Razgovarala: Nada Kovačević
Nebojša Nešo Ješovnik krenuo je pješke iz Minhena prema Crnoj Gori, sa željom da 21. maja, na Dan nezavisnosti Crne Gore, bude tamo gdje ga, kako kaže, srce uvijek vraća – u domovini. Na Cetinju ću sigurno biti 21. maja, gdje je njegovo krajnje odredište i cilj. Njegov put nije samo fizičko kretanje kroz države i kilometre, već snažna poruka ljubavi, pripadnosti i odanosti zemlji koju nikada nije prestao da nosi u sebi.
Postoje putevi koji se mjere kilometrima. I postoje oni koji se mjere srcem. Ovaj drugi je duži. Negdje između minhenskih ulica i kamenih pragova Cetinja, ovaj šezdesetogodišnjak korača ne da bi stigao – nego da bi se vratio. Svakom stopom bliže zemlji iz koje nikada nije otišao, iako ga je život odveo kroz gradove, države i sudbine. Više od hiljadu kilometara nije izazov za tijelo. To je ispit za dušu.
Jer ne kreće se pješke iz hira. Ne ostavlja se sigurnost, posao i svakodnevica da bi se stiglo na jedno mjesto – osim ako to mjesto nije u tebi. Osim ako te tamo ne vuče nešto jače od razuma. Nešto što ne traži objašnjenje.
To je ona tiha, uporna ljubav prema Crnoj Gori koju su nam nekada usađivali bez velikih riječi – kroz običaje, kroz miris tamjana, kroz pogled majke koja zna šta znači korijen. To je ono kad te svijet primi, ali te ne zadrži. Kad promijeniš države, jezike, poslove, ali ne i sebe. Kad znaš da možeš živjeti bilo gdje – ali pripadati samo jednom mjestu.
I zato ovaj put nije samo hod. To je zavjet.
Zavjet da se ne zaboravi. Zavjet da se voli.
Zavjet da se, makar jednom godišnje, makar kroz bol u nogama i tišinu puta, kaže: “Evo me, došao sam.”
Na Dan nezavisnosti, na mjestu gdje istorija diše sporije, a srce jače, jedan čovjek neće donijeti ništa osim sebe. I to će biti dovoljno. Jer neke zastave se ne nose u rukama. One se nose u grudima. I nikada ne padaju.
#Nebojša Nešo Ješovnik: To je ljubav. Ništa drugo. Moraš voljeti svoju državu, moraš joj dati malo žrtve, malo energije, malo srca. Za mene je to sasvim normalno. Neko će možda reći da je to veliki poduhvat, ali ja to ne doživljavam tako. Meni je prirodno da za Crnu Goru uradim ono što osjećam.
#CGDIJASPORA: Da li cijelim putem idete pješke?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Koristim stare puteve, jer se auto-putem ne smije ići pješke. Nije moguće baš sve preći pješke, jer je to više od hiljadu kilometara. Za takav put bi trebalo krenuti mnogo ranije, možda u martu, i imati tri mjeseca vremena. Ali veliki dio puta idem pješke i želja mi je da 21. maja budem na Cetinju.
#CGDIJASPORA: Zašto baš Cetinje?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Cetinje je simbol. To je mjesto gdje se čovjek napuni nekom posebnom energijom. Za mene je dolazak na Cetinje za Dan nezavisnosti čin poštovanja prema Crnoj Gori, prema našoj istoriji, prema svemu što jesmo.
#Nebojša Nešo Ješovnik: Moja kuća je u Pljevljima. Ja se uvijek vraćam kući. Nikada nijesam zvanično otišao iz Crne Gore u srcu. Radim u inostranstvu, živim tamo gdje me život odvede, ali Crna Gora je moja kuća.
