Piše: Nada Kovačević
Neke karijere određuje talenat, druge rad, a one najposebnije — sudbina. Mišel Milović bio je sve što francuski ragbi može poželjeti: snažan, predan, tehnički savršen, reprezentativac u mlađim selekcijama, igrač sa vizijom — da zaigra za Trikolore na Svjetskom prvenstvu.
Odrastao u Francuskoj, sa crnogorskim prezimenom i uspomenama koje nijesu imale geografiju. A onda se život umiješao. Kada mu je otac preminuo, Mišel se vratio u zemlju koju nikad ranije nije istinski upoznao — u Crnu Goru. Došao je zbog porodičnih obaveza. Otišao je sa osjećajem da se — pronašao.
U Crnoj Gori je prvi put osjetio korijen. Ne kroz jezik, ne kroz dokument, nego kroz ljude, krajolike, teškoće, i tišinu u kojoj se, kako kaže, najbolje čuje srce. Umjesto karijere u Stade Françaisu, izabrao je da igra za Crvenu zvezdu. Umjesto dresa Francuske — da postane graditelj ragbija na Balkanu. Izgubio je san o velikim terenima, ali je stekao nešto mnogo veće: smisao, pripadnost i misiju.
Od Beograda do Tivta, od reprezentacije Srbije do osnivanja Ragbi saveza Crne Gore, Mišel Milović ostao je vjeran sebi. I kada je gubio — birao je da ostane čovjek. O tome kako je Crna Gora postala njegovo unutrašnje zavičajno mjesto, i zašto nikada nije požalio zbog izbora koji ga je odveo sa svjetskih terena, govori iskreno i tiho. Onako kako govori čovjek koji zna ko je — i gdje pripada.
Bio je igrač Stade Français, reprezentativac u svim mlađim kategorijama, sanjao je o dresu francuske reprezentacije. Sve dok se nije vratio u svoju zemlju porijekla nakon smrti oca. Tamo je branio boje Crvene zvezde iz Beograda. Njegova karijera tada kreće u drugom pravcu.
Život ponekad skrene — neprimjetno. 14. novembar 1994. Nekadašnji šampion Jugoslavije u plivanju, otac Mišela Milovića, umire od bolesti. Rođen u Crnoj Gori, preselio se sa porodicom u Tonon-le-Ben 60-ih godina i otvorio građevinsku firmu koja je zapošljavala i do 72 radnika.
Mišel Milović je rođen 1970. u Tononu. Ljevoruk sa snažnom građom, brzo je napustio fudbal i veslanje zbog ragbija — „zbog atmosfere i drugara“. Počeo je u Ragbi klubu Tonon Šabli Leman, a sa 16 godina je ušao u školu ragbija u Béziersu.
– Tamo sam upoznao Raula Barijera koji me je sve naučio – prisjeća se sa osmehom. Bio mi je profesor fizičkog, trener u centru, a zatim i u Narbonu gdje mi je predložio da potpišem. Sa 17 i po godina igrao sam za prvi tim… – kazao je Milović za portal CGDIJASPORA.
Životni putevi se ukrštaju i razilaze, ali profesionalna karijera ragbiste se jasno oblikuje. Snažan, eksplozivan, sa odličnom tehnikom, ovaj treći linijaš privlači pažnju trenera. Ubrzo postaje reprezentativac Francuske u mlađim selekcijama, a zatim i član vojne selekcije uz rame sa Emilom Ntamakom i Markom Lijevremonom kada se priključio čuvenom bataljonu Žoenvil.
Dopada se i Maksu Gvaciniju, predsjedniku Stade Français, koji ga angažuje na tri godine. Francuski dres je bio jasan cilj, a Svjetsko prvenstvo 1995. u Južnoj Africi — san koji je izgledao na dohvat ruke.
Ali zima 1994. mijenja sve. Smrt oca ga potresa i potpuno destabilizuje. Prati majku u Beograd kako bi riješili pitanje nasljedstva. Balkan je tada pod tenzijama. Ratovi za nezavisnost u Hrvatskoj i Bosni su već počeli.
