Piše: Nada Kovačević
Milovan Babić počinje priču o svojim korijenima sa dubokom zahvalnošću i ponosom, osjećajući kako mu svaki pomen predaka budi toplinu u srcu. Njegova porodica, Babići, porijeklom iz Golije (Piva), nosi sa sobom bogatu prošlost, ispunjenu pričama o hrabrosti, ponosu, ali i bolu. U ovom intervjuu imamo privilegiju da zaronimo u duboku i bogatu istoriju porodice Milovana Babića, čovjeka čije su korijene i srce čvrsto vezani za Crnu Goru. Kroz njegove riječi otkrivamo ne samo činjenice i događaje iz prošlosti, već i emocije koje tinjaju u njemu kada govori o svojim precima i domovini. Svaka priča, svako sjećanje koje dijeli, protkano je ponosom, ljubavlju i čežnjom za vrijednostima koje su oblikovale ne samo njega, već i generacije prije njega.
Milovan nas vodi kroz vremeplov svoje porodice, počevši od rodonačelnika Pantelije iz 18. vijeka, čija je hrabrost i odlučnost postavila temelje za buduće generacije Babića. Kroz sudbine svojih predaka, kao što su Vuk Babić, perjanik na dvoru kralja Nikole, i Đorđije Babić Filipović, prvi ljekar u Crnoj Gori, Milovan oživljava prošlost koja je ispreplijetena ljubavlju, tragedijom i nepokolebljivim duhom. Te priče nisu samo dio istorije; one su dio njegove duše, naslijeđe koje nosi sa sobom gdje god da krene.
Posebno dirljivo je kako Milovan govori o svojim roditeljima. O ocu Ratimiru, pomorcu koji je oplovio svijet, ali je uvijek ostajao čvrsto vezan za svoju porodicu i principe, i o majci Sofiji, čija je rana smrt ostavila neizbrisiv trag u njegovom srcu. Kroz njih je naučio šta znači biti čvrst, a istovremeno nježan, kako voljeti bez zadrške i kako se boriti za ono u šta vjeruješ, bez kompromisa.
Njegova veza sa Crnom Gorom nije samo geografska ili porodična; to je ljubav koja nadilazi granice i vrijeme. Iako živi u Beogradu, njegova duša je uvijek u Crnoj Gori. Svaki dolazak, svaki susret sa rodbinom i prijateljima, svaka šetnja kroz mjesta koja su obilježila njegovo djetinjstvo i mladost, za njega su neprocjenjivi. On ne krije suze kada govori o svojim precima, niti ponos kada ističe njihove zasluge i žrtve za slobodu i napredak domovine.
Kroz ovaj intervju, Milovan ne dijeli samo priče o prošlosti; on šalje poruku svim mladima u dijaspori da nikada ne zaborave svoje korijene. Njegove riječi su poziv na povezivanje, na ljubav prema domovini i na očuvanje identiteta koji je kroz vjekove opstajao uprkos svim izazovima. Njegova životna krilatica, “Sve za Crnu Goru, Crnu Goru ni za što!”, nije samo fraza, već način života koji on dosljedno prati.
Pripremite se za emotivno i inspirativno putovanje kroz vrijeme, prostor i srca jedne porodice koja svojim primjerom pokazuje šta znači ljubav, čast i odanost. Milovan Babić nam otvara prozor u svoj svijet, iskreno i bez zadrške, podsjećajući nas na vrijednosti koje su u današnjem svijetu možda zaboravljene, ali nikada nisu manje važne.
#CGDIJASPORA: Možete li nam reći nešto više o vašem porijeklu i porodici iz Crne Gore?
#Milovan Babić: Moji Babići su starinom sa Golije (Piva). Rodonačelnik je Pantelija (Panto) 1785-1857. Ima više priča odakle je na Pivu došao njegov otac 1780 godine. No, da ostanemo na činjenicama koje se mogu dokazati i za koje postoje pisani tragovi.
Panto je imao dva sina Filipa (1815-1875) i Mitra (1817-1894)
Da nenabrajam sve iz našega rodoslova, jer to bi nas odvjelo na ,,put bez kraja”
Rekao bih vam i izdvojio nekoliko mojih predaka za koje smatram i osjećam da su svojim životom i radom mogli biti zanimljivi za naš razgovor. Svi oni u meni bude osjećanje ponosa, a primjećujem da sam po nešto , da tako kažem zakučio, dobio od njih na poklon kroz gene.
