Razgovarala: Nada Kovačević
Neke veze sa domovinom ne mogu prekinuti ni okeani, ni vijekovi, ni tišina koja ostane poslije odlaska. One žive u krvi, u porodičnim pričama, u suzama potomaka koji cijelog života tragaju za mjestom kojem pripadaju.
Priča Monike Lusije Abramović jedna je od njih. To je priča o dječacima koji su prije više od jednog vijeka iz Crne Gore krenuli u nepoznato, skrivajući se kao slijepi putnici u praznim buradima, noseći sa sobom samo nadu da negdje daleko postoji život dostojan čovjeka. To je priča o boli emigracije, o gladi, radu i preživljavanju, ali i o ljudima koji nijesu dozvolili da im vrijeme izbriše ime, jezik i porijeklo.
U Argentini su stvarali novi život, obrađivali zemlju, podizali porodice i učili djecu da nikada ne zaborave odakle su krenuli njihovi preci. Generacije su prolazile, crnogorski jezik se polako gubio, ali emocija prema zemlji porijekla nikada nije nestala. Ostala je u pričama za stolom, u porodičnim imenima, u uspomenama koje su se prenosile šapatom sa koljena na koljeno.
Monika Lusija Abramović odrasla je uz te priče. Uz sjećanja na đeda Stevana Abramovića, koji je kao dječak napustio Crnu Goru i otišao preko okeana, ne znajući da li će ikada više vidjeti svoju zemlju. Decenijama je u njenoj porodici živjela ista čežnja – da se jednog dana neko vrati tamo odakle je sve počelo.
I upravo je ona, nakon 115 godina, postala prvi član porodice Abramović iz Argentine koji je ponovo kročio na crnogorsko tlo. Kada je stigla u Lukovo, mjesto odakle su njeni preci otišli, nije mogla da zaustavi suze. Pred ruševinama stare porodične kuće i grobovima svojih predaka, kako sama kaže, osjetila je da joj se duša vratila kući. U tišini Ostroga zapalila je svijeću za svoje pretke, noseći u sebi osjećaj da kroz njene korake jedna cijela porodica ponovo grli Crnu Goru.
Njena ispovijest nije samo priča o povratku korijenima. To je priča o identitetu koji preživljava vrijeme i daljinu, o ljubavi prema zemlji koju možda nikada nijeste vidjeli, ali je cijelog života nosite u krvi. Monika danas s ponosom čuva crnogorsko nasljeđe u Argentini, prenoseći ga svojoj djeci i unucima, vjerujući da srce uvijek zna put povratka.
U emotivnom razgovoru za portal #CGdijaspora, Monika Lusija Abramović govori o porodičnoj istoriji, snazi dijaspore, ponosu na crnogorske korijene i trenutku kada je, poslije više od jednog vijeka, zatvoren krug nostalgije njene porodice.
#Mónica Lucía Abramovich: Rođena sam 11. marta 1966. godine u San Hoze de la Eskini, u provinciji Santa Fe, a već mnogo godina živim u Kruz Alti, u Kordobi. Jedina sam ćerka Simona Konstantina Abramovića i Eme Klehr, unuka Stevana Abramovića (Esteban Abramovich) i Lucije Morovich. Po profesiji sam diplomirana pedagoginja, učiteljica razredne nastave i vaspitačica predškolskog obrazovanja. Danas, nakon više od 34 godine rada u prosvjeti, imam čast da budem dio menadžment tima osnovne škole. Moj najveći ponos je moja porodica: majka sam Alfonsine i Fidela, baka Fausta i Simone. Građansko vjenčanje mojih roditelja zajedno sa mojim bakom i đedom Stevanom i Lucijom.
#CGDIJASPORA: Kada i na koji način su vaši preci stigli u Argentinu?
#Mónica Lucía Abramovich: Godine 1907. moj đed Stevan Abramović i njegov brat Milo, tada dječaci od 11 do 14 godina, u pratnji majke stigli su do Bokokotorskog zaliva, odakle su brodom krenuli prema Italiji. U Đenovi su se ukrcali kao slijepi putnici, skrivajući se u praznim buradima. Sudbina je htjela da ne siđu u Brazilu, već da poslušaju savjet jednog kapetana koji im je govorio o zemlji „dobrih ljudi, mnogo rada i sigurne hrane“ – Argentini.
Po dolasku radili su u luci i na iskopavanju tunela prve podzemne željeznice u Buenos Airesu, čija je gradnja počela 1911. godine. Na kraju su stigli u San Hoze de la Eskinu, u Santa Feu. Tamo su se nastanili na imanju i radili kao poljoprivredni radnici. Nakon nekoliko godina Milo je odlučio da krene drugim putem.
