Razgovarala: Nada Kovačević
Postoje odlasci koji se ne završe nikada. Čovjek pređe granicu, nauči novi jezik, navikne se na tuđe ulice, tuđi red, tuđe zime i tuđe praznike, ali u njemu ostane jedna kuća, jedan prag, jedan miris djetinjstva i jedna zemlja kojoj se uvijek vraća — makar pjesmom.
Takav je život Nataše Mijušković, Crnogorke koja je prije dvadeset godina, na Badnji dan, iz Bara krenula put Austrije. Za Božić 2005. godine već je bila u novoj zemlji, pred životom koji je obećavao sigurnost, ali joj je vrlo brzo pokazao i onu drugu stranu dijaspore: rad u smjenama, umor, borbu za papire, učenje jezika, stanarine, kredite, samoću i onu tihu čežnju za domom koju razumiju samo oni koji su otišli.
Nataša danas živi u Gornjoj Austriji. Radi u fabrici, u tri smjene, kao mnogi naši ljudi koji su daleko od Crne Gore naučili da ćute, rade i izdrže. Majka je dva sina, baka dvije unuke, žena koja je mnogo puta morala da počne ispočetka, ali nikada nije dozvolila da joj život oduzme ono najvažnije — dušu, pjesmu i ljubav prema Crnoj Gori.
A upravo iz te duše nastale su njene pjesme. One nijesu samo note i stihovi, nego ispovijesti jedne žene i jedne dijaspore. Kada pjeva o praznoj kući, o majci i ocu kojih više nema, o zavičaju koji čeka u sjećanju, Nataša ne pjeva samo svoju priču. Ona pjeva za sve one koji se vraćaju kući, a na pragu ih više ne dočekuju isti ljudi. Za sve one koji su negdje daleko zaradili hljeb, ali nikada nijesu prestali da sanjaju Crnu Goru.
Njena pjesma „Ostala je kuća prazna“ rasplakala je mnoge širom svijeta, od Evrope do Australije, jer u njoj živi ona bolna istina dijaspore: kuća može ostati na istom mjestu, ali bez roditelja, bez porodice i bez onog starog žamora, više nikada nije ista. Zato se u Natašinim pjesmama pronalaze oni koji su otišli, oni koji su ostali, ali i oni koji znaju da se domovina ne mjeri kilometrima, nego onim koliko zaboli kada joj se vraćaš.
Za portal #CGDijaspora Nataša Mijušković govori otvoreno i iskreno — o odlasku iz Crne Gore, životu u Austriji, radu, porodici, razvodu, usamljenosti, pjesmama, nostalgiji i ljubavi prema zemlji koju nikada nije prestala da nosi u sebi.
Ovo je priča o ženi koja je život provela radeći, boreći se i ćuteći kad je bilo najteže, ali je onda pronašla način da progovori — pjesmom. I kada Nataša zapjeva, u tom glasu čuje se sve ono što dijaspora često ne kaže: umor, ponos, tuga, snaga i ona neuništiva nit koja čovjeka, ma gdje živio, zauvijek veže za Crnu Goru.
#CGDIJASPORA: Iz Crne Gore ste otišli prije 20 godina. Kako je izgledao taj odlazak?
#Nataša Mijušković: Rođena sam u Crnoj Gori, a u Austriju sam došla prije 20 godina. Moja svekrva je uzela austrijsko državljanstvo i tada je postojala mogućnost da povede porodicu. Došla je u Crnu Goru za praznike i rekla nam da se pakujemo, jer možemo da idemo. Krenuli smo na Badnji dan, a za Božić 2005. godine već smo bili u Austriji. Prije toga smo živjeli u Baru. Bilo je to veliko mijenjanje života. Kada ideš u nešto novo, u početku postoji uzbuđenje, misliš da te čeka nešto posebno, ali onda shvatiš da je život u inostranstvu uglavnom posao, kuća i obaveze.
