Mr Slađana Vukčević–Šuškavčević pripada onim ljudima čiji životni putevi ne staju u jednu državu, jednu adresu, jedan početak ili jedan povratak. Njena biografija ispisivala se između kontinenata, kultura i različitih svjetova, ali se ono najvažnije u njenoj priči mjeri onim što je sačuvala u sebi – vrijednostima, karakterom, zahvalnošću i osjećajem pripadnosti.
Još kao mala djevojčica otišla je u Sjedinjene Američke Države, gdje je odrastala uz majku Zorku, školovala se, radila, sazrijevala i gradila sebe u društvu koje čovjeku pruža mnogo mogućnosti, ali od njega traži rad, disciplinu i odgovornost. Amerika joj je dala širinu, obrazovanje, samostalnost i iskustvo života u velikom sistemu, ali joj je Crna Gora ostala unutrašnja tačka oslonca – mjesto kojem se čovjek vraća ne samo nogama, nego i srcem.
Slađana danas posjeduje dvojno državljanstvo – američko i crnogorsko – i upravo iz tog iskustva života između dvije zemlje izgovara rečenicu koja na poseban način sažima njen pogled na svijet: „U Americi se živi dobro, ali se ne živi lijepo. U Crnoj Gori se živi lijepo, ali se ne živi dobro.“ U toj misli stao je čitav jedan životni paradoks – iskustvo sistema koji pruža sigurnost i zemlje koja pruža dušu.
Njena priča nije priča o žaljenju, već o mogućnostima. To je priča o djevojčici koja je u Americi upoznala svijet, o mladoj ženi koja je još tokom srednje škole u Long Beachu radila part-time poslove i učila šta znače odgovornost i finansijska samostalnost, o osobi koja se nakratko oprobala u svijetu mode i glume u Los Anđelesu, ali je umjesto lažnog sjaja Hollywooda izabrala obrazovanje, znanje i svoje moralne principe.
Nakon godina provedenih u Americi, Slađanin povratak u Crnu Goru nije bio odricanje od jednog svijeta, već spajanje dva identiteta. Simbolično, njen prvi posao po povratku bio je upravo u Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država u Podgorici, što je za nju predstavljalo profesionalni most između Amerike i Crne Gore. Kasnije je životni i obrazovni put vodi i u Grčku, gdje je, zahvaljujući stipendiji, studirala na prestižnom britanskom univerzitetu u Solunu i doživjela jedno od najljepših iskustava, upoznajući srdačnost, kulturu i gostoprimstvo grčkog naroda.
Danas, iz ugla psihološkinje, žene koja je živjela između Amerike, Crne Gore i Grčke, Slađana govori o radu, obrazovanju, porodici, identitetu, dijaspori i budućnosti Crne Gore. Vjeruje da će ulazak naše zemlje u Evropsku uniju otvoriti nova vrata mladima, obrazovanju, razvoju i međunarodnoj saradnji, ali i da na tom putu ne smijemo izgubiti ono što nas čini posebnima – dušu, porodicu, jezik, tradiciju i osjećaj pripadnosti.
Njena životna filozofija može stati u dvije rečenice. Prva je ona narodna, koju posebno voli: „Svuda pođi, svojoj kući dođi.“ Druga je Jungova misao koju nosi kao profesionalni i lični podsjetnik: „Ja nisam ono što mi se dogodilo, ja sam ono što izaberem da postanem.“
Upravo zato razgovor sa Slađanom Vukčević–Šuškavčević za portal #cgdijaspora nije samo priča o odlasku i povratku, već o izborima, vrijednostima i vjeri da čovjek može pripadati svijetu, a da nikada ne izgubi svoju kuću u srcu.
#CGDIJASPORA: Vaša životna priča počinje u Dječjem domu u Bijeloj.
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Kao u bajci, nekada davno, kroz prste ,,sudbine”, rodila se jedna mala djevojčica koja nije mogla ni da nasluti kuda će je životni put odvesti.
#CGDIJASPORA: Kako pamtite život u Americi?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Živjela sam 17 godina u Long Beachu, u Kaliforniji. To je period koji me je izgradio kao osobu. Amerika mi je pružila mnogo toga. Dobro obrazovanje, mogućnost napredovanja, uređeni sistem i osjećaj sigurnosti kada su u pitanju egzistencijalne stvari. Međutim, vremenom sam shvatila da postoje stvari koje novac ne može kupiti. Možda će nekome zvučati čudno, ali moje iskustvo stalo je u jednu rečenicu: „U Americi se živi dobro, ali se ne živi lijepo. U Crnoj Gori se živi lijepo, ali se ne živi dobro.“ Naravno, čast izuzecima.
U Americi ljudi imaju mnogo, ali često nemaju vremena jedni za druge. Sve je ubrzano. Živi se po rasporedu. Ljudi su ljubazni, ali rijetko bliski. Kod nas je drugačije. Ne postoji više famozni i čuveni ,,američki san”, a kod nas za početak, bi moralo da se povećava životni standard za bolji život.