Vuk Babić (1846-1877) – Sin Filipa bio je perjanik (gardista) na dvoru kod kralja Nikole Petrovića. Nije se ženio. Ubio ga je mučki sa leđa Jovan Mitrić iz Donjih Crkvica, danas Polje Crkvičko. Interesantno za Vuka je to sto je bio jedan od najljepših (gledanih) momaka u Crnoj Gori. Knjaz Nikola ga je poslao u Pariz na ,,Smotru ljepote” 1871. godine sa jednom curom.
Vuka je osvjetio brat od strica Obrad Mitrov Babić. Ubio 1880 u Crmnici Jovana Mitrića. Bio je osuđen na devet godina, odrobijao je šest.
U jednom razgovoru kada se otvaralo renovirano poslanstvo Francuske na Cetinju, čini mi se 2009. godine moj stic Dimitrije reče tada Blagoti Mitriću: ,,Znaš li Blagota da vam mi dugujemo krv”. Blagota uz blagi osmijeh reče: ,,Znam Jašo, znam“.
Đorđije Babić Filipović – takođe sin Filipa Babića, studirao je medicine u Petrovrgradu, danas San Petersburg. Oženjen Ruskinjom Anom. Na poziv kralja Nikole vratio se u Crnu Goru i bio prvi ljekar/doktor u Crnoj Gori. Njegov registarski broj doktorske diploma – disertacije evidentiran je i danas na medicinskom fakultetu u San Petersburgu i na Univerzitetu u Moskvi.
Sumnja se da ga je supruga Ana otrovala, i godinu dana kasnije otišla za Moskvu.
Prezime Filipović je dobio u Rusiji po ocu.
Bio je politički izuzetno aktivan. Putovao je širom Evrope. Blisko je sarađivao sa Svetozarom Markovićem.
Moji Babići koji su se nastanili na Krstac (Golija) bili su bogati za tadašnje prilike. Panto naš rodonačelnik je kupio od Šuvalija Babića omar za zobnicu talijera. U zadruzi su imali 60 članova i imali po šest pari volova. Na Krstacu smo imali veliku kuću, sagradili dućan i školu.
Moj prađed Mirko (1858-1929) bio je taođe bogat čovjek, učestvovao je kao jedan od vođa ustanka u Hercegovini.
Đed Milovan (1898-1941) po kojem sam dobio ime, bio je viši finansijski inspektor kako se to tada zvalo. Oženio je, mogu reći a po fotografijama se vidi jednu od najljepših crnogorki tog vremena u Nikšiću, moju babu Nedu Baletić. Mlad je umro od galopirajuće tuberkuloze jula 1941.
Moj otac Ratimir Babić (1941-2021). Bio je pomorac, kapetan duge plovidbe. Kada je odlučio da oženi moju majku Sofiju Baljević (1946-1996) pristao je u ,,mirnu luku” i ,,iskrcao se na kopno” do kraja svog života.
Radio je u Kontinental transu, Jugoagentu, a više od 25 godina u Tranšpedu u Beogradu u sektoru ,,pomorska špedicija” i bio je savjetnik generalnog direktora. Za njega i još par njegovih kolega kaže se da su 1970. Godine tvorci kontejnerskog transporta robe u Jugoslaviji. Proglašen je najboljim kadetom pomorske škole u Kotoru, mlađim oficirom i oficirom Jugooceanije u svoje vrijeme. Oplovio je čitavi svijet, sva mora i okeane. Nije samo kročio na Južni pol.
Otac Raco je bio plemenit čovjek, spreman da pomogne i oprosti ljudima. “Tvrd” u svojim principima i stavovima. ..nije pravio kompromise kada su bila u pitanju moralna načela. Znao je biti I “eksplozivan” u zaštit porodice, prijatelja i sebe.
Prenio mi je ljubav prema moru i pomorstvu. Malo je nedostajalo da krenem njegovim stopama i postanem pomorac.
Danas , ja sa svojih 53 godine uviđam da sam u mnogome njegov “odraz”. Milo mi je i ponosim se što me ljudi koji nas znaju to vide.
#CGDIJASPORA: Možete li nam još nešto reći o vašim Babićima?
#Milovan Babić: Majka Sofija rođena Baljević (1946-1996) bila je moja nježna, požrtvovana, časna, majka, supruga. Vaspitan sam da u životu (otac je najzaslužniji za to) u životu se najviše, najače, voli majka. Rana smrt moje majke, tek što je napunila 50 godina, ostavila je nezacijeljeni ožiljak.
Ako mi je otac ,,usadio” čvrstoću, spremnost da po bilo koju cijenu branim svoje najmilije, svoju otadžbinu, da nepravim kompromis sa samim sobom, a ni sa okolinom kada sam na ispravnom putu… onda je neka moja nježnost, empatija prema ljudima i životinjama doživotni pečat naslijeđen od majke Sonje.
