Razgovarala: Nada Kovačević
Život Biljane Vražalice, Kolašinke koja već tri decenije živi i radi u Kanadi, mogao bi stati u roman ili filmski scenario. Od djetinjstva u Crnoj Gori, školovanja u Beogradu i Sarajevu, preko ratnog Sarajeva, razdvojenosti od supruga i dramatičnog puta sa dvoje male djece, do novog početka u Kanadi – njena priča je svjedočanstvo snage, majčinske hrabrosti, upornosti i ljubavi prema zemlji iz koje je potekla.
Neke životne priče ne mogu se ispričati mirnim glasom. One se nose u grudima, u ćutanju između dvije rečenice, u pogledu koji se vrati decenijama unazad, tamo gdje su ostali dom, djetinjstvo, roditelji, strahovi, rastanci i ljudi koje je rat razbacao po svijetu.
Ovo je priča o ženi koja je sa dvoje male djece napustila ratno Sarajevo noseći sina u naručju, ćerku za ruku, a na leđima samo jedan ranac. U njemu nekoliko fotografija, dječije jakne, malo veša i dokumenta. Sve što je od jednog života moglo stati u komad tkanine na leđima.
Četiri dana išla je preko linija, kroz strah i tišinu u kojoj se svaki korak mjerio životom. Ispred nje su joj govorili: dva koraka desno, jedan lijevo, stani. Da ne zgazi na minu. Iza nje su ostajali Sarajevo, dom i godine u kojima nije znala da li joj je suprug živ. Dvije i po godine bez glasa, bez vijesti, bez sigurnosti. Samo nada, dvoje djece i majčinska snaga koja ne pita može li, nego mora.
Kada je konačno stigla do supruga, susret nije bio kao u filmovima. Bio je teži. Ćerka je od šoka zanijemila, sin nije prepoznavao oca, jer ga nikada nije ni zapamtio. Rat im je ukrao vrijeme, mir, djetinjstvo i godine koje se nikada ne vraćaju. Ali nije uspio da im ukrade porodicu.
Poslije Hrvatske, Italije, neizvjesnosti, tuđih granica i života bez papira, Biljana je sa porodicom stigla u Kanadu. U zemlju čiji je jezik tek trebalo naučiti, čije zime tek trebalo izdržati, čiji sistem tek trebalo razumjeti. Krenula je ispočetka, kao i mnogi naši ljudi u dijaspori — bez mnogo riječi, ali sa dostojanstvom. Učila je francuski, pa engleski, ponovo dokazivala svoje obrazovanje, radila, gradila, podizala djecu i čuvala ono što je najvažnije: obraz, porodicu, jezik i uspomenu na Crnu Goru.
Danas, nakon tri decenije života i rada u Kanadi, Biljana kaže da tu zemlju voli i da joj je zahvalna. Kanada joj je dala sigurnost, posao i mir. Ali Crna Gora je ostala prva. Ona kojoj se vraća suzama čim pređe granicu. Ona koju pokazuje Kanađanima kroz fotografije, priče i ponos. Ona čije ime nosi u svakoj rečenici kada kaže: “Ja sam iz Montenegra.”
Njeni unuci nose imena Mihajlo i Jelena. U njenoj kući se govori naš jezik. Njena djeca znaju odakle su im korijeni. A ona, poslije svega što je preživjela, ne govori o mržnji. Govori o čovjeku. O tome da vjera i nacija nijesu važnije od dobrote. O tome da se tuđe mora poštovati, ali svoje nikada ne smije dati.
U razgovoru za portal #CGDijaspora, Biljana otvara jednu od onih životnih priča koje se ne čitaju samo očima, nego srcem. Priču o ratu i spasu, o majci koja nije smjela stati, o ženi koja je u tuđini izgradila novi život, ali nikada nije prestala da pripada Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Gdje počinje vaša životna priča i kako Vas je put odveo iz Kolašina?
