Piše: Nada Kovačević
Postoje veze koje vrijeme ne prekida. Ni okeani ih ne razrjeđuju, ni daljine ne gase. One se tiho prenose kroz generacije — iz srca u srce, iz sjećanja u dah. Tako se i iz prašnjavih ravnica argentinskog Chaca, kroz boje i slike, kroz riječi i djela, uzdiže glas jednog čovjeka čije porijeklo počiva pod stijenama Lovćena, na kamenu Cetinja.
Juan Vladimir Martinović je umjetnik i učitelj, potomak crnogorskih iseljenika, ali prije svega — čuvar ognjišta koje nikada nije prestalo da gori u njegovom srcu. Njegov đed Savo, koji je davne 1922. napustio Crnu Goru tražeći sigurnost za svoju porodicu, ponio je sa sobom zavičaj u duši. Taj isti duh danas živi u Juanu, u njegovim akvarelima posvećenim Crnogorcima iz Chaca, u njegovim naporima da dijaspora ne ostane samo riječ — već most koji povezuje ono što smo bili sa onim što želimo da budemo.
U razgovoru za #CGDIJASPORA, Martinović nas vodi na putovanje kroz vrijeme i prostor — od Cetinja do Buenos Airesa, od đedovih priča o Biljardi do današnjih izložbi u Matici crnogorskoj. Njegova priča nije samo priča o uspjehu jednog čovjeka u dalekom svijetu — to je priča o identitetu, o čuvanju korijena, o ljubavi koja se ne zaboravlja.
#CGDIJASPORA: Kažite nam nešto o sebi i vašem porijeklu?
#Juan Vladimir Martinović: Druga sam generacija crnogorskih potomaka u Argentini. Moj đed Savo Nikov Martinović, rođen u Cetinju, stigao je u Buenos Aires iz Gaete 1922. godine, zajedno sa dva brata, Krstom i Stanom, i grupom Crnogoraca među kojima je bio i Krsto Popović.
Moj đed se nastanio u Chacu, gdje je postojala velika crnogorska zajednica, i imao je petoro djece, među kojima je bio Vladimir, moj otac. Rođen sam u malom gradu u središnjem Chacu, Quitilipi, i imam mlađeg brata po imenu Savo.
Nakon završetka srednje škole, preselio sam se u Resistencia, glavni grad Chaca. Upisao sam Umjetničku školu, gdje sam stekao zvanja: nastavnik vizualnih umjetnosti i profesor u specijalnosti crtanja i slikarstva. Tamo sam upoznao svoju suprugu Silviju Pavlićek (potomkinju Čeha i Hrvata), takođe učiteljicu umjetnosti. Vjenčali smo se i odlučili nastaniti u Buenos Airesu.
#CGDIJASPORA: Koje su vaše aktivnosti u Buenos Airesu?
#Juan Vladimir Martinović: Po dolasku u Buenos Aires, radio sam kao učitelj umjetnosti, dizajna i komunikacija u srednjim školama, dok sam se bavio slikarstvom i dizajnerskim radovima. Radio sam 34 godine u Colegio San José u Buenos Airesu, prvoj privatnoj školi u Argentini, i gotovo 20 godina bio sam odgovoran za generalnu koordinaciju Škola komedije Valeria Lynch, jedne od najvažnijih argentinskih pjevačica.
Trenutno moj rad uključuje vizualnu umjetnost, nastavu i dizajn, a takođe obavljam funkciju predsjednika Crnogorske zajednice u Buenos Airesu, civilne udruge čiji sam takođe jedan od osnivača.
Tokom svoje karijere imao sam priliku organizirati brojne izložbe umjetnosti u različitim djelovima Argentine, SAD-a i Evrope. Jedan od ciljeva koje želim postići svojim vizualnim radom je prikazivanje izuzetne geografije i vjekovne crnogorske kulture. Kao učitelj, imao sam priliku održavati kurseve i seminare iz dizajna, umjetnosti, kreativnosti i povijesti umjetnosti, namijenjene učiteljima i učenicima različitih razina.
Dana 5. juna otvaram izložbu slika u Matica Crnogorska u Cetinju, posvećenu Crnogorcima iz Chaca, pod nazivom ,,Crnogorski Chaco”. To je serija akvarela koja prikazuje život Crnogoraca koji su se nastanili u Chacu. Izložba obuhvata vizualne, tekstualne i muzičke elemente, posebno uređene kako bi se svako djelo moglo posmatrati. Takođe ću predstaviti seriju fizičkih i digitalnih radova inspiriranih Cetinjem.