Mogao bih danima govoriti o mojim Babićima, Baljevićima, Baletićima….
Dozvolite mi da pomenem još nekolio mojih predaka, koji su ostavili izuzetan trag u mojem životu i koji su definitivno me odredili da sam ovakav kakav sam.
Neke od njih nijesam imao priliku da upoznam kao sto su to bili narodni heroj Marko Baletić i Joka Baletić, brat i sestra moje pokojne baba Nede.
Od mojih sa kojima sam imao sreću, čast, pa mogu reći i privilegiju da dio života proživim su :
Neda Babić (Baletić), majka moga oca koja je imala izuzetno težak život. Oca mi je rodila drugoga dana bombardovanja u kući Boljevića prilikom zbjega prema Nikšiću. Veći dio vrijemena okupacije provodila je mučena u zatvoru sa sinovima Dimitrijem i Ratimirom. Njena braća i sestre Baletići su odreda bili u partizanima.
Đed Pavle Baljević (1912-1992) – otac moje majke Sofije. Rođen je u Bratonožićima. Studirao na Cetinju. Bio je predratni skojevac i komunista. 13 jula učestvovao u dizanju ustanka u Crnoj Gori. Za vrijeme rata borio se na Sutjesci, Neretvi po cijeloj Jugoslaviji. Bio je oficir OZNE u činu majora. Poslije rata bio je upravnik ,,centralnog zatvora u Beogradu”, kasnije 20 godina sekretar Narodne Banke Jugoslavije. Više puta odlikovan. U penziju otišao sa činom pod-pukovnika.
Imao sam čast i privilegiju da me upozna i da budem često u društvu njegovih predratnih, ratnih i poslijeratnih prijatelja, Miloša Minića, Mila Milatovića, Jova Kapičića, Voja Šobajića, Raša Radevića, Veljka Zekovića, i mnogih drugih istaknutih boraca partizana.
Olga Perović (Babić) 1932-2017 – bitan uticaj na mene ostavila je moja draga tetka Olga Perović (Babić) rođena sestra moga oca. Bila je prema meni nježna, učila me je da na ljude i događaje gledam i sa ,,druge strane”. Da ne budem ,,eksplozivan “ , da svoje ,,zasluge” ne ističem, da uvijek pokušam sagledati ,,ono dobro u ljudima”. Završila je Filozofski fakultet – grupa Istorija umjetnost, prva žena akademik u CANU. bila urednik kulturne rubrike lista ,,Pobjeda”, potom urednik lista ,,Komunist” za Crnu Goru. Sa te dužnosti je otišla za člana Izvršnog vijeća Crne Gore i predsjednika Republičkog komiteta za informisanje. Bila je član Predsjedništva SRCG od 1986. do 1990. Član je Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA, počasni član ULUCG-a, Nacionalnog savjeta za kulturu. Za svoj rad dobitnik je: nagrade oslobođenja Titograda, Medalje rada, Ordena rada sa zlatnim vijencem, Ordena zasluga za narod sa srebrnim zracima, Ordena Republike sa srebrnim zracima.
Autor je monografija o Vuku Radoviću, Živku Đuroviću, Aleksandru Prijiću, Petru Lubardi, kataloga Likovne umjetnosti Crne Gore 1946–1968. i mnogih monografskih kataloga o slikarima ili tematskim i studijskim izložbama iz crnogorske umjetnosti. Autor je knjiga: Ogledi i kritike i Likovna hronika. Sarađuje u više domaćih, jugoslovenskih i stranih likovnih časopisa. Uredila je i više televizijskih emisija (likovni portreti i eseji): Lubarda, Dado Đurić, Luka Tomanović, Miloš Vušković, Dimitrije Popović, Stevan Luketić, Filo Filipović, Cvetko Lainović i dr. Sarađivala je na stalnim postavkama Nacionalne galerije na Cetinju i koautor je niza značajnih izložbi crnogorske i jugoslovenske umjetnosti. Neke od njih su obišle mnoge likovne centre u Jugoslaviji i Evropi (Umjetnost na tlu Crne Gore od praistorije do danas, Pola vijeka crnogorske umjetnosti, Crnogorska umjetnost 1945–1970, Recentna crnogorska umjetnost, Lubarda i dr.)
Živo se sećam sjajnih, pamentnih ljudi od Veljka Milatovića, Božine Ivanovića, Sretena Perovića, Sretena Asanovića, Marka Špadijera, Vukice Mićunović, i mnogih, mnogih drugih koji su dolalzili kod nje i sa kojima je razgovarala, a ja imao priliku da slušam, učim, da upijam informacije i proširim znanja iz istorije, umjetnosti, društveno-socijalnih prilika, politike i sl.