#Biljana Vražalica: Moja priča počinje u Kolašinu. Poslije završetka mature otišla sam kod strica u Beograd. To je bio Milan Minić, poznat kao umjetnik i slikar. On me tada na neki način vodio, zbog roditelja, i tako sam otišla u Beograd. Bila je to 1982. ili 1983. godina. Ostala sam u Beogradu oko godinu i po i upisala se na fakultet. Međutim, ne znam zašto, Beograd mi nije odgovarao. Imala sam dosta familije tamo, sve je bilo normalno, ali ja sam se ipak vratila u Kolašin. Jednostavno, tako je život htio.
Nakon dvije godine povratka u Kolašin, ponovo odlazim, ovog puta za Sarajevo. Stric me upisuje na Pedagoški fakultet u Sarajevu. Tamo upoznajem svog supruga. Nakon godinu dana udajem se u Sarajevu. Tu počinje moj porodični život, osnivamo porodicu, dobijamo dvoje djece. A onda dolazi 1992. godina i rat.
#CGDIJASPORA: Koliko ste dugo bili u Sarajevu tokom rata?
#Biljana Vražalica: Rat je počeo 1992. godine, a ja sam dvije i po godine bila u ratnom Sarajevu. Bila sam tamo sa djecom. Suprug je ranije radio u inostranstvu. Kada je rat počeo, on nije bio u Sarajevu. Bio je u Iranu, a kasnije je, preko nekih veza, došao u Hrvatsku, u Pulu, i tamo ostao. Mi za njega dvije i po godine nijesmo znali ništa. Ni ja, ni njegova porodica, ni roditelji. Nijesmo znali da li je živ ili mrtav. A ja sam bila u Sarajevu sa dvoje male djece. Ćerka Maja imala je šest godina kada je rat počeo, završila je prvi razred. Sin je imao dvije i po godine.
#CGDIJASPORA: Jeste li u Sarajevu imali nekoga od porodice?
#Biljana Vražalica: Imala sam samo njegovu porodicu. Tu su bili njegova majka, otac i dvije sestre. Kada je počeo rat, svi smo živjeli u jednom stanu, na području Opštine Novi Grad, u Olimpijskom naselju. To nam je bila prva borbena linija. Tako smo živjeli dvije i po godine. Svaki dan je bio neizvjestan. Niko od nas, normalnih ljudi, nije mogao znati šta će se desiti. Čekali smo da svane, a nikako da svane. Na kraju sam morala da napustim Sarajevo.
#CGDIJASPORA: Kako ste uspjeli da izađete iz Sarajeva?
#Biljana Vražalica: Prvo sam pokušavala da izađem za Crnu Goru. Moj pokojni brat Siniša našao je helikopter preko naše vojske, ali helikopter nije mogao da sleti u Sarajevo. To je već bilo duboko ratno vrijeme i nije bilo šanse da se to izvede. Onda sam našla neku vezu preko jednog prijatelja iz Sarajeva i supruga moje sestre. Preko njih sam uspjela da krenem prema Hrvatskoj. Sa mnom je bila jedna Dubravka, Hrvatica, pozorišna glumica iz Sarajeva. Nas dvije smo krenule sa djecom – ona sa svoje dvoje, ja sa svoje dvoje.
Napustila sam Sarajevo sama, sa dvoje djece i jednim rancem na leđima. Sina sam nosila, ćerku vodila za ruku. Četiri dana smo pješačili preko ratnih linija i minskih područja. To smo zvali ,,crna linija”. Samo sam slušala čovjeka koji je išao ispred nas i govorio nam gdje da stanemo i kako da prođemo. To ne želim mnogo da opisujem, jer je bilo strašno. Sa djecom, bez hrane, bez sigurnosti. Djeca su plakala čim bi vidjela vojnika, nije bilo važno da li je neko bio dobronamjeran ili nije. Za njih je uniforma bila strah.
#CGDIJASPORA: Jeste li imali hrane za taj put?