– Od trenutka kada sam sletio, osjetio sam težinu u vazduhu – prisjeća se. Vojnici svuda. Onda sam upoznao tetke, ujake… Potpuno drugačiji način života od onog na koji sam navikao.
Upoznaje uticajnog čovjeka u Beogradu, predsjednika ragbi kluba Crvena zvezda. Klub je u finalu, ali nikada nije osvojio titulu.
– Zamolio me da pomognem – kaže Mišel kroz osmjeh. Nijesam mogao da odbijem. Igrali smo… i osvojili smo titulu. Ali izgubio sam nit svoje karijere u Francuskoj.
Mišel je osvojio prvu titulu u istoriji za Crvenu zvezdu pobijedivši Partizan,
Formalno, nije imao pravo da igra za drugi klub dok je bio pod ugovorom sa Stade Français. Maks Gvacini je bijesan, ali spreman da mu oprosti. Međutim, FFR (Francuska ragbi federacija) saznaje za incident i odlučuje da ga kazni.
– Na kraju me Stade Français otpustio. Otišao sam u Oyonax da budem bliže porodici, a profesionalnu karijeru završio sam u Nimu.
Bez francuskog dresa, bez Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi… Ali pred njim se otvaraju novi horizonti: na čelu Ragbi kluba Palavas, ponosa grada u kojem živi već 25 godina, zatim kao trener fizičke pripreme u Béziersu, zajedno sa Dijegom Minarom. Tu dolazi i poziv od predsjednika Ragbi saveza Srbije i Ragbi Evrope.
– Ponuđeno mi je da postanem selektor Srbije – priča. Ostao sam 10 godina, od 2015. do 2025. Bila je to izuzetna avantura. Sjećam se prvog okupljanja kao da je bilo juče. Većina igrača su bili početnici, ali poslije samo jedne kratke sesije, već su znali da dodaju loptu pravilno s obje strane. Najviše me je impresionovala njihova disciplina. Poštovanje koje su mi uvijek ukazivali.
Istovremeno, postaje i suosnivač Ragbi saveza Crne Gore 2015, dvije godine nakon što je prvi klub osnovan u njegovom rodnom Tivtu, na jugozapadu Crne Gore. Bio je predsjednik od 2016. do 2018, i uspio je da Savez upiše u Ragbi Evropu, a potom i u World Rugby 2021. godine, zahvaljujući podršci Nikole Petrovića-Njegoša, princa Crne Gore i bivšeg igrača Stade Français.
Tokom svih tih godina, gradio je mostove između saveza, podržavao razvoj mladih talenata i razvijao transnacionalnu dinamiku ragbija.
– Kada sam prvi put došao u Crnu Goru… iskreno, ne sjećam se. Bio sam dijete, vrlo mali. Kasnije, nakon rata, došao sam opet – s majkom. Prvo smo bili u Beogradu, pa smo došli u Crnu Goru. U Crnoj Gori tada nijesam osjećao direktno ni rat, ni embargo, ali situacija je bila teška. Vidio sam kako ljudi ovdje žive… to me šokiralo. Bilo je mnogo siromaštva, ljudi su teško živjeli. A ja sam, realno, bio naviknut na francuski sistem, na uređenost, sigurnost. Imamo kuću u Radovićima, imam tamo i rodbinu – tetku, rođake. Zato često dolazim. Volim taj kraj, prirodu, more. Dođem, okupam se, uživam u tišini. Sad sam sve češće ovdje. Mart, april, maj – po 20 dana provedem u Crnoj Gori, 10 dana u Francuskoj. Svaki mjesec moram nazad – zbog kontrole, zbog obaveza, zdravlja. Ali Crna Gora me vuče. Ovdje starim – ističe Milović.
Priča i to da je Francuska uređena zemlja za rad i život.
