Postoje ljudi koji iz rodnog kraja ne odu samo sa koferom, nego sa cijelim jednim životom u grudima. Odu noseći pogled majke koja ćuti da ne zaplače, očevu brigu koju ne izgovara naglas, gladne godine, neizvjesnost, stid što ne mogu pomoći, i onu tihu, tešku obavezu da jednoga dana moraju uspjeti — ne zbog sebe, nego zbog onih koje ostavljaju za sobom. Takva je priča Dina Redžića.
Ovo nije priča o čovjeku koji je otišao da bi tražio bolji život. Ovo je priča o dječaku koji je bio primoran da odraste prije vremena. O mladiću koji je iz ratom opustošenog vremena, iz nemaštine i inflacije koja je gutala i posljednju nadu, krenuo u nepoznato sa srcem punim straha i glavom punom misli o kući. Krenuo je ne znajući ni gdje će tačno stići, ni hoće li preživjeti put, ni kada će ponovo zagrliti majku i oca. Znao je samo da mora ići.
Na tom putu bilo je svega što čovjeka može slomiti: i granica koje se ne otvaraju, i tuđih gradova u kojima si niko i ništa, i rodbine koja okrene glavu kad ti je pomoć najpotrebnija, i gladi, i pustinje, i krvi, i bola. Bilo je noći u kojima nije znao šta ga čeka do jutra, bilo je trenutaka u kojima je imao samo uspomenu na dom i vjeru da negdje tamo, daleko, njegovi čekaju da čuju da je živ. A bilo je i dobrote koju nikada nije zaboravio — ruke koje su ga podigle, ljudi koji su mu povjerovali onda kada ni sam nije imao čime da dokaže da će uspjeti.
I možda je upravo zato ova priča veća od priče o uspjehu. Jer Dino Redžić danas nije samo uspješan čovjek iz Amerike, privrednik, suprug, otac i đed. On je čovjek koji je, prolazeći kroz gotovo nemoguće, sačuvao ono najteže — mekoću srca. Sačuvao je zahvalnost. Sačuvao je suzu za roditelje. Sačuvao je zavičaj u sebi. Sačuvao je ono dijete koje je otišlo od kuće, a koje se, čak i kada je postao ostvaren čovjek, nikada nije do kraja odvojilo od Plava, od roditeljskog praga, od mirisa doma i od osjećaja da sve što radi, radi da bi jednog dana mogao reći: izdržao sam, uspio sam, nijesam vas iznevjerio.
Kada govori o svom putu, ne govori samo o granicama koje je prešao. Govori o ranama koje je nosio. O godinama u kojima je umjesto mladosti imao odgovornost. O trenutku kada je prvi put iz Amerike javio roditeljima da je stigao živ, a oni nijesu ni imali telefon u kući. O povratku poslije šest godina, kada je pred majkom i ocem, poslije rata, gladi, pustinje i neizvjesnosti, ponovo postao samo njihov sin — dijete koje je otišlo prerano, a vratilo se sa previše života u očima.
Ono što njegovu priču čini još većom od samog uspjeha jeste činjenica da Dino nikada nije zaboravio kako izgleda biti na početku, bez ičega, oslonjen samo na tuđu dobrotu i vlastitu upornost. Upravo zato danas, kao ostvaren čovjek, pomaže drugima bez mnogo riječi i bez potrebe da se to vidi ili ističe. Pruža ruku onima koji dolaze istim putem kojim je i sam nekada išao – mladima, ljudima iz dijaspore, svima koji traže priliku. Jer najbolje razumije koliko nekome može značiti jedna šansa, jedan čovjek, jedno „možeš“.
Zato ovo nije samo intervju. Ovo je ispovijest o odlasku koji boli i kad uspiješ. O uspjehu koji nema puni smisao ako nemaš s kim da ga podijeliš. O roditeljima koji ostanu u srcu kao najveća snaga i najveća rana. O zavičaju koji se ne zaboravlja ni onda kada obiđeš svijet. I o čovjeku koji je, prolazeći kroz sve što bi mnoge slomilo, ostao uspravan — ne zato što mu je bilo lako, nego zato što je iza sebe imao dom kojem je duguje sve.