#Biljana Vražalica: Nijesmo. Iz Sarajeva nijesmo mogli ponijeti hranu. Nijesam mogla ni pola hljeba da spremim. Četiri dana djeca gotovo ništa nijesu jela dok nijesmo došli do Kiseljaka. Prolazili smo kroz sela, ali nijesmo smjeli da se zaustavljamo. Bilo nam je rečeno da ne stajemo. Mi smo prošli i srpsku vojsku i HVO. Zaustavljali su nas, tražili dokumenta, ali nama niko ništa nije uradio. Svi su govorili: ,,Samo neka vam je Bog na pomoć, srećan put.”
Moram reći da, što se tiče mene, Dubravke i djece, nijesmo loše prošli u odnosu na to šta je moglo da se desi. Možda su neki drugi prošli gore, ali mi smo uspjeli.
#CGDIJASPORA: Šta se desilo kada ste stigli do Kiseljaka?
#Biljana Vražalica: Došli smo do Kiseljaka nakon četiri dana pješačenja. Tamo su nas dočekali neki ljudi, Dubravkini poznanici. Ugostili su nas dva-tri dana da se okupamo, jedemo i nastavimo put za Hrvatsku. Dubravka je imala tetku u Splitu, a ja u Hrvatskoj nijesam imala nikoga. Ona je dala izjavu na granici da vodi mene i moju djecu sa sobom. Preko HVO-a je saznala da je moj muž negdje u Istri, u Puli, da je došao iz Bagdada, ali da je blokiran i da ne može doći do Bosne.
Tako smo ušli u Hrvatsku. Kod Dubravkine porodice sam bila dva-tri dana. Pokušavali smo telefonom da saznamo nešto o mom mužu, zvali smo Pulu, Rijeku, ali niko ništa nije znao. Tada je bilo ratno stanje, nije se smjelo ni pominjati kakvo je ko ime ili porijeklo. Moj suprug je bio iz miješanog braka, a meni su majka i otac iz Crne Gore, odnosno rođeni u Kolašinu. U tom vremenu sve je bilo opasno pomenuti.
#CGDIJASPORA: Kako ste odlučili da krenete prema Puli ako nijeste znali gdje je suprug?
#Biljana Vražalica: Jednostavno sam odlučila da idem. Rekla sam sebi: idem tamo, pa ako ga ne nađem, prijaviću se u policiju, a onda preko Crvenog krsta za Njemačku, Italiju ili gdje već bude moguće. Imala sam samo ranac. U njemu je bilo nekoliko fotografija iz Sarajeva, moja i dječija dokumentacija, dvije dječije jakne za slučaj hladnoće i malo veša da ih presvučem. Ništa drugo. Hrane nije bilo.
Od srpske vojske smo na jednoj tački dobili sendviče i vodu, kasnije i od HVO-a. Ja sam svoj sendvič ostavila djeci. Tako smo stigli do Hrvatske.
#CGDIJASPORA: Kako ste završili u Rijeci?
#Biljana Vražalica: Dubravkina familija iz Splita kupila nam je kartu i dala 200 maraka. Krenuli smo za Rijeku. Kada smo stigli na autobusku stanicu, izgledali smo strašno – prljavi, iscrpljeni, kao ljudi koji su prošli sve i svašta. Tamo sam srela jednog policajca i pitala ga za pomoć. Rekao mi je: ,,Gospođo, ja vam ne mogu ništa pomoći osim da vas odvedem u policijsku stanicu.” Tako je i bilo. Odveo nas je u policiju. Tu smo prenoćili na klupama, dali su nam da jedemo i pijemo.
Jedan policajac, po činu vjerovatno komandir, pitao me: ,,Gospođo, šta ćete vi ovdje iz Crne Gore, iz centra Crne Gore?” Bio je jako ljubazan i kulturan. Rekla sam mu da tražim muža, da ne znamo gdje je, da je došao iz Bagdada. On je rekao da će pomoći koliko može.
#CGDIJASPORA: Jesu li vam pomogli?
