Razgovarala: Nada Kovačević
Postoje ljudi koji odu iz zavičaja, ali zavičaj nikada ne ode iz njih. Nose ga u govoru, u koraku, u porodičnim pričama, u svakom koferu poklona kojim pokušavaju da nadoknade godine odsustva i u svakoj suzi koju sakriju kada se pomene povratak. Jedan od njih je Husnija Kokan Kolenović, predsjednik humanitarne organizacije „Euro Gusinje“ iz Njujorka, čovjek čiji je život razapet između njujorških ulica i gusinjskih sokaka, ali čije srce nikada nije imalo dilemu gdje pripada.
Kada je napustio Gusinje, iza sebe nije ostavio samo kuću, posao i prijatelje. Ostavio je čitav jedan život koji je gradio od mladosti. Imao je prodavnicu, kamione, ugostiteljske objekte, planove i ugled vrijednog i uspješnog čovjeka. Rat i raspad države prekinuli su sve što je stvarao, a put ga je, preko Njemačke i Belgije, odveo u Ameriku — zemlju koju je zamišljao kao raj, a koja ga je prvih dana dočekala poslovima zbog kojih je, skriven od drugih, plakao i molio Boga da ga vrati kući.
Od čovjeka koji je u Gusinju zapošljavao, trgovao i samostalno gradio budućnost, postao je doseljenik koji nije birao posao. Čistio je, popravljao, održavao zgrade i počinjao iznova, bez sigurnosti da će uspjeti. Najteže mu nije padao rad, već pitanje koje je nosio u sebi: kako se vratiti bez ičega, kada su svi vjerovali da je odlazak u Ameriku početak boljeg života?
Snagu da ostane dobio je rođenjem sina. Od tog trenutka više nije živio samo za sebe. Radio je da njegova đeca imaju obrazovanje, sigurnost i život lakši od njegovog. Zajedno sa suprugom Enisom podigao je sinove Edina i Admira, dočekao njihove uspjehe, brakove i unuke, ali ih je istovremeno učio da nijedan američki neboder ne može biti viši od porodičnog korijena i da nijedna nova domovina ne smije izbrisati onu u kojoj su im rođeni roditelji.
Devet godina nije mogao da kroči u Crnu Goru. Dok je čekao dokumenta, svakog dana je osluškivao korake poštara, nadajući se zelenoj karti koja će mu omogućiti povratak. Kada je konačno stigao, nije tražio velike riječi. Kleknuo je i poljubio crnogrosku zemlju. U tom poljupcu bile su godine čežnje, roditelji kojih više nije bilo, kuća koja ga je čekala, prijatelji koji su ostarjeli i život koji je nastavio bez njega.
Iako je Amerika postala mjesto u kojem je radio, podizao djecu i stekao sigurnost, Gusinje je ostalo mjesto kojem se vraćao i kojem je želio da uzvrati. Kao predsjednik organizacije „Euro Gusinje“, Kolenović je zajedno sa svojim prijateljima i zemljacima pomaže bolesnima, siromašnim porodicama i svima kojima je podrška bila potrebna. Gradili su kuće i mostove, pomagali liječenja, uređivali izvore i učestvovali u stvaranju Islamskog kulturnog centra. Nijesu, kako kaže, radili za sebe, već za narod i kraj koji ih je oblikovao.
Odrastao je u velikoj porodici sa sedmoricom braće i tri sestre, u kojoj su sloga i međusobna podrška uvijek bile najveće bogatstvo. Šestorica braće danas žive u Njujorku, dok je jedan ostao u Gusinju, gdje drži kafić; od tri sestre jedna živi u Njemačkoj, a dvije su, nažalost, preminule.
Husnija Kokan Kolenović danas ima 68 godina, ali ne pristaje da stane. I dalje radi, svakodnevno prelazi kilometre pješice, okuplja ljude i govori o Gusinju sa istim žarom sa kojim se govori o roditeljskom domu. Njegova priča nije samo priča o uspješnom iseljeniku. To je priča o čovjeku koji je morao da ode da bi shvatio koliko duboko pripada, o ocu koji je svoje neostvarene snove pretvorio u mogućnosti za djecu i o predsjedniku organizacije koji vjeruje da pomoć zavičaju nije dobročinstvo, već dug ljubavi.