Mogu reći da je moja tetka Lola kako sam je zvao bila najmudriji Babić.
Dimitrije Babić (1935-2018) – stric Jašo (nadimak) rođeni brat moga oca je još jedna ,,figura” u mom životu koja je imala izuzetan uticaj na formiranje moje ličnosti.
Bio je karijerni diplomata. Najmlađi crnogorski ambassador u SFRJ (koji nije učestvovao u NOB).
Krajem šesdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka pomagao je vođe oslobodilačkih pokreta Afrike da steknu nezavisnost svojih drzava. Bio je ambasador u Angoli, Maroku, Alziru, načelnik VI uprave u SMIP-u. Učesnik, kao dio jugoslovenskih delegacija na više zasjedanja Nesvrstanog pokreta, mnogih naših misija u Africi. Čitav svoj poslovni vijek proveo je i vezao za Afriku. Bio je poštovan i cijenjen od svojih kolega širom svijeta. Gotovo svi kraljevi, predsjedinici, premijeri, ministri vanjskih poslova iz perioda od šesdesetih do dvije hiljadite su ga poznavali, većina i lično.
Moj stric nije imao đece ja sam mu bio kao sin. A on je meni bio drugi otac. Satima, danima… godinama kada je otišao u penziju, a ja postao zero čovjek pričao mi je i prenosio svoja znanja, situacije i događaje iz njegove diplomatske prošlosti. Objašnjavao trenutna događanja u svijetu. Imao je dar i znanje da godinama, a sada ,,vidim” i decenijama unaprijed tačno predvidi kojim putem i načinom će se odvijati politički, diplomatski, društveno-socijalni putevi su svijetu, a posebno na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog tog svog ,,dara” često je bio neshvaćen, pa čak i nevoljen. Godinama kasnije mnogi bi mu ,,prilazili” i govorili ,,bio si upravu”.
Volio bih i želim da spomenem i mog strica umjetnika, režisera, Branka Baletića sina velikog junaka Miljana i divne majke Rose Milatović (sestra Veljka Milatovića). Sa Brankom volim da razgovaram o svemu. Njegov način razumjevanja ljudi i prilika koje nas okružuju i utiču na život za mene je ,,specifičan”, ali prihvatljiv. Njegova aktivnost u dešavanjima devedestih pa sve do danas je za ogromno poštovanje. Njegovu građansku, jugoslovensku, a prije svega crnogorsku da tako kažem orjentisanost, rad i borba za pravedno društvo dijelim u potpunosti. Branko je najboje godine svoga života podario nesebično, u potpunosti Crnoj Gori kakvu ja želim i osjećam.
#CGDIJSAPORA: Pomenili ste mnoge Babiće, kažite nam sada nešto o sebi?
#Milovan Babić: Nerado to činim. Smatram da o meni treba da kažu po koju ljudi koji me poznaju. Rodio sam se 1971. godine 9. jula u Beogradu đe zivim, radim i danas. Živim u skladnoj vanbračnoj zajednici, sa puno međusobnog poštovanja i ljubavi sa suprugom Gordanom više od 23 godine. Datum registracije smo davno odredili, biće to 25. maj, vjerovatno iduće godine na terasi naše kuće u Krašićima.
Kao malog vazda me je interesovao život raznih vrsta životinja. To interesovanje preraslo je u veliku ljubav. Cio moj život provodim sa mačkama i psima. Aktivan sam kinolog više od 30 godina. Posjećujem i učestvujem po cijeloj Evropi na izložbama pasa. Moji, a i psi klijenata koje sam predstvljao na izložbama ostvarili su izuzetno zapažene rezultate. Tome svjedoče stotine pahara, rozeti, titular, povelja šampiona koje mi ukrašavaju dom.
Vlasnik sam odgajivačnice bišona pod nazivom ,,Bagamoyo”. Školovao sam se u Beogradu. Pohađao sam OŠ Milentije Popović, II ekonomsku srednju školu i Višu poslovnu. Kao mlad čovjek sa 21 godinom radio sam u firmi koja se bavila distribucijom i produkcijom filmova Vans. U firmi Omnico Sysbi zaposlio sam se 1996. godine. Ta firma je bila generalni zastupnih austrijske kompanije Steyer Daimler Puch.
U periodu od 2006. do 2014. bio sam autorizovani predstavnik austijskih kompanija Glock i Steyer Mannlicher i bio osnivač firme Prendis doo Beograd. Kratak period od oko dvije godine proveo sam na poziciji generalnog direktora Auto Zvezdara AD. Danas sam osnivac firme Limort, a nesebično pomažem mojoj supruzi Gordani u njenoj firmi Bagamoyo doo.
