Razgovarala: Nada Kovačević
Karijera ga je prije osam godina iz Beograda odvela na drugi kraj svijeta. Danas Vuk Odalović sa porodicom živi u Japanu, nakon što je dio profesionalnog puta proveo i u Indoneziji. Radi u jednoj od vodećih svjetskih logističkih kompanija, njegovi sinovi odrastaju između različitih jezika i kultura, a porodica uskoro očekuje i peto dijete – koje će biti rođeno u Japanu. Ipak, kada govori o korijenima, Odalović se vraća Krivošijama, Boki i Crnoj Gori. Želja mu je da jednog dana obnovi đedovinu, a djecu, kaže, nastoji da vaspitava u duhu čojstva, poštovanja i vrijednosti koje su nosili njihovi preci.
Postoje ljudi čiji život stane između nekoliko gradova i država, a postoje i oni čija se životna mapa prostire preko kontinenata. Vuk Odalović pripada ovoj drugoj grupi.
Rođen je u Beogradu, crnogorskog je porijekla, a profesionalni put odveo ga je u Tokio, zatim u Džakartu, pa ponovo u Japan. Njegova djeca odrastaju u potpuno drugačijem kulturnom svijetu od onoga iz kojeg potiče njihova porodica, ali veza sa korijenima nije prekinuta.
Naprotiv.
Dok govori o Japanu, njegovom uređenom sistemu, školstvu, poslovnoj kulturi i životu jedne velike porodice na drugom kraju svijeta, Odalović se jednako rado vraća priči o Krivošijama, Boki i kući koju bi jednog dana želio da obnovi.
#CGDIJASPORA: Odakle Vuk Odalović u Japanu?
#Vuk Odalović: Prvenstveno zbog posla. Prvi put sam iz Beograda otišao u Japan 2018. godine. Kompanija u kojoj radim bavi se logistikom i jedna je od vodećih u svijetu, posebno u avio i pomorskom transportu. Karijera me jednostavno odvela u tom pravcu i dobio sam priliku da pređem u Tokio. Od tada smo uglavnom u Aziji.
#CGDIJASPORA: Otišli ste sa porodicom?
#Vuk Odalović: Da. Sa mnom su supruga i djeca. Imam četiri sina. Najstariji je trenutno u Beogradu, dok su ostala trojica sa nama u Japanu. A, Bože zdravlja, za nekoliko nedjelja očekujemo i peto dijete.
#CGDIJASPORA: To znači da ćete dobiti i jednog Odalovića rođenog u Japanu?
#Vuk Odalović: Upravo tako. Baš sam razmišljao koliko je život interesantan. Moja majka je rođena u Njemačkoj, jer je moj đed sa majčine strane tamo radio. Sada će se moje najmlađe dijete roditi u Japanu. Nekako se istorija porodice na neobičan način ponavlja.
#CGDIJASPORA: Kakvo je vaše crnogorsko porijeklo?
#Vuk Odalović: Moj đed sa očeve strane rođen je na Krivošijama. Prije više od jednog vijeka dio porodice se odatle preselio na Kosovo i Metohiju. Kako mi je otac pričao, tada je postojalo organizovano naseljavanje stanovništva i veliki dio Odalovića otišao je tamo. Dio porodice ostao je u Boki. I danas Odalovića ima u Risnu, Kotoru, Herceg Novom i drugim djelovima Boke.
#CGDIJASPORA: Znači da je riječ o relativno malom bratstvu u kojem su Odalovići međusobno povezani?
#Vuk Odalović: Da, upravo to je zanimljivo. Nije to prezime poput nekih veoma brojnih prezimena gdje ljudi nijesu u srodstvu. Kod nas smo praktično svi rođaci.
Kako mi je otac pričao, porijeklo ide još od Njeguša, a kasnije se dio porodice spustio prema Krivošijama i odatle dalje.
#CGDIJASPORA: Vi ste rođeni u Beogradu?