U razgovoru za portal #CGDijaspora, Husnija Kokan Kolenović otvara najličnije stranice svog života — od prvih suza u Americi do trenutka kada je poslije devet godina poljubio crnogorsku zemlju. Govori o porodici, braći, supruzi, sinovima i unucima, o ljudima koji su se promijenili, ali i o ljubavi koja se nije promijenila ni poslije više od tri decenije.
Jer, kako sam kaže, američko državljanstvo jeste dokument, ali domovina nije papir. Domovina je mjesto koje čovjeka zaboli kada ga dugo ne vidi. Za Husniju je to oduvijek bilo i zauvijek će ostati — Gusinje i Crna Gora.
#CGDIJASPORA: Kako je počela vaša životna priča i put koji vas je kasnije odveo u Ameriku?
#Husnija Kokan Kolenović: Moja priča počinje u Gusinju. Kada se danas prisjetim odlaska, to su bili neki od najtežih trenutaka u mom životu. U Gusinju sam imao posao. Otac mi je preminuo kada sam imao 20 godina i ostavio mi je piljaru. Radio sam tu nekoliko godina, a zatim sam otvorio prodavnicu. To je bila jedna od prvih takvih prodavnica u Gusinju. Prodavao sam različitu robu – televizore, video-rekordere, namještaj, šporete na struju i drva, prehrambene proizvode, praktično sve što je ljudima bilo potrebno. Bio sam veoma uspješan i dobro sam poslovao.
Prodavnicu sam otvorio 1987. godine i radio do 1992. godine. Tada je počeo raspad Jugoslavije i rat, a sve što se događalo pogodilo je i moj posao. Da nije bilo rata, vjerovatno nikada ne bih otišao.
#CGDIJASPORA: Prije trgovine bavili ste se i drugim poslovima?
#Husnija Kokan Kolenović: Jesam. Radio sam gotovo sve. Imao sam tri kamiona i vozio sam preko Čakora prema Kosovu i dalje prema Makedoniji. Trgovina me je vodila širom tadašnje Jugoslavije. Nema skoro nijednog mjesta u kojem nijesam bio. Još 1983. godine otvorili smo kafanu, koju smo držali do 1986. Poslije smo uzeli drugi lokal u centru Gusinja. Jedan moj brat, koji je bio u Americi, kupio je pekaru, a zatim smo otvorili i kafić. Doveli smo ekipu iz Sarajeva koja je za sedam dana uredila lokal.
Taj kafić se zvao „Njujork“ i u to vrijeme bio je jedan od najmodernijih i najpoznatijih kafića u Crnoj Gori. Ljudi su dolazili čak iz tadašnjeg Titograda da popiju piće i da se vrate. Ispred lokala je često bila tolika gužva da se nije moglo proći. Ljudi su stajali i pili piće jer nije bilo dovoljno mjesta.
U to vrijeme kafići kakve danas poznajemo nijesu bili uobičajeni. Bilo ih je u Sarajevu, dok su u većini drugih gradova postojale klasične kafane. Tek kasnije počeli su da se otvaraju moderniji lokali u Bijelom Polju, Beranama, Podgorici i drugim mjestima.
#CGDIJASPORA: Kada ste napustili Gusinje?
#Husnija Kokan Kolenović: Kada su počeli rat i raspad države, odlučio sam da odem. Supruga Enisa ostala je u Gusinju, kod svojih roditelja, a ja sam otišao u Njemačku. Tamo sam proveo oko dvije godine. U Njemačkoj mi je, u jednom smislu, bilo dobro, ali nijesam uspijevao da pronađem svoje mjesto. Imao sam sestru koja je tamo živjela sa suprugom i dvoje djece. Ipak, mjesecima nijesam radio. Bio sam veoma razočaran i teško sam podnosio činjenicu da sam napustio zavičaj. Imao sam tada 31 godinu. Počeo sam da zovem brata koji je živio u Americi. Dva puta je pokušavao da mi pomogne da odem, ali nije uspjelo. Treći put smo uspjeli.
#CGDIJASPORA: Kako ste stigli u Ameriku?