#CGDIJASPORA: Bili ste i politički angažovani.
#Milovan Babić: Da. Od januara 1992. godine bio sam počasni član Liberalnog Saveza Crne Gore. U period od 1991. do 1996. aktivno sam učestvovao i bio prisutan na većem broj predizbornih skupova širom Crne Gore.
Nijesam učestvovao u ratnim dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji. Smatrao sam da rat nije rešenje, da je TITOVA Jugoslavija sjajan i prosperitativan model za sve. Da je političko-ekonomsko-društvena platforma koju je predložio Ante Marković jedino prihvatljiva za sve ljude na našim tadašnjim prostorima.
Kada je ,,đavo došao po svoje” i kada mi se država SFRJ počela raspadati, smatrao sam da svaka republika treba postati samostalna država. Od malena vaspitan sam i učen da različitost kod ljudi, naroda… itd mogu i trebaju biti faktor zbližavanja, a nikako razdvajanja. Vazda sam isticao da sam Crnogorac, da su svi moji preci Crnogorci i Crnogorke, što je bila i danas je jedina istina. Paralelno sa tim, bio sam istinski TITOV Jugosloven. Čast mi je da sam bio TITOV pionir i omladinac.
Odlazak u Angolu, u grad Luanda 1982. godine možda je i najviše uticao u godinama kasnije na formiranje moje ličnosti. Tada sam kao jedanestogodišnjak video, osjetio i shvatio što znači siromaštvo, glad, sloboda. Upoznao se sa nesrećama Afrikanaca u vremenu ropstva. Dragocjenost mi je i dnevnik koji sam vodio tih dana. Član sam GI 21. Maj i počasni sam član Crnogorske evropske partije. Ateista. Drzavljanin Crne Gore.
#CGDIJASPORA: Osim izložbi pasa, vaša velika strast je i fudbal.
#Milovan Babić: Osamdesetih i početkom devedesetih trenirao sam i igrao fudbal u par klubova u Beogradu. Nijesam imao želju da od fudbala živim i ako sam kao omladinac dobio par za to vrijeme ozbiljnih ponuda od Partizana, Crvene Zvezde, francuskih klubova Nim i Mec. Danas ga igram u FK Lokomotiva, takmičimo se u ligi veteran Srbije. Igram sa istom strašću kao i nekada.
#CGDIJASPORA: Kako je vaše porijeklo iz Crne Gore uticalo na vaš život u Beogradu?
#Milovan Babić: Različito, ako mogu tako da se izrazim. U zavisnosti od vremena. Posto sam rođen 1971, nijesam osjećao loš odnos ljudi prema meni po pitanju moje nacionalne pripadnosti sve do neke 1986.
Odgajan sam od strane roditelja da poštujem sve dobre, časne ljude bez obzira na njihove u odnosu na mene različitosti. Takođe, moram i želim da naglasim da sam vaspitan i od malena mi je ,,približeno” da su moji svi preci bili Crnogorci. Da sam i ja Crnogorac. Ali da sam i Jugosloven, moji su govorili ,,Titov Jugosloven”.
U periodu, gore pomjenute 1986, počeo sam da primećujem, pa i da osjećam, nazvaću to ,,blagi pritisak”, a kasnije sve jači, otvoreniji pritisak nacionalizma u mojem okruženju, prema meni, ali i prema ljudima koji nijesu prihvatili mantru da Crnogorci ne postoje i da su Crnogorci Srbi.
Kao momak sa svojih 15 godina, izuzetno me je počela zanimati politika, društveno-socijalni odnosi u društvu i slično. ,,Krivci” su moja porodica, koja je vazda bila u politici. Tetka Olga Perović, stric Dimitrije Babić, đed (majčin otac) Pavle Baljević, i mnogi drugi koje sam već predstavio.
Predmeti kao istorija i geografija od osnovne, a kasnije uz njih i politička ekonomij, ekonomija OUR-a (preduzeća) su bili moji omiljeni. Siguran sam da su i oni imali izuzetan uticaj na mene, moje razmišljanja, stavove, odnos prema drzavi, naciji (nacijama) i sl. Već od 1987 godine, koju smatram početkom kraja SFRJ, bilo mi je lako vidljivo da se ,,klima” prema Crnogorcima u Beogradu, a i šire u mnogome promjenila na lošije.
Mojoj ,,okolini” nije bilo shvatljivo da sam ja Crnogorac… ništa manje i ništa više, i ništa drugo sem Crnogorac.