#CGDIJASPORA: Vaš život je bio vezan za više gradova i država. Gdje ste sve živjeli?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Cijeli život sam, na neki način, turista. Mnogo se toga spontano dešavalo. Živio sam u Novom Sadu, Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, Sloveniji. Novi Sad i Ljubljana su mi dva najljepša grada bivše Jugoslavije. Mnogo ih volim. Ali gdje god da sam bio, Crna Gora je ostala ono čemu se vraćam.
#CGDIJASPORA: Gdje ste rođeni?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Moj otac je kao mlad čovjek došao u Crnu Goru, u Pljevlja. Tamo je upoznao moju majku, tamo smo stvarali život. Moje emocije, moje odrastanje, moja pripadnost – sve je vezano za Crnu Goru.
#CGDIJASPORA: Često pominjete majku. Koliko je ona uticala na vaš odnos prema Crnoj Gori?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Majka je bila velika Crnogorka. Ona je upalila tu crnogorsku vatru u mojim grudima još dok smo bili mali. Svojim pričama, odgajanjem, ponosom, načinom na koji je čuvala običaje. Kod nje se znalo šta je crveno slovo, kada se pali tamjan, šta se poštuje. To ostaje u čovjeku za cijeli život.
#CGDIJASPORA: Šta za vas znači patriotizam?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Patriotizam nije mržnja prema drugima. Ja nikoga ne mrzim. U Minhenu su mi među najboljim prijateljima Srbi, Hrvati, ljudi raznih naroda. To su moji prijatelji i oni znaju koliko sam vezan za Crnu Goru. Patriotizam je ljubav prema svojoj zemlji, poštovanje svog identiteta i spremnost da nešto daš od sebe.
#Nebojša Nešo Ješovnik: Ne mogu to da shvatim. Svaki narod čuva svoje ime, svoj identitet, svoju državu. To je za mene nenormalno. Država se mora voljeti i čuvati.
#CGDIJASPORA: Da li ste i ranije dolazili u Crnu Goru zbog važnih događaja?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Jesam. Prije nekoliko godina sam došao na Cetinje, mislim da je bio 4. septembar na Sabor. Krenuo sam autobusom, stigao na nekoliko sati i odmah se vratio nazad, jer sam morao na posao u Minhen. Prešao sam hiljade kilometara samo da budem tamo. Ali to čovjeka napuni energijom.
#CGDIJASPORA: Čime se bavite u Njemačkoj?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Radim u građevini, uglavnom unutrašnje radove – montaža, spušteni plafoni, zidovi, gipsane ploče. To je posao koji se svuda cijeni i dobro plaća. Radio sam mnogo, po raznim državama, ali uvijek sam znao gdje pripadam.
#CGDIJASPORA: Ne volite publicitet, a ipak je vaš put izazvao pažnju. Kako gledate na to?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Ne volim da budem u centru pažnje. Meni je ovo lična stvar, nešto što dolazi iz srca. Ali ako ova priča nekoga podsjeti da treba voljeti Crnu Goru, da treba poštovati svoje korijene i državu, onda neka bude tako.
#CGDIJASPORA: Koja je vaša poruka ljudima u Crnoj Gori i dijaspori?
#Nebojša Nešo Ješovnik: Da ne zaborave ko su i odakle su. Može čovjek da živi bilo gdje, da radi po svijetu, da promijeni gradove i države, ali korijen se ne smije izgubiti. Crna Gora je mala, ali velika u srcu onih koji je vole. Za nju se ne mora uvijek uraditi nešto veliko – dovoljno je da je čovjek nosi časno, da je ne zaboravi i da joj se vraća. Neka su vječni sinovi i šćeri Crne Gore, jer bez Crnogoraca i Crnogorki ne vrijedi. Jer je sasvim prirodno da čovjek voli svoju domovinu, taj pedalj rodne grude, svoju državu. Ne zaboravimo: stari Crnogorci su ovaj krš branili gladni i žedni, goli i bosi. Branili su je životom – svojim golim životom su branili Crnu Goru i sačuvali je za nas.