#Husnija Kokan Kolenović: Nijesam išao preko Meksika, kako su mnogi išli. Otišao sam direktno iz Belgije. Moja supruga je prvo došla u Njemačku. Ona je uspjela da dobije vizu, a ja nijesam. Poslije određenog vremena, uz pomoć naših ljudi i porodice, uspio sam da odem u Njujork. Kada sam stigao, bio sam pun očekivanja. Kao i mnogi ljudi sa naših prostora, zamišljao sam Ameriku kao neko nevjerovatno bogatstvo i raj. Međutim, kada sam vidio stare kuće i naselja kroz koja smo prolazili, pitao sam mlađeg brata: „Beli, je li moguće da je ovo Amerika?“ On se nasmijao i rekao mi da je i on isto mislio kada je prvi put stigao.
#CGDIJASPORA: Kakvi su bili prvi dani u Njujorku?
#Husnija Kokan Kolenović: Bili su veoma teški. Možda najteži u mom životu. Brat je imao firmu koja se bavila održavanjem i čišćenjem bazena. Radio je na velikom broju objekata i kod njega sam počeo da radim. Stigao sam uveče, razgovarali smo i večerali, a već sljedećeg jutra pozvao me je da krenem sa njim. Došli smo do jednog bazena i rekao mi je da mora da ode na drugi objekat. Kazao mi je da pogledam prostor, očistim ako je nešto prljavo i sredim toalet.
Kada sam ušao i shvatio da treba da čistim toalet, počeo sam da plačem. Pitao sam se da li je moguće da sam od čovjeka koji je u Gusinju imao prodavnicu, kamione i svoj posao, došao u Ameriku da čistim toalete. Kada sam se vratio kući, nijesam mogao da sakrijem kako se osjećam. Uveče sam legao pored supruge i plakao. Govorio sam: „Ima li Boga da me vrati kući?“ Potrošio sam sve što sam imao i nijesam imao čime da se vratim. A čak i da sam mogao, razmišljao sam šta će ljudi reći: svi žele da odu u Ameriku, a on se vraća bez ičega. To je bila dodatna težina.
#CGDIJASPORA: Šta vam je dalo snagu da ostanete?
#Husnija Kokan Kolenović: Sve se promijenilo kada sam dobio sina. U Ameriku sam stigao 1. jula 1994. godine, a 1. maja 1995. dobili smo sina. Tada mi se sve otvorilo. Dobio sam novi razlog da se borim. Život je dobio drugi smisao. U početku smo svi živjeli zajedno. Bilo nas je petorica braće, od kojih su četvorica bila oženjena. Živjeli smo u jednoj kući. Možda je i to vrijedno da ostane zapisano – četiri jetrve živjele su zajedno i slagale se.
Sve je bilo organizovano i složno. I danas smo takvi. Koga god u Americi pitate za braću Kolenoviće, znaće da smo primjer porodične povezanosti. Ne volim sam to da ističem, jer može izgledati kao da se hvalim, ali ljudi koji nas poznaju znaju kako smo živjeli i koliko smo bili vezani jedni za druge.
CGDIJASPORA: Potječete iz velike porodice. Koliko imate braće i sestara i koliko ste danas povezani?
Husnija Kokan Kolenović: Bilo nas je sedmorica braće i tri sestre. Šestorica braće danas žive u Njujorku. Svi su uspješni, vrijedni i, što je najvažnije, veoma složni. Uvijek smo pomagali jedni drugima i ta porodična povezanost održala nas je kroz sve godine života u Americi. Jedan brat je ostao u Gusinju, gdje drži kafić. Imao sam i tri sestre. Jedna danas živi u Njemačkoj, dok su dvije, nažalost, preminule. Velika porodica je veliko bogatstvo, posebno kada među ljudima postoji sloga, poštovanje i spremnost da jedni drugima budu oslonac.
#CGDIJASPORA: Kada ste počeli da stvarate samostalan život?
#Husnija Kokan Kolenović: Oko 1999. godine odlučio sam da se odvojim i iznajmim stan. Braća su mi pomogla da pronađem i stan i posao. Počeo sam da radim kao „handyman“, odnosno čovjek koji popravlja i održava sve što je potrebno u jednoj zgradi ili hotelu. Popravljao sam mašine i radio različite tehničke poslove. Tako sam radio oko tri godine.