Kasniji događaji koji su usljedili na prostoru bivše SFRJ, kao sto su ,,Jogurt revolucija”, “AB revolucija”, osamostaljenje Slovenije, Hrvatske, Makedonije, ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, stvaranje ,,Krnje Jugoslavije”, sukob NATO pakta i SRJ, predreferendumske godine, referendum Crne Gore, ulazak Crne Gore u NATO su uticali na moju okolinu da mene, moje mišljenje, principe i stavove u mnogome ,,gleda” prije svega ,,pogrešnim očima”. Da me etiketiraju u negativnom smislu. Da u meni vide nekog suparnika da nekazem neprijatelja.
Bilo je tu mnogo što šta lošeg, uznemiravajućeg.
Ipak, ja volim uvijek da ističem ono lijepo u životu među ljudima. Tako da u svim tim ,,epohama” bilo je i tekako dobronamjernih, časnih, ljudi, ljudi koji su me shvatali, voljeli, cijenili, pomagali, ljudi koji su u meni viđeli Milovana Babića. Ti ljudi su moji prijatelji, kumovi, komšije. Ti ljudi su shvatali, a ja sam im pokazao da ne kažem dokazao, da moje kritike i negativan stav prema politici države u kojoj zajedno živimo nije produkt moje mržnje (kako su neki tumačili) prema narodu Srbije. Za to sam im vječno zahvalan.
Često bih u nekim ..raspravama” govorio sledeće: ,,pa to je glupost što mi ,,kačite”, tu neku mržnju prema vama. Moja supruga je Srpkinja, moji kumovi su Srbi, moji prijatelji su Srbi … Mislite li da i njih mrzim.”
#CGDIJASPORA: Koja su vam omiljena mjesta u Crnoj Gori i zašto?
#Milovan Babić: Uh, pa to je pitanje na koje mi je baš teško odgovoriti. Vezan i volim Nikšić jer imam mnogo rodbine tamo pored Babića, tu su Baljevići, Baletići, Krstac i Goliju odakle smo starinom. Cetinje jer sam u kući svojih rođaka Bratičevića (bivši hotel Pariz) provodio mnoge dane raspusta. Titograd, Podgorica jer su tu moji Perovići. Kao momak i mlad čovjek često sam i dugo provodio dana i neđelja u Podgorici. Družio se sa drugovima, kasnije su to postal moji prijatelji. Tamo sam davne 1977. godine upoznao Milovana Martinovića Mića koji je postao moj najbolji prijatelj, koga doživljavam kao brata, a uskoro će mi i zvanično postati kum na registraciji moje Gordane i mene.
Krašići i Boka Kotorska imaju posebno mjesto u mojem srcu i životu. To je moja oaza mira i spokoja. Kuća koju je moj stric ostavio meni je moj dom u Crnoj Gori. Za Boku me vezuje i to što je moj otac bio pomorac, kapetan duge plovidbe, a i ja sam htio njegovim stopama . Boka je nešto najvažnije što se Crnoj Gori desilo. Taj ,,upliv” civilizacije, različitosti, i svega onoga sto su prije svega pomorci, mještani, pa i osvajači donosili i ostavljali učinilo je da Crna Gora bude u mogome različita od okruženja. Učinila je Crnu Goru boljom.
Ipak, postoji jedno mjesto koje je moje najomiljenije, to je CRNA GORA!
#CGDIJASPORA: Da li imate neku posebnu uspomenu iz Crne Gore koja vam je posebno draga?
#Milovan Babić: Ima ih mnogo. Više je lijepih, ali ima na žalost i onih tužnih. Teško mi je izdvojiti jednu. Mogu li dvije bar?
Bilo je to davno. Za godinu nijesam siguran, čini mi se 1977. ili 78, ali datum pamtim bez greške. Bio je 13. jul! Sa đedom Pavlom Baljevićem, provodio sam dio raspusta u Nikšiću. Jedno jutro, rano jutro krenuli smo u posjetu njegovom predratnom i ratnom drugu. Došli smo u Župu Nikšiću. Uz mali seoski, asfaltirani put parkirano je bilo priličan broj automobila. I mi smo stali. Bacih pogled lijevo iz auta… od puta uzbrdo ,,imanje” odnosno velika travnatna površina i na ,,vrhu” kuća. Vidim na pet, šest mjesta zapaljena vatra, veliki kotlovi okačeni na verige. Oko svakog kotla po tri, četiri kršna momka koji mješaju, udaraju…,,kuckaju”…to nešto u kotlovima. Kada smo im prišli, pogledah… neka velika masa ,,prljavo” bijela… ključa… dim kulja iz kotla. Pripremao se smočani kačamak. Prvi put viđeh da se kačamak može spremati i u ,,velikim šerpama”, ahhaha. Ispred kuće dugačka trpeza… više muškaraca od žena. Na stolu ovali pršute, slanine, sira, skorupa, mlijeka (kisjelo), ovčije…
Ljudi nam se javljaju… pozdravljamo se… đed me predstavlja… većina ih je đedovih godina… Sastali se ratni drugovi u čast 13-og jula u kući Velizara Perunovića. Prišla mi je jedna teta. Kaže: ,,Mićo, ja sam bila učiteljica tvome ocu”. Bila je to supruga čika Velizara.
