Piše: Nada Kovačević
Iz Spuža, iz srca Bjelopavlića, Miodrag Bakić je 2018. godine krenuo putem kojim su, prije i poslije njega, pošli mnogi mladi ljudi iz Crne Gore – putem potrage za sigurnijim poslom, uređenijim sistemom i mogućnošću da vlastitim radom izgradi stabilnu budućnost. Tek što je završio fakultet u Podgorici, stigao je poziv poznanika iz Finske. Nije mnogo razmišljao. Spakovao je ono najvažnije, kupio kartu i otišao u zemlju koja je po mnogo čemu suprotna onome iz čega je potekao – hladniju, tišu, uređeniju, disciplinovaniju, ali i zemlju koja mu je pružila šansu da započne novi život.
Danas, nakon godina provedenih na sjeveru Evrope, Miodrag živi i radi u Finskoj, u metalnoj industriji, gdje je od prvog dana ostao vjeran istoj firmi. U zemlji poznatoj po redu, sigurnosti, socijalnoj zaštiti i visokom nivou organizacije, pronašao je profesionalnu stabilnost, ali i životni mir. Ipak, njegova priča nije samo priča o poslu i odlasku iz Crne Gore. To je i priča o porodici, prilagođavanju, odrastanju djece u drugoj kulturi, bijelim noćima, dugim zimama, drugačijem mentalitetu i svakodnevici u kojoj se čovjek uči strpljenju, redu i poštovanju sistema.
Sa suprugom Ijom, koja potiče iz mješovitog gruzijsko-ukrajinskog braka, Miodrag ima dvoje djece, Teonu i Noela. U njihovom domu danas se prepliću crnogorski, ukrajinski i gruzijski korijeni, a upravo u toj raznolikosti on vidi bogatstvo i ljepotu savremenog života u dijaspori. Njegova djeca rođena su u Finskoj, u sistemu koji im, kako kaže, od prvog dana pruža sigurnost, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i mogućnost dobrog obrazovanja. I dok oni tek ulaze u svijet finskog jezika, vrtića i novih prijateljstava, veza sa Crnom Gorom ostaje dio njihovog porodičnog identiteta.
Iako je daleko od rodnog kraja, Miodrag nije prekinuo vezu sa Spužem, porodicom, prijateljima i ljudima sa kojima je odrastao. Crna Gora je za njega i dalje mjesto emocije, uspomena i korijena. To je zemlja kojoj se vraća kada god može, posebno za vrijeme odmora i praznika, da vidi roditelje, rodbinu, kumove i prijatelje. Ne idealizuje ni odlazak ni život u inostranstvu, ali iskreno govori o tome da je Finska danas mjesto njegove svakodnevice, dok je Crna Gora ostala njegova trajna emotivna adresa.
U Finskoj, prema njegovim saznanjima, živi veoma mali broj Crnogoraca – možda svega četrdesetak ili pedesetak. Organizovana zajednica ne postoji, ali upravo zato međusobna podrška onih koji su tamo ima još veću vrijednost. Miodrag ističe da se naši ljudi viđaju, pomažu i drže zajedno, jer u dalekoj zemlji, gdje su ljudi zatvoreniji i gdje se prijateljstva grade sporije, blizina nekoga ko govori tvoj jezik i razumije tvoje porijeklo znači mnogo.
Njegova priča nosi i jednu širu poruku. Ona pokazuje da dijaspora nije samo odlazak, već i sazrijevanje. Nije samo fizička udaljenost od domovine, već stalno balansiranje između onoga što čovjek nosi iz svog kraja i onoga što uči u novoj zemlji. Miodrag je u Finskoj naučio vrijednost reda, smirenosti, sigurnosti na radu i poštovanja prirode, ali nije izgubio ono što je ponio iz Crne Gore – osjećaj pripadnosti, toplinu prema porodici i vezu sa ljudima koji su obilježili njegovo djetinjstvo i mladost.
Za portal #CGDIJASPORA, Miodrag Bakić govori o svom odlasku iz Crne Gore, životu u Finskoj, radu u metalnoj industriji, porodici, razlikama između dva mentaliteta, malobrojnoj crnogorskoj zajednici, ali i o tome zašto mladima poručuje da treba da probaju, da izađu iz zone komfora i potraže svoje mjesto pod nekim drugim nebom. Jer, kako pokazuje njegov primjer, odlazak ne mora značiti zaborav, već može biti način da čovjek bolje upozna sebe, svijet i vrijednost zemlje iz koje je potekao.