Međutim, mnogo sam putovao. Iz kuće bih izlazio oko četiri ujutro, radio do tri poslije podne i vraćao se tek oko pola pet. Nijesam imao vremena za djecu. Zato sam prihvatio da održavam zgradu u kojoj smo živjeli. Tu sam ostao do danas. Zgrada ima oko 120 stanova i šest spratova, sa dva krila. Veći dio poslova obavljao sam sam, a kasnije sam angažovao jednog radnika kojeg sam plaćao. Posao mi nije bio životni san, ali je bio stabilan i isplativ. Imao sam besplatan stan i dobru platu, a najvažnije mi je bilo da mogu da vodim djecu u školu i provodim više vremena sa njima. Kasnije se zaposlila i moja supruga, pa smo uspjeli da kupimo i stan.
#CGDIJASPORA: Vaša supruga Enisa takođe i dalje radi?
#Husnija Kokan Kolenović: Da. Enisa radi na održavanju u jednoj jevrejskoj školi. Ona je djevojački Feratović. Mnogo je radila i bila uz mene tokom svih teških godina. Bez nje sigurno ništa ne bi bilo isto.
#CGDIJASPORA: Imate dvojicu sinova. Kako se oni zovu i čime se danas bave?
#Husnija Kokan Kolenović: Stariji sin se zove Edin, a mlađi Admir. Obojica su rođena u Americi, ali su odmalena dolazila u Gusinje. Trudio sam se da znaju odakle su i da ne izgube vezu sa svojim porijeklom. Jedan sin je završio kriminalistiku na John Jay koledžu u Njujorku, sa veoma visokim ocjenama. Iskreno, tu školu je završio više zbog moje želje nego zbog sebe.
Jednom sam vidio detektiva, lijepo obučenog, sređenog, u odijelu, i pomislio sam kako bih volio da moj sin jednog dana tako izgleda i živi drugačijim životom od onoga koji sam ja imao. Želio sam da bude obrazovan, sređen i poštovan. Kada je diplomirao, na ceremoniji je bilo na hiljade ljudi. Kada su izgovorili njegovo ime, zaplakao sam. Poslije mi je donio diplomu i rekao: „Evo, ovo je za tebe.“ Kasnije mi je kazao da ne želi da radi u struci, već u ugostiteljstvu. Govorio sam mu: „Završio si fakultet, ti si akademski građanin, taj posao nije za tebe.“ Ali on je to volio.
Počeo je da radi u jednom poznatom restoranu na Menhetnu i stigao do pozicije glavnog menadžera. Restoran se zove „Rocco“. Sviđa mu se posao i veoma je uspješan. Oženjen je i ima sina.
Drugi sin takođe radi i veoma je odgovoran. On je supervizor za nekoliko zgrada. Ide na sastanke, organizuje radnike i vodi računa o poslovima koji treba da se završe. Oženio se prije godinu dana i napravili smo veliku svadbu sa oko 700 gostiju.
#CGDIJASPORA: Kakav odnos imate sa sinovima?
#Husnija Kokan Kolenović: Ja sam sa djecom veliki prijatelj. Ne želim da budem samo strogi otac kojem se djeca obraćaju iz straha ili obaveze. Jednom sam ih pitao: „Jesmo li mi prijatelji ili samo otac i sinovi?“ Jedan mi je odgovorio: „Otac i sinovi.“ Rekao sam mu da je to pogrešno. Kada dijete roditelja vidi isključivo kao autoritet, neke stvari mu neće reći. Reći će ih drugome, sakriće probleme i roditelj neće znati šta mu se događa. Ali ako smo prijatelji, sve će mi ispričati i zajedno ćemo pronaći rješenje. Naravno, roditelj mora da se poštuje. Ali poštovanje i prijateljstvo nijesu suprotstavljeni. Poslije tog razgovora sin me je zagrlio i rekao: „Ej, moj babo, kakav si ti.“ To mi je bilo dovoljno.
#CGDIJASPORA: Kako ste prihvatili svoje snahe?