#CGDIJASPORA: Kako ste tada doživjeli odlazak? Da li je bilo teško napustiti Crnu Goru?
#Nataša Mijušković: Kada ideš u nešto novo, u početku ima i uzbuđenja. Misliš: Austrija, novi život, nova mogućnost. Čovjek se nada nečemu boljem. Ali onda dođe realnost. Shvatiš da to nije bajka, nego rad, obaveze, kuća, posao, porodica, uklapanje u novi sistem. Kod nas u dijaspori često važi ono: posao-kuća, posao-kuća. Rintaš, radiš, nemaš baš vremena da uživaš. Možda je u Beču drugačije, jer tamo ima mnogo naših ljudi, ali ja sam u Gornjoj Austriji. Tu je život drugačiji, mirniji, radnički, mnogo se radi. U početku je sve bilo novo, ali nije bilo lako. Trebalo je naučiti jezik, uklopiti se, pronaći posao, srediti papire, djeci pomoći da se naviknu na školu i na novi život. Sve to čovjek nosi na leđima.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao vaš početak u Austriji kada je riječ o poslu?
#Nataša Mijušković: Prvu godinu nijesam imala pravo da radim. Morala sam da idem na kurseve njemačkog jezika. Moj muž je odmah imao pravo da radi, jer je došao preko majke, a ja sam morala prvo da učim jezik i da čekam papire. Poslije toga sam počela da radim u jednoj firmi za čišćenje. Ta firma je bila spremna da mi pomogne oko papira. Tu sam radila neko vrijeme, a onda sam prešla u jedan lager, odnosno magacin. Tamo sam radila deset godina, u tri smjene. Radila sam pakovanje robe. Na kompjuteru dobijemo šta treba da se uzme, iz kojeg paketa, za koju narudžbu, i onda se to pakuje i šalje dalje. To je fizički posao, ali i posao koji traži koncentraciju. Deset godina u tri smjene nije malo.
#CGDIJASPORA: Danas radite u fabrici. Čime se bavite?
#Nataša Mijušković: Da, sada već osam godina radim u fabrici koja proizvodi plastičnu ambalažu za prehranu. I tu radim u tri smjene. Iskreno, teško je. Tri smjene mnogo iscrpljuju čovjeka. Nekad radiš noću, nekad ujutro, nekad popodne. Organizam se stalno mora prilagođavati. Ali šta da se radi, čovjek mora da živi. Radim, borim se i guram dalje. Navikneš se da nema mnogo odmaranja. U dijaspori je to tako – ko hoće da opstane, mora da radi.
#CGDIJASPORA: Mnogi iz Crne Gore misle da je u inostranstvu sve lakše. Kako vi gledate na to?
#Nataša Mijušković: Ljudi često misle da je u inostranstvu sve lako, ali nije. Jeste, sistem je uređeniji, plata je redovnija, zna se neki red, ali se mnogo radi. Ako imaš porodicu, stan, kredite, auto, račune, obaveze, onda vidiš da jedna plata teško može da pokrije sve. Stanovi su skupi. Ako čovjek ima i kredit, onda je još teže. Ja sam morala ponovo da se kućim, da kupujem stvari za stan, imala sam i troškove oko auta, pa se sve to skupi. Radiš, radiš, a na kraju moraš da paziš na svaki euro.
#CGDIJASPORA: Da li naši ljudi u Austriji žive onako kako se često misli u Crnoj Gori?
#Nataša Mijušković: Ne baš. Ima ljudi koji su se dobro snašli, ali mnogo je onih koji stalno rade. Neki rade po dvije ili tri smjene, neki dodatno rade privatno, neki grade kuće dolje, neki pomažu porodicu. Sve to košta. Često ljudi u Crnoj Gori vide kada neko dođe ljeti, vozi dobar auto ili donese poklone, pa misle da je sve lako. Ali ne vide koliko se taj čovjek naradio da bi to mogao. Ne vide noćne smjene, umor, kredite, odricanja. Mnogo naših ljudi ovdje živi tako da cijeli život radi. I onda kada dođe vrijeme da čovjek malo uživa, često već bude umoran ili narušenog zdravlja. To je realnost dijaspore.
