Piše: Nada Kovačević
Nekada je dovoljno nekoliko dana da čovjek pronađe dio sebe za koji nije ni znao koliko mu nedostaje. Upravo to dogodilo se Danici Hromiš iz Vrbasa, mladoj gimnazijalki koja je, zahvaljujući Ljetnjoj školi jezika i kulture „Crna Gora moja postojbina“, prvi put na tako poseban način upoznala zemlju iz koje potiče njena porodica.
Danica pohađa društveni smjer Gimnazije u Vrbasu. Voli jezike, posebno engleski, ali s posebnom pažnjom čuva i njeguje jezik svoje majke Tatjane Čečović Hromiš, čiji korijeni vode iz Pavinog Polja, sela Rajkovići. Upravo ta ljubav prema jeziku i ljudima učinila ju je posebnom među učesnicima škole.
Tokom boravka na Ivanovim koritima Danica nije bila samo polaznica. Bez ikakvog ustručavanja prihvatila je da bude most između djece koja su dolazila iz različitih krajeva svijeta. Svojim znanjem engleskog jezika svakodnevno je prevodila sa engleskog na maternji jezik, pomažući vršnjacima da lakše prate predavanja, razumiju sadržaje i osjećaju se prihvaćeno. To nije bio zadatak koji je morala da obavi, već gest djevojke koja je željela da niko ne ostane po strani.
Ali, dok je pomagala drugima da upoznaju Crnu Goru, i sama je otkrivala njene najljepše vrijednosti.
Svaka priča o crnogorskoj istoriji, svaka stara riječ koju je naučila, svaki razgovor sa vršnjacima i predavačima, svaka šetnja Ivanovim koritima i Cetinjem bili su za nju mnogo više od školskog časa. Bili su putovanje do vlastitih korijena.
Za Danicu Crna Gora više nije samo mjesto iz porodičnih priča njene majke. Postala je osjećaj. Postala je dio njenog identiteta.
Njena majka Tatjana kaže da nikada neće zaboraviti trenutak kada joj je kćerka, puna utisaka, rekla da želi ponovo da se vrati.
Ovoga puta, ne samo kao učesnica.
Već kao animator.
Da pomogne djeci iz dijaspore koja ne govore crnogorski jezik, baš onako kako je ona pomagala svojim prijateljima tokom ovogodišnjeg programa.
– To je bila njena prva želja kada se vratila kući. Rekla je da želi da bude uz djecu kojoj je potrebna pomoć, da im približi Crnu Goru, da se osjećaju prihvaćeno i da iz ove zemlje ponesu iste emocije koje je ponijela ona. Kao roditelji ne možemo biti ponosniji – priča Tatjana Hromiš.
Ona ne krije koliko joj znači što je njena kćerka bila dio ovog programa.
– Hvala na divnom domaćinstvu. Hvala našoj dijaspori i Crnogorskom nacionalnom savjetu što su našoj djeci pružili priliku da upoznaju svoju postojbinu. Hvala što ste ih učili starim riječima, istoriji i geografiji Crne Gore, ali prije svega što ste ih učili da vole svoje korijene. Danica se vratila srećna, ispunjena i bogatija za prijateljstva koja će trajati cijeli život. Već sada broji dane do sljedećeg ljeta.
Najviše je, kaže, dirnula pažnja koju su organizatori posvetili svakom djetetu.
– Nijesu ih gledali kao goste, nego kao svoju djecu. Svako dijete je bilo važno, saslušano i prihvaćeno. To se ne može odglumiti, to se osjeti. Zato će ova iskustva ostati u njihovim srcima zauvijek.
Ljetnja škola „Crna Gora moja postojbina“ nije Danici donijela samo nova znanja o istoriji, kulturi i jeziku. Donijela joj je prijateljstva sa vršnjacima iz različitih država, osjećaj zajedništva i potvrdu da udaljenost nikada ne može izbrisati ono što čovjek nosi u sebi.
U svijetu u kojem mnoge generacije rođene van granica svoje matične države polako gube vezu sa zavičajem svojih predaka, ovakvi susreti imaju neprocjenjivu vrijednost. Oni ne uče djecu samo činjenicama iz istorije ili geografije. Oni ih uče ko su, odakle dolaze i zašto je važno sačuvati ono što su im preci ostavili.
Možda je upravo zato najljepša rečenica ove priče ona koju je, sa puno emocija, izgovorila Danicina majka:
„Kroz druženje djeca najbolje uče. A krv nije voda.“
I upravo u toj jednoj rečenici stala je cijela misija Ljetnje škole – da djeca iz dijaspore, ma gdje živjela, u Crnoj Gori ne vide samo zemlju na geografskoj karti, već mjesto kojem će se uvijek vraćati srcem.
