Razgovarala: Nada Kovačević
Rođena među rudnicima zlata u zapadnoj Australiji, Đina Bošković je sa šest godina učila engleski zajedno sa svojim roditeljima. Njen otac Dušan otišao je iz Crne Gore kao mladić, radio duboko pod zemljom i kao dobrovoljac učestvovao u Drugom svjetskom ratu. Majka je do njega putovala brodom mjesec dana, noseći fotografiju čovjeka za kojeg će se udati. Danas Đina čuva kamenje sa Ljubotinja, uspomene na roditelje i nadu da će sa njom u Crnu Goru doći i unuk koji ne govori naš jezik, ali prepoznaje našu muziku.
– Zovite me Đina Bošković. To mi je dovoljno. Svako me zna tako.
Tim riječima počinje razgovor sa ženom čija je životna priča rasuta između dvije zemlje: Australije, u kojoj je rođena i u kojoj je podigla porodicu, i Crne Gore, iz koje su njeni roditelji ponijeli jezik, uspomene i pripadnost koju su prenijeli djeci.
A kada je pitamo šta osjeti na Ljubotinju, odgovara bez premišljanja:
– Samo plačem. Samo mi suze idu.
U toj rečenici sabira se mnogo toga što je prethodilo njenom rođenju i što još traje u životu porodice Bošković.
U Australiji Đina čuva kamenje doneseno sa Ljubotinja. Njen brat čuva očeve ratne medalje, a unuk muziku koju mu je donijela iz Podgorice. Porodična sjećanja ostala su vezana za različite predmete i različite generacije: za fotografije koje su dvoje budućih supružnika razmjenjivali preko svijeta, za zlatni prsten koji je prethodio jednom dugom putovanju, za medalje rudara koji je postao vojnik, za kamen iz kraja u kojem njegova ćerka nikada nije živjela. Đina se nada novom putovanju u Crnu Goru. Ovoga puta sa unukom. On još ne umije na njenom jeziku da ispriča odakle su njegovi. Ali kada iz nečijih kola začuje poznatu muziku, zove babu.
#Đina Bošković: Ja sam od Boškovića, udala sam se za Makedonca koji nosi grčko prezime, ali mene svi znaju kao Đinu Bošković. Tako me zovite, to mi je dovoljno. Otac mi je sa Ljubotinja, iz Vignjevića. U Australiji smo rođeni i brat i sestra i ja, ali smo znali odakle su naši. To je bilo u kući, u jeziku kojim smo govorili, u ljudima koji su dolazili kod nas i u pričama koje smo slušali.
#CGDIJASPORA: Rođeni ste 1955. godine u Australiji. Kako je izgledalo mjesto vašeg djetinjstva?
#Đina Bošković: Rođena sam u Boulderu, oko tri kilometra južno od Kalgurlija, u zapadnoj Australiji. To je rudarski kraj, tamo su bili rudnici zlata. Od Perta je udaljen oko 700 kilometara. Daleko, u unutrašnjosti. Dolazili su ljudi sa svih strana da rade. Bilo je Iraca, Italijana, Dalmatinaca, naših Crnogoraca. Ljudi su dolazili za poslom, za zaradom. Ali nije svako mogao da izdrži taj život i rad pod zemljom. Neko bi probao dan-dva, pa otišao. Neko bi ostao godinu ili dvije, a onda se preselio u Pert. Moj otac je ostao. On je bio jak čovjek i radio je veoma teško.
#Đina Bošković: Moj đed zvao se Ivo Bošković i on je već bio u Australiji. Otac Dušan je bio mlad u Crnoj Gori. Otišao je sa društvom na Cetinje i našao se u događajima na Belvederu. Baba se mnogo prepala. Bojala se da će ga žandari ubiti. Dopisivala se sa đedom i tražila da ga dovede u Australiju, da ga skloni. Tako je moj otac došao kod svojega oca. Sam je putovao mjesec ipo dana. Došao je 1937. godine i zaposlio se u rudniku. Kad danas mislim o tome, vidim koliko je sve to bilo daleko. Otići iz svojega mjesta, od majke, iz Crne Gore, i doći tamo, u taj rudarski kraj.
#CGDIJASPORA: Kakav je posao radio?
#Đina Bošković: Gurao je kolica. U njih su stavljali zemlju i rudu, pa se to dalje nosilo na preradu da se izvadi zlato. Sve se radilo ručno. Nije bilo tih mašina i tehnologije koje imaju danas. Radio je pod zemljom, duboko, kako je govorio, i kilometar pod zemljom. To je bio težak posao. Trebalo je imati snage. Kažu da je bio i lijep čovjek kad je bio mlad. Ja znam da je bio jak i vrijedan. Mnogo je radio. Tu je upoznao dosta Crnogoraca. Neki su ostajali, neki odlazili. Od tih poznanstava nastajala su prijateljstva koja su poslije mnogo značila našoj porodici.