#Biljana Vražalica: Jesu. Riječka policija nam je pomogla da se smjestimo u Crveni križ. Tu smo bili dva-tri dana. Glavni čovjek iz Crvenog križa, Karlo se zvao, pomogao je da pokušamo da pronađemo mog muža preko nekih ljudi iz Bosne koji su radili u Istri. Našli su ga. Radio je kod jednog čovjeka iz Srbije, Mirka Rademovića, na brodogradilištu. Moj muž je bio stručnjak za specijalno, kompjutersko varenje. Radio je na crno jer nije imao papire. Mirkova žena, koja je bila Srbijanka, došla je po nas u Crveni križ i odvela nas kod sebe kući. Tamo smo se ponovo sreli.
#CGDIJASPORA: Kakav je bio susret sa suprugom poslije dvije i po godine razdvojenosti?
#Biljana Vražalica: To je teško opisati. Ni on nije znao da smo mi živi, ni mi nijesmo znali da je on živ. Ćerka je bila u šoku, kao da je paralizovana. Sin nije htio kod njega, jer ga nije poznavao. Imao je osam mjeseci kada je suprug otišao na rad u inostranstvo, a onda je počeo rat. Dijete nije znalo ko mu je otac. Maja je znala za tatu, ali poslije svega što je prošla, nije mogla da vjeruje da smo na mjestu gdje se normalno živi i da je tata tu. Morali smo je voditi ljekaru. Doktor je rekao da je to šok i da treba vremena. Ona je u Sarajevu prošla mnogo toga. Jednom sam je izvela ispred ulaza poslije dugog boravka u skloništu da uzme malo vazduha. Tada je pogođena u nogu. Srećom, nije bilo strašno, ali za majku je najteže kada vidi da je dijete ugroženo.
#CGDIJASPORA: Jeste li u Hrvatskoj mogli da nastavite normalan život?
#Biljana Vražalica: Ne baš. U Puli i Rijeci smo živjeli nekoliko godina, ali moj suprug nije mogao dobiti papire jer je bio iz Bosne. Jednom su ga pokupili i tražili da ide u rat. On je rekao da neće. Kazao je: ,,Ja ću raditi u zatvoru, ali u rat ne idem.” Bio je u zatvoru dvije sedmice. Kasnije su nam neki ljudi pomogli da izađe. Dobio je i papir da mora napustiti Hrvatsku u roku od 24 sata. Ipak smo se snalazili. Radio je na crno, dobro je zarađivao, ali bez papira nema normalnog života. Ja nijesam mogla raditi u Hrvatskoj. U Bosni sam kratko radila kao vaspitačica u vrtiću u Mojmilu, u Olimpijskom naselju, ali rat je sve prekinuo. U Hrvatskoj su od nas tražili nemoguće stvari, čak i izjave o porodičnoj prošlosti koje nijesmo htjeli da damo. Pogledali smo se i rekli – ne, hvala.
#CGDIJASPORA: Da li ste pokušavali da odete dalje?
#Biljana Vražalica: Jesmo. Jedno vrijeme smo išli i u Italiju, u Trst. Našli smo vezu preko jednog Italijana koji je trebalo da nas primi na nekoliko dana. Nudili su meni i djeci odlazak za Njemačku u konvoju, gdje bi nam sve bilo obezbijeđeno, ali moj suprug nije mogao s nama. Ja nijesam htjela da ga ostavim. Nijesam htjela da mene i djecu sklone, a da njega ostave da ga kasnije šalju u rat. Vratili smo se u Pulu kada se situacija u Istri malo smirila, ali problem sa papirima nije riješen. Poslije šest godina u Hrvatskoj više nijesam mogla da izdržim. Počeli smo da tražimo mogućnost da odemo dalje. Tada su se pojavile Danska i Kanada. Poslala sam zahtjeve za obje države. Nijesam znala ni engleski ni francuski, pa mi je jedna žena iz Rijeke, porijeklom iz Bosne, pomogla da popunimo papire. Primljeni smo u obje države.
#CGDIJASPORA: Zašto ste izabrali Kanadu?
