U vremenu kada mnogi mladi ljudi iz Crne Gore odlaze u svijet u potrazi za znanjem, iskustvom i prilikama, rijetki su oni koji taj put pretvore u dosljednu i duboko promišljenu potragu za razumijevanjem društva, politike i sopstvene uloge u njemu. Upravo takvu priču nosi Anđela Mićanović – istraživačica, doktor nauka i jedna od onih mladih žena čiji profesionalni i lični put svjedoči o tome koliko daleko mogu odvesti radoznalost, rad i jasna vizija.
Od prvih debata koje su oblikovale njen način razmišljanja, preko studija u Podgorici, Vašingtonu i Njemačkoj, pa sve do doktorskog istraživanja u Luksemburgu i boravka na Univerzitetu u Oksfordu, Anđelin put nije bio samo akademski uspon, već i kontinuirano traganje za odgovorima na složena pitanja savremenog društva. Njeno interesovanje za odnos između politike i društva, kao i za procese koji oblikuju demokratiju i evropsku budućnost regiona, razvijalo se paralelno sa bogatim profesionalnim iskustvom – od rada u Vladi Crne Gore, preko međunarodnih organizacija, do angažmana u Skupštini i medijima.
Ipak, iza impresivne biografije stoji i lična dimenzija ovog puta – odricanja, česta rastajanja, stalni odlasci i povratci, ali i ona tiha, stalna čežnja za Crnom Gorom koja se ne može objasniti, već samo osjetiti. To su mirisi mora i kamena, razgovori bez objašnjavanja, ljudi koji razumiju i kada se ćuti. To je osjećaj pripadnosti koji ne blijedi ni kada kilometri rastu, već postaje još snažniji. Upravo ta neraskidiva veza sa domovinom daje posebnu dubinu njenim riječima i podsjeća da, koliko god daleko otišli, postoje mjesta kojima se uvijek vraćamo – makar mislima.
U razgovoru za portal #CGDijasporu, Anđela Mićanović otvoreno govori o motivima koji su je vodili, iskustvima koja su je oblikovala i dilemama koje prate svakoga ko svoj put gradi između domovine i svijeta. Ovo je priča o znanju, odgovornosti i potrebi da se razumije – ali i o nadi da se stečeno iskustvo jednog dana može pretočiti u konkretan doprinos društvu iz kojeg je sve počelo.
#CGDIJASPORA: Šta vas je motivisalo da se odlučite za studije političkih nauka?
#Anđela Mićanović: Upis na Fakultet političkih nauka u Podgorici bio je prirodan nastavak mog dugogodišnjeg bavljenja debatom. Debata me je naučila da politiku ne vidim samo kao borbu za vlast ili kao prostor partijskog takmičenja, već, prije svega, kao način na koji društva odlučuju o svojoj budućnosti. Te odluke utiču na institucije, nivo demokratije i cjelokupni razvoj, pa je zato važno politiku razumjeti i ozbiljno je analizirati. Brzo mi je postalo jasno i da su u tom procesu razumijevanja važne i različite društvene i intelektualne perspektive, pa sam već drugu godinu studija provela u Vašingtonu kao stipendistkinja Vlade Sjedinjenih Američkih Država na American University. Nakon toga je uslijedila Erasmus+ razmjena u Njemačkoj, a onda sam dobila priliku da master studije nastavim u Hajdelbergu, na jednom od najstarijih i najuglednijih svjetskih univerziteta. Nakon intenzivnog perioda studiranja, osjetila sam da je važno da se vratim kući i stečeno znanje povežem sa praktičnim radom. Prvo sam radila u Kancelariji za evropske integracije u Vladi Crne Gore, zatim u Ujedinjenim nacijama, a potom u Skupštini Crne Gore, gdje sam obavljala dužnost savjetnice potpredsjednika. Tokom studija sam stažirala u nevladinom sektoru, radila u medijima, kao i u Delegaciji Evropske unije u Podgorici i u crnogorskoj ambasadi u SAD-u. Ta različita iskustva – u državnim institucijama, međunarodnim organizacijama, civilnom sektoru i u medijima – postepeno su oblikovala moja istraživačka interesovanja. Kroz praksu sam počela jasnije da povezujem ono što sam godinama učila: kako se u stvarnosti formiraju mreže moći i kako funkcioniše složen i međuzavisan sistem u kojem različiti akteri imaju svoju ulogu.
