Piše: Nada Kovačević
Između planina koje ljube nebo iznad Gusinja i nebodera koji paraju oblake nad Njujorkom, proteže se životna priča Arijele Balić — žene koja je naučila da nosi svoje korijene kao zastavu, a ne kao teret. Odrasla u miru i ljepoti Plavsko-gusinjskog kraja, Arijela je već sa osamnaest godina krenula putem znanja i novih početaka, tragajući za onim što je veće od nje same — za smislom, ljubavlju i sobom.
Njena putanja, od Podgorice i Istanbula do Njujorka, više je od geografije. To je priča o odrastanju kroz promjene, o snazi žene koja je dva puta napustila domovinu – oba puta zbog ljubavi, i oba puta pronašla sebe u novim svjetovima. U Istanbulu je otkrila duhovni i kulturni sklad Istoka, u Njujorku realnost Zapada, gdje je – kako iskreno kaže – „postala žrtva malograđanskog mentaliteta, ali i svjedok slobode koju daje grad u kojem su svi različiti, a svi domaći“.
Danas, nakon više od decenije života u američkoj metropoli, Arijela stoji kao simbol obrazovane, ponosne žene iz Crne Gore koja ne zaboravlja ni korijen ni identitet. Iako radi u ozbiljnom i odgovornom poslu – u oblasti civilnih delikta za državu Njujork – njen pravi poziv čini ono što nosi iznutra: posvećenost zajednici, humanost i želja da povezuje ljude, posebno one koji, poput nje, traže balans između domovine i dijaspore.
U razgovoru za CGdijasporu, Arijela Marković govori o svom porijeklu, o ljubavi koja je odvela preko kontinenata, o iskušenjima i hrabrosti da se ostane svoja u svijetu koji često traži prilagođavanje. Govori o vjeri, identitetu, ženstvenosti i povezanosti sa Crnom Gorom, koju nosi kao svjetlo — i kojoj, kako kaže, jednog dana planira da se vrati, „kad dođe pravi trenutak i kad Crna Gora bude zemlja u kojoj se različitost poštuje, a ne skriva“.
#Arijela Balić : ,,Kraj svijeta i poetak Dženeta” – je drugi naziv za moje rodno Gusinje, đe sam u selu Grnčar odrastala do svoje šeste godine, kada se porodično selimo u Plav, gdje se rađa moj mlađi brat Kenan koji tamo, sa našim roditeljima, i dan danas živi i radi. Za razliku od mene, on je odlučio da se po završetku Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, vrati i nastavi porodični biznis u Plavu.
Sa navršenih 18 godina, a zbog daljeg usavršavanja, ja sam nastavila studije u Podgorici gdje upisujem FDES, a zatim 2010. nastavljam svoj akademski put u Istanbulu gdje ostajem tri godine, usavršavam turski jezik, upisujem master studije iz oblasti ekonomije na Tehničkom Univerzitetu Yildiz i krajem 2012. godine se vraćam u Podgoricu i počinjem svoj radni vijek na svom matičnom Fakultetu za državne i evropske studije gdje ostajem do avgusta 2013. godine kada se selim za Njujork.
#CGDIJASPORA: Šta vas je motivisalo da napustite Crnu Goru?
#Arijela Balić: Moja ,,imigrantska” priča, je malo drugačija od ostalih. Nijesam otišla trbuhom za kruhom. Crnu Goru sam napustila dva puta, oba puta zbog ljubavi. Prvi put kad su me ljubav prema nauci i moja urođena radoznalost odveli u Istanbul na dalje akademsko usavršavanje, a drugi put kad me ljubav prema mom bivšem suprugu dovela za Njujork.
#CGDIJASPORA: Kako ste se snašli u novoj sredini — s kojim ste se izazovima suočili?
#Arijela Balić: Ovo mi je jedno od najinteresantnijih pitanja jer su moja iskustva suočavanja sa istočnom i zapadnom kulturom u potpunosti različita, pa je i teško napraviti pararelu. Zaista se moj način života u Istanbulu i New Yorku u mnogome razlikuju. Prvobitno moja uloga je bila drugacčija, a zatim i svim ostalim sa čime sam se tamo susrela.
U Istanbul odlazim kao student. Naime, nagovarajući svoju dragu prijateljicu Jasminu (koja nije bila u prilici da nađe posao u struci u Podgorici tada) da aplicira za stipendiju Vlade Republike Turske, i nauči turski jezik, koji bi joj pomogao u pronalasku posla kad se vrati, nagovorila je i ona mene da apliciram, i da pođemo zajedno, što se na kraju i dogodilo. Tada nas je iz svih zemalja bivđe Jugoslavije ukupno pristiglo 150 studenata, što na osnovnim, što na maser i doktorskim studijama. Svi smo bili smješteni u studentskim domovima, što je dodatno začinilo naš boravak tamo najljepšim uspomenama. Nepoznat jezik i hrana su nam prvih nekoliko mjeseci bili pravi izazov jer u tom periodu zaista je vrlo malo ljudi u Turskoj govorilo engleski jezik, a na vruću supu za doručak, koja se služila u kantini studentskog doma, se tek trebalo navići, što je nama sa Balkana uglavnom bilo nepojmljivo.