#Vuk Odalović: Jesam. Često se šalim sa ocem da sam ja prvi Odalović iz naše grane koji je rođen u Beogradu. Otac je rođen na Kosovu, kao i dobar dio njegove porodice, a onda sam ja rođen u Beogradu. Eto, sada će novi član porodice biti rođen u Japanu.
#CGDIJASPORA: Kada ste dobili ponudu da odete u Tokio, da li je presudna bila zarada?
#Vuk Odalović: Ne bih rekao. Naravno da je i finansijski aspekt važan kada imate porodicu, ali meni je tada mnogo važnija bila karijera. Kompanija u kojoj radim je Kuehne+Nagel, velika međunarodna logistička kompanija. Dobio sam priliku da u Tokiju vodim dio poslovanja vezan za avio logistiku i uvoz. To je bio veliki profesionalni izazov i logičan sljedeći korak u karijeri.
#CGDIJASPORA: Japan ipak nije bio jedina azijska zemlja u kojoj ste živjeli.
#Vuk Odalović: Ne. Krajem 2021. godine prešli smo u Indoneziju, u Džakartu. Tamo sam bio odgovoran za poslovanje u Indoneziji i na Filipinima. Proveli smo tamo nekoliko godina, a onda smo se prije otprilike 20 mjeseci ponovo vratili u Japan. Ista kompanija, ali sada je projekat za koji sam odgovoran veći. Vidjećemo koliko ćemo još ostati.
#CGDIJASPORA: Da li ste se ikada pokajali zbog odlaska u Aziju?
#Vuk Odalović: Nijesam. Evropa je, naravno, prostor u kojem smo rođeni i koji poznajemo, ali Azija je nešto nevjerovatno. Ko nije živio ovdje teško može da shvati koliko je velika raznolikost jezika, vjera, naroda, običaja i kultura. Zadovoljan sam posebno zbog toga što moja djeca imaju priliku da odrastaju u takvom okruženju.
#CGDIJASPORA: Šta vas je najviše impresioniralo u Japanu?
#Vuk Odalović: Sistem. Sve je veoma uređeno. Ponekad se šalim da je sistem toliko precizan da djeluje gotovo sterilno. Ne postoji mnogo prostora za improvizaciju. Zna se procedura, zna se šta se radi, kada i kako. Evo, sada kada očekujemo dijete, ljekari su supruzi praktično unaprijed objasnili svaki detalj: kada ulazi u salu, gdje se nalazi doktor, gdje anesteziolog, kojim redom sve ide. Takva preciznost je tipična za Japan.
#CGDIJASPORA: Koliko je teško naučiti japanski?
#Vuk Odalović: Veoma teško, barem meni. Nijesam ni približno perfektan. Znam dovoljno za svakodnevni život – restoran, prodavnicu, osnovnu komunikaciju. Ali poslovni japanski je potpuno druga priča.
#Vuk Odalović: Postoji nekoliko nivoa obraćanja. Drugačije govorite sa djecom i mlađima, drugačije sa ljudima koji su vam ravni i potpuno drugačije sa starijima ili nadređenima. To je veoma zahtjevno. Kada Japanci vide da ste stranac i da pokušavate da govorite njihov jezik, uglavnom vam izađu u susret. Ali zanimljivo je da engleski ovdje nije ni približno toliko rasprostranjen koliko ljudi u Evropi često zamišljaju.
#CGDIJASPORA: Ima li ljudi sa Balkana u Japanu?
#Vuk Odalović: Veoma malo. Bio sam jednom u ambasadi Srbije, još 2019. godine, i čini mi se da je tada bilo oko 150 ljudi. Ne vjerujem da ukupno ima mnogo više od nekoliko stotina ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Upoznao sam neke ljude iz Hrvatske i drugih krajeva Balkana. Neki dolaze poslovno, a neki su se pronašli, recimo, u ugostiteljstvu. Tokio ima ogroman broj restorana i to je veoma jaka industrija.
#CGDIJASPORA: Vaša djeca su prvo išla i u japanski vrtić?