#CGDIJASPORA: Kako je tekao vaš akademski put do doktorskih studija u Luksemburgu?
#Anđela Mićanović: Kao neko ko je odrastao u regionu u kojem su generacije mladih ljudi vjerovale da će članstvo u Evropskoj uniji označiti početak stabilnije i prosperitetnije budućnosti, prirodno sam bila zainteresovana i za međunarodnu politiku i za mjesto koje naš region zauzima u evropskom projektu. Prelomni trenutak u tom razmišljanju desio se prije desetak godina tokom jednog sastanka između crnogorskih i zvaničnika Evropske unije kojem sam prisustvovala. Nakon već poznatih objašnjenja naših političara o kašnjenju reformi, evropski zvaničnik je prekinuo diskusiju rečenicom koja je promijenila način na koji sam počela da posmatram odnos između Evropske unije i regiona u kom sam odrasla: „Krećite se svojim tempom. Ako se vama ne žuri, ne žuri se ni nama“. Naravno, već sam bila svjesna da političke elite u našem regionu nemaju namjeru da reformišu sisteme koje uspješno kontrolišu. Ono što sam tog dana, međutim, shvatila bilo je da, zbog sopstvenih unutrašnjih izazova, proširenja kriza i političkih podjela, Evropska unija sve manje pokazuje spremnost da te reforme snažnije podstakne. Tako se, umjesto transformacije sistema, uspostavio odnos u kom je Evropska unija ostala prisutna u regionu, reformski procesi su samo formalno nastavljeni, stabilnost je održana, ali je demokratija počela da slabi.
Ta spoznaja – da nijedna strana nema iskren podsticaj ni cilj da demokratizuje crnogorsko društvo – me je navela da postavim pitanje koje je kasnije postalo centralno za moje istraživanje: kako je moguće da evropski angažman bude dugotrajan, ali nedovoljno dosljedan; da se reformski procesi formalno nastavljaju, ali bez suštinske transformacije; i da politički sistemi u regionu ostanu formalno posvećeni evropskim vrijednostima, dok istovremeno postaju sve neliberalniji? Upravo sa željom da bolje razumijem taj paradoks, u proljeće 2021. godine sam imala sreću da me prijateljica upozna sa Josipom Glaurdićem, redovnim profesorom na Univerzitetu u Luksemburgu, koji će kasnije postati moj mentor. Nedugo zatim sam dobila stipendiju luksemburškog Nacionalnog istraživačkog fonda, koja mi je obezbijedila radno mjesto na državnom univerzitetu. Time sam krajem 2021. započela svoj doktorski projekat, koji sam predala krajem 2025. tokom završnog istraživačkog boravka na Univerzitetu u Oksfordu.
#Anđela Mićanović: Otišla sam po kvalitetnije obrazovanje, sa ciljem da upoznam različite obrazovne sisteme, metode učenja i otvorim nove akademske i karijerne perspektive. Danas shvatam da sam dobila mnogo više od toga. Upoznala sam nove kulture, društva i načine razmišljanja, čime sam razvila i svoju otvorenost prema različitosti, te tako posljedično počela da posmatram svijet iz šire perspektive. Uz to, usavršila sam strane jezike, stekla međunarodno iskustvo i stvorila mrežu prijatelja i kontakata. Putovanja po svijetu i život u osam država omogućili su mi da vidim različite pristupe rješavanju društvenih problema, što je dodatno oblikovalo moj kritički, ali konstruktivan pristup njihovom razumijevanju i rješavanju. Konačno, godine provedene u inostranstvu su bile i lično putovanje koje je promijenilo način na koji razmišljam o svijetu i o sebi – danas sam samopouzdanija i borbenija, uvjerena da ću, i ako zalutam, opet pronaći svoj put.
#CGDIJASPORA: Koliko je bilo teško napustiti porodicu i započeti život u novoj zemlji?
#Anđela Mićanović: To je najteži dio ove priče, jer žrtvujete vrijeme sa najbližima. I dan danas, svako pakovanje kofera i odlazak na aerodrom su teški i praćeni željom da se vratim onome što ostavljam. Međutim, sa pozitivne strane, kad nijeste stalno zajedno, svaki razgovor, svaka posjeta i svako zajednički provedeno vrijeme postaju mnogo važniji nego ranije. Iako sam trenutno daleko, oni su i dalje moj najstabilniji oslonac i podrška svemu što radim.