#Biljana Vražalica: Ja sam u početku htjela Dansku, jer mi je Evropa bila bliža. Međutim, moj suprug je bio toliko razočaran ratom, Bosnom, Hrvatskom, svim što se desilo, da je samo govorio: ,,Što dalje, to bolje.” Čak je pominjao Australiju. Htio je što dalje od prostora gdje je sve izgubio i gdje tri godine nije znao da li su mu žena i djeca živi. Kanada nas je prihvatila. Morali smo ići u Zagreb da predamo podatke. Prihvatili su nas u francuskom dijelu Kanade, u Quebecu. Slijetjeli smo u Montreal, a zatim otišli u Quebec City. Nijesmo znali ni francuski ni engleski, ali nama je bilo svejedno. Samo da imamo sigurnost.
#CGDIJASPORA: Kako ste dočekani u Kanadi?
#Biljana Vražalica: Dočekani smo nevjerovatno. Ne kao izbjeglice, nego kao vrhunski gosti. Francuzi su nas zaista dočekali divno. Na aerodromu su bili volonteri, profesori, ljudi koji su nam pomagali oko škole, jezika, kupovine, hotela, svega što je trebalo. Jedna novinarka, Branka Kopetski, koja je bila u Sarajevu, tada je živjela u Quebec Cityju. Ona i njen suprug su nam privatno pomogli. Vodili su nas u kupovinu, bili uz nas. Dobili smo stan od države. Bio je u novom i skupom naselju. Nijesu nas posmatrali kao izbjeglice ili prognanike. Dočekali su nas kao ljude kojima treba novi početak.
#CGDIJASPORA: Od čega ste živjeli u početku?
#Biljana Vražalica: Pomagala je država, a mnogo nam je pomogla i francuska crkva. Donosili su hranu, garderobu, suđe, namještaj. To nijesu bile polovne stvari, nego novo. Stan je bio veliki, sređen, opremljen. Dobili smo sve što nam je bilo potrebno. Prvo smo svi morali da idemo u školu. Djeca su išla u posebne škole da uče francuski, a mi odrasli takođe. To nije bila obična škola, to je bilo pri fakultetu, ozbiljan sistem učenja francuskog jezika.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je trebalo da naučite francuski?
#Biljana Vražalica: Mom suprugu nije trebalo ni godinu dana. On je vrlo brzo savladao francuski. Meni je išlo sporije, jer sam imala mnogo obaveza. Trebalo je brinuti o djeci, spremati kuću, kuvati, voditi ih na aktivnosti koje su nam nudili.
Crkva je djeci nudila mnogo sportskih i drugih aktivnosti, i sve je bilo besplatno. Ali neko ih mora spremiti, odvesti, donijeti užinu, paziti na sve. Zato je meni bilo sporije. Suprug je dobio posao. Njegovo znanje kompjuterskog varenja bilo je rijetko. Imao je diplome iz Bagdada, Njemačke i iskustvo iz inostranstva. Radio je za Energoinvest i Unioninvest prije rata, a u Kanadi su njegovo znanje cijenili. Imao je dobru platu, ali je u Quebecu često morao putovati po tri sata u jednom pravcu do posla, pa tri sata nazad.
#CGDIJASPORA: Zašto ste iz Quebeca prešli u drugi dio Kanade?
#Biljana Vražalica: Quebec je specifičan. U to vrijeme počela je priča o odvajanju provincije od Kanade. Francuzi su vrlo strogi kada je jezik u pitanju. Da biste radili u prosvjeti ili državnim ustanovama, morali ste znati francuski gotovo kao maternji. Ja sam mogla početi da radim u vrtiću, ali godinu dana kao volonter, bez plate. Nama to nije odgovaralo. Djeca su rasla, trebalo im je sve više. Više nijesmo bili na socijalnoj pomoći i morali smo raditi.
Imala sam poznanike iz Sarajeva, Radu i Jusufa. Oni su bili profesori u Tuzli, a Jusuf je bio difovac i trenirao je Slobodu. Pomogli su nam da dođemo u Saskatoon, u provinciju Saskatchewan. Tu smo opet morali učiti novi jezik – engleski. Nakon četiri i po godine francuskog, ponovo smo krenuli u školu, ovaj put engleskog.