Tog dana, da ne obrukam đeda i sve partizane probao sam smočani kačamak (bio sam kao mali ,,težak “ na hranu). Od tada pa evo do dana današnjeg nema te količine koju ne bih mogao ,,izbucat”.
Na Cetinje smo đed Pavle i ja često boravili ljeti, više dana. Bili smo kod pokojnih Ilije i Senke Bratičević. Naših rođaka. Njihova kuća nekada je bila Hotel Pariz. Naša soba je bila uvijek, soba u kojoj je Bernad Šo bio smješten kada je došao u Crnu Goru.
Volio sam biti kod Bratičevića. Pored Ilije i Senke, bili su tu ujna Leda rođena Jablan i ujak Mirko, sjajni pijanista, za koga se u svjetskim krugovima govorilo da će biti jedan od najvećih pijanista. Spletom okolnosti, Mirko je skoro prestao svirati. Kasnije dugi niz godina bio je direktor Geteborške filharmonije. Sa njegovim sinom Kokom i ćerkom Oliverom bio sam u prisnim odnosima. Nedostaju mi jer žive u Švedskoj, pa se viđamo samo ljeti na Cetinju.
#CGDIJASPORA: Koliko često dolazite u Crnu Goru?
#Milovan Babić: Mogao bih reći da sam stalno u Crnoj Gori. Srcem, dušom i mislima to je i bukvalno tako. Kao dijete, pa sve do nekih ,,ozbiljnih” godina mislim do dvadesete provodio sam čitave ljetnje i zimske raspuste u Crnoj Gori, a i više od toga.
,,Danas” kada se ,,odraslo” i kada su me uhvatile ,,kandže” posla, obaveza u prosjeku provedem oko 60 dana u Crnoj Gori. Malo je, isuviše malo… ali činim sve da se moj boravak produži.
#CGDIJASPORA: Kakve su vaše aktivnosti kad ste u Crnoj Gori? Da li posećujete rodbinu, prijatelje ili učestvujete u nekim događajima?
#Milovan Babić: Mnogo sam vezan sa svim mojim rođacima kojih je na sreću mnogo. Već sam rekao koga đe imam u odgovoru na pitanje ,,Koja su vam omiljena mjesta u Crnoj Gori i zašto?”.
Naravno, sa prijateljima provodim vrijeme koje mi je neprocjenjivo. Moji prijatelji su pripadnici svih nacija, vjera, ateisti, u mnogome različiti, a još više slični meni i mojim pogledima, shvatanjima na život.
Imamo jednu zajedničku ,,nit”, koja nas neraskidivo veže. Ta ,,nit” je crveno zlatne boje, ta ,,nit” je protkana ljubavlju i poštovanjem prema jedinoj Ljepotici Crnoj, našoj Crnoj Gori.
Često sam prisutan na proslavama povodom 21.maja i 13.jula. Tih dana, posebno, u meni ,,stanuju” osjećanja ogromne sreće, ponosa.
Moji dolasci i vrijeme koje živim u Crnoj Gori, pokatkad bivaju i tužni. To su dani kada posjetim sve grobove moje rodbine, mojih predaka. Tada se u meni stvara neka čudna mješavina tuge, ponosa, ali i neke sreće. Jer, moji preci su vazda živjeli, radili, borili su i živote, dali za slobodu, za bolju, pravedniju i ljepšu Crnu Goru. U posljednjih par godina, od kako je ,,osvježilo” bio sam učesnik skoro svih okupljanja, protesta koji su podsticali i branili građanski, antifašistički, multinacionalni karatkter Crne Gore. Bio sam na Belvederu, na skupovima ,,Ima nas”, 21. maja i 13. jula u Podgorici, Nikšiću, Cetinju, mnogim drugim.
#CGDIJASPORA: Da li ste uključeni u neke kulturne ili društvene aktivnosti koje promovišu crnogorsku kulturu u Beogradu?
#Milovan Babić: U Beogradu ne. Od 2006 godine, osjećam se, a i zakonski sam stranac. Imam samo državljanstvo Crne Gore. Emotivno, strancem se osjećam još od početka devedesetih. Ipak, voli moje prijatelje u Beogradu, Srbiji. Oni su moja neraskidiva veza onim sto smatram bitnim i dobrim u Beogradu i Srbiji.