Međutim, ljepote i čari tog grada, istorija koju živite svaki put kad gazite kaldrmom, miris spokoja, zvuk ezana sa preko 3.000 džamija, gostoprimstvo i bratsku ljubav koju Turci kao narod osjećaju prema Balkancima su brzo učinili da se naviknemo i prihvatimo sve što nas okružuje kao svoje. Možda čudno zvuči kad kažem da nas i poslije 500 godine vladavine na našim prostorima, Turci poštuju i vole, ali mi smo se zaista osjećali tako. Sve u svemu meni je najveći izazov tokom boravka u Istanbulu bilo zapravo razmišljanje o danu kad ću morati da ga napustim i vratim se u Crnu Goru. Odlazak iz Istanbula ni dan danas nijesam potpuno prihvatila, i još uvijek negdje duboko u sebi gori tračica nade da ću mu se jednog dana ponovo vratiti. Istanbul je pored moje porodice, i sada poslije 12 godina moja najveća ljubav.
#Arijela Balić: U Njujork dolazim kao tek vjenčana supruga. Jedna potputpuno drugačija uloga za koju mi je i samoj trebalo vremena da se naviknem pored pararelnog navikavanja na drugačiju državu, kulturu, ljude, sistem i mentalitet. Jedina prednost koju sam imala ovdje u odnosu na moj odlazak u Tursku, je bio znanje engleskog jezika, pa sam se tako nesmetano mogla kretati, ali sam i pored toga godinama bila žrtva zarobljeništva malograđanskog mentaliteta, potlačivanja žene, gajenog ko oči u glavi od starne onih u čije sam ruke položila svoj život i budućnost.
Na život u Njujorku se nikad nijesam u potpunosti navikla i ako ovdje živim i radim već 12 godina. Brz način života, dan ispunjen obavezama bez vremena za osmjeh i kahvu na tenane nijesu moj cup of tea. Ljudi su mnogo više rezervisani i gotovo uvijek politički korektni, kao po šablonu, što samo po sebi eliminiše širokogrudost i iskrenost koji krase narode na Balkanu i Turskoj. Ono što je pozitivno iskustvo je da je Njujork grad prihvaćenih različitosti na svakom nivou, i da je upravo to ono što ga čini domom svima nama, pa i meni, ženi sa hidžabom čiji se glas i argumenti podjednako cijene kako u sudnici (gdje provodim dobar dio radnog vremena) tako i bilo gdje drugo. Tako da moj odgovor na vaše pitanje o najvećem izazovu u Njuorku bi definitivno bio nedostatak vremena i ljudi.
#Arijela Balić: Čitava Crna Gora je u mom srcu, mislim da ljudi, tek kad napuste svoju domovinu, i to na duži vremenski period, postanu svjesniji svog identiteta. Makar se to meni desilo. Sve nacionalne i etničke podjele koje su istorijski duboko ukorijenjene u narodima na cijelom Balkanu, u sekundi nestanu onda kada na ulicama grada na drugoj strani planete čujete svoj jezik i ugledate nekog svog. Naravno Gusinje i Plav su mjesta u kojima sam odrasla i ništa se ne može mjeriti sa spokojem koji osjećam kad bacim pogled na Trojan, Visitor i Plavsko jezero, ali i uspomene na Podgoricu i studentske dane nijesu ništa manje ostavile traga na meni, a po najviše svi dobri ljudi koji su bili i jesu sastavni dio mog života.
Jako sam ponosna na svoje Plavo-Gusinjane kojih u Njujorku, od crnogorske dijaspore, ima najviće. Svojim radom, trudom, poštenjem i iskrenošću su stvorili čvrste temelje povjerenja za naše buduće generacije, a sve to zahvaljujući vrijednostima koje su donijeli od kuće. Iz tog razloga, želim i svom sinu usaditi naše vrijednosti, pa tako provodimo svaki školski raspust u Crnoj Gori, ne kao turisti već se trudim da živimo kao mještani kad god odemo tamo.
#CGDIJASPORA: U kojoj oblasti trenutno radite i kojim projektima ste najviše ponosni?