Moj đed Stevan Abramović, sin Spasoja Abramovića i Jovanke Kalezić (Juana Caledich), oženio se Lucijom Morovich 23. juna 1928. godine u San Hoze de la Eskini.
Zajedno su stvorili veliku porodicu sa osmoro djece: Salvador Pascacio (1930), Marija Juana (1931), Miguel (1932), moj otac Simon Konstantin (1934), Lucija Luisa (1936), Katalina (1938), Domingo Antonio (1939) i Daniel Esteban (1948).
Prošli su kroz izuzetno teška vremena, suočeni sa najvećim bolom – gubitkom dvoje male djece u istoj sedmici. Lucija Luisa umrla je sa mjesec dana života, a njen brat Salvador Pascacio u šestoj godini, oboje od upale pluća.
Uprkos boli, nikada nijesu odustali.
#Mónica Lucía Abramovich: Moji preci su uspjeli da sačuvaju identitet kroz svetu vezu sa zemljom i intimnost svog jezika. Sjećam se svojih bake i djeda kako razgovaraju i okupljaju se sa svojim zemljacima na crnogorskom jeziku. Iako je taj jezik vremenom počeo da nestaje, dijelom zbog „stidljivosti“ mnogih imigranata koji su željeli da se uklope. Moj otac i stričevi su odrasli razumijevajući jezik, ali nijesu uspjeli da ga govore tečno.
Uz mnogo truda ponovo su stvorili svoj svijet na selu; sijali su jašući konje, uzgajali vinograde za porodično vino, obrađivali baštu, brinuli o košnicama i uzgajali životinje. Sve što je dolazilo na sto bilo je napravljeno njihovim rukama.
#CGDIJASPORA: Šta za vas lično znači imati crnogorsko porijeklo?
#Mónica Lucía Abramovich: Za mene imati crnogorsku krv znači „snagu pred nedaćama, istrajnost i nepokolebljivu strast koja prelazi kroz generacije“. To znači osjećati da istorija mojih predaka živi u svakoj odluci i svakom koraku koji napravim.
Danas sam duboko ponosna što sam ta crnogorska žena rođena u Argentini, koja održava živim nasljeđe, sjećanje i čast svoje porodične istorije, prenoseći te vrijednosti svojoj djeci i unucima, kako nikada ne bi izgubili vezu sa svojim korijenima.
#CGDIJASPORA: Koliko je danas jaka i organizovana crnogorska zajednica u Argentini?
#Mónica Lucía Abramovich: Argentina je ogromna zemlja, a u toj širini crnogorska zajednica uspjela je da isplete snažnu i duboko organizovanu mrežu koja s ponosom kuca u svakom kutku.
Od istorijskog i dubokog nasljeđa u Čaku, preko snažne zajednice potomaka u Kordobi, aktivnih zajednica u Tandilu, pa sve do Patagonije i velikog prisustva u Buenos Ajresu i mnogim drugim mjestima, postoje udruženja koja neumorno rade kako bi Crna Gora ostala živa u kolektivnom sjećanju.
Uprkos udaljenostima, jer je Argentina veoma velika zemlja, zajednica nastavlja da jača veze, organizuje susrete, prenosi vrijednosti i održava živim kulturno nasljeđe zahvaljujući ljubavi prema zemlji porijekla i poštovanju istorije onih koji su emigrirali sa nadom i hrabrošću.
#Mónica Lucía Abramovich: Radi očuvanja nasljeđa organizuju se susreti, kulturne manifestacije i izložbe koje potomcima omogućavaju ponovno povezivanje, jačanje odnosa i dijeljenje svojih korijena.
Kao potomak crnogorske porodice, preuzela sam obavezu da podržavam inicijative naše zajednice učestvujući u različitim susretima i prostorima kulturne razmjene.
Imala sam čast da budem uz Crnogorsku zajednicu Kordobe na različitim institucionalnim događajima, među kojima i na obilježavanju 451. godišnjice grada Kordobe. Učestvovala sam i na Susretu zajednica u gradu Alta Grasija, gdje sam podijelila svoje svjedočanstvo o povratku korijenima.
Takođe sam prisustvovala brojnim omažima u Kordobi, San Antoniju de Areko u Buenos Ajresu i inauguraciji GUMNO-a u Roke Saens Penji u Čaku.
U Kordobi smo ugostili bivšeg ambasadora Gordana Stojovića, učestvujući na sastancima i predavanjima posvećenim istoriji i savremenoj Crnoj Gori.