#CGDIJASPORA: Da li vam je engleski bio lakši poslije francuskog?
#Biljana Vražalica: Jeste. Engleski mi je išao mnogo brže poslije francuskog. I suprug ga je savladao dovoljno za posao i svoje potrebe. Došli smo u Saskatoon i tu sam ostala do danas. Život je krenuo dalje. Učila sam engleski, a moj prvi posao bio je u vrtiću, sa bebama. Radila sam u vrtiću koji je bio pri jednoj srednjoj školi. Ovdje mnoge škole imaju svoje vrtiće, za djecu nastavnika i osoblja, ali i za djecu tinejdžera koji su rano postali roditelji.
#CGDIJASPORA: Da li su vam priznali obrazovanje iz Crne Gore i Sarajeva?
#Biljana Vražalica: Djelimično jesu. Ja sam u Crnoj Gori završila pedagoško obrazovanje koje je tada trajalo četiri godine. Neke predmete, kao marksizam, nijesu priznali. To im je bilo nepotrebno. Ali pedagogija i dječja psihologija, koje sam učila, spasile su me. Imali smo pedagogiju i psihologiju dječjeg razvoja na ozbiljnom nivou. To su mi priznali, čak su mi za neke predmete dali duple kredite. Srpsko-hrvatski, matematiku, geografiju i istoriju su takođe priznali koliko je moglo. Ipak, morala sam polagati razliku predmeta. Radila sam u vrtiću, pa poslije posla išla na predavanja. Nekad od šest uveče do devet ili deset. Nekad bih uzela slobodan dan pa cijeli dan provela na nastavi, po deset sati. Ali uspjela sam.
#CGDIJASPORA: Koliko dugo radite u struci u Kanadi?
#Biljana Vražalica: Prvog jula je punih 30 godina kako radim kao vaspitačica. Trenutno radim u centru pri univerzitetu. Tu sam već tri decenije i nikada nijesam mijenjala posao. To mi odgovara, jer tu dolaze djeca ljudi koji rade na univerzitetu. Uvijek sam imala dobru komunikaciju, veze, prijateljstva. U poređenju sa vaspitačima kod nas, posao se ovdje bolje plaća, ali se i mnogo više radi. Moja sestričina je vaspitačica u Kolašinu. Ona radi, recimo, od sedam do podne ili do jedan, a ja radim od sedam ujutro do šest uveče. To je velika razlika. Sada sam najstariji radnik u centru. Još godinu dana imam do penzije, ali vjerovatno ću nastaviti da radim, jer se osjećam dobro i volim svoj posao.
#CGDIJASPORA: Da li vam je svih ovih godina nedostajala Crna Gora?
#Biljana Vražalica: Svaki dan. Nema dana da mi nije nedostajala. Meni je Crna Gora i danas prva. Kanadu volim. Ta država mi je pomogla, dala mi sigurnost, posao, mir. Trideset godina me niko nije pitao koje sam vjere. Moja direktorica Kanađanka nikada me to nije pitala. Znali su da sam iz Montenegra, iako u početku nijesu ni znali gdje je to. Znali su za Hrvatsku i Bosnu zbog rata, ali za Crnu Goru mnogi nijesu znali. Sada, posljednjih desetak ili petnaest godina, već svi znaju. Prate moje slike i objave iz Crne Gore, iako ne razumiju jezik. Obožavaju ono što vide. Ja nikada nijesam govorila da sam iz Bosne, iako sam živjela u Sarajevu. Moj muž je bio iz Bosne, djeca su rođena tamo, ali ja sam govorila da sam iz Crne Gore. Moja je Crna Gora.
#CGDIJASPORA: Da li ste uspjeli da Crnu Goru približite Kanađanima?
