Piše: Nada Kovačević
Postoje pjesme koje se slušaju, a postoje i one koje se osjećaju. Pjesma „Moja Crna Gora“, u izvođenju devetogodišnje Zoje Dobrović, pripada upravo onima koje pronalaze put pravo do srca.
Na Dan državnosti Crne Gore, dok se slavi sloboda, istorija i trajanje jedne zemlje, Zojin dječji glas donosi možda i najljepšu poruku – da se domovina najiskrenije voli čistim srcem, bez velikih riječi i bez interesa.
U njenom glasu nema glume. Tu su samo nježnost, ponos i iskrena dječja ljubav prema zemlji u kojoj je rođena. Dok pjeva stihove posvećene Crnoj Gori, Zoja kao da grli njene planine, more, kamen, zastavu i sve ljude koji je nose u srcu, gdje god živjeli.
Zoja Dobrović rođena je u Podgorici. Još od najranijeg djetinjstva pokazivala je radoznalost i ljubav prema umjetnosti. Sa samo četiri godine zakoračila je u svijet baleta, u kojem se brzo izdvojila svojim talentom, disciplinom i gracioznošću. Ljubav prema plesu odvela ju je i do Umjetničke škole „Vasa Pavić“, gdje nastavlja da razvija svoj dar.
Pjevanje je u njen život stiglo sasvim slučajno, tiho i prirodno, baš kao što nastaju najljepše priče.
Zoja je sa bakom Zoricom Novaković odlazila na probe hora. Dok je slušala glasove, melodije i pjesme, rodila se ideja da se jedna pjesma napiše upravo za nju. Kada je tadašnja dirigentica hora upitala o čemu bi Zoja trebalo da pjeva, baka Zorica nije dugo razmišljala.
Odgovor je bio jednostavan – o Crnoj Gori. Tako je nastala pjesma „Moja Crna Gora“.
Zoja ju je otpjevala sa emocijom koju nije moguće naučiti. Ona se može samo ponijeti iz kuće, iz porodice i iz prvih priča o zemlji kojoj pripadamo. Od malih nogu učena je da voli Crnu Goru, da poštuje njenu prošlost i da bude ponosna na svoje korijene.
Dok je slušamo, teško je ostati ravnodušan. Jer iz jednog dječjeg glasa dopire nešto što odrasli ponekad zaborave – ljubav prema domovini treba da bude iskrena, nježna i čista.
Možda upravo zato od Zoje možemo mnogo da naučimo.
Ona nas podsjeća da Crnu Goru ne čine samo granice, gradovi i zastave. Čine je uspomene, porodica, jezik, pjesme, kamen naših predaka i osjećaj koji nas preplavi kada izgovorimo njeno ime.
Nakon pjesme „Moja Crna Gora“, Jerina Knežević je za Zoju napisala još jednu pjesmu – „Festival“, sa kojom je ova talentovana djevojčica debitovala u Tuzli na festivalu „Majski cvijet“. Zoja je i članica hora „Respira“, gdje nastavlja da razvija svoj glas i ljubav prema muzici.
Posebno iznenađenje priredio joj je poznati muzičar Ljubo Jovović, poklonivši joj pjesmu koja još čeka svoj pravi trenutak. Ta pjesma je još jedan znak da će muzika ostati važan dio njenog života, makar kao hobi i ljubav koja će je pratiti kroz odrastanje.
A kada Zoja bude pjevala o Crnoj Gori i rodnim krajevima, te pjesme imaće posebnu težinu. Jer će ih pjevati dijete koje je odrastalo uz saznanje da se svoja zemlja voli, čuva i nosi sa sobom.
Zoja je odlična učenica četvrtog razreda Osnovne škole „Vuk Karadžić“. Njeno samopouzdanje, izražajnost i talenat već su prepoznati, pa će ove godine zakoračiti i u svijet glume.
Pred njom su muzika, balet, gluma i mnogi snovi. Ipak, njen najljepši san je da jednoga dana svojim talentima doprinosi kulturi Crne Gore.
Možda je Zoja još mala, ali je njena poruka velika.
Dok pjeva „Moja Crna Gora“, ona nas podsjeća da budućnost jedne zemlje živi upravo u njenoj djeci – u načinu na koji ih učimo da je vole, poštuju i učine boljom.
A kada dijete ovako iskreno zapjeva svojoj domovini, onda znamo da Crna Gora ima kome da ostane.