Pozvana sam i da učestvujem u snimanju dokumentarnog filma koji će biti predstavljen povodom 20 godina nezavisnosti Crne Gore zajedno sa Gordanom Stojovićem i ekipom RTCG-a.
Imala sam čast i da prisustvujem otvaranju novih prostorija Ambasade Crne Gore u Buenos Ajresu tokom zvanične posjete koju su predvodili Filip Ivanović, potpredsjednik Vlade za vanjske i evropske poslove; Gordan Stojović, predsjednik Parlamentarne grupe prijateljstva sa Argentinom i bivši ambasador Crne Gore u Argentini; te Miroslav Radojičić, otpravnik poslova Ambasade Crne Gore u Argentini.
Svaki od ovih susreta jača veze između Crne Gore i njenih potomaka u Argentini, promovišući zajedničku istoriju i učvršćujući odnose koji otvaraju nove mogućnosti kulturne i institucionalne saradnje.
#Mónica Lucía Abramovich: Kroz svoj prosvjetni rad prihvatam izazov povezivanja generacija, podstičući učenike i njihove porodice da upoznaju svoju ličnu istoriju i ojačaju kulturni identitet. Na tom putu razvili smo različite obrazovne aktivnosti usmjerene na približavanje Crne Gore mlađim generacijama. Posebno se ističe posjeta likovne umjetnice Ive Stanišić, koja je sa školskom zajednicom podijelila svoje iskustvo kroz predavanja učenicima različitih uzrasta i stvorila dragocjen prostor kulturne razmjene.
Takođe smo imali prisustvo magistrice Dragane Otašević, izvršne direktorice Centra za migracione politike i multikulturalizam Crne Gore, koja je sprovodila veoma važno istraživanje za potomke Crnogoraca. Ona je intervjuisala potomke crnogorskih porodica iz našeg kraja. Krug prijatelja kulture Kruz Alte ugostio je magistricu Otašević s ciljem istraživanja procesa imigracije i emigracije u Kruz Alti i okolini.
Povezanost sa lokalnim vlastima bila je ključna za veću vidljivost istorije Crne Gore i njene dijaspore. Putem onlajn komunikacije sa bivšim ambasadorom Gordanom Stojovićem dogovoreni su budući projekti saradnje i kulturne razmjene.
#CGDIJASPORA: Da li ste imali priliku da posjetite Crnu Goru i kakvi su vaši utisci?
#Mónica Lucía Abramovich: U aprilu 2022. godine sudbina je prestala da bude daleko obećanje i postala opipljiva stvarnost. Ono što je decenijama djelovalo kao nedostižan san – pronaći svoje korijene i zagrliti svoju crnogorsku porodicu – konačno se ostvarilo. Zahvaljujući neprocjenjivoj pomoći Miroslava Krivokapića uspjela sam da se povežem sa prošlošću koja je postojala samo kroz fragmentisane priče i oskudnu dokumentaciju. U julu sam krenula na najvažnije putovanje svog života sa jasnom misijom: da upoznam mjesto rođenja svog djeda, ispunim obećanje dato na njegovom grobu i konačno se vratim kući sa ispunjenom dušom.
Ovo putovanje ima istorijski značaj za moju lozu: nakon 115 godina odsustva, ja sam prva iz svoje porodice u Argentini koja je ponovo kročila na crnogorsko tlo. Ja sam zatvorila krug nostalgije koji se otvorio kada su moji preci krenuli prema Americi.
Put ka porijeklu, 13. jula, bio je obilježen duhovnim trenucima. Na putu ka Lukovu zaustavili smo se u Manastiru Ostrog. Tamo sam, u tišini ispunjenoj istorijom, zapalila svijeću u čast svojih predaka, osjećajući da njihova svjetlost vodi moje korake nazad kući.
Kada sam stigla do porodične kuće, emocije su bile neopisive. Riječi nijesu dovoljne kada duša prepozna dom nakon vijeka čekanja.
Moji rođaci su me poveli da upoznam „svoju zemlju“, gdje ruševine kuće mojih predaka i dalje odolijevaju vremenu. Pred grobom svojih predaka osjetila sam nepoznat mir; nevidljiva nit ponovo se povezala: jedno dijete se vratilo kući kroz moje korake.
Moj boravak poklopio se sa Danom državnosti Crne Gore u Nikšiću. Usred slavlja, vatrometa i zastava koje su vijorile, čula sam himnu kako odzvanja novom snagom. Gledajući nepokolebljivi ponos na licima ljudi, konačno sam razumjela suštinu sopstvenog porijekla.