#CGDIJASPORA: Šta vam je najviše nedostajalo?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Duša ovog naroda. Nedostajali su mi naši ljudi, spontanost, porodična okupljanja, miris domaće kuhinje, razgovori uz kafu koji traju satima. Nedostajalo mi je ono kada neko pokuca na vrata bez najave samo da vas vidi. Nedostajala mi je Crna Gora. Možda će neko reći da romantizujem stvari, ali tek kada odete daleko shvatite koliko vrijede sitnice koje ste nekada uzimali zdravo za gotovo.
#CGDIJASPORA: Šta je presudilo da se vratite?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Nostalgija. Velika, ogromna nostalgija. Nakon smrti moje majke Zorke 2004. godine osjetila sam da moram da se vratim. Imala sam tada samo 23 godine. Došla sam kod svoje tetke Danice Vukčević u Bar. Ona mi je ta da pružila veliku podršku i pomogla mi da ponovo pronađem oslonac. To nije bila racionalna odluka. To je bila odluka srca. I nikada se zbog nje nijesam pokajala.
#CGDIJASPORA: U Crnoj Gori ste izgradili porodicu?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Da. Po povratku sam se zaposlila, udala i dobila ono o čemu sam oduvijek sanjala – svoju porodicu. Moj suprug Ivan Šuškavčević bio je čovjek kakvog je teško opisati riječima. Bio je iz Zete. Bio je moj prijatelj, oslonac, zaštitnik i najveća ljubav. O njemu govorim sa posebnom emocijom, zato što je bio poseban. Ivan je 2024. godine, nakon kraće bolesti, preminuo u Kliničkom centru Crne Gore. To je bio najteži trenutak mog života. I danas mi je teško da pričam o tome. Bio je najbolji i najljepši Crnogorac. Ne mislim samo fizički. Bio je lijep kao čovjek. Imao je ogromno srce. Volio je ljude. Volio je porodicu. Volio je život. Bio je najbolji otac kojeg je jedno dijete moglo imati. Najbolji suprug kojeg je jedna žena mogla poželjeti. Svi su ga obožavali. I danas ga svi pominju sa osmijehom i poštovanjem. Takvi ljudi ostavljaju trag koji vrijeme ne može izbrisati.
U našem narodu postoji izreka: ,,Bog uzima samo najbolje”. Za mog pokojnog Ivana (46) se to pokazalo istinito, nažalost. Premda se borio sa sopstvenim slabostima, kao i svi mi ostali. Prerani gubitak mog voljenog supruga nenadokadiv je u našem životu.
#CGDIJASPORA: Kako ste pronašli snagu da nastavite dalje?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Iskreno? Nijesam sigurna da čovjek ikada u potpunosti pronađe snagu nakon takvog gubitka. Jednostavno nauči da živi sa njim. Moja najveća snaga danas je moja kćerka Simona. Ona je upravo napunila devet godina i zbog nje svakoga jutra ustajem sa željom da budem bolja, jača i hrabrija. Kada vidite svoje dijete kako se smije, shvatite da život, uprkos svemu, i dalje ima smisla.
#CGDIJASPORA: Danas živite između Bara i Podgorice?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Da. Živim na relaciji Bar–Podgorica i radim kao freelancer. To mi omogućava da budem posvećena i poslu i svojoj kćerki. Život nije uvijek bio nježan prema meni, ali me je naučio da cijenim svaki lijep trenutak.
#CGDIJASPORA: Šta vas je Amerika naučila, a šta Crna Gora?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Amerika me naučila disciplini, radu i samostalnosti. Crna Gora me naučila ljubavi. Naučila me da čovjek vrijedi onoliko koliko je spreman da voli druge.
#CGDIJASPORA: Često ističete posebnost našeg naroda. Zašto?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Zato što vjerujem da su Crnogorci zaista posebni. Mi smo narod koji još uvijek zna da otvori vrata gostu. Narod koji će podijeliti posljednji komad hljeba. Narod kojem su porodica, dom, tradicija i korijeni svetinja. Možda nijesmo bogati kao velike zemlje, ali imamo nešto što se ne može kupiti. Imamo dušu. Imamo emociju. Imamo osjećaj pripadnosti. I upravo zato sam se vratila.
#CGDIJASPORA: Kada pogledate svoj životni put, šta vidite?
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Vidim mnogo bola. Vidim mnogo suza. Ali vidim i mnogo ljubavi. Vidim mladu djevojku koja odlazi preko okeana. Vidim ženu koja se vraća svojoj zemlji. Vidim suprugu koja je voljela. Vidim majku koja se bori. I vidim osobu koja je, uprkos svemu, ostala zahvalna životu. Jer, koliko god putevi bili teški, vjerujem da ništa nije slučajno. Zato često kažem: „Čudesni su i nedokučivi putevi Božiji.“ I zaista jesu.
#Slađana Vukčević–Šuškavčević: Volite zemlju iz koje potičete. Čuvajte svoje korijene, jezik, običaje i porodicu. Možete obići cijeli svijet, možete živjeti na drugom kraju planete, ali nikada nemojte zaboraviti odakle ste krenuli. Jer čovjek može otići daleko od svoje kuće, ali srce uvijek zna put nazad. Svuda pođi, ali svojoj kući dođi. 🇲🇪❤️