#CGDIJASPORA: Iz rudnika je otišao u rat. Kako je postao dobrovoljac australijske vojske?
#Đina Bošković: Kada je počeo rat, jedan Crnogorac se prijavio da ide dobrovoljno. Moj otac je rekao da će i on. Morali su da dođu iz Kalgurlija u Pert da se prijave. Tamo su ga nešto pitali na engleskom, a on nije dobro razumio jezik. Pitali su ga za vid i sluh, vidi li dobro, čuje li. On nije razumio pitanje i odgovorio je: „Ne.“ Rekli su mu da ne može da prođe i da ide kući. Onda ga je sreo jedan Crnogorac i pitao: „Što ti bi, Dušane?“ Otac mu je rekao: „Ne znam. Nešto me pitao, a ja rekao ne.“ Taj čovjek ga je uzeo za ruku i vratio kod oficira. Pitao ga je zašto je odbio zdravoga čovjeka. Oficir je kazao da ne čuje, a ovaj mu je objasnio: „Čuje on, nego te nije razumio.“ Tako su ga primili. Bio je u vojsci od 1941. do 1945. godine.
#CGDIJASPORA: Šta je govorio o svojoj odluci da ratuje za zemlju u koju je tek bio došao?
#Đina Bošković: Govorio je da je bolje da Australija ostane onakva kakva jeste nego da je Japanci preuzmu. Ovdje su se borili protiv Japanaca, dok se u Evropi ratovalo protiv Njemaca i Italijana. Nije samo on otišao. Bilo je dosta Crnogoraca koji su se prijavljivali. Znali su jedni za druge, išli zajedno, pomagali se. Imamo njegove medalje. To danas čuva moj brat. Dali smo ih njemu, on je Bošković, neka ih čuva. To je ostalo od oca, da se zna đe je bio i šta je prošao.
#Đina Bošković: Majka je sa Meteriza. Bila je četvrta ćerka u kući. Žena mojega strica Vasa upoznala ju je na pijaci na Cetinju. Majka je donosila da prodaje domaće proizvode. Strina je vidjela lijepu đevojku i pomislila da bi mogla da bude za Dušana. Tako je počelo. Porodica je to povezala, oni su se dopisivali. Sve je trajalo oko dvije godine. Otac joj je poslao lijep zlatni prsten i svoju vojničku fotografiju. Ona je njemu poslala svoju sliku. Njenim roditeljima nije bilo lako da je puste tako daleko. Ali ona je odlučila da ide. Htjela je da ide u Australiju.
#Đina Bošković: Putovala je brodom trideset dana. Ukrcala se u Italiji. Na brodu je bilo mnogo mladih djevojaka za udaju, Italijanki i Dalmatinki. Sa njom je došla još jedna Crnogorka. Neke su imale nekoga ko ih čeka, neke nijesu. Moja majka je imala mojega oca. Mjesec dana na brodu nije bilo lako. Namučile su se dok su stigle u Frimentl. A tamo je otac čekao lijepo obučen: bijela košulja, mašna, odijelo. Doveo je i svoje crnogorske drugove da je dočekaju. Uvijek pamtim tu priču, kako su svi došli da dočekaju jednu djevojku koja je prevalila toliki put.
#CGDIJASPORA: Da li je odmah znala gdje će živjeti?
#Đina Bošković: Prvo ju je poveo u hotel u centru Perta. Ona je pitala: „Đe ćemo, đe idemo?“ Rekao joj je da ima kuću i posao u Kalgurliju i da će tamo živjeti. Onda su putovali vozom. Tada je taj put trajao cijeli dan i noć. Danas je drugačije, vozovi su brži, ali tada je trebalo mnogo vremena. Kad su stigli, sačekali su ih kumovi, Petar Radanović i njegova žena. Ona je bila Dalmatinka. Majka je bila kod njih do vjenčanja. Stigla je u proljeće 1954. godine, a udala se prvog maja.
#CGDIJASPORA: Šta ju je sačekalo u novom domu?