#Husnija Kokan Kolenović: Uvijek govorim da nemam ćerke, ali da su moje dvije snahe moje ćerke. Jedna je porijeklom iz Gusinja, a druga iz Plava. Obje su rođene u Americi. Samo Boga molim da pola odnosa koji danas imamo ostane i u budućnosti. One žive odvojeno sa svojim muževima. Nijesam dozvoljavao da mladenci ostanu da žive sa nama. Smatrao sam da treba da imaju svoj stan, svoju privatnost i svoj život. Možda ja nekada spavam duže, možda neko od njih ima loš dan ili se supružnici posvađaju. Ne treba da se gledamo i razmišljamo ko je kome rekao ili nije rekao „dobro jutro“. Kada su se useljavali, Enisa i ja smo im pripremili sve – od čačkalica i sitnica do svega potrebnog za stan. Želio sam da prve noći uđu u svoj dom i imaju sve što im je potrebno.
#CGDIJASPORA: Da li vaši sinovi i unuci govore naš jezik?
#Husnija Kokan Kolenović: Moji sinovi govore i pišu naš jezik. Rođeni su u Americi, ali sam se trudio da ga sačuvaju. Ja engleski nikada nijesam najbolje naučio. Nijesam imao dovoljno vremena da učim, jer sam stalno radio. Zanimljivo je da sam naučio ruski. U zgradi u kojoj radim živjelo je mnogo starijih Rusa koji nijesu govorili engleski. Morao sam da naučim kako bih mogao da razgovaram sa njima i pomažem im. Kada dobijem službeni imejl ili neki dokument na engleskom, sinovi mi pomažu da odgovorim.
Unuk je još mali, ima dvije godine. Još ne govori potpuno ni engleski, ali ja mu se obraćam na našem jeziku. Roditelji sa njim uglavnom govore engleski. Nadam se da će, kada malo poraste, učiti više i da će razumjeti odakle potiče.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je bilo teško što godinama nijeste mogli da dođete u Crnu Goru?
#Husnija Kokan Kolenović: Bilo je strašno. Prvi put sam došao tek poslije devet godina, jer nijesam imao odgovarajuće papire. Moja supruga je dobila zelenu kartu, a ja sam je čekao još četiri godine poslije nje. Takve su tada bile procedure. Postojao je dokument koji smo zvali „bijeli pasoš“, sa kojim se moglo putovati, ali ne i vratiti u zemlju iz koje si otišao. Razmišljao sam čak da odem u Albaniju, samo da budem blizu Gusinja. Svaki put kada bi poštar došao, trčao sam da vidim da li je stigla zelena karta. Kada sam je konačno dobio i došao u Crnu Goru, kleknuo sam i poljubio zemlju. Ne mogu da opišem taj osjećaj. Devet godina sam sanjao taj trenutak.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao prvi povratak u Gusinje?
#Husnija Kokan Kolenović: Došao sam avionom do Beograda, a onda taksijem prema Gusinju. Imao sam šest velikih kofera, uglavnom punih poklona. Taksista je bio iz Gusinja, Albanac, i imao je dobar kombi. Krenuli smo preko Morače, Kolašina i Crkvina, putem kojim sam nekada često vozio kamion. Stajali smo gotovo kod svake kafane da popijemo piće. U Gusinje smo stigli ujutro, oko devet sati. Nijesam spavao, ali umor nijesam osjećao. Čim sam stigao, pozdravio sam se sa porodicom, a zatim otišao pravo u kafić da vidim društvo. Zamislite da poslije devet ili deset godina vidite ljude sa kojima ste odrasli, jeli, pili, putovali i dijelili život. To se riječima ne može opisati. Neki ljudi su bili uzdržani. Možda su mislili da sam se promijenio ili da sam došao kao „Amerikanac“. Govorio sam im: „Dajte piće za ovaj sto, dajte za onaj sto.“ Htio sam da se svi opuste i da ponovo budemo ono što smo bili. I danas se zna kada ja dođem u Gusinje. Malo sam glasniji, volim šalu, društvo i okupljanja. Ne volim da ljudi sjede odvojeno i gledaju jedni druge. Volim da se društvo okupi i da se svi osjećaju dobro.
#CGDIJASPORA: Kažete da vam je trebalo deset godina da stanete na noge?