Ovo je priča Dina Redžića. Priča od koje zastane glas. I priča u kojoj će se prepoznati svako ko je makar jednom otišao daleko, a nikada nije stvarno otišao od svojih.
Jer postoje uspjesi koji se mjere novcem, poslovima i imenima, ali postoje i oni veći — kada, poslije svega što si preživio, možeš da staneš pred svoje roditelje, da ih zagrliš i da znaš da je svaka rana imala smisla. Priča Dina Redžića upravo je takva.
#CGDIJASPORA: Vratimo se na sami početak vašeg odlaska iz Crne Gore. Kako je sve počelo?
#Dino Redžić: Poslije odsluženja vojnog roka, koji me, nažalost, zatekao baš sa početkom rata u Sloveniji, pa onda i u Hrvatskoj, a ja sam služio vojsku u Trebinju, trebalo je da nam produže vojni rok. Međutim, uspio sam da uzmem potvrdu sa fakulteta iz Sarajeva. Bio sam student DIF-a i u Sarajevo sam došao u septembru.
Ni tamo situacija nije bila laka. Već sam bio treće dijete iz naše porodice koje je odjednom otišlo na fakultet. Otac je jedini radio, majka je bila domaćica, a nas osmoro djece. Zato sam i studirao i radio istovremeno. Bio sam revizor u GRAS-u, u javnom prevozu, u tramvaju u Sarajevu, sve do početka rata.
#CGDIJASPORA: Rat vas je zatekao u Sarajevu?
#Dino Redžić: Jeste. Rat me je zatekao u Sarajevu, a moj izlazak iz grada bio je gotovo nevjerovatan. Ni danas ne znam kako sam uspio da se izvučem. Sve su mi uzeli – novac, stvari, sve što sam imao. Jedino što me spasilo bila je lična karta iz Plava, odnosno iz Crne Gore. U jednom trenutku, na zasjedi ilegalnih formacija, u autobus u kojem sam bio uletio je naoružani čovjek. Upro je prstom u mene i htio da me vodi. Nastala je tišina, svi su spustili glave. Tada je Mano Ciriković, moj najbolji drug iz Plava, ustao rekavši: „Ako ćete njega, uzmite i mene – mi smo studenti iz Crne Gore.“ Zahvaljujući njemu, pošteđen sam. Da nije bilo Mana, ko zna šta bi bilo sa mnom.
#CGDIJASPORA: Koliko ste tada imali godina?
#Dino Redžić: Bio sam veoma mlad. Poslije vojske, praktično sam tek ulazio u punoljetstvo. U Americi sam napunio 19 godina. Dakle, sve se to dešavalo kada sam imao 17–18 godina.
#CGDIJASPORA: Kada ste se vratili u Plav, kakva je tamo bila situacija?
#Dino Redžić: U Plavu nije bilo ratno stanje kao u Bosni, ali je inflacija bila strašna. Nije moglo da se živi. Mučio sam se na svaki mogući način da zaradim nešto. Radio sam fizičke poslove, miješao beton, gurao kolica, radio na pločama…
Jedna dnevnica, ako ti daju pare istog dana, mogla je da vrijedi dva litra ulja. Ako ti daju sjutra, mogla je da vrijedi samo jedan litar. To je nešto što mi se nikada više u životu nije desilo. U Plavu su rezervisti tada bili veoma angažovani, a iskreno da kažem, nije mi se išlo u rezervu.
#CGDIJASPORA: Da li je tada sazrela odluka da odete?
#Dino Redžić: Jeste. Odlučio sam da idem za Njemačku. To je bilo mnogo lakše zamisliti nego uraditi. Tada sam, nažalost, i upoznao veliko razočaranje od svojih bližih. Neki rođaci su znali da nemam para, a nijesu htjeli ni taksijem da me povedu do Rožaja da kupim kartu, iako sam imao novac da to platim. Samo su tražili izgovore.