#Đina Bošković: Otac je lijepo sredio kuću. Imala je frižider i stvari koje prije nije imala. Trudio se da joj obezbijedi sve što je mogao. Ali život tamo nije bio lak. U Kalgurliju je crveni pijesak. Kad se digne prašina, sve pokrije. Operete robu, stavite je na žicu, a ona opet bude prašnjava. Majka je sve prala na ruke. Kuvala je vodu da pere. Nije imala mašinu. I ubrzo je bila trudna sa mnom. Ja sam se rodila 1955, sestra Vinka 1956, a brat Blažo 1957. godine. Troje male djece, jedno za drugim, za oko dvije i po godine.
#Đina Bošković: Jeste. Nije mogla da vjeruje gdje je došla. Bilo joj je teško. Ali govorila je i da joj je ipak bilo bolje, da je imala nešto svojega novca, da je mogla sama da ode u prodavnicu i kupi što joj treba. Otac nije bio čovjek za sve te svakodnevne stvari, ali joj je davao i obezbjeđivao najbolje što je mogao. Ona se mnogo namučila. Troje male djece, kuća, pranje na ruke, prašina, a ne zna jezik. Danas kad pričam o tome, vidim koliko je toga iznijela.
#CGDIJASPORA: Ni vi nijeste govorili engleski kada ste krenuli u školu?
#Đina Bošković: Nijednu riječ nijesam znala. Majka i otac nijesu znali engleski kad sam se rodila. U kući smo govorili crnogorski. Sa šest godina sam krenula u školu i tamo sam morala da učim od početka. Polako, ali naučila sam. Onda bih došla kući i učila majku, oca, brata i sestru. Bila sam kao učiteljica sa šest godina. Što naučim u školi, donesem kući. Tako smo učili.
#CGDIJASPORA: Koliko ste ostali u rudarskom kraju?
#Đina Bošković: Tamo sam provela najveći dio djetinjstva, do dvanaeste godine. Ali smo prije konačnog preseljenja pokušali da živimo u Pertu. Otac je 1963. godine došao u Pert. Kupio je kuću uz koju je bila mala prodavnica, nešto kao mala samoposluga, sa prehrambenim proizvodima. Dali su učešće, uzeli kredit. Potrošio je veliki dio onoga što je imao, a onda osam mjeseci nije mogao da nađe posao. To je bilo veoma teško vrijeme.
#Đina Bošković: Petra Radomana. Njega dobro pamtim. Bio je častan i fin čovjek. Bio je samac i imao veliku kuću sa pet-šest soba. Izdavao je sobe ljudima koji su dolazili u Pert da rade. Primao ih je lijepo, pomagao. Mi smo bili mali, ja sam imala oko osam godina. Otišli smo kod njega, a otac mu se žalio da nikako ne može da se zaposli. Petar mu je pozajmio novac i rekao da skupi porodicu i da se vrati u Kalgurli, tamo gdje može da radi. Da nije njega bilo, ne znam što bi bilo sa nama. To hoću da se zna. Crnogorci su pomagali jedni drugima. Kad čovjek ostane bez posla i ima porodicu, takva pomoć se pamti cijelog života.
#CGDIJASPORA: Vratili ste se u Kalgurli, ali vaš otac nije odustao od Perta?
#Đina Bošković: Vratili smo se i ostali još četiri godine, od 1963. do 1967. Otac je za to vrijeme radio i nastavio da otplaćuje kuću u Pertu. Onda smo ponovo došli, u septembru 1967. Ja sam imala dvanaest godina i ulazila u trinaestu. Trebalo je da krenemo u srednju školu i otac je želio da budemo u Pertu, da se tamo školujemo. Tada smo otvorili prodavnicu.
#CGDIJASPORA: Kako je porodica vodila prodavnicu?
#Đina Bošković: Mučili smo se. Nijesmo imali automobil. Otac nikada nije imao vozačku dozvolu, a nije ni majka. Ja sam išla sa majkom da donosimo stvari koje treba da prodajemo. Pomagala sam. Radili smo tu dok nijesam napunila šesnaest godina, oko četiri godine. Poslije su prodali i prodavnicu i kuću jednoj grčkoj porodici, pa smo se preselili u veću, lijepu kuću. Bila je napravljena kao pokazna kuća, ona koju kupci dolaze da gledaju prije nego što izaberu kakvu će da grade. Onda smo već odrastali. Ja sam upoznala svojega momka, sestra svojega, brat djevojku. Počeli smo svoje živote, udavali se i ženili.
#CGDIJASPORA: Da li su vaši roditelji dočekali mirniji život poslije toliko rada?
