tek kad bude kasno.“
Za Nebojšu Nikovića, Crna Gora nije samo teritorija – ona je osjećanje, glas, običaj, pjesma, i — odgovornost. On je jedan od onih ljudi koji dokazuju da se domovina ne voli iz fraze, već iz svakodnevnih postupaka. A takva ljubav, tiha ali postojana, čini da Crna Gora i dalje traje — širom svijeta.
#CGDIJASPORA: Kako biste ukratko opisali svoj put kroz IT, sport i muziku?
#Nebojša Niković: Rođen sam u Titogradu 1970-ih godina. Zbog svoje svestranosti, teško je ukratko opisati čime se sve bavim – ili, preciznije, šta je moje primarno zanimanje. Posljednjih dvadesetak godina radim u IT sektoru, gdje razvijam softverske proizvode, ali sam paralelno i profesionalno angažovan u košarci – kao trener i sportski radnik.
Slobodno vrijeme najčešće provodim uz sport, a djelimično se bavim i kolekcionarstvom – s posebnim fokusom na jugoslovenske stripove iz 1980-ih godina. Kada nisam u sali ili za računarom, najčešće sam sa porodicom, u dvorištu ili kući – gdje uvijek ima nešto da se radi.
Nakon osnovnih studija, iz ljubavi prema muzici, u kasnim dvadesetim godinama diplomirao sam i kao audio i video inženjer. Muzika je uvijek bila moj hobi, a od 2023. godine aktivno se bavim i video produkcijom.
Košarka je veliki dio mog života, naročito otkako su i moja djeca krenula tim putem. Ako ih ne treniram, onda ih „taksiram“ do klubova u kojima igraju. Moglo bi se reći da se porodični ritam u velikoj mjeri vrti oko košarke.
Trenersku karijeru započeo sam u mlađim kategorijama jednog kluba u Aucklandu, a kasnije sam vodio timove u Prvoj i Drugoj ligi. Imao sam čast da predvodim kadetsku reprezentaciju Novog Zelanda na kontinentalnom prvenstvu, gdje smo osvojili srebrnu medalju. Nakon tog uspjeha, odlučio sam dodatno da usavršim znanje i završio trogodišnju FIBA-inu FECC školu u Evropi, pod mentorstvom velikih trenerskih imena kao što su Svetislav Pešić i Pablo Laso.
#CGDIJASPORA: Možete li nam reći nešto više o vašem porijeklu i porodici iz Crne Gore?
#Nebojša Niković: Nikovići su porijeklom iz Pive, dok je moja majka rodom iz Zete. Ova dva predjela su mi izuzetno draga, a zbog razlika u terenu – planinskog i ravničarskog – gotovo da se međusobno kontriraju. Upravo te razlike učinile su da se lako prilagođavam različitim sredinama, jer se podjednako prijatno osjećam i među planinama i u dolinama.
Moja supruga je rodom iz Bosne i Hercegovine, ali njeni korijeni su takođe crnogorski, što dodatno učvršćuje našu porodičnu povezanost s ovim podnebljem.
#CGDIJASPORA: Kako je tekao vaš put od Crne Gore do Perta?
#Nebojša Niković: Davne 1995. godine, kao porodica smo krenuli na najduži mogući put – na Novi Zeland. U tadašnjim uslovima, u bivšoj Jugoslaviji, mogućnosti za stvaranje vrijednosti bile su minimalne, pa su moji roditelji donijeli odluku da napuste otadžbinu. O Novom Zelandu se tada znalo vrlo malo – osim poneke knjige, uz rijetku fotografiju koja je budila maštu o tome šta nas tamo čeka.
Na Novom Zelandu sam proveo čak 28 godina, dok je naš novi dom u posljednje dvije godine postao Pert. Ovaj grad, smješten u Zapadnoj Australiji, za mene predstavlja našu posljednju stanicu.
Ne mogu, a da ne pomenem i klimu Perta – vjerovatno jednu od najsavršenijih na planeti. Osim jednog mjeseca u godini s visokim temperaturama, ostatak godine je gotovo idealan.