#Husnija Kokan Kolenović: Jeste. Neću ljudima pričati bajke da sam došao u Ameriku i odmah postao milioner. Trebalo mi je deset godina samo da stanem na noge. Kada sam prvi put došao u Crnu Goru, ponio sam šest kofera i mnogo poklona. Potrošio sam oko 25.000 dolara, jer sam želio svakoga da obradujem. Prije odlaska počeo sam da gradim veliku kuću u Gusinju. Planirao sam da otvorim veleprodaju koja bi snabdijevala prodavnice od Berana, tadašnjeg Ivangrada, do Gusinja. Kuća je završena, ali u njoj niko stalno ne živi. Tu smo samo kada dođemo mi ili djeca.
Porodična kuća je ostala, a kasnije sam kupio drugo zemljište i napravio novu kuću. Djeci govorim da dolaze. Ako žele – kuća ih čeka. Ako ne žele, ja ću kuću prodati, jer meni i supruzi nije potrebno toliko imovine. Najvažnije mi je da oni vole Gusinje i da osjećaju da tu pripadaju.
#CGDIJASPORA: Koliko danas često dolazite?
#Husnija Kokan Kolenović: Dolazim svake godine, najmanje dva, a nekada i tri puta. April je obično moj mjesec, a zatim dođem u avgustu ili septembru, zavisno od toga kada supruga može da dobije odmor. Ja mogu lakše da organizujem vrijeme. Dolazim i kada se dogodi smrtni slučaj ili kada je potrebno da budem sa porodicom. Posebno sam bio uzbuđen što je unuk upravo ovih dana prvi put došao. Od želje sam gorio da mu pokažem Gusinje, kuću i mjesta iz kojih potiče njegova porodica.
#CGDIJASPORA: Koliko se Gusinje i Crna Gora razlikuju od vremena kada ste otišli?
#Husnija Kokan Kolenović: Mnogo su se promijenili. U materijalnom smislu danas se bolje živi. Ljudi imaju više mogućnosti, bolje automobile, kuće i uslove. Ali ljudi su postali hladniji. U moje vrijeme sam poznavao vlasnike više od 40 prodavnica u Crnoj Gori. Mogao sam da uzmem njihov dnevni pazar i odem na put da kupim robu. Toliko je bilo povjerenja. Danas je teško od kolege pozajmiti i 100 eura. Sve se svelo na interes. Otuđili su se i rodbina, i komšije, i prijatelji.
Dogodi se da odem u restoran ili kafić, vidim prvog komšiju, a on ne kaže ni „dobar dan“ ni „merhaba“. Sjedne za drugi sto kao da se ne poznajemo. Ja mu namjerno pošaljem piće, jer ne mogu da prihvatim da smo postali takvi. Gusinje je malo mjesto. Svi bi trebalo da znamo jedni za druge i da se podržavamo. Nekada mi više pažnje pokažu prijatelji koji dođu sa strane nego ljudi koje znam cijelog života.
#CGDIJASPORA: Uprkos tome, vratili biste se da živite u Crnoj Gori?
#Husnija Kokan Kolenović: Odmah. Kada bi supruga htjela, vratio bih se bez razmišljanja. Naravno, išao bih u Ameriku na mjesec ili dva zbog sinova i unučadi, ali bih živio ovdje. Vjerovatno bih uzeo stan u Podgorici. Za mene je Podgorica njujorški centar Crne Gore. Može ko šta hoće da kaže, ali tu ima života, ljudi i mogućnosti. Volim i Budvu i druga mjesta, ali Podgorica mi je praktična. Tu imam rodbinu, brataniće i mnogo Kolenovića.
#CGDIJASPORA: Koliko je dijaspora iz Plava i Gusinja vezana za zavičaj?
#Husnija Kokan Kolenović: Dijaspora Plava i Gusinja je posebna. Nije to omalovažavanje drugih. Svaka čast svima koji pomažu svoj kraj, ali ljudi iz Plava i Gusinja žive za svoj zavičaj. Formirane su različite organizacije, među kojima su fondacija „Gusinje“ i udruženje ,,Euro Gusinje”. Moj brat je bio u odboru fondacije, a ja sam sada predsjednik udruženja ,,Euro Gusinje”.