#CGDIJASPORA: Porodica vam je važan dio života. Imate dva sina?
#Nataša Mijušković: Da, imam dva sina. Stariji je oženjen i ima dvije ćerkice, moje unuke. Mlađi još nije oženjen. Djeca su mi blizu i to mi mnogo znači. Nijesmo daleko jedni od drugih, viđamo se. Sa mlađim sinom sam često, gotovo svaki dan. Odnesem mu nešto da jede, pomognem, pospremim, kao što majke uvijek rade. Sa starijim se takođe čujem i viđam, a unuke su posebna radost. One su mi mnogo važne.
#CGDIJASPORA: Rekli ste da ste se prije nekoliko godina razveli. Koliko je to promijenilo vaš život?
#Nataša Mijušković: Razvela sam se prije tri godine. Nije lako kada čovjek poslije toliko godina mora da počne ponovo. Cijeli život si posvećen porodici, kući, djeci, poslu. Malo vremena imaš za sebe. I onda dođe trenutak kada ostaneš sam i moraš opet da se organizuješ, da se kućiš, da stvaraš nešto svoje. Ali nekad jednostavno prekipi. Kada godinama postoje trzavice, čovjek u jednom trenutku shvati da mora da sačuva sebe. Ja sam sada sama, ponovo sam se kućila, kupovala stvari, sređivala stan. Nije lako, ali mir nema cijenu.
#CGDIJASPORA: Da li ste razmišljali o povratku u Crnu Goru?
#Nataša Mijušković: Jesam. Često razmišljam o tome. Vjerujem da bih se vratila da imam gdje i da su okolnosti drugačije. Ali nije jednostavno. Kad si sam, teško je dobiti kredit, kupiti nešto, ponovo krenuti od nule. U Crnoj Gori nemam više ono što sam nekada imala. Kada odeš kući, a nema roditelja, braća su daleko, sestra je na drugom mjestu, sve je drugačije. Kuća više nije puna kao nekada. To čovjeka pogodi.
#CGDIJASPORA: Imate i braću u Americi. Da li ste razmišljali da odete tamo?
#Nataša Mijušković: Imam dva brata u Americi. Žive u Virdžiniji, blizu Vašingtona. Razmišljala sam i o tome. Imam čak i neke ponude da pjevam u Americi, ali to nije jednostavno. Ako bih otišla na nedjelju dana, rizikovala bih posao ovdje. A posao koji imam je siguran. Pored toga, u Americi bih opet morala sve ispočetka. Ovdje sam naučila njemački, navikla se na sistem, imam posao, djecu blizu. Tamo bih morala da učim engleski mnogo bolje, da tražim posao, da se prilagođavam. A već imam skoro 50 godina. Nije isto kada čovjek ima 20 i kada ima 50.
#CGDIJASPORA: Kada se u vašem životu ozbiljnije pojavila muzika?
#Nataša Mijušković: Muzika je nekako uvijek bila u meni. U Crnoj Gori nijesam pjevala profesionalno, ali jesam ponekad na privatnim veseljima, svadbama, kada mi daju mikrofon. Međutim, nijesam se time bavila ozbiljno. U Austriji je sve počelo sasvim spontano. Prvu pjesmu sam snimila jer sam željela da nešto ostane iza mene, za uspomenu. Nijesam ni smjela mnogo da pričam o tome, jer nikad nijesam imala podršku kakvu bih željela. Ali sam jednog dana odlučila da pozovem studio i kažem: „Hoću da snimim pjesmu.“ To je bio trenutak kada je nešto izašlo iz mene. Kao da sam rekla sebi: dosta je, sad ću uraditi nešto za sebe.