#Biljana Vražalica: Jesam, i to mi je posebno drago. Moji prijatelji Kanađani, Jeff i njegova žena, oboje ljekari, nedavno su putovali. Bili su u Istanbulu, Grčkoj, Tirani, pa su iz Tirane otišli u Kotor. Samo zato što sam im godinama pričala o Crnoj Gori. Bili su oduševljeni. Imali su dvoje male djece, bilo je kišovito, ali njima to nije smetalo. Rekli su mi da su se oduševili ljudima, gostoprimstvom, slobodom koju su osjetili na svakom koraku. Kažu da su ljudi pristupačni, ljubazni, da konobari i ugostitelji govore engleski, da se svuda osjećaju dobrodošlo.
Bili su u Kotoru, išli su i na Cetinje. Nijesu stigli do Ostroga, ali su čuli za njega i gledali snimke. Kažu da će sljedeće putovanje, kada djeca malo porastu, biti mjesec dana u Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Kada ste se prvi put vratili u Crnu Goru poslije odlaska?
#Biljana Vražalica: Poslije 20 godina. Suprug Sarajevo nije vidio 13 godina, a ja sam u Crnu Goru došla poslije dvije decenije. Došli smo prvo u Sarajevo, pa onda krenuli za Crnu Goru. Kada sam prešla granicu na Tromeđi, plakala sam cijelim putem do Kolašina. Cijelo vrijeme sam plakala. To je bio osjećaj koji se ne može objasniti. Kao da se sve skupilo u meni – godine, bol, nostalgija, sreća, tuga, sve odjednom.
#CGDIJASPORA: Kako su vaša djeca sačuvala vezu sa našim krajevima?
#Biljana Vražalica: Ja sam u kući uvijek govorila naš jezik. Nikada nijesam htjela da ga djeca zaborave. Mnogi naši ljudi koji su došli poslije rata nijesu govorili naš jezik sa djecom i djeca ga danas ne znaju. Ja to nijesam htjela. Uvijek sam govorila: engleski, francuski, kineski, japanski – sve će oni naučiti ako treba. Ali naš jezik, ako ga ne čuju u kući, izgubiće se. Moja ćerka Maja zna naš jezik. Udata je za Kanađanina i ima dvoje djece. Njena djeca nose imena Mihajlo i Jelena. Zet je porijeklom iz njemačke porodice, ali mu se ime Mihajlo mnogo svidjelo kada ga je negdje pročitao. Za Jelenu sam ja rekla da mi je to ime uvijek bilo u srcu, naše crnogorsko ime koje sam voljela. I dali su joj ime Jelena. Maja radi za kanadsku vladu u Kalgariju, zet ima svoju kompaniju. Imaju ranč i žive lijep život. Sin je na sjeveru, blizu Aljaske. Radi u jednom indijanskom naselju, na poslovima vezanim za vodovod i infrastrukturu. Nije oženjen.
#CGDIJASPORA: Da li djeca vole da dolaze u Crnu Goru?
#Biljana Vražalica: Vole. Maja je dolazila sama u Crnu Goru, naročito nakon što je završila fakultet. Bila je u Sarajevu, pa u Crnoj Gori, a kasnije sam i ja došla. Oduševljena je Kolašinom i Podgoricom. Moja sestra i braća imaju djecu koja su je vodila svuda, izlazili su, družili se. Ona kaže da joj je Crna Gora posebno mjesto. Iako je rođena u Sarajevu, kaže mi: ,,Mama, ja mogu u Sarajevu biti par dana, obići mjesta koja volim, ali ako hoću godišnji odmor, idem u Crnu Goru.”
Ona voli more, planine, prirodu, kampovanje, plaže. Kaže da je u Crnoj Gori sve što voli na jednom mjestu i da je sve blizu. To mi je posebno drago.
#CGDIJASPORA: Razmišljate li o povratku nakon penzije?
#Biljana Vražalica: Razmišljam. Trebalo bi da idem u penziju sljedeće godine, ali mislim da ću nastaviti da radim. Zdravlje me, hvala Bogu, dobro služi. Imam 64 godine i, kao svako u tim godinama, nešto zaboli, ali dobro sam. Posao mi je dobar i imam mogućnost da ostanem koliko hoću. Ako odem u penziju, namjera mi je da kupim nešto u Crnoj Gori. Voljela bih da to bude na sjeveru, u Kolašinu. A ako poželim more, otići ću na dvije-tri sedmice ili mjesec dana. To nije problem.