Sa suprugom Silvijom obilježavamo 36 godina braka i imamo dvoje djece: Alexiu, koja je glumica, diplomirala na Nacionalnom sveučilištu umjetnosti u Argentini, pjevačica i profesorica engleskog jezika, i Ivana, koji završava studije klavirista na istom sveučilištu.
Jedan od mojih snova je povezati dijasporu u Argentini kroz aktivnosti koje približavaju potomke njihovim korijenima, kako bi bolje upoznali povijest, kulturu i jezik, kako bi taj ponos i poštovanje prema našim korijenima trajali u novim generacijama.
#CGDIJASPORA: Da li je teško našim ljudima raditi i uspjeti u dijaspori?
#Juan Vladimir Martinović: Istina je da je crnogorska dijaspora u Argentini jedna od najstarijih. Većina crnogorskih iseljenika došla je nakon Prvog svjetskog rata, prije više od 100 godina. Za njih je to bio pravi izazov; došli su na nepoznato mjesto, bez znanja jezika i običaja, mjesto vrlo različito od svega što su do tada poznavali. Vodili su život velikih žrtava, ali su radom i nadom napredovali. Mnogo su se borili da njihova djeca imaju bolji život, da studiraju i napreduju. Porodice koje su se naselile u većim gradovima imale su više mogućnosti od onih koje su bile u udaljenijim područjima. Argentina je zemlja koja je nastala od evropske imigracije, pa je svako ko je to želio mogao postići uspjeh, bez obzira odakle dolazio. Što se tiče posla, bavili su se onim što su znali raditi, zavisno od regijie u kojoj su živjeli. U Chacu je većina bila poljoprivrednici. Danas smo argentinski građani, pa smo integrisani u ovo multikulturno društvo u kojem žive potomci gotovo svih krajeva svijeta.
#CGDIJASPORA: Možete li nam reći nešto više o vašem porijeklu i porodice iz Crne Gore?
#Juan Vladimir Martinović: Moj đed Savo bio je sin Nika Martinovića, a majka mog prađeda Nika bila je Joke Martinović, sestra Stane (rođene Martinović) Petrović-Njegoš, majke kralja Nikole. Naš đed uvijek je pričao anegdote iz djetinjstva i mladosti u svom voljenom Cetinju, o stolu za bilijar u Biljardi, i tragičnim događanjima koja su ga natjerala da emigrira jer mu je život bio ugrožen oko 1919. godine. Imam mnogo rodbine u Crnoj Gori, potomaka đedovih braće i sestara, i polako se ponovo povezujemo zahvaljujući današnjim tehnologijama i posebno interesu mog nećaka Veljka da se upoznamo, koji takođe govori španski jezik i bio je veza u komunikaciji.
#CGDIJASPORA: Imate li neku posebnu uspomenu iz Crne Gore koja vam je posebno draga?
#Juan Vladimir Martinović: Prvi put sam posjetio Crnu Goru 2017. godine. Imao sam priliku da izložim svoje slike u Podgorici, ali prvo mjesto koje sam upoznao bilo je Cetinje. Od aerodroma me moj sestrić odveo pravo tamo i zauvijek ću pamtiti osjećaj koji sam imao kada sam prvi put prošetao Dvorskim trgom — bilo je kao da sam već bio tamo, kao da sam to mjesto oduvijek poznavao. Bio sam duboko dirnut kada sam posjetio mauzolej na Lovćenu i uživao u pogledu na Bokokotorski zaliv sa visine. Fascinirala me priča o Gospi od Škrpjela. Svako mjesto koje sam posjetio ostalo mi je u očima i srcu — sve je bilo mnogo ljepše nego što sam ikada zamišljao.
#CGDIJASPORA: Koja je vaša poruka Crnogorcima i Crnoj Gori?
#Juan Vladimir Martinović: Rekao bih im da cijene i uživaju u zemlji koju imaju, da čuvaju svoju slobodu — slobodu za koju su se naši preci borili. Rekao bih im da ne zaborave svoju istoriju, da uvijek budu ponosni na to ko su i da razmišljaju o budućnosti, o tome kuda žele da idu u okviru savremenog svijeta. Razmišljati o budućnosti znači posvetiti pažnju obrazovanju novih generacija, jačanju znanja o istoriji i identitetu — onome što ih čini jedinstvenima.