#Miodrag Bakić: Rođen sam i odrastao u Spužu, od oca Branislava i majke Nataše. Moj otac je još sedamdesetih godina, zajedno sa svojom porodicom, iz mjesta Zabrđe došao u Bjelopavliće i od tada smo tu.
Osnovnu školu završio sam u Spužu, a srednje obrazovanje i fakultet u Podgorici. Nakon završetka fakulteta, 2018. godine, nije prošlo ni nekoliko dana kada sam dobio poziv od poznanika koji mi je ponudio posao u Finskoj. Nijesam mnogo razmišljao – kupio sam kartu i došao ovdje da stvaram novi život.
Odluku da izaberem Finsku opredijelilo je više faktora. Prije svega, imao sam poznanika koji je već živio i radio ovdje, zatim siguran posao, ali i saznanje da je Finska jedna od najuređenijih zemalja na svijetu. Zdravstvo, obrazovanje i sistem po kojem ova zemlja funkcioniše na veoma su visokom nivou. Naravno, i finansijski razlozi su imali važnu ulogu, jer su u vrijeme mog odlaska prosječne plate kod nas bile veoma male.
Sa suprugom Ijom, koja potiče iz mješovitog braka Gruzijca i Ukrajinke, imam dvoje djece. Tako su i moja djeca spoj više korijena i kultura – crnogorske, ukrajinske i gruzijske. To doživljavam kao veliko bogatstvo.
Od dolaska u Finsku, 2018. godine, radim u metalnoj industriji i sve vrijeme sam u istoj firmi. Nijesam imao potrebu da mijenjam posao, jer sam ga vremenom zavolio. Svakim danom nastojim da budem sve profesionalniji u toj oblasti, učim nove stvari i trudim se da zajedno doprinosimo razvoju firme.
Moja uloga je da upravljam radnim procesom i radnicima – da im olakšam posao, uputim ih u važne projekte, pratim dolazak materijala i odlazak obrađenih, završenih proizvoda. Svako jutro radnicima predstavljam plan rada za taj dan i trudimo se da posao organizujemo što bolje i efikasnije.
#Miodrag Bakić: Radna kultura u Finskoj mnogo je drugačija nego kod nas. Iako se za nas Crnogorce često kaže da smo lijeni, ovdje je ritam rada zaista mirniji i organizovaniji – sve ide lagano, bez nepotrebne žurbe i pritiska. Radi se ozbiljno, ali bez nervoze. Ono što se stigne, stigne se, a najvažnije je da posao bude urađen kvalitetno i bezbjedno.
Radnik je u Finskoj veoma zaštićen, ili kako ja volim da kažem – zaštićen je kao polarni medvjed. Do otpuštanja radnika dolazi veoma rijetko, uglavnom samo u nekim vanrednim okolnostima. Sigurnost na radu je na izuzetno visokom nivou. Firme iz godine u godinu prate uputstva i standarde Evropske unije kada je riječ o bezbjednosti, pa su i mašine kojima rukujemo veoma sigurne. Imaju brojne senzore, kontrole brzine i sisteme koji sprečavaju neželjene posljedice. Što se porodičnog života tiče, prije četiri godine sam se oženio svojom suprugom Ijom, a potom smo dobili dvoje djece – Teonu i Noela. Veoma smo srećni što su rođeni ovdje, jer vjerujemo da će u budućnosti imati kvalitetno obrazovanje i dobre uslove za život. U Finskoj je školovanje besplatno, što porodicama mnogo znači i daje osjećaj sigurnosti.
Od samog rođenja djece sve je bilo veoma profesionalno organizovano – od bolnice, preko redovnih mjesečnih pregleda, do vakcina i brige o njihovom zdravlju. Sistem funkcioniše pouzdano i to je jedna od stvari koje posebno cijenimo.
Finska klima je, naravno, posebna priča. Poznata je kao veoma hladna zemlja. Veliki dio godine prolazi u snijegu i temperaturama ispod nule, zatim dolazi nekoliko mjeseci kiše, a u najboljem slučaju imamo mjesec ili dva lijepog, sunčanog vremena bez prestanka. U junu i julu su takozvane bijele noći – sunce gotovo da i ne zalazi, pa je onima koji tek dođu vrlo teško da se priviknu na osjećaj da je dan skoro 24 sata. S druge strane, tokom najhladnijih zimskih dana imamo samo nekoliko sati dnevne svjetlosti.