U Lovćencu, postoji udruženje ,,Krstaš” kojeg su osnovali i vode meni dragi ljudi, Crnogorci na čelu sa gospodinom Nenadom Stevovićem.
Godinama sam pratio ,,Krstaš” i mnoge manifestacije koje su priređivali. Posvećenost održanju postojanja Crnogoraca prije svega u Vojvodini, načinu i prezentovanju te moglo bi se reći borbe, očuvanju naše tradicije ponukalo me je da pomognem i uvećam fond knjiga biblioteke ,,Princeza Ksenija”. Moj poklon u vidu knjiga je skroman, ali je iskren, učinio me je sretnim.
Evo mog kratkog govora koji sam rekao povodom proslave 21. maja 2021. godine.
#CGDIJASPORA: Da li planirate u budućnosti češće boraviti u Crnoj Gori ili čak preseliti se tamo?
#Milovan Babić: Svake godine provodim više vremena u Crnoj Gori. Moja želja da se preselimo Crnu Goru. U tome imam podršku moje supruge Gordane. Na tome sam joj zahvalan i srećan. Moja supruga voli i poštuje Crnu Goru.
#CGDIJASPORA: Šta bi crnogorska dijaspora širom svijeta mogla da uradi za domovina i šta je to što Crna Gora ne radi za dijasporu?
#Milovan Babić: Kada se spomene diaspora i pomoć većina pomisli na novčanu, materijalnu pomoć. Meni to nije prva pomisao, i ako znam da je takva pomoć značajna, potrebna, vrijedna.
Našoj Crnoj Gori prije svega su potrebni časni, pošteni, školovani ljudi. Ljudi koji će svojim znanjem, kulturom, načinom razmišljanja i načinom zivota, donositi i implementirati u naše društvo sve one kvalitetne, pozitivne, moderne, ali i neke tradicionalne običaje, dostignuća iz država u kojima žive.
Da pojasnim. Onako kako su to vjekovima, na primjer, činili pomorci koji su donosili ,,duh” drugih civilizacija u Boku Kotorsku, a samim tim i u Crnu Goru. Vjerujem da me razumijete.
Naša država, treba i mora da pomogne dijaspori u svemu i uvijek. Bez kalkulacija. Mora podržavati na sve načine ona društva koja neupitno rade u održanju i promovisanju nacionalnih, kulturnih vrijednosti identiteta crnogorske nacije, jer ima i onih ,,društava” koja nijesu crnogorska, a predstavljaju se tako. Prije svega odabirom i slanjem kvalitetnih kadrova u ambasade, diplomatsko – konzularna odjeljenja, kulturne i druge misije.
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili mladima iz dijaspore koji žele da se više povežu sa svojim korijenima u Crnoj Gori?
#Milovan Babić: Poručio bi im da ,,ne čase časa”. Da dođu u Crnu Goru. Da čitaju i uče o Crnoj Gori. Da vole i poštuju Crnu Goru. Poručio bi ono najvažnije da im Crna Gora bude iznad svega I svakoga, iznad njih samih.
Moja krilatica po kojoj zivim je: ,,Sve za Crnu Goru, Crnu Goru ni zašto!”
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili na kraju?
#Milovan Babić: Na kraju. Htio bih vam se zahvaliti na razgovoru koji smo vodili u vidu ovoga intervjua. Da vam iskažem zahvalnost na datoj mogućnosti da kroz vaša pitanja, a moje odgovore iskažem svoje emocije, mišljenja, odnos, ljubav i poštovanje prema našoj Crnoj Gori.
Završio bih stihovima jedne pjesme, za koju ne mogu tvrditi da je autoru bila motiv samo Crna Gora, ali meni je to možda ponajbolji način da objasni i približim drugima kroz riječi što meni Crna Gora znači.
VJERUJ
Vjeruj, pusti suze, osmijeh vrati
dušo vjeruj, sada idi, nemoj stati
i vjeruj, ko što sunce kišu prati
ti ćeš mene dočekati
Idem, kofer tuge ti mi spremaš
tu gdje idem, ja te nemam ti me nemaš
a vjeruj, tvoje ime ljubav ima
ja ne dajem srce svima
I da se opet rodim
ti jedina bi bila
gdje god me vjetar nosi
ka tebi širim krila
I da se opet rodim
gdje god da bi se skrila
prošao bi pola svijeta
da bi moja bila
Čekaj, nemoj nikom vjerovati
srce slušaj nemoj razum poslušati
i vjeruj, gdje god idem uvijek shvati
idem da se tebi vratim