#Vuk Odalović: Da. Kada smo prvi put živjeli u Japanu, djeca su išla u japanski vrtić. To je za nas bilo nevjerovatno iskustvo. Način na koji pristupaju djeci, kako ih od malih nogu uče disciplini i ponašanju, veoma je interesantan. Čak i kada govorimo o situacijama poput zemljotresa, dijete od dvije godine zna šta treba da uradi kada mu vaspitač kaže. Nama je bilo važno da djeca iskuse takav sistem.
#CGDIJASPORA: Danas su u internacionalnoj školi?
#Vuk Odalović: Jesu. Pošto smo između dva boravka u Japanu živjeli u Indoneziji, bilo je praktičnije da pređu na međunarodni obrazovni sistem. I dalje uče japanski. Iskreno, mislim da ga oni već govore bolje od mene. Ja sam naučio nešto hiragane, dok oni znaju i katakanu.
#CGDIJASPORA: Koliko se taj školski sistem razlikuje od našeg?
#Vuk Odalović: Prilično. Ja sam veliki zagovornik školstva kakvo smo mi imali, ali ovaj sistem djecu ranije uvodi u samostalno istraživanje. Već u drugom, trećem ili četvrtom razredu dobijaju male projekte. Treba da pronađu informacije, koriste tablet, istraže neku zemlju ili temu i naprave malu prezentaciju. Tako se razvija širi način razmišljanja. Japanski sistem je, opet, drugačiji. U prvim razredima nema klasičnog ocjenjivanja kao kod nas, već je naglasak mnogo više na tome da dijete nešto stvarno nauči nego da juri ocjenu.
#CGDIJASPORA: Znaju li Japanci gdje je Crna Gora?
#Vuk Odalović: Vrlo slabo. Iskreno, slabo poznaju Balkan generalno. Mnogo više prate Sjedinjene Američke Države, američki sport i njihovu kulturu. Jednom smo slučajno sreli Japanca koji je znao za Dragana Stojkovića Piksija, jer je svojevremeno igrao u Nagoji. Ali to su rijetki slučajevi. Kada kažem da sam rođen u Beogradu, često ni za Srbiju nijesu sigurni gdje je.
A kada počnem da objašnjavam da mi je porodica porijeklom iz Crne Gore, Krivošija i Boke, tek tada nastaje prava geografija.
#CGDIJASPORA: Koliko vam danas nedostaje Crna Gora?
#Vuk Odalović: Naravno da nedostaje. Nažalost, posljednji put sam bio prije otprilike sedam godina. Tada sam bio sa ocem i najstarijim sinom. Želim ponovo da dođem. Imam čak i neke svoje snove da jednog dana obnovim staru đedovsku kuću.
#Vuk Odalović: Na Poljicama. Volio bih da se ta kuća obnovi. Naravno, moj otac mi kaže da za takve stvari morate stvarno živjeti u Crnoj Gori, jer nije dovoljno doći jednom godišnje i misliti da će sve samo od sebe funkcionisati. Ali ta želja postoji. Ko zna gdje će nas život odvesti.
#CGDIJASPORA: Supruga se u međuvremenu potpuno posvetila porodici?
#Vuk Odalović: Da. Nekada je i ona radila u istoj kompaniji kao ja, samo u drugom sektoru. Tu smo se, zapravo, i upoznali. Nakon prvog djeteta prestala je da radi i posvetila se porodici. Sa četvoro djece i petim na putu, to je svakako posao sa punim radnim vremenom.
#CGDIJASPORA: Može li porodica u Japanu da živi od jedne plate?
#Vuk Odalović: Mi možemo, ali naši uslovi nijesu tipični za prosječnu japansku porodicu. Kao stranac koji je došao preko velike međunarodne kompanije imam drugačiji paket. Kompanija nam je organizovala relokaciju, stanovanje, školovanje djece i ostalo. Zato je naša situacija drugačija.
#CGDIJASPORA: A kako žive prosječni Japanci?