#CGDIJASPORA: Koja je bila prva pjesma koju ste snimili?
#Nataša Mijušković: Prvu pjesmu sam snimila u studiju u Velsu. Imala sam adresu studija kod sebe nekoliko godina, ali nikako da se usudim. Onda sam jednog dana prelomila. Htjela sam da snimim nešto što će ostati iza mene. Poslije toga se pjesma čula, ljudi su reagovali, počeli su kontakti, festivali, udruženja. Upoznala sam Milana Šoškića, predsjednika jednog udruženja, koji je porijeklom iz Berana i živi u Beogradu. Krenuli su festivali, a za svaki festival trebalo je imati novu pjesmu. Tako se jedna pjesma nizala za drugom.
#CGDIJASPORA: Koliko danas imate snimljenih pjesama?
#Nataša Mijušković: Imam desetak, možda i više snimljenih pjesama. Uglavnom sam sama pisala tekstove. Samo jednu pjesmu nijesam sama napisala. Upravo imam još jednu pjesmu koju sam dobila, ali mi se ne sviđa potpuno početak, pa bih voljela da se malo izmijeni. Još jedna pjesma mi je u radu. Stalno imam ideja. Pišem pjesme, imam i dosta tekstova koji nijesu snimljeni. Nekad pomislim da bih mogla i neku malu zbirku da napravim, ali za sve to treba vremena. A ja zbog posla i obaveza često ne stižem.
#CGDIJASPORA: O čemu najčešće pišete?
#Nataša Mijušković: Pišem o onome što osjećam. Nekad su to pjesme o Crnoj Gori, rodoljubive pjesme, pjesme o zavičaju. Nekad su ljubavne, nekad tužne, nekad nastanu iz neke nepravde ili životne priče. Najbolje pjesme nastaju kada čovjek piše iz svoje duše. Kada plačeš, kada te nešto boli, kada ti nešto nedostaje, tada riječi same dolaze. Ima pjesama koje su autobiografske, ali ima i onih koje su nastale iz priča drugih žena, iz nečijeg bola, iz nečije sudbine.
#CGDIJASPORA: Pjesma „Ostala je kuća prazna“ posebno je emotivna. Kako je nastala?
#Nataša Mijušković: Ta pjesma je nastala iz nostalgije. Kada dođeš dolje, u Crnu Goru, a kuća te više ne dočekuje kao nekada, to je poseban osjećaj. Roditelji su umrli, braća su u Americi, sestra je u Danilovgradu, nema više one punoće doma. Dođeš, a nema nikoga da te dočeka onako kako su te nekad dočekivali. I onda shvatiš da kuća jeste tu, ali je prazna. To je emocija koju razumiju mnogi naši ljudi iz dijaspore. Mnogi su mi govorili da su plakali kada su čuli tu pjesmu. Neko iz Australije, neko iz Amerike, neko iz Evrope. Svi koji su preko granice i koji su izgubili roditelje ili dom kakav su pamtili, prepoznaju se u toj pjesmi. Mislim da se 90 odsto ljudi iz dijaspore, koji nose takvu sudbinu, može pronaći u njoj.
#CGDIJASPORA: Vaša pjesma „Ja sam kći Crnogorka“ postala je prepoznatljiva. Šta ona za vas znači?
#Nataša Mijušković: Ta pjesma je moja lična karta. Ona govori o meni, o mom porijeklu, o onome što jesam. Ja sam Crnogorka i to nosim u sebi gdje god da živim. Kada živiš u inostranstvu, možda još jače osjetiš ko si i odakle si. Dok si u Crnoj Gori, mnoge stvari podrazumijevaš. Kada odeš, shvatiš koliko ti znače jezik, običaji, pjesma, ljudi, krajolik, sve ono što si ostavio. Zato je ta pjesma važna. Ona nije samo pjesma, nego osjećaj pripadnosti.