To su stvari koje čovjeka zauvijek obilježe. Kad si mlad, a povrijeđen od bližih, to ostaje.
#CGDIJASPORA: Ko vam je tada najviše pomogao?
#Dino Redžić: Moj zet Rifat Balić – čovjek kojem se do kraja života ne mogu odužiti. U to vrijeme bio je profesor, sa ugroženim poslom i u veoma teškoj situaciji, ali je uprkos svemu rizikovao: povezao me do Rožaja i vratio se nazad. Uz to je za mene posudio 500 maraka, koje su mi bile neophodne. Od toga sam 103 marke dao za kartu, 200 za osnovne namirnice kod kuće, a sa nepunih 189 maraka krenuo sam u svijet.
Usput smo prolazili pored autobuske stanice u Plavu i vidio sam rođaka koji taksira, istog onog koji nije htio da me poveze. Zamolio sam zeta da stane. Pokucao sam mu na prozor i rekao: ,,Vidiš, tetkiću, i bez tvog auta može se do Rožaja i nazad. Htio sam da ti platim, ali nijesi mi dao priliku. Govorio si da nemaš goriva, a što sad radiš ovdje?” To mi je bio način da mu pokažem da sam shvatio njegov izgovor.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao put do Njemačke?
#Dino Redžić: Sjutradan je autobus iz Novog Pazara kretao za Hanover. Krenuo sam i stigli smo do Salzburga, na granicu između Austrije i Njemačke. Tu su nas izbacili iz autobusa i rekli da više ne možemo dalje zbog situacije u Bosni, jer je rat već buktao. Mogli smo samo nazad.
Kartu nijesu vratili, a riječ je tada bila o velikoj svoti – 103 marke. U Njemačkoj sam imao tri osobe koje sam mogao da pozovem. Jedan od njih, stric Adem iz Hanovera, javio se i rekao da uzmem hotel i da jedem, uz obećanje da će sjutradan doći vozom po mene. Savjetovao mi je i da pokušam da dobijem strica Amira u Minhenu, jer je Minhen znatno bliži Salzburgu. Adem mi je ponudio da živim kod njega u Njemačkoj. Amir mi je tada vratio 500 maraka koje sam ranije posudio od zeta i rekao da je to njegov poklon, ne dozvolivši mi da mu taj novac ikada vratim.
#CGDIJASPORA: A vi tada prvi put izlazite iz bivše Jugoslavije?
#Dino Redžić: Prvi put. Nikada prije nijesam izašao vani. I sad treba u stranom gradu, u stranoj državi, da se snađeš, da pozoveš nekoga, a sve košta. Telefon proguta žetone ili sitan novac, a čim pozvani podigne slušalicu — prekine. Trebalo je i to naučiti.
Nekako sam uspio da dobijem strica Amira. Tek je došao sa posla, javio se gotovo na pola zvona, kao da je očekivao moj poziv. Odmah je došao po mene u Salzburg.
#CGDIJASPORA: Ali ni tada nijeste odmah ušli u Njemačku?
#Dino Redžić: Ne. Kad smo krenuli preko granice, carinik nije dao da prođem. Kad smo vidjeli da ne možemo legalno da pređemo, vratili smo se u motel. Tada sam pitao strica kad se mijenja smjena graničara. Rekao je da je oko ponoći. Predložio sam mu dvije opcije: ili da pređem pješke i sačekam ga na autoputu, ili da sačekamo novu smjenu i da on novom graničaru preda svoj i moj pasoš i kaže da sam mu sin, pošto u jugoslovenskom pasošu nije pisalo ime oca.
Stric nije mogao da vjeruje da sam se toga sjetio. Kad je došla nova smjena, mene su stavili pozadi, a njih dvojicu naprijed. Na granici su rekli da se vraćaju kući — otac, sin i prijatelj. Graničar je pogledao pasoše i pustio nas bez ikakvog problema.