Ipak, vremenom smo se navikli na ovdašnji način života. Socijalizovali smo se, prihvatili ritam zemlje u kojoj živimo, a djeca će uskoro krenuti u vrtić i početi da uče finski jezik. To će biti još jedan važan korak u našem porodičnom životu i njihovom odrastanju u Finskoj.
#Miodrag Bakić: Mentalitet finskog naroda je veoma složen i dosta drugačiji od našeg. Finci su, po mom iskustvu, prilično zatvoreni i nijesu odmah otvoreni za druženje. Potrebno je da prođe dosta vremena da bi se opustili, stekli povjerenje i počeli otvorenije da razgovaraju sa vama.
Ipak, kada se jednom izgradi prijateljski odnos, to su ljudi na koje se možete osloniti. Imamo mali krug prijatelja Finaca i oni su uvijek tu kada nešto zatreba. Možda nijesu narod koji brzo pokazuje emocije i bliskost, ali su veoma korektni, pouzdani i spremni da pomognu.
Naravno, vezu sa Crnom Gorom nijesmo prekinuli. U stalnom smo kontaktu sa porodicom, rodbinom, prijateljima, kumovima i svima koji su ostali tamo. Majka, otac, rođaci, prijatelji i drugovi i dalje su važan dio mog života.
Kad god se ukaže prilika, posjećujemo svoj kraj. Osim toga, redovno se čujemo putem poziva i poruka, tako da se ta veza sa našima održava i uvijek će se održavati. Bez obzira na to gdje čovjek živi, korijeni, porodica i ljudi sa kojima je odrastao ostaju nešto što se ne zaboravlja.
#Miodrag Bakić: Prema mojim saznanjima, broj Crnogoraca u Finskoj je veoma mali – možda ih ima između 40 i 50. Međutim, taj broj se stalno mijenja, jer ima studenata, kao i ljudi koji dolaze zbog određenog posla ili fakulteta, pa se nakon nekog vremena vrate.
Organizovana crnogorska zajednica u Finskoj, koliko znam, ne postoji. Ipak, rekao bih da u mjestu u kojem ja živim ima najviše naših ljudi. Kako su godine prolazile, nakon mog dolaska i preporuke za posao, došao je i moj zet sa mojom sestrom i njihovom ćerkom. I ja sam, kao što sam već rekao, došao zahvaljujući poznaniku iz Crne Gore koji je ovdje već bio.
Danas nas je ovdje već šestoro, a vjerujem da će i naša djeca najvjerovatnije uzeti crnogorski pasoš, pa će nas biti još više. Iako nas nema mnogo, međusobno se podržavamo, viđamo se, družimo i trudimo se da jedni drugima budemo oslonac. U zemlji u kojoj je naša zajednica mala, ta povezanost mnogo znači.
#Miodrag Bakić: O povratku u Crnu Goru, iskreno, nijesam nikada ozbiljno razmišljao. Trenutno ga ne planiram, jer smatram da takve odluke dođu same od sebe, kada čovjek osjeti da je pravi trenutak za to.
Za sada ne osjećam da je vrijeme za povratak. Ne vidim sebe i svoju porodicu u Crnoj Gori u ovom periodu života. Previše sam se navikao na način života u Finskoj, a istovremeno i odvikao od svakodnevice u Crnoj Gori.
Crna Gora je za mene danas mjesto kojem se uvijek rado vraćam, ali prije svega kao stanici godišnjeg odmora i praznicima kada mogu da vidim porodicu, rodbinu i prijatelje. To je moj rodni kraj, mjesto emocije i uspomena, ali moj život i svakodnevica trenutno su vezani za Finsku.
#Miodrag Bakić: Mladima koji razmišljaju o odlasku poručio bih – idite i probajte. I ja sam otišao mlad i nikada se nijesam pokajao. Važno je izaći iz svoje zone komfora, pokušati pronaći nešto bolje i dati sebi šansu za novo iskustvo. Život u inostranstvu nije uvijek jednostavan, ali čovjek mnogo nauči – o sebi, radu, odgovornosti, drugim kulturama i drugačijem načinu života. Ako se pokaže da vam ne odgovara, uvijek se možete vratiti svom domu. Ali ako ne probate, ne možete znati šta vas tamo negdje čeka.
Hvala vam na prilici da ukratko opišem svoj život u Finskoj. Drago mi je što sam mogao da podijelim dio svog puta i iskustva. Volio bih da i mi na Balkanu naučimo nešto od Finskesmirenosti, poštovanja prirode i reda. Kada bismo uspjeli da spojimo ono najbolje iz naše kulture sa tim vrijednostima, vjerujem da bi nam svima bilo mnogo ljepše i bolje.