#CGDIJASPORA: Koja su vam omiljena mjesta u Crnoj Gori i zašto?
#Nebojša Niković: Već sam pomenuo da se u predjelima Pive osjećam najljepše. Kanjon Tare je zavičaj mojih prađedova, pa je značaj tog dijela Crne Gore duboko utkan u DNK svih nas Nikovića.
Bokokotorski zaliv smatram rajem na Zemlji i svakako ga ubrajam među idealna mjesta za odmor. Naravno, bez moje Podgorice ne mogu dugo, iako više nema onaj nekadašnji sjaj.
Moram pomenuti i Zetu – jer upravo tu osjećam najjaču nostalgiju za bezbrižnim djetinjstvom. Često obiđem i Petrovac, Cetinje, Pipere, Nikšić… Teško je izdvojiti samo jedno mjesto, jer Crna Gora nudi raznolikost i ljepotu kakvu je nemoguće pronaći bilo gdje drugo.
#CGDIJASPORA: Da li imate neku posebnu uspomenu iz Crne Gore koja vam je posebno draga?
#Nebojša Niković: Cijelo djetinjstvo i mladost proveo sam u Crnoj Gori. Školski dani, sportski počeci, prijateljstva koja traju i danas, čvrste porodične veze i moje naselje u Podgorici – sve su to neodvojivi dijelovi mog bića i mog identiteta.
Posebno mjesto u sjećanjima zauzimaju gimnazijski dani u Podgorici – nezaboravni trenuci kojih se uvijek rado prisjećam.
#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru?
#Nebojša Niković: Vrlo često boravim u Crnoj Gori. U posljednjih pet godina proveo sam gotovo tri godine ovdje, uglavnom u Podgorici. Uvijek sam nastojao da ostanem blisko vezan za ovo podneblje – i iskreno sumnjam da će se to ikada promijeniti.
#CGDIJASPORA: Šta bi crnogorska dijaspora širom svijeta mogla da uradi za domovinu i šta je to što Crna Gora ne radi za dijasporu?
#Nebojša Niković: Mislim da Crna Gora, kao zemlja – ne nužno kao država – mnogo daje svojoj dijaspori. Ona nam je dala ono što nosimo u sebi: gordost, ponos, snagu bića. Malo koja zemlja je toliko podarila svojim sinovima i kćerima.
A šta mi možemo dati njoj?
Crna Gora zaslužuje mnogo više – pažnju, brigu i odgovornost da očuvamo ono što je dala Balkanu: kulturu, jezik, običaje. Ona je kolijevka identiteta čitavog ovog prostora. To je nasljeđe koje moramo njegovati – ne zaboraviti.
#Nebojša Niković: Povezivanje s korijenima zahtijeva trud i žrtvu. Kao što sam ja uradio sa svojom djecom – doveo ih u Crnu Goru na određeno vrijeme kako bi osjetili duh i tlo svog porijekla – tako to može učiniti svako. Gubitak identiteta je veliki lični poraz, a mnogi to shvate tek kad bude kasno.
Moja poruka je jednostavna: čuvajte svoje porijeklo i učite svoju djecu odakle dolaze. To je zalog za njihovu sigurnu budućnost.
Održati crnogorski duh nije lako kada ste daleko od otadžbine. Ali otuđiti se – i izbrisati identitet svoj i svojih predaka – jedan je od najvećih ličnih grijehova. Zvuči strogo, ali istina često jeste takva.
#CGDIJASPORA: Koja je vaša poruka na kraju?
#Nebojša Niković: Crna Gora ne mora biti velika da bi bila značajna. Kada znaš ko si, možeš otići bilo gdje – jer uvijek znaš gdje ti je dom. A bez korijena, nema ni stabilnosti.
Crna Gora nastavlja da živi kroz nas – kroz naš govor, našu pjesmu, naše običaje. Dokle god je tako čuvamo, ona će biti vječna.