#Vuk Odalović: Mislim da ljudi u Evropi imaju predstavu da su plate u Japanu mnogo veće nego što zaista jesu. Japanci generalno žive dosta skromno. Ne troše na isti način kao mi. Na Balkanu i u Evropi veliki dio novca ode na hranu, kupovine, izlaske i slično. Ovdje ljudi često kupuju samo ono što im je potrebno. To je drugačiji životni stil.
#CGDIJASPORA: Čak su i restorani, kažete, često jeftiniji nego kod nas?
#Vuk Odalović: Da, i to je meni bilo iznenađenje. Možete da odete na sasvim dobar ručak za šest, sedam ili osam dolara. Kada sam nedavno bio u Srbiji, imao sam utisak da su cijene u restoranima kod nas značajno više. Sjećam se i Budve od prije nekoliko godina i već tada su mi cijene djelovale visoke.
#CGDIJASPORA: Kakav je odnos Japanaca prema hrani i ishrani djece?
#Vuk Odalović: Prilično ozbiljan. Djeca u školu donose zdrave obroke. Brza hrana poput hamburgera i pice uglavnom nije nešto što možete jednostavno spakovati kao školski ručak.
Ima mnogo povrća, obroci su količinski manji i generalno se drugačije jede nego kod nas.
#CGDIJASPORA: Vi ste živjeli i u Indoneziji. Gdje vam se više dopalo?
#Vuk Odalović: Meni lično Indonezija. Supruzi ne. Ljudi u Indoneziji su me oduševili. Nevjerovatno su otvoreni, srdačni i prijateljski nastrojeni. Ostali su mi u baš lijepom sjećanju. Ali Džakarta ima ozbiljan problem sa zagađenjem. To je bio i jedan od razloga da se vratimo u Japan, jer nijesmo željeli da djeca dugoročno odrastaju u takvom vazduhu.
#CGDIJASPORA: A ljudi u Japanu djeluju rezervisanije?
#Vuk Odalović: Na prvi pogled jesu hladniji. Ali kada ih upoznate, sa njima možete lijepo da se družite, izađete, šalite se i provedete. Sve zavisi od čovjeka.
#CGDIJASPORA: A zemljotresi? Može li čovjek uopšte da se navikne na njih?
#Vuk Odalović: Izgleda da može. Ja sam se navikao, a i djeca su se prilično navikla. Porodica nas često zove kada u našim medijima vidi naslov da je Japan pogodio veliki zemljotres. Ali Japan je ogromna zemlja. Ako se nešto dogodi hiljadu ili dvije hiljade kilometara od Tokija, mi to ovdje često uopšte ne osjetimo. Naravno, čovjek je uvijek svjestan da živi na prostoru gdje su zemljotresi dio života, ali sistem je veoma dobro pripremljen.
#Vuk Odalović: Veoma mi je važno. Možete živjeti u Japanu, Indoneziji ili bilo gdje drugo, ali ne treba zaboraviti ko ste i odakle ste. Trudim se da moja djeca znaju priču svoje porodice i vrijednosti iz kojih dolazimo. Ne mislim da treba živjeti u prošlosti, naprotiv. Treba učiti od drugih kultura i prihvatiti ono što je dobro. Ali neke stvari treba sačuvati.
#CGDIJASPORA: Kada biste iz Japana poslali jednu poruku Crnoj Gori, koja bi to bila?
#Vuk Odalović: Volio bih da sačuvamo ono što imamo i ono što nas je kroz istoriju krasilo. Tu našu kulturu, čojstvo, junaštvo, odnos prema ljudima. Da pokušamo da ostanemo dostojni onoga što su nam preci ostavili. To su stvari koje pokušavam da prenesem i svojoj djeci. Jer svijet se mijenja, ljudi odlaze na sve strane, djeca nam se rađaju hiljadama kilometara daleko od mjesta iz kojih su njihove porodice potekle. Ali porijeklo ne mora da bude teret. Može da bude temelj.
I zato mi je važno da moja djeca, ma gdje jednog dana živjela, znaju ko su, odakle su im preci i kakve vrijednosti želimo da nose sa sobom.