#Đina Bošković: Jesu, poslije su se lijepo smjestili. Otac je imao ratnu penziju i to im je mnogo značilo. Imali su dvije kuće. Nekome to možda ne izgleda kao veliko bogatstvo, ali znamo koliko je bilo teško zaraditi jednu, a kamoli dvije. Jednu kuću je dobio kroz program za ratne veterane, uz veoma malu kamatu. Isplaćivao ju je godinama. Sve je to došlo poslije mnogo rada. Ali rudnik je ostavio posljedice. Imao je problema sa plućima od rudarske prašine, od svega što je udisao pod zemljom. Umro je sa sedamdeset dvije godine. Srce ga je izdalo u krevetu.
#CGDIJASPORA: Kada ste prvi put došli u Crnu Goru?
#Đina Bošković: Prvi put 1975. godine. Imala sam dvadeset godina. Sestra Vinka i ja došle smo zajedno. Ona je imala devetnaest. Brat je došao malo kasnije, kad je napunio osamnaest godina. On je morao da sačeka da bude punoljetan da bi putovao sam, jer majka i otac tada još nijesu bili spremni da krenu. Prvo su poslali nas. U to vrijeme se iz Australije dolazilo preko Dubrovnika.
#CGDIJASPORA: Doček vašeg brata i danas prepričavate u porodici?
#Đina Bošković: To ne možemo da zaboravimo. Tri-četiri strica su iznajmila veliki crni mercedes na Cetinju i otišli u Dubrovnik da ga dočekaju. Vinka i ja smo pitale možemo li i mi sa njima, da se brat ne zbuni kad stigne. Ali oni su htjeli sami da idu. Tako su ga stričevi sačekali u Dubrovniku i dovezli do Cetinja. On u velikom crnom mercedesu, kao ministar! I danas pričamo o tome kako li je samo bio zbunjen. Najmlađi stric Vaso i njegova žena spremili su večeru, pekli prase. Sve je bilo pripremljeno za njegov dolazak. Poslije smo išli u očev kraj. Baba Ike je tada bila živa, tu su bile i tri tetke. Upoznavali smo porodicu.
#CGDIJASPORA: Vi ste se vratili prije ostalih?
#Đina Bošković: Jesam. Ja sam već bila udata i morala sam da se vratim mužu. Čudili su se tamo kako sam se mlada udala. Ali upoznala sam finog čovjeka i lijepo smo živjeli. Više od pedeset godina smo zajedno. On je porijeklom Makedonac, iz egejskog dijela, sa prostora koji je danas u Grčkoj. I njegovi roditelji su došli u Australiju, malo poslije mojega oca. On je, kao i ja, rođen ovdje. Vinka i Blažo su ostali u Crnoj Gori, a onda su došli mama i tata. Njih četvoro su bili tamo zajedno, a ja sam se već vratila u Australiju.
#CGDIJASPORA: Kako je vaš otac doživio taj prvi povratak Crnoj Gori?
#Đina Bošković: Bilo je mnogo suza. Mnogo. Bio je veoma vezan za svoju sestru. Kad je došao, pomislio je da bi mogao da ostane da živi u Crnoj Gori. Čak je dao hiljadu dolara kao kaparu za kuću. Toliko ga je povuklo da ostane. Ali majka je rekla da ona ne može da živi u Crnoj Gori, a da su joj đeca u Australiji. Nije mogla da bude tako daleko od nas. Onda je i on odlučio da se vrati. Izgubio je tu kaparu i vratio se u Australiju. Njemu je bilo teško. Htio je da bude tamo, a porodica mu je bila ovdje.
#CGDIJASPORA: Kada ste ponovo došli u Crnu Goru?
#Đina Bošković: Poslije toga sam stvarala svoju porodicu, dobila dvoje djece. Nijesam ponovo došla do 1988. godine. I tada sam došla sama. Onda sam 2005. došla sa mužem. Išli smo i da vidimo mjesta u Grčkoj gdje su rođeni njegovi roditelji, pa sam ga ja dovela na Cetinje i na Ljubotinj, da vidi gdje su rođeni moji. Upoznali su ga moji i svi ga vole. Dobro se slažemo. Dolazila sam i poslije, bila sam 2013, a posljednji put 2024. godine.
#Đina Bošković: Sa braćom i sestrama od stričeva, i sa porodicom sa majčine strane u Podgorici, lijepo se slažem. Kad dođem, osjećam se kao da sam sa njima živjela cijelog života. Ne znam zašto je tako. Kao da sam tamo rođena. Nešto me vuče tamo. Nijesmo odrasli zajedno, nijesmo živjeli jedni pored drugih, a kad se sretnemo, meni je blisko. Tako se osjećam.
#CGDIJASPORA: Šta se u vama dogodi kada dođete baš na Ljubotinj?