#CGDIJASPORA: Kakva je uloga organizacije „Euro Gusinje“?
#Husnija Kokan Kolenović: „Euro Gusinje“ je humanitarna organizacija. Ne bavimo se politikom niti radimo za ličnu korist. Postojimo da bismo pomagali Gusinju i ljudima kojima je pomoć potrebna. Napravili smo znak „Ja volim Gusinje“, uređivali izvore i gradili mostove, pomagali pri izgradnji kuća za porodice kojima je to bilo potrebno i prikupljali novac za liječenje naših građana u bolnicama širom svijeta. Pomažemo da ljudi odu na ozbiljna liječenja, za koja su bile potrebne velike sume novca. Kada god je nekome bila potrebna pomoć, organizacija je reagovala.
Učestvovali smo i u izgradnji Islamskog kulturnog centra u Gusinju. To je veliki objekat sa devet apartmana, 11 garaža, salama za muškarce i žene, restoranom, kancelarijama, prostorom za vjeronauku i prostorijama za djecu i vrtić. Objekat je koštao blizu milion i po. Mi smo vodili organizaciju i radove, ali je narod sve platio svojim donacijama. Zato uvijek govorim: mi smo rukovodili, ali je narod napravio centar.
#CGDIJASPORA: Koliko je novca dijaspora preko organizacije uložila u Gusinje?
#Husnija Kokan Kolenović: Prema našim procjenama, tokom posljednjih dvanaestak godina u Gusinje je stiglo najmanje 15 ili 16 miliona dolara kroz različite akcije i ulaganja dijaspore.
Mnogo toga pokreće Rafet Hot. Za mene je Rafet alfa i omega organizovanja naše dijaspore. Veoma je inteligentan, sposoban i pošten čovjek. Ljudi mogu da imaju različita mišljenja, ali mu niko ne može osporiti ono što je uradio. Njegova stranica gusinje-plav.com je veoma posjećena i predstavlja važan izvor informacija za ljude iz Plava i Gusinja. Kada mi treba provjerena informacija iz Njujorka, obraćam se Rafetu, jer znam da će mi reći samo ono što je tačno. Tu su i drugi ljudi, poput Selima Čekića i mnogih članova odbora. Imamo sedam ili osam ljudi u rukovodstvu i veliki broj članova i prijatelja organizacije.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je važna transparentnost u radu organizacije?
#Husnija Kokan Kolenović: Najvažnija je. Kod Rafeta postoji evidencija o svakom dolaru koji je uplaćen. Od prvog dana zna se ko je dao novac, koliko je dao i za koju namjenu. Jedan cent ne može biti zloupotrijebljen. Postoje ljudi koji žele da ostanu anonimni i njihova imena se ne objavljuju, ali se i njihove donacije uredno evidentiraju. Kada se prikuplja pomoć za liječenje u Turskoj, mora da postoji naziv bolnice, račun, predračun i sva dokumentacija. Ne šaljemo novac bez dokaza. Ako je u pitanju operacija ili drugo liječenje, sve mora biti potkrijepljeno papirima.
Upravo zato smo ostali čisti. Niko ne može da kaže da je novac nestao ili da ne zna gdje je njegova donacija završila. Volio bih da jednog dana, kada se Rafet penzioniše imaće više slobodnog vremena da napravimo knjigu ili monografiju o izgradnji centra i svim akcijama koje smo organizovali. U njoj bi trebalo da se nađe ime svakog čovjeka koji je dao prilog, datum donacije i iznos, osim onih koji žele da ostanu anonimni. Nije važno da li je neko dao 5.000 dolara ili 100 dolara. Kod nas su svi jednaki. Svako daje koliko može.
#CGDIJASPORA: Da li ste u posljednje vrijeme organizovali zajednička okupljanja?
