Piše: Nada Kovačević
Djetinjstvo u Nikšiću, večeri u Budvi, današnji dani u Briselu – sve to stane u jedno srce koje i dalje ritmično kuca za Crnu Goru, gdje god se nalazilo. Upravo takav život vodi Radoje Rašo Đurović, čovjek koji je kroz umjetnost, muziku i sport, ali i kroz prijateljstvo, porodicu i sjećanja, sačuvao nevidljive niti koje ga povezuju s domovinom.
Rođen i odrastao u Nikšiću, Rašo je od najranijih dana nosio u sebi kreativnu iskru – što je prvi prepoznao nastavnik likovnog u školi „Mileva Lajović“. Ali to je bio samo početak: boksovao je, svirao gitaru u folklornoj sekciji, osnivao rok bendove, učestvovao na gitarijadama i ispisivao prve stranice muzičke istorije grada. Njegova mladost bila je spoj energije, stvaralaštva i prijateljstava – među kojima se izdvaja i ono sa legendarnim Miladinom Šobićem, sa kojim je dijelio studentske dane i trenutke u kojima su nastajale neke od najvoljenijih pjesama crnogorske muzike.
Kasnije su ga putevi odveli u Budvu, pa u Brisel, ali Crna Gora je ostala prisutna u svakom koraku. U glavnom gradu Evrope otvorio je galeriju RasArt, gdje su izlagali brojni crnogorski umjetnici. Nije zaboravio ni dijasporu – okupljao je ljude, organizovao izložbe, kulturne večeri, promovisao crnogorsku umjetnost i tradiciju među diplomatama i evropskim funkcionerima. Bio je i ostao kulturni ambasador iz srca.
Danas, u vremenu kada dijaspora često osjeća da je zaboravljena, Đurović šalje jasnu poruku: naša djeca ne smiju izgubiti osjećaj pripadnosti. Administrativne prepreke i politički nemar ne smiju biti prepreka ljubavi prema domovini. On vjeruje da luksuz crnogorskog identiteta ne leži u zlatu i mermeru – već u duši, jeziku, pjesmi i sjećanju koje čuvamo, ma gdje živjeli.
U iskrenom razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Radoje Rašo Đurović otkriva kako izgleda život između tri grada – Nikšića, Budve i Brisela – i šta znači ostati svoj, čak i kad si daleko.
#CGDIJASPORA: Kako su izgledali vaši prvi koraci kroz mladost u Nikšiću?
#Radoje Rašo Đurović: Imao sam sreću da mladost provedem u Nikšiću. Još u Osnovnoj školi „Mileva Lajović“, nastavnik likovnog prepoznao je moj talenat i rekao da me vidi u slikarstvu – trasirao mi je pravac koji me i danas vodi. Uz to, kao mnogi Nikšićani, bavio sam se boksom, a svirao sam i gitaru u folklornoj sekciji u Humcima.
Tih godina bili su popularni rok bendovi, gitare, nastupi. Imao sam grupu „Rok mašina“, sa kojom smo nastupali u maloj i velikoj sali, na malom stadionu… Pjesme „Suzana“, „Još malo ljubavi“, „Ljiljak“ vrtjele su se na Radio Nikšiću i Radio Titogradu. Vježbali smo kod čuvene Babine kuće, gdje sam bio sa Rajom Golubovićem i Zoranom Ćetkovićem Celetom – kasnije su Rajo i Rebeka snimili pjesmu „Babin dom“.
#CGDIJASPORA: Kako ste krenuli profesionalnim umjetničkim putem?
#Radoje Rašo Đurović: Godine 1989. upisao sam slikarstvo kod Nikole Gvozdenovića – Gvozda, sa kojim sam se odmah sprijateljio. Kasnije smo ostali dragi prijatelji i kolege. Upravo izložbom njegovih slika otvorio sam svoju galeriju RasArt u Briselu.
U to vrijeme na Akademiji je bio i Miladin Šobić – svakodnevno smo bili zajedno. Prisustvovao sam stvaranju mnogih njegovih pjesama. Sjećam se, vraćamo se jednom sa trčanja do Motela, on uzima gitaru i kaže: „Slušaj sad ovo: ‘Od druga do druga’…“
#CGDIJASPORA: Kuda vas je život dalje vodio?
#Radoje Rašo Đurović: Nakon studija odlazim u Budvu, gdje nastavljam da treniram boks i nastupam za klub. Godine 1985. proglašen sam za sportistu Budve. Tada su moji roditelji, braća Momo i Rajko (Zaja), kao i sestre Slavica i Biljana, ostali u Nikšiću.
U Budvi je tih godina bila prava renesansa noćnog života – diskoteka u hotelu Avala, ostrvo Hawai, nastupi Bijelog dugmeta, Plavog orkestra… Moj mlađi brat Zaja tada dolazi da radi u obezbjeđenju.
Godine 1987. selim se u Brisel. Tu sam se oženio suprugom Nikol, funkcionerkom u Evropskoj zajednici, koja je vrlo brzo naučila naš jezik. Imamo dvoje djece: kćerku Natašu, koja danas takođe radi u Evropskoj zajednici, i sina Nikolu, informatičara-programera.
#CGDIJASPORA: Koliko vam znači veza sa Crnom Gorom danas?
#Radoje Rašo Đurović: Nikada nije prekinuta. Svakog ljeta smo u Budvi, kod mojih u Nikšiću, često i na Žabljaku. U Crnoj Gori imam prijatelje, kumove, rodbinu, braću i sestre. Posebno zadovoljstvo mi je kad sjedim na terasi restorana Porto u Budvi sa mojim višestrukim kumom Zoranom Zvicerom – mnogi znaju da me ljeti tu mogu pronaći.
U Briselu me svi znaju po galeriji RasArt. Tu su izlagali gotovo svi crnogorski slikari koji su gostovali u Belgiji – i to je moj doprinos da Crna Gora bude kulturno prisutna i van granica. U galeriji pravimo i okupljanja dijaspore, gdje zajedno sa Goranom Vratnicom dajem doprinos kulturnom životu naših ljudi.
#CGDIJASPORA: Kakva je saradnja sa crnogorskim institucijama i zajednicama u Belgiji i Luksemburgu?
#Radoje Rašo Đurović: Na svakoj izložbi prisutni su predstavnici Ambasade Crne Gore u Briselu, diplomate iz EU i NATO struktura, ali i udruženja Crnogoraca iz Belgije i Luksemburga. Belgijanci nas cijene jer vide da njegujemo identitet, folklor, kulturu. Dani dijaspore za njih su dokaz koliko smo organizovani, koliko širimo ljubav prema domovini i poštujemo našu istoriju.
#CGDIJASPORA: Imate i jednu snažnu poruku za državu…
#Radoje Rašo Đurović: Da. Mislim da Crna Gora zaboravlja koliko smo mi iz dijaspore tokom godina davali: ulagali, trošili, kupovali, pomagali rodbini… A onda naša djeca – rođena vani, odrasla u ljubavi prema Crnoj Gori – ne mogu lako dobiti crnogorsko državljanstvo. A neko drugi, sa sumnjivim kapitalom, može. Zar je to poruka koju šaljemo novim generacijama?
Moja iskrena poruka je: bolje je da naša djeca osjećaju Crnu Goru u srcu, kao i mi – nego da ih zbog administrativnih prepreka izgubimo. Dijaspora nije broj – ona je snaga, emocija i veza koju treba čuvati.