#Arijela Balić: Trenutno radim u oblasti civilnih delikta u državnoj firmi koja broji preko 70.000 zaposlenih, gdje sam ostvarila svoj djevojački san da budem detektiv, odnosno da sa Alanlyst 2 pozicije, istražujem civilne delikte u oblasti tjelesnih povreda na nivou grada Njujorka. Što se tiče aktivnosti izvan mog posla ponosna sam na njih nekoliko. Član sam GPNY Profesional Networking NVO, na čelu sa Esmom Deljanjin, gdje se zaista zalažemo da na profesionalnom nivou povežemo nađe mlade i otvorimo im vrata poslovnog svijeta u strukama u kojima su se usavršavali. Zatim, član sam i Udruženja Kolektivan rad sestara, na čelu sa Zarom Kandić, gdje kroz humanitarni i vjerski rad okpljamo članove naše zajednice, pomažemo imigrantima, organizujemo edukativna i vjerska predavanja i porodična druženja u Ali Pašinoj džamiji koja su highlit moje nedjelje. I na kraju, koordinatorka sam Strateške bosnjačke organizacije za razvoj i saradnju za SAD, koja okuplja akademski i poslovno uspješne ljude balkanske dijaspore, sa ciljem uvezivanja, ostvarivanja međusobne saradnje i pružanja podrške projektima na Balkanu.
#Arijela Balić: Uloga crnogorske dijaspore je podjednako važna kao i uloga samih građana koji žive i rade u Crnoj Gori, jer još jedna Crna Gora živi van Crne Gore. Prema podacima Forbes Crna Gora iz avgusta 2024. godine dijaspora je kući poslala vise od 800 miliona eura (ovo je novac kome se mozže ući u trag) plus dodatni novac koji trošimo kad posjetimo Crnu Goru ili pošaljemo preko poznanika. Uzimajući u obzir da je budžet Crne Gore za ovu 2025. godinu projektovan na četiri milijarde eura, lako se da zakljuciti da dijaspora šalje više od jedne četvrtine ako ne i jednu trećinu državnog budžeta, tako da dijaspora ima vitalnu ulogu kada je u pitanju životni standard i ekonomija Crne Gore. Povezanost Crne Gore kao države sa dijasporom je minimalna, i to je nešto na čemu je neophodno intenzivnije raditi. U dijaspori se već uveliko rađaju treće i četvrte generacije naših potomaka, koji polako gube vezu sa Crnom Gorom, pa tako i ne ulažu novac u Crnu Goru, što će za par decenija i te kako da izazove primijetan minus u crnogorskom budžetu.
#CGDIJASPORA: Koje konkretne projekte ili saradnje s Crnom Gorom biste željeli ostvariti?
#Arijela Balić: Iz gore navedenih razloga, smatram da je osnaživanje veza naših potomaka u dijaspori sa Crnom Gorom, kao i osnaživanje veza crnogorske dijaspore u SAD sa crnogorskom dijasporom u zamljama EU i Turskoj od velikog značaja. Trenutno u saradnji sa NVO Kolektivan rad sestara i GPNY Professional Networking radimo na osmišljavanju dva projekta koji bi za cilj imali međusobno povezivanje. Živimo u AI eri i to bi maksimalno trebalo iskoristiti u cilju osnaživanja odnosa. Ono što mi je posebno drago jeste, što je jedan od ovih projekata usmjeren na naše najmlađe, jer smatramo da se ljubav prema Bogu i domovini najbolje može izgraditi u djetinjstvu.
#CGDIJASPORA: Da li ste ikada razmišljali o povratku u Crnu Goru — pod kojim uslovima?
#Arijela Marković: Da. Mislim da je u mom slučaju povratak u Crnu Goru neupitan. Pitanje je samo trenutka, a uslovi za moj povratak bi na prvom mjestu bio prihvatanje mene kao Bošnjakinje sa hidžabom kao zaposlenika u jednoj od državnih institucija u Crnoj Gori. I ako nijesam upoznata da postoje zakonske prepreke za to, praksa nam govori drugačije I to bi definitivno bilo nešto na čemu država treba da poradi, odnosno promoviše različitosti i stvori ambijent gdje bi se svi mi, koliko god da smo različiti, osjećali prihvaćeno.
#CGDIJASPORA: Koje savjete imate za one koji razmišljaju o odlasku u dijasporu?
#Arijela Balić: Odgovor na ovo pitanje donekle zavisi i od naše perspektive. Jedan od odgovora možemo pronaći i u knjizi Gusinjska godina od Zuvdije Hodžića, koji kaže da čitav svijet stanuje u vašoj ulici. Helem, Bog nas je stvorio da bi se međusobno upoznavali i dopunjavali, tako da je svako životno iskustvo pa i iskustvo života u dijaspori dragocjeno. Moj jedini savjet ljudima koji žele da se isele iz Crne Gore bi bio da im prvi korak bude povezivanje sa našim udruženjima i vjerskim zajednicama u državi u koju idu. Ovaj korak vam bukvalno može spasiti 10 godina tumaranja i pokušaja snalaženja u inostranstvu.
#CGDIJASPORA: Vaša poruka na kraju?
#Arijela Balić: Osvijestimo sadašnjost. Prelijepa je.