#Đina Bošković: Samo plačem. Samo mi suze idu. Ne znam zašto. Kuća je zapuštena, nema ko da je čuva. Vidim sve to, ali volim da pođem. Volim. Krš je to, naš kraj. Donijela sam i kamenje odatle. Držim ga ovdje u Australiji. Donijela sam toliko toga krša. Kad sam tamo, nešto me vuče. A kad odem, ponesem nešto sa sobom.
#CGDIJASPORA: Koliko ste te pripadnosti uspjeli da prenesete svojoj đeci i unuku?
#Đina Bošković: Imam dvoje djece i unuka. Unuk je stalno uz nas i ja sam ga odmalena vodila na crnogorske zabave. Naučila sam ga da sluša našu muziku. On je mnogo voli. Donijela sam mu muziku iz Podgorice 2013. godine. Čuva je i sluša u kolima. Jednom je negdje čuo našu muziku iz drugoga automobila i odmah me je zvao telefonom: „Baba, baba, čuo sam! To je neki Crnogorac!“ Ja mu kažem da možda jeste, a možda je neko drugi ko sluša istu muziku. Ali on ju je prepoznao i odmah se sjetio mene.
#CGDIJASPORA: Govori li crnogorski jezik?
#Đina Bošković: Ne govori. Zna „baba“ i „đed“. Zna da pita: „Kako si?“ i da kaže: „Dobro, hvala.“ I još ponešto malo. Ali muziku prepoznaje. To voli. Rekao mi je da će sljedeći put, kad budem išla u Crnu Goru, poći sa mnom. Voljela bih da dođe, da vidi. Da vidi odakle smo, da upozna porodicu i mjesta o kojima pričam.
#CGDIJASPORA: Kakav je danas život crnogorske zajednice u Pertu?
#Đina Bošković: Ima ovdje dobrog naroda, ljudi koji vole da se okupe i koji vole Crnu Goru. Ali ima i nesloge. Ja sam prijateljica sa svima. Ne razlikujem ljude i ne volim da se svađamo. Ne znam zašto se nekad ljudi podijele, je li ljubomora, je li neko ima više ili veću kuću, ne mogu da kažem. Znam samo da nam je bilo lijepo kad smo bili zajedno. Kad smo počinjali sa okupljanjima, imali smo fino društvo. Ljudi su dolazili, radili, družili se. Bilo je mnogo volje.
#CGDIJASPORA: Posebno pamtite vrijeme obnove crnogorske nezavisnosti?
#Đina Bošković: Da, 2006. godine smo se okupili, mnogo Crnogoraca. Počeli smo da radimo i prikupili smo lijep novac. Slavili smo naše datume, organizovali okupljanja i zabave. Možda smo u jednom trenutku i pretjerali sa brojem događaja. Stalno nešto, stalno treba doći i platiti. Ljudi imaju porodice i obaveze. Nekome postane mnogo da svaki put stavlja ruku u džep. Onda su počeli manje da dolaze. Treba i o tome misliti ako hoćemo da društvo traje.
#CGDIJASPORA: Novac koji ste prikupili poslali ste tokom pandemije Crnoj Gori?
#Đina Bošković: Jesmo. Kada je došla korona, poslali smo pomoć za bolnicu na Cetinju, za kupovinu medicinske opreme. Koliko se sjećam, bilo je oko osamdeset hiljada dolara. To je bio novac koji se ranije skupljao kroz naš rad i okupljanja.
#CGDIJASPORA: Ipak vjerujete da je moguće ponovo okupiti ljude?
#Đina Bošković: Vjerujem. Dopada mi se ovo što su Vladimir Orlić, Mirza Alihodžić i njihovo društvo pokrenuli. Obradovala sam se kad sam saznala da su organizovali Crnogorsku etničku zajednicu Australije (M.E.C.A.). Nedavno smo se upoznali i lijepo mi je da vidim da neko hoće ozbiljno da radi, da poveže Crnogorce u Australiji. Mislim da to može biti dobro. Treba da se okupimo, da se družimo i da radimo nešto zajedno. Voljela bih da uspije.
#CGDIJASPORA: Poslije svega što je vaša porodica prošla, šta danas želite Crnoj Gori?
#Đina Bošković: Samo želim da bude zdrava i da napreduje. Voljela bih da uđe u Evropsku uniju i da ljudima bude bolje. Da napreduje. To joj želim.
#CGDIJASPORA: A šta biste poručili Crnogorcima u Australiji i onima u Crnoj Gori?
#Đina Bošković: Da se vole. Da ostave svađu i da se ujedinimo. Kako mi ovdje, tako i vi tamo. Da se vole.