#CGDIJASPORA: Da li ste u Minhenu ostali?
#Dino Redžić: Ne dugo. U Minhenu nijesam planirao da ostanem, jer me stric Adem zvao u Hanover. Nadao sam se da ću, ako se zarati u Crnoj Gori, biti koliko-toliko blizu kuće. U Hanoveru sam bio mjesec dana. Nevjerovatno, u zemlji gdje stalno pada kiša, cijeli mjesec nije pala ni kap. Upoznao sam Hanover i okolne gradove, ali nijesam uspio da radim ni jedan jedini dan. Svi su bili u strahu, niko nije htio da rizikuje. Danas, kada zapošljavam naše ljude koji dođu, posebno studente iz Crne Gore, ja preuzimam taj rizik jer znam kako je to. Osjetio sam na svojoj koži šta znači kada si spreman da radiš, a niko ti ne da šansu.
#CGDIJASPORA: Kako se rodila ideja za Ameriku?
#Dino Redžić: Kad sam vidio da u Njemačkoj ne mogu da radim, iako su me rođaci primili kao svoje dijete, stric je došao na ideju da odem u Ameriku. Pitao sam ga: ,,Kako ću se vratiti ako zarati i u Crnoj Gori?” On mi je rekao: ,,Sine, ako si odlučan, iz bilo kog dijela svijeta možeš se vratiti kući. U Ameriku se možda nećeš moći opet vratiti, ali kući uvijek možeš.” To mi je ostalo urezano.
#CGDIJASPORA: Koliko je tada bilo teško organizovati odlazak?
#Dino Redžić: Strašno teško. Rekli su mi da će sve to koštati oko 10.000 dolara — ilegalni prevoz, put, ljudi koji to organizuju. Meni je to bilo nezamislivo. U Plavu smo za cijeli dan rada dobijali toliko malo da sam se pitao kada bih ikada mogao da vratim toliki novac. Ali stric i njegova braća nijesu mi dali da razmišljam o tome. Rekli su da će oni to podijeliti među sobom. Onda se uključio i drugi očev brat, moj rođeni stric Mujo Redžić iz Kelna. Došao je i stavio 10.000 dolara na sto. Ja u životu do tada nijesam vidio toliko novca na jednom mjestu. Ostao sam nijem. Rekao mi je: ,,Kad Bog tebi, ti meni. Nemoj o tome da razmišljaš.” To su pokloni koji se ne mogu izmjeriti.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao put do Amerike?
#Dino Redžić: Bio je još nevjerovatniji od puta do Njemačke. Da sam tada znao ono što danas znam, u Majamiju bih samo izašao iz aviona, digao ruke i tražio politički azil. Dobio bih papire i ne bih narednih 19 godina prolazio kroz ono kroz šta sam prolazio. Ali nijesam znao. Letjeli smo iz Düsseldorfa do Majamija, pa za Acapulco u Meksiku. U Acapulcu smo bili nedjelju i po. Onda Guadalajara, pa Mexico City, pa Tijuana. Tek tada je počela prava muka.
#CGDIJASPORA: Šta vas je čekalo na granici Meksika i SAD?
#Dino Redžić: Plan je bio da stanem u gepek ogromnog američkog automobila i da tako pređem granicu. Ali kad su me vidjeli, rekli su da nema šanse da stanem unutra. Bio sam krupan, visok, jednostavno nije moglo.
Tada je donijeta odluka da sa vodičem Pejom pokušam da pretrčim dio pustinje između Tijuane i San Dijega. Ono što sam tamo vidio teško je opisati. Sa američke strane granica je bila čuvana svim mogućim sredstvima – psima, konjima, džipovima, kombijima i helikopterima. Ono što u filmovima djeluje kao pretjerivanje, tamo je bila stvarnost. S druge strane, u Meksiku – more ljudi. Hiljade Meksikanaca i migranata iz različitih južnoameričkih zemalja čekalo je priliku da pretrči granicu. Za mene je to bila četvorodnevna igra mačke i miša. Meksička strana granice nije bila adekvatno kontrolisana – i danas je situacija slična.
