Piše: Nada Kovačević
Postoje priče koje se prenose generacijama, one koje nijesu zapisane u knjigama, već žive u pričama baka i đedova, u tihim sjećanjima i dubokim emocijama. Takve priče oblikuju naš identitet, bude osjećaj pripadnosti i podsjećaju nas ko smo i odakle dolazimo. Kada se čovjek nađe daleko od svog izvora, te priče postaju svetinja, most između prošlosti i sadašnjosti, čineći da srce uvijek kuca za rodni kraj, za korijene koje ni vrijeme ni udaljenost ne mogu izbrisati.
Romina Radonshiqi Radončić rođena je u Albaniji, ali njena priča je isprepletena ljubavlju prema Crnoj Gori – zemlji iz koje potiču njeni preci, zemlji koju je upoznavala kroz bake i đedove, kroz priče o mladalačkoj ljubavi njene bake, napuštenim domovima i snazi da se život izgradi iznova. Njena baka, Zagorka Dragović, napustila je Crnu Goru zbog ljubavi, ali nikada nije zaboravila jezik, kulturu i tradiciju koje je nosila u srcu. Te su priče postale temelj Rominine povezanosti s Crnom Gorom, njeno naslijeđe koje je prigrlila s ponosom.
No, Romina je više od čuvarke porodičnih sjećanja. Ona je uspješna doktorka nauka iz ekonomije, autorka, profesorica i aktivistkinja koja svojim radom inspiriše generacije. Njeno životno putovanje nije samo profesionalni uspjeh, već i svjedočanstvo o tome kako ljubav prema korijenima može oblikovati čitav životni pravac. Iako je njen svakodnevni život ispunjen naučnim radom, predavanjima i brigom o porodici, njeno srce je uvijek povezano s Crnom Gorom – zemljom koja je za nju više od geografskog pojma; ona je simbol porodice, priča o hrabrosti i most prema budućim generacijama.
U ovom razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Romina nas vodi kroz svoje sjećanje, kroz priče o porodici, ljubavi prema Crnoj Gori i značaju korijena. S njom ćete osjetiti koliko duboko emocije mogu vezati čovjeka za zemlju njegovih predaka, čak i kada je daleko od nje. Njen izbor da postane aktivna članica Zajednice Crnogoraca u Albaniji nije bio samo profesionalni korak, već i lična misija da očuva i promoviše istoriju i kulturu svojih predaka. Neka vas njene riječi podsjete na važnost priča koje nosimo u sebi, jer upravo one čine da ljubav prema domovini nikada ne izblijedi.
CGDIJASPORA: Kako biste opisali svoj profesionalni put od trenutka kada ste započeli studije do danas? Koje su ključne prekretnice u vašoj karijeri i šta vas je inspirisalo da se posvetite akademskom radu i angažmanu u civilnom društvu?
Romina Radonshiqi Radončić: Rođena je u Draču, Albanija 1987. godine. Doktorica sam nauka iz ekonomije u oblasti Opšteg menadžmenta. Završila sam osnovne studije iz Administrativnih nauka i magistrirala (MSc) iz Finansijske administracije. Radila sam kao menadžerka projekata i finansijerka, a od 2012. radim kao profesorica na Univerzitetu. Učestvovala sam na međunarodnim naučnim konferencijama i autorka sam brojnih naučnih radova objavljenih u međunarodnim naučnim časopisima u Evropi, SAD-u, Aziji i na Balkanu. Članica sam uredničkih odbora međunarodnih naučnih časopisa u Americi i Aziji. Autorka sam četiri knjige objavljene u Njemačkoj. Jedna sam od 121 albanske žene koje su izabrane od strane Albanian Excellence za izložbu “121 fotografija u 121 uspješnoj priči”. Aktivna sam u civilnom društvu i bila sam pozvana na mnoge aktivnosti koje se bave problemima mladih. Imam dvije male djevojčice (5 godina i 8 mjeseci). Imam brata koji je umjetnik i ima drugu diplomu iz ekonomije. Radim kao umjetnička direktorica u Milanu. Moja majka je radnica, a otac je bio upravnik pošte.
CGDIJASPORA: Kako je vaše članstvo u udruženju ZCGA uticalo na vaše razumijevanje i očuvanje crnogorske istorije i kulture u Albaniji? Možete li podijeliti neka značajna iskustva ili aktivnosti u kojima ste učestvovali zahvaljujući ovom udruženju?