– Tamo se liječenje ne plaća. Tako je nekada bilo i u bivšoj Jugoslaviji – i moja pokojna majka se liječila ovdje. Danas… i dalje je sve besplatno, ali nema dovoljno ljekara. Nekad pomislim: bolje da se ne liječiš, nego da čekaš mjesecima. U Francuskoj je sve jasno – platiš, biraš doktora. Kod nas je to sve sporije. Ljudi sa malim penzijama ne mogu sebi da priušte ni ljekove – kaže Milović.
Pitai smo ga, a šta ovdje ima, a nema u Francuskoj?
– Narod. Čist, topao, gostoljubiv. U Francuskoj je multinacionalna sredina. Tamo ne znaš ni ko ti je komšija. Ovdje te svi znaju. Ovdje te pozdrave. Ovdje si ,,nečiji”. Imamo mi i problema. Ego je ogroman kod ljudi. Svi nešto viču, svi bi da pokažu snagu. Majka mi je jednom rekla: ,,Budi srećan što si rođen u Francuskoj. Da si se rodio ovdje, bio bi možda bitanga.” Možda i jeste bila u pravu. Francuska me naučila disciplini. Ali Crna Gora me naučila ljudskosti, vezi sa zemljom, porijeklom, korijenom. Kultura… tu još imamo mnogo da radimo. Kod nas je sve još sirovo. Ali imamo srce. I umijemo da se družimo. To Francuzi više ne znaju – objašnjava naš sagovornik.
Michel se često vraća u Francusku kako bi provodio vrijeme sa svojim kćerkama Leom i Rozi, koje imaju 26 i 21 godinu, susreo se s prijateljima i ispunio sportske obaveze koje ga i dalje vežu za tu zemlju.
Ne žali ni za čim. Završio je sve zvanične misije početkom ove godine, ali i dalje ostaje kao neka vrsta ambasadora ragbija za Srbiju i Crnu Goru. Sada pokušava da razvije „Touch Rugby“ kao način da privuče mlade. Čovek je od kontakata, poznaje sve. Danas se osjeća kao kod kuće.
– Napravio sam izbor i stojim iza njega – kaže. Nosio sam taj izbor kroz cijelu karijeru. Mogao sam da budem reprezentativac, da igram u Top 14. Moj put je bio drugačiji. Nijesam mogao da ostavim majku i porodicu. Bili su ponosni na moj put u Francuskoj, za njih sam bio uzor. Da sam odbio da igram za Crvenu zvezdu, mislili bi da poričem svoje korijene. Ne zaboravimo da je bio rat. Kada sam odlazio iz Beograda, zadržali su me na granici jer su htjeli da me pošalju na front. Morala je da interveniše ambasada da bih se vratio u Francusku.
Iz svih tih godina nosi snažne uspomene. Prvu utakmicu u Bosni, u Zenici.
– Prolazili smo kroz pravoslavni sjever, a zatim stigli u muslimansku Zenicu. Bilo je teško, ali dočekali su nas nevjerovatno.
Sjeća se i „nezgodnog“ meča u Turskoj, ali i posljednje utakmice u Beogradu, na stadionu FK Železnik 1930. U pripremama za meč sa Moldavijom, Srbija je igrala protiv francuske vojne reprezentacije 28. septembra.
Kapiten Srbije — snažni krilni igrač, vođa, nekada izbačen iz nacionalnog tima zbog lošeg ponašanja. Bivši pripadnik specijalnih jedinica, jak karakter, ali i loša okolina — uključujući i kontakte sa mafijom zbog kojih je završio u zatvoru.
Mišel Milović vjeruje u drugu šansu…
– Ovog puta sam sve uradio kako treba – kaže kroz osmeh. Pisao sam ministarstvima, Federaciji, i uspio sam da ga oslobodim. Otišao sam po njega u zatvor. Izabran je za najboljeg igrača meča, i uručen mu je dres francuske reprezentacije.
Mišelu Miloviću je dodijeljena medalja za zasluge. Za to što je uvijek ostao vjeran svojim uvjerenjima.