#CGDIJASPORA: Gdje ste tada boravili?
#Dino Redžić: Hotel je bio plaćen nekoliko dana, ali kako nijesam uspio da pređem, izbacili su me kad je isteklo. Dao sam pasoš i sav novac koji mi je ostao mom saputniku Refku, a kod sebe zadržao samo 20 dolara.
Moj vodič Peja poveo me je kod sebe kući. On i njegova supruga tek su dobili bebu. Vidio sam siromaštvo i bijedu i ranije, ali ono što sam tamo vidio — nikad. Jedan ručno napravljen krevet, bez frižidera, bez televizora, gotovo bez ičega. Pokušavali su da mi daju svoj krevet, ali nijesam mogao to da prihvatim. Primijetio sam viseću mrežu napolju i insistirao da tu spavam. Komarci su me toliko izujedali da nijesam mogao oči da otvorim. Peja me je probudio nakon nekoliko sati i rekao da je vrijeme da krenemo za Ameriku i da ćemo sada sigurno proći. Oni su me mazali nečim poput aloje da bih uopšte mogao da otvorim oči. Tih mojih posljednjih 20 dolara dao sam njihovoj bebi. Nijesmo jeli dva-tri dana, ali čovjek u tim trenucima i ne razmišlja o jelu.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao sam prelazak granice?
#Dino Redžić: Pretrčavali smo pustinju kada su se pojavili američki graničari. Peja je povikao da se vraćamo. Mi smo bili prvi u koloni, a kad smo se okrenuli — postali smo posljednji. Graničari su nam se približavali, prašina se dizala svuda, bilo je pakleno vruće, jul 1992. godine, preko 40 stepeni.
Bio sam go do pojasa, u farmerkama i antilop cipelama – potpuno nepripremljen za pustinju. U jednom trenutku više nijesam mogao da trčim. Ugledao sam neko žbunje i, bez razmišljanja, skočio glavom u njega, kao da skačem u vodu. Ispostavilo se da je to bila neka biljka sa dugim, oštrim trnovima – nije bilo centimetra kože na meni koji nije bio izboden. Amerikanci su vidjeli kako nestajem u žbunju, zastali su, pogledali, nešto promrmljali i otišli, očigledno ne vjerujući da bi neko bio toliko lud da svjesno skoči među takve trnove. Ni danas ne znam tačno o kojoj je biljci riječ – ličilo je na neku trnovitu kleku.
Kad se sve smirilo, ja sam počeo da vadim jedan po jedan trn iz tijela. Krv je išla na sve strane, pa sam pijeskom pokušavao da zaustavim krvarenje. Onda sam čuo jauk. Peja je, vidjevši šta sam uradio, i sam uskočio za mnom. Izvukao sam ga i vadio mu trnje. Tada mi je rekao na španskom: ,,Bienvenido a Estados Unidos” — dobro došao u Ameriku. Pokazao mi je da smo već iza američkih patrola, 200 do 300 metara iza njih.
#CGDIJASPORA: Šta se desilo kada ste konačno stigli?
#Dino Redžić: Došli smo do nekog parkirališta. Peja je prišao jednom autu, kucnuo tri puta po gepeku i sva vrata su se otvorila. Ušli smo unutra. Prvo pitanje koje su mi postavili bilo je: ,,Are you hungry?” Naravno da sam bio gladan. Otišli smo do McDonald’sa. To je bio prvi put da vidim drive-thru. Poslije jedne noći u safe house-u, odletjeli smo iz Los Anđelesa za Njujork, na LaGuardiju.
#CGDIJASPORA: Koliko je cijelo putovanje trajalo?
#Dino Redžić: U Ameriku sam stigao 13. jula 1992. godine, a krenuo sam 1. juna. Dakle, mjesec i po dana. Mjesec dana u Njemačkoj, pa dvije sedmice svega ostalog.