#CGDIJASPORA: Imate i rođendansku pjesmu koja se dosta sluša?
#Nataša Mijušković: Da. Do te ideje sam došla jer smo se družili preko jednog radija, VIP radija iz Beograda, koji drži porodica Drljača. Tu su stalno bili neki rođendani, imendani, slave, čestitke. Pomislila sam: zašto ne bih napravila jednu rođendansku pjesmu koja će biti neutralna, da može da se posveti bilo kome, muškarcu, ženi, prijatelju, dragoj osobi. Tako sam je napisala i snimila. I ona se dosta sluša, jer ljudi vole takve pjesme koje mogu nekome da pošalju ili posvete.
#CGDIJASPORA: Da li su vaše pjesme emitovane i van Evrope?
#Nataša Mijušković: Jesu. Imala sam intervju za jedan medij, a pjesme su puštane i u Australiji. To je za mene bilo posebno zanimljivo. Preko Facebooka sam upoznala ženu koja je radila intervju, poslala sam joj informacije o sebi i pjesme. Ona mi je rekla da pošaljem sve, pa će urednik izabrati šta će pustiti. Na kraju su pustili sve pjesme. To mi je bilo drago, jer znači da pjesma može da ode daleko. Naši ljudi su svuda po svijetu i kada čuju pjesmu koja ih dotakne, nije važno da li su u Austriji, Australiji ili Americi.
#CGDIJASPORA: Pjevate li najčešće našim ljudima u Austriji?
#Nataša Mijušković: Da, najviše pjevam našim ljudima. To su ljudi iz Crne Gore, Bosne, Srbije, regiona. Nastupi su uglavnom za naše ljude, na druženjima, proslavama, manifestacijama. Prošle godine smo imali i bend, nešto se sastavilo, počeli smo da radimo. Taman sam pomislila da će krenuti ozbiljnije, ali nam je pjevač preminuo. Poslije toga se sve zaustavilo. Uz to, svi radimo, neko u dvije, neko u tri smjene, i teško je uskladiti probe. Nekad se desi da imamo nastup, a da ne stignemo ni jednu probu da napravimo. Klavijaturista mi kaže: „Ti to sve znaš, nema problema.“ I onda odradimo. Ali voljela bih da to bude redovnije i ozbiljnije.
#CGDIJASPORA: Da li se od muzike u Austriji može živjeti?
#Nataša Mijušković: Iskreno, ne baš lako. Može se nešto zaraditi, ali nije to onako kako ljudi misle. Čini mi se da se u Srbiji pjevači nekad bolje plate nego ovdje kod naših ljudi. Ovdje ljudi teško zarade novac, pa ga teže i daju. Razumijem i to. Meni muzika nije samo zarada. Naravno, bilo bi dobro da od toga mogu više da prihodujem, ali za mene je pjesma i potreba, emocija, način da nešto kažem.
#CGDIJASPORA: Gostovali ste i u Crnoj Gori. Kako ste to doživjeli?
#Nataša Mijušković: Nedavno sam gostovala na Televiziji Nikšić i to mi je mnogo značilo. Gostovala sam takođe i na drugim crnogorskim radio stanicama, kao što je Radio Danilovgrad itd. Posebno se zahvaljujem Miodragu Migu Đuroviću koji u svakoj situaciji pomaže za moje medijsko gostovanje. Kad dođeš iz dijaspore i imaš priliku da se predstaviš u svojoj zemlji, to je poseban osjećaj. Jedan mladi čovjek, Marko Duborija, radio mi je spot za jednu pjesmu. On je takođe mladi pjevač pred kojim stoji svijetla budućnost. Lijepo je kada neko iz Crne Gore prepozna tvoj trud.
#CGDIJASPORA: Da li ste pokušavali da nastupite i na manifestacijama u Crnoj Gori?