#Husnija Kokan Kolenović: Posljednje tri godine nijesmo imali veliko godišnje okupljanje. Nekada smo imali restoran u kojem smo mogli da organizujemo događaj po prihvatljivoj cijeni. Danas stolica košta između 150 i 200 dolara. Kada nas iz jedne porodice dođe šestoro, samo ulaz košta oko 900 dolara, a uz to ljudi žele da daju i donaciju. To je postalo veoma skupo i teško za organizovanje. Ipak, odlučili smo da pokušamo da organizujemo jedno „Euro veče“. Ideja nije samo prikupljanje novca, već da se ljudi druže, sretnu i sačuvaju zajedništvo. Dogovor je da, ukoliko događaj ne uspije sam da pokrije troškove, mi iz odbora razliku platimo iz svojih džepova. Ne želimo da opteretimo narod. Sve radimo legalno. Plaćamo poreze i vodimo potrebnu dokumentaciju. Ne smijemo sebi dozvoliti bilo kakvu nepravilnost, jer ništa ne radimo za sebe, već za druge ljude.
#CGDIJASPORA: Koliko se život u Americi razlikuje od života u Crnoj Gori?
#Husnija Kokan Kolenović: Život u Americi je veoma brz. Čovjek stalno ima neku obavezu. Ako nema posao ili obavezu, lako psihički padne. Ja sam već dvije godine u penziji, ali i dalje radim. Platu sam prebacio na suprugu, a ja koristim penziju. U Americi je moguće raditi i nakon odlaska u penziju. Ne radim samo zbog novca. Radim da bih bio potreban društvu i samom sebi. Kada bih ostao kod kuće bez obaveze, brzo bih se ugasio. Djeca žive odvojeno. Supruga i ja smo sami. Nekada se našalim i kažem joj: „Jesmo li se mi posvađali? Ti sjediš na jednom kauču, ja na drugom, gledamo televiziju i ćutimo.“ Za 35 godina braka ispričali smo jedno drugome gotovo sve što smo imali. Zato je važno da čovjek izađe, radi, vidi ljude i da mu se nešto tokom dana dogodi. Onda se vrati kući i ima o čemu da razgovara.
#CGDIJASPORA: I u 68. godini veoma ste aktivni?
#Husnija Kokan Kolenović: Ne želim da se zapustim. Ljudi mi govore da izgledam mlađe, ali ja znam koliko imam godina. Ne treba niko da mi kaže ni da sam star ni da sam mlad. Čovjek mora da bude svjestan sebe. Svake večeri hodam oko pet milja, odnosno približno osam kilometara. Ako pada kiša ili je zima, imam traku za hodanje u podrumu. Supruga i djeca kupili su mi je za 55. rođendan. Sve dok mogu da hodam i radim, neću stati. Neću čekati da potpuno oslabim. Čovjek mora da se kreće, ima obavezu i osjeća da je koristan.
#CGDIJASPORA: Pratite li američke ili TV programe sa naših prostora?
#Husnija Kokan Kolenović: Gotovo nikada ne gledam američku televiziju. Pratim crnogorske, srpske, bosanske i hrvatske programe. Moj brat, koji je dvije godine mlađi od mene i koji nam je pomogao da dođemo u Ameriku, više prati američke programe i zato bolje govori i razumije engleski. Ja sam uvijek bio okrenut našim vijestima, ljudima i događajima.
#CGDIJASPORA: Poslije toliko godina u Americi, gdje je za vas dom?
#Husnija Kokan Kolenović: Mi živimo za Gusinje, Plav i Crnu Goru. To je naš kraj i naša jedina istinska domovina. Ja sam američki državljanin, ali za mene to ništa ne mijenja. U Crnoj Gori sam rođen. Sve što znam, prvo sam naučio ovdje. Ovdje su mi roditelji, porodica, prijatelji i uspomene. Amerika mi je omogućila da radim, podignem porodicu i obezbijedim sigurnost. Zahvalan sam joj na tome. Ali moje srce je u Gusinju.
Dijaspora treba da bude ponosna na sve što je uradila. Svaka čast svim udruženjima i svakom čovjeku koji je pomogao, bez obzira na to kojoj organizaciji pripada. Ipak, ponosan sam na „Euro Gusinje“, jer smo pokazali da se može raditi pošteno, transparentno i u interesu naroda. Nema čovjeka koji nam se obratio sa opravdanom molbom, a da smo ga odbili. Mi nemamo drugu Crnu Goru. Zato smo tu da pomognemo dok god postojimo i dok god imamo snage.