#Anđela Mićanović: U Luksemburgu je povezanost akademske zajednice i politike prilično izražena. Univerzitet i istraživački centri često sarađuju sa državnim institucijama kroz zajedničke projekte, analize i savjetodavne uloge. Akademici redovno učestvuju u javnim debatama, pripremaju studije i preporuke za vladu, dok političke institucije podržavaju istraživanja koja mogu pomoći u oblikovanju politika od javnog značaja. Primjera radi, tokom pandemije COVID-a, naučnici su analizirali epidemiološke podatke i razvijali modele koji su pomogli državnim institucijama u donošenju odluka. Stambena politika je trenutno jedno od najvećih društvenih pitanja u zemlji zbog visokih i još uvijek rastućih cijena nekretnina. U glavnom gradu cijena kvadratnog metra često ide i preko 10.000 eura, zbog čega je kupovina stana za mnoge građane postala veliki izazov – nešto slično kao i u Crnoj Gori. Kako bi razumjela ovaj problem i pronašla rješenja, vlada sarađuje sa istraživačima koji proučavaju tržište stanovanja. Oni redovno analiziraju kretanje cijena nekretnina, dostupnost stanova, promjene u broju stanovnika i način na koji razvoj gradova utiče na tržište nekretnina. Na osnovu tih istraživanja pripremaju studije i preporuke koje pomažu državnim institucijama da bolje razumiju problem i razviju mjere, poput povećanja javne stanogradnje, podsticanja izgradnje pristupačnih stanova i promjena u pravilima prostornog planiranja.
U praksi to znači da istraživači ne ostaju samo u akademskom okruženju. Njihovi podaci i analize koriste se kao osnova za javne rasprave, izradu strategija i donošenje zakona. Štaviše, Luxembourg koristi tzv. “triple helix” model saradnje između akademije, države i privrede u inovacijama i razvoju politika. To znači da univerziteti rade istraživanja, vlada daje politički okvir i finansiranje, a kompanije testiraju rješenja u praksi. Na taj način akademska zajednica postaje važan partner vladi u razumijevanju problema i traženju dugoročnih i održivih rješenja. U zemljama poput Crne Gore, gdje su institucije još uvijek u procesu jačanja, saradnja između akademije i politike je još i važnija, jer može pomoći da se kompleksna društvena pitanja, poput evropskih integracija, reforme institucija ili ekonomskog razvoja, analiziraju na temelju činjenica i stručnosti, što bi doprinijelo i jačanju povjerenja i participacije građana u procesima odlučivanja. Nažalost, kod nas to nije slučaj. Niti Vlada uključuje akademiju, niti se akademici, osim rijetkih pojedinaca, oglašavaju oko važnih društvenih pitanja. Zbog toga se javne politike često oblikuju bez dovoljno analize i stručne debate, a odluke se donose pod uticajem kratkoročnih političkih interesa ili dnevne politike. U takvom okruženju propušta se prilika da se znanje i iskustvo koje postoji na univerzitetima iskoristi za rješavanje konkretnih društvenih problema, a politika sve manje liči na ono što bi i trebalo da bude – proces zajedničkog traženja rješenja za probleme društva, u kom znanje, iskustvo i odgovornost imaju jednako važno mjesto kao i politička volja.
#Anđela Mićanović: Doktorandi su često zaposleni na univerzitetu ili u istraživačkom centru, što znači da imaju ugovor o radu, platu i jasno definisane obaveze. Naš rad se ne svodi samo na pisanje disertacije, već uključuje i istraživački rad u okviru projekata, gostujuća predavanja, učešće na međunarodnim konferencijama i objavljivanje naučnih radova . Veliki naglasak stavlja se na međunarodnu saradnju i interdisciplinarni pristup, što doktorandima omogućava da razviju široku akademsku mrežu i steknu iskustvo rada u međunarodnom okruženju. Prednost takvog sistema je i to što mladi istraživači imaju pristup dobrim istraživačkim resursima, mentorstvu i stabilnim uslovima rada, što nam omogućava da se posvetimo istraživanju i razvoju svojih akademskih i profesionalnih vještina.
Luksemburg, zapravo, nema velike prirodne resurse niti veliku populaciju. Zbog toga se razvoj zemlje oslanja na znanje, inovacije i visoko kvalifikovanu radnu snagu, a kontinuiranim ulaganjem u istraživanje država pomaže da se privuku međunarodni stručnjaci, istraživači i kompanije. Univerzitet u Luksemburgu se brzo pozicionirao na međunarodnoj akademskoj sceni, što je u velikoj mjeri rezultat snažnih ulaganja države u istraživanje, međunarodne projekte i privlačenje vrhunskih istraživača.