#Nataša Mijušković: Jesam. Kada sam nedavno bila u Crnoj Gori, poklopilo se da mogu da budem dolje za 21. maj, Dan nezavisnosti. Pisala sam da vidim da li postoji mogućnost da se uključim u neki program. Dobila sam odgovor da će programa biti, ali da se uglavnom uključuju poznatiji pjevači. Meni je žao što se ponekad ljudi iz dijaspore ne uključe više. Ima nas koji pjevamo, stvaramo, pišemo pjesme o Crnoj Gori i čuvamo emociju prema domovini. Mislim da bi trebalo više prostora dati i ljudima iz dijaspore, jer i mi predstavljamo Crnu Goru na svoj način.
#CGDIJASPORA: Imate i nagrade i priznanja?
#Nataša Mijušković: Da, imam diplome, pehare, priznanja. Sa nastupa sam često donosila razne nagrade. Nedavno sam dobila Muzičko pjesničku povelju za izuzetan doprinos muzičkom stvaralaštvu i očuvanju narodne pjesme kroz emotivnu interpretaciju u Srbiji. To mi mnogo znači, jer potvrđuje da ono što radim ima vrijednost. Posebno mi znači kada se prepozna emocija, jer ja sve pjevam iz duše.
#CGDIJASPORA: Razmišljate li o albumu?
#Nataša Mijušković: Razmišljam. Svi kažu da je danas album bacanje para, jer ljudi više ne kupuju CD-ove kao nekad. Sve je na internetu, YouTubeu, društvenim mrežama. Ali opet, album je dokument. Ako želiš da ostaviš trag, dobro je da imaš album.
#CGDIJASPORA: Imate li YouTube kanal?
#Nataša Mijušković: Da, otvorila sam YouTube kanal i tamo postavljam svoje pjesme. Ima i snimaka sa Sezam produkcije, jer su oni dolazili u Austriju i pravili turneju kroz Austriju. Kada sam čula da dolaze, rekla sam sebi: „Pa zar da mi Sezam dođe pod nos, a da ja ne odem?“ Tako sam otišla i pjevala. Volim da pjesme budu dostupne ljudima, posebno našima u dijaspori. Internet je danas način da dođeš do publike, gdje god ona živjela.
#Nataša Mijušković: Inspiracija najčešće dođe iznenada. Nekad na poslu, nekad dok razgovaram s nekim, nekad kada me nešto zaboli. Znalo se desiti da mi koleginica priča svoju životnu priču, a meni odmah dođe stih. Jedna pjesma je nastala iz priče koleginice koju je muž, poslije velike ljubavi, djece i unučadi, ostavio zbog druge žene. Dok mi je pričala, meni su riječi same dolazile. Ljudi na poslu su već znali: kada kažem da mi dođe ideja, onda se malo odmaknu, jer znaju da moram odmah da zapišem. Tako nastaju pjesme – iz života. Ne možeš izmisliti emociju ako je nijesi osjetio ili ako te nečija priča nije dotakla.
#CGDIJASPORA: Da li su neke pjesme autobiografske?
#Nataša Mijušković: Neke jesu, neke nijesu potpuno, ali u svakoj ima nečega mog. Pjesme kao „Ljubomora ubila je ljubav“ nastale su iz perioda kada sam imala teške emotivne trenutke. Neke pjesme su nastale iz mog iskustva, neke iz tuđeg. Ali i kada pišem o drugima, ja to provučem kroz sebe. Ako ne osjetim, ne mogu da napišem.
#CGDIJASPORA: Koliko vam pjesma pomaže u životu?
#Nataša Mijušković: Mnogo. Pjesma je moj ventil. Kada čovjek radi, ćuti, trpi, bori se, mora negdje da izbaci ono što nosi. Ja to izbacujem kroz pjesmu. Pjesma mi je pomogla da preživim neke stvari, da kažem ono što možda nijesam mogla drugačije. Ona mi je i utjeha i snaga.
#CGDIJASPORA: Šta vam najviše nedostaje iz Crne Gore?