Nekoliko dana kasnije vratila sam se u Lukovo kako bih provela vrijeme sa starijim rođacima. Uprkos jezičkoj barijeri, otkrili smo da jeziku srca nijesu potrebni prevodioci: pogledi, gestovi i duge šetnje kroz prirodu bili su dovoljni da učvrste vezu koju vrijeme nije moglo izbrisati.
#Mónica Lucía Abramovich: Veoma me iznenadila sigurnost u Crnoj Gori. Žene mogu putovati, obilaziti različita mjesta i kretati se u bilo koje vrijeme potpuno normalno, što pruža osjećaj mira i kvaliteta života.
Impresionirali su me pejzaži, ljepota spomenika i arhitekture, koji odražavaju bogatu istoriju i snažan kulturni identitet. Imala sam osjećaj da ne upoznajem samo jednu zemlju, već i dio sopstvene istorije.
Ali ono što me je najviše dirnulo bila je snaga ljudi. Uprkos ratovima, teškoćama i izazovima kroz istoriju, crnogorski narod je uspio da opstane dostojanstveno, čuvajući svoje vrijednosti, identitet i ljubav prema zemlji.
#CGDIJASPORA: Na koji način danas održavate vezu sa Crnom Gorom?
#Mónica Lucía Abramovich: Svoju vezu sa Crnom Gorom održavam kao aktivnu posvećenost identitetu: istražujući svoje korijene u regionu Nikšića i čuvajući uspomenu na svoje pretke kroz stalnu komunikaciju sa porodicom tamo.
Moja vječna zahvalnost pripada onima koji su bili putokazi na ovom putu: gospodinu Miroslavu Krivokapiću, koji je svojom neprocjenjivom posvećenošću omogućio moj ponovni susret sa porodicom nakon više od jednog vijeka tišine. Zahvalnost dugujem i gospodinu Gordanu Stojoviću, gospodinu Miroslavu i gospođi Kristini Radojičić, gospođici Dragani Otašević i porodici Abramović.
#CGDIJASPORA: Kako biste opisali život u Argentini – koje su njegove prednosti i mane?
#Mónica Lucía Abramovich: Život u Argentini pruža veliko kulturno bogatstvo, snažan značaj porodice i ljudskih odnosa, kao i pristup obrazovanju i intenzivnom umjetničkom životu. Ljudi se često izdvajaju po kreativnosti, solidarnosti i sposobnosti prilagođavanja.
Među manama, posebno za mlade, jesu ekonomska nestabilnost, inflacija i teškoće u pronalaženju stabilnog i dobro plaćenog posla, što stvara nesigurnost i tjera mnoge da traže prilike u drugim zemljama ili kroz rad na daljinu.
#CGDIJASPORA: Smatrate li da dijaspora može imati važniju ulogu u razvoju Crne Gore i na koji način?
#Mónica Lucía Abramovich: Da, smatram da dijaspora može imati veoma važnu ulogu u razvoju Crne Gore kroz očuvanje jezika, kulture i istorije. Učenje jezika je od ključnog značaja kako bismo mogli da komuniciramo i održimo stvarnu i blisku vezu sa ljudima koji tamo žive, jačajući osjećaj pripadnosti. Svaka osoba koja se zainteresuje da nauči jezik i prenese svoje nasljeđe doprinosi očuvanju crnogorskog identiteta u svijetu. Jer jezik zbližava, povezuje i čuva naše korijene živim.
#CGDIJASPORA: Postoji li interesovanje u Argentini za ulaganje ili saradnju sa Crnom Gorom?
#Mónica Lucía Abramovich: Da, smatram da interesovanje postoji. Lično, moj projekat je da živim u Crnoj Gori i integrišem se u njenu zajednicu, doprinoseći jačanju veza između emigranata i potomaka crnogorskog porijekla. Želim da pomognem u istraživanju porodične istorije, olakšam kontakte među potomcima i promovišem kulturne razmjene koje će pomoći očuvanju sjećanja na imigrante. Vjerujem da povezivanje ljudi i zajednica može otvoriti mogućnosti za saradnju i projekte koji će koristiti objema stranama, jačajući istorijsku vezu između naših naroda.
#Mónica Lucía Abramovich: Za mene identitet nije statičan pojam, već vatra koja se svakodnevno održava.
Moja misija danas je da budem most za nove generacije. Želim da moji unuci naslijede ovo bogatstvo, da razumiju da njihova istorija nije počela sa njima, već prije nekoliko vjekova u sjećanjima Crne Gore.
Moja najveća želja je da jednog dana oni hodaju ovom zemljom, prepoznaju svoje porijeklo i osjete da krv uvijek pamti, a srce uvijek zna put povratka.