#Anđela Mićanović: Naravno. Kada ljudi studiraju ili rade u inostranstvu, oni ne stiču samo formalno obrazovanje, već i nova iskustva i uvid u to kako funkcionišu institucije i sistemi u drugim društvima. Doprinos dijaspore zato ne mora nužno značiti trajni povratak u zemlju niti je to uvijek najbolja opcija za obje strane, naročito u onim oblastima u kojim Crna Gora još uvijek nema razvijenu infrastrukturu ili istraživačke kapacitete, poput robotike, naprednih tehnologija ili određenih grana biomedicine. U takvim slučajevima mnogo je korisnije omogućiti fleksibilne modele saradnje, kroz zajedničke projekte, mentorstvo, gostujuća predavanja, istraživačke mreže ili savjetodavne uloge. Na taj način stručnjaci iz dijaspore mogu nastaviti da rade u okruženjima koja im omogućavaju profesionalni razvoj, dok istovremeno doprinose prenošenju znanja i povezivanju Crne Gore sa međunarodnim naučnim i profesionalnim krugovima.
U tom smislu, dijaspora bi trebalo da djeluje kao most između Crne Gore i svijeta, donoseći nove ideje i iskustva, ali i pomažući da se određeni standardi i prakse koje postoje u razvijenijim sistemima postepeno prenesu i u domaće okruženje. Međutim, da bi se taj potencijal zaista iskoristio, potrebno je da država aktivno radi na održavanju kontakta sa našim stručnjacima u inostranstvu i da pronađe načine da njihovo znanje i iskustvo uključi u razvoj zemlje. Za državu koja ima nešto više od pola miliona stanovnika, a samim tim i ograničen broj stručnjaka, to bi trebalo da bude jedan od ključnih strateških prioriteta, a nažalost to nije.
#Anđela Mićanović: Cijeli moj akademski i profesionalni put bio je vođen istom namjerom – da razumijem političke procese koji su oblikovali naš region i da kroz znanje i istraživanje dam doprinos njegovoj budućnosti. Zato je, uz moju privrženost domovini, neminovno da ću uvijek, na jedan ili drugi način, biti povezana sa Crnom Gorom. Ako se u budućnosti ukaže prostor da se znanje i iskustvo koje sam stekla iskoriste za jačanje institucija i unapređenje javnih politika ili obrazovanja u zemlji, na način koji omogućava stvarni doprinos, to je odgovornost koju bih bila spremna da preuzmem.
#Anđela Mićanović: Ne dozvolite da vam parametar u odlučivanju bude strah od nepoznatog. Iskustvo života i rada u inostranstvu razvija samostalnost, disciplinu i širi našu perspektivu. Uostalom, ništa nas bolje ne nauči organizaciji i vrijednom radu kao život u zemlji u kojoj voz dolazi tačno u minut, a najvažnija preporuka za posao je ono što znamo da radimo. Međutim, ako odete, važno je da ne zaboravite gdje ste počeli. Znanje i iskustvo koje steknemo imaju najveću vrijednost onda kad ih, na ovaj ili onaj način, stavimo i u službu razvoja društva iz kojeg dolazimo. Ako nam je zemlja u kojoj smo odrasli dala temelje – obrazovanje, vrijednosti i početne prilike, onda je prirodno da joj na neki način vratimo, barem zbog budućih generacija.
#CGDIJASPORA: Nedostaje li vam Crna Gora i koliko se često vraćate?
#Anđela Mićanović: Mislim da tek kad duže vrijeme provedeš izvan svoje zemlje, počneš istinski da razumiješ koliko su snažne veze koje te vežu za mjesto u kom si odrasla. Često mi nedostaju one male, svakodnevne stvari: razgovori sa porodicom, kafe sa prijateljima, način na koji ljudi govore, humor koji razumiješ bez objašnjavanja, more i naš krš, pa čak i podgorička vrućina! Zapravo, nedostaje mi osjećaj da pripadam prostoru koji je na neki način dio mene. Zato se trudim da dođem kući kad god za to imam priliku. Cijenim vrijeme koje provodim sa porodicom i prijateljima, a nastojim i da ostanem povezana sa društvom i procesima u Crnoj Gori, što mi je važno i zbog mog profesionalnog rada.