#Nataša Mijušković: Nedostaje mi osjećaj doma, roditelji, familija… Nedostaju mi ljudi, jezik, more, Nikšić, Bar, Crna Gora kao miris i emocija. Nedostaje mi ono kad znaš da pripadaš. Ali kada si dugo vani, i povratak je težak. Tamo si gost, ovdje si stranac. To je sudbina mnogih iz dijaspore. U Austriji živim, radim, imam djecu, unuke, obaveze. U Crnoj Gori mi je srce, ali život me vezao ovdje.
#CGDIJASPORA: Kako biste opisali život dijaspore jednom rečenicom?
#Nataša Mijušković: Život dijaspore je stalna borba između onoga gdje si i onoga odakle si. Radiš u tuđoj zemlji, a srce ti često ostane u tvojoj.
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili ljudima koji su otišli iz Crne Gore?
#Nataša Mijušković: Poručila bih im da ne zaborave ko su i odakle su. Može čovjek da živi bilo gdje, da nauči drugi jezik, da se navikne na drugi sistem, ali korijeni ostaju. Treba ih čuvati. Poručila bih im i da čuvaju sebe. Mi iz dijaspore često sve dajemo drugima – djeci, porodici, kući, poslu, rodbini. A sebe stavimo na posljednje mjesto. To nije dobro. Čovjek mora malo da sačuva i svoj život.
#CGDIJASPORA: A šta biste poručili onima u Crnoj Gori koji imaju nekoga u dijaspori?
#Nataša Mijušković: Da ih razumiju. Da ne misle da je njima lako samo zato što žive u Austriji, Njemačkoj, Americi ili negdje drugo. Iza svake lijepe slike ima mnogo rada, umora i odricanja. Ljudi iz dijaspore često ćute o svojim problemima. Dođu ljeti nasmijani, ždonesu poklone, plate ručak, pomognu kome treba. A onda se vrate i rade po tri smjene. Treba to znati. Željela da mi u dijaspori imamo više podrške od domovine.
#CGDIJASPORA: Šta vas danas najviše drži?
#Nataša Mijušković: Djeca, unuke, posao i pjesma. Djeca su mi najvažnija, samo da su zdrava. Unuke su posebna radost. A pjesma je ono što mi daje snagu i što me povezuje sa Crnom Gorom. Kad pjevam o kući, majci, zavičaju, Crnoj Gori, ja se na neki način vraćam tamo. Pjesma me vrati i kad fizički ne mogu.
#CGDIJASPORA: Kakvi su vaši planovi za naredni period?
#Nataša Mijušković: Voljela bih da nastavim da snimam pjesme. Imam još tekstova i ideja. Voljela bih da radim više nastupa, ali zbog posla nije uvijek lako. Razmišljam i o albumu, možda i o zbirci tekstova. Takođe razmišljam kako da pokrenem nešto online, jer ovakav tempo rada ne može vječno. Čovjek dođe u godine kada mora da razmišlja kako da malo lakše živi, a ne samo da radi i radi. Ali najvažnije mi je da budem zdrava, da su djeca i unuke dobro, i da moje pjesme nastave da nalaze put do ljudi.
#CGDIJASPORA: Šta biste voljeli da ljudi osjete kada čuju vaše pjesme?
#Nataša Mijušković: Voljela bih da osjete iskrenost. Ne mora svako da voli moj glas ili moj stil, ali bih voljela da osjeti da je to iz duše. Da se neko pronađe, da se sjeti svoje kuće, majke, oca, Crne Gore, djetinjstva, ljubavi, svega što nosi. Ako moja pjesma nekome probudi emociju, ako neko kaže: „Ovo je kao moja priča“, onda sam uspjela. Prijavila sam se i za emisiju ,,Nikad nije kasno” prošlog mjeseca i očekujem učešće i da će mi to donijeti veću popularnost i da će više ljudi čuti za mene.