Kod nas je ranije bilo tako da žensko dijete često ne dobije ništa, sve se daje bratu. Sada je možda drugačije, ali ja bih voljela da imam nešto svoje dolje.
#CGDIJASPORA: Vaš suprug, nažalost, nije dočekao taj period?
#Biljana Vražalica: Nije. Izgubila sam supruga prije 13 godina. Umro je od raka jetre. Dijagnozu je dobio 2012. godine, kada smo planirali putovanje na Kubu. Mnogo smo putovali, jer je on dobro zarađivao. Kupili smo kuću i brzo je otplatili. Život se bio stabilizovao. Radio je za Japance u Kanadi i oni su redovno radili fizičke testove. Jednog dana su mu rekli da nalazi nijesu u redu. Bio je čovjek koji se osjećao zdravo, ali su detaljniji nalazi pokazali rak jetre. Ljekari su bili iznenađeni kako uopšte funkcioniše. Živio je još dvije godine nakon dijagnoze. Putovali smo, nije radio, primao je platu. Odbio je hemoterapiju i zračenje. Prihvatio je neke njemačke ljekove koje smo dobili preko ljekara. Dvije godine su ga držali. Na kraju je otišao brzo. Legao je u srijedu, u petak je preminuo.
#CGDIJASPORA: Kako ste nastavili dalje nakon toga?
#Biljana Vražalica: Djecu sam usmjerila tamo gdje im je bolje. Oboje su otišli za Kalgari. Obećala sam im da ću i ja doći kada se oni snađu, ali nijesam otišla. Saskatoon je za Kanadu manji grad, ali ja ovdje imam dobre prijatelje, i Kanađane i naše ljude od Vardara do Triglava. Imam svoj život. Prodala sam kuću, jer sam šest godina sama održavala sve i više nijesam mogla. Imali smo i vučjaka. Kupila sam stan blizu posla i univerziteta. Sada mi je dobro. Sama sam, ali često idem kod djece. Oni su na devet sati vožnje, avionom oko sat vremena. Viđamo se često, na svaka dva mjeseca nastojimo da budemo zajedno. Šalim se s njima: ako hoće da vide majku, neka plate kartu. Ako neće, ja ne idem.
#CGDIJASPORA: Kako danas gledate na identitet, vjeru i nacionalnost nakon svega što ste prošli?
#Biljana Vražalica: Za mene je čovjek uvijek bio najvažniji. Nacionalnost mi nikada nije bila presudna. Da li si Srbin, Musliman, katolik, pravoslavac – ako si čovjek, možeš sa mnom. Ako nijesi čovjek, nemaš šta da tražiš sa mnom. Ja kažem: svoje ne dam, tuđe poštujem. To je moje uvijek bilo. Svako u svojoj kući neka slavi šta hoće, neka vjeruje kako hoće, neka čuva svoje. Ali nemojmo jedni druge ugrožavati i vrijeđati. Ja sam za sve ljude, ali svoje ne dam. Crna Gora mi je prva. Kanada mi je mnogo dala i ja je volim, ali Crna Gora je ono što nosim u sebi. To se ne gubi.
#CGDIJASPORA: Šta biste poručili ljudima iz dijaspore koji žive daleko od Crne Gore?
#Biljana Vražalica: Poručila bih im da ne zaborave odakle su. Da djecu uče jeziku, da im pričaju o porodici, zemlji, planinama, moru, običajima. Ne moraš živjeti u Crnoj Gori da bi je volio. Ali moraš čuvati ono što je tvoje.
Ja sam prošla mnogo, ali nikada nijesam zaboravila ko sam i odakle sam. Život te odvede daleko, ali korijen ostaje. Meni je Crna Gora uvijek bila u srcu i tako će ostati.