Romina Radonshiqi Radončić: Članica sam udruženja ZCGA (Zajednica Crnogoraca u Albaniji). Ovo udruženje ima za cilj prepoznavanje, istraživanje, proučavanje, širenje i očuvanje istorije i kulture Crnogoraca u Albaniji. Učešće u ZCGA udruženju omogućilo mi je da budem dio mnogih aktivnosti koje je organizovalo udruženje, zahvaljujući predanosti i radu gospodina Marinka Ćulafića.
CGDIJASPORA: Možete li nam reći više o vašem porijeklu i porodici iz Crne Gore?
Romina Radonshiqi Radončić: Moj đed i baka zaljubili su se dok su bili mladi. Zbog toga što porodica bake (prezime Dragović) nije odobravala njihovu vezu, oboje su odlučili da napuste Crnu Goru i dođu u Albaniju da bi se vjenčali. Đed i baka su došli u Drač, vjenčali se i dobili šestero djece (četiri kćerke i dva sina). Najstarije dijete bio je moj otac. Kada je baka (Zagorka Dragović) došla u Albaniju, nije znala albanski jezik i sve vrijeme je govorila svoj jezik. Moj đed je preminuo 1987. godine, prije mog rođenja. Baka nije mogla da posjećuje članove svoje porodice (majku, oca, brata) jer su odnosi s bivšom Jugoslavijom bili prekinuti, a granice zatvorene. Jedini rođaci koje je upoznala bili su sestra i njena djeca, a nakon 2000. godine srela je sina svog brata. Iako je baka Zagorka mlada došla u Albaniju, ispričala mi je mnoge lijepe priče iz svog djetinjstva i mladosti o Crnoj Gori i svojoj ljubavi prema toj zemlji i rodbini, kao i o tradiciji i kulturi svog rodnog kraja.
CGDIJASPORA: Imate li neku posebnu uspomenu iz Crne Gore koja vam je posebno draga? Posjećujete li Crnu Goru?
Romina Radonshiqi Radončić: Posjećujem Crnu Goru od malena, i svaki put kada dođem, osjećam snažnu povezanost s prošlošću i porodičnim korijenima. Posebno me oduševljava to što me Crna Gora uvijek podsjeća na priče moje bake, koje su bile ispunjene ljubavlju prema ovoj zemlji, njenim ljudima, tradiciji i kulturi. Svaki kutak zemlje nosi neku posebnu čar, od obale s predivnim plažama i ukusnom hranom, do veličanstvenih planina koje oduzimaju dah.
Takođe, Crna Gora ima posebno mjesto u mom profesionalnom životu jer sam često dolazila zbog posla, učestvujući na naučnim konferencijama i sarađujući s ljudima iz različitih oblasti. Te prilike su mi omogućile da dodatno upoznam crnogorsko društvo i steknem nova prijateljstva, ali i da doprinesem dijalogu između kultura.
Ipak, najljepši i najemotivniji trenuci za mene uvijek su bili oni u kojima sam upoznavala rodbinu svojih djedova i baka. Svaki susret s njima bio je prilika da obnovim sjećanja, čujem nove priče i osjetim toplinu porodičnih veza koje ni vrijeme ni udaljenost nisu uspjele narušiti. Ta iskustva čuvam kao dragocjene uspomene koje dodatno produbljuju moju ljubav prema Crnoj Gori.
CGDIJASPORA: Koliko volite Crnu Goru i koji dio biste najviše voljeli posjetiti?
Romina Radonshiqi Radončić: Volim Crnu Goru jer me podsjeća na baku i njene priče, kao i na moje korijene. Posebno volim obalni dio i često ljetujem u Ulcinju i Budvi. Takođe mi se sviđaju planinski predjeli.4
CGDIJASPORA: Šta biste poručili mladima iz dijaspore koji žele više povezati s korijenima u Crnoj Gori?
Romina Radonshiqi Radončić: Vrlo je važno da znamo svoju prošlost, jer nam ona daje osjećaj identiteta i pripadnosti. Naše korijene možemo upoznati kroz priče naših baka, đedova i roditelja, koji su nosioci porodične tradicije i čuvari sjećanja na prošle generacije. Ove priče prenose bogatstvo kulture, običaja i vrijednosti koje nas oblikuju.
Takođe, važno je posjećivati mjesta koja su povezana s našom prošlošću, jer neposredan doživljaj tih prostora pruža dublje razumijevanje istorije i tradicije. Svaka posjeta rodnim krajevima predaka ili značajnim kulturnim i istorijskim lokacijama može nas inspirisati da s ponosom čuvamo nasljeđe i da ga prenesemo na buduće generacije. Na ovaj način stvaramo čvrstu povezanost s vlastitim identitetom i kulturom, što je posebno dragocjeno za ljude koji žive izvan svoje domovine.