#CGDIJASPORA: Kada ste prvi put javili roditeljima da ste stigli?
#Dino Redžić: Odmah te noći, čim sam sletio na LaGuardiju. Zvao sam sa telefona mog strica. Moji roditelji nijesu imali telefon u kući. Morao sam da zovem komšiju da ih pozove, pa onda da zovem ponovo kada oni stignu tamo. Samo sam rekao: ,,Stigao sam u Ameriku.” To je trenutak koji ne može da se opiše. I danas mi je teško kad se toga sjetim.
#CGDIJASPORA: Kakav je bio početak u Americi?
#Dino Redžić: Vrlo težak. U Njujorku je tada bila jaka kriza. Od 13. jula nijesam počeo da radim sve do Labour Day vikenda, početkom septembra. Radio sam jedan dan u restoranu, toliko se umorio da sam jedva došao kući. Zaradio sam 36 dolara, a kada su mi rekli ,,zvaćemo te”, već sam znao da to znači da me više nikad neće zvati. Sve me je koštalo — prevoz, izlazak, život. Rođaci su me primili kao svoje dijete, ali sam osjećao da ne mogu dugo tako, da im postajem teret. Svakog dana sam išao po agencijama za posao. Svi nađu posao, za mene nema ništa.
#CGDIJASPORA: Kako ste uspjeli da dobijete prvi pravi posao?
#Dino Redžić: Preko jedne agencije koju su držali Ivo, Hrvat, i njegova ćerka Lidija. Shvatio sam da samo dolaskom neću uspjeti, pa sam im svako jutro nosio kafu, doručak, sokove, sve ne bih li me zapamtili. To me je mnogo koštalo, ali nijesam odustajao. Na kraju je hotel Gregory tražio ispomoć za vikend, samo dva dana. Ta dva dana radio sam kao da mi život zavisi od toga. Nijesu me platili prvi dan, a drugog dana sam radio još jače. Na kraju su mi rekli da dođem u utorak ako želim stalni posao. Toliko sam se bojao da nijesam dobro razumio da sam već sjutradan došao samo da provjerim da li stvarno treba da dođem. Nasmijali su se i rekli — da.
To je bio moj prvi pravi posao.
#CGDIJASPORA: Radili ste kao pomoćnik konobara?
#Dino Redžić: Da. I radio sam za italijansku mafiju, a da to u početku nijesam ni znao. Mislio sam da mafija postoji samo u filmovima. Jedna žena, Meri, davala mi je samo 5 odsto od bakšiša, iako je dogovor bio da dobijam 25 odsto ukupnog bakšiša konobara. Kad nje nema, ja za isti dan zaradim 63–65 dolara. Kad ona radi, dobijem 7 ili 7,5 dolara. Nijesam smio nikome da se žalim. Tek kasnije, kad sam već naučio nešto engleskog, gazda Toni je saznao šta se dešava. Izračunao je da mi je za četiri mjeseca ukrala oko 2.000 dolara. Donio je taj novac, stavio ga preda me i rekao da je to ono što mi pripada.
Taj trenutak ne mogu da zaboravim. Radio sam za sitniš, a odjednom sam imao 2.000 dolara. Sve sam odmah poslao kući u Plav.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je bilo važno da što prije naučite jezik?
#Dino Redžić: Presudno. Čitao sam svakog dana po 600 stranica iz udžbenika. U autobusu, na pauzi, kod kuće. Nijesam razumio sve, ali sam pored sebe imao rječnik i prevodio. Htio sam da naučim engleski bolje od svih naših koji su bili duže od mene u Americi. Danas govorim više jezika, ali engleski je jedini koji nijesam učio školski.
#CGDIJASPORA: Da li ste tada pokušali da napredujete?
#Dino Redžić: Jesam. Tražio sam od Tonija da me prebaci na mjesto konobara. On me je saslušao i rekao: ,,Žao mi je, Dino, ali ne.” To me je jako pogodilo. Onda mi je objasnio: ,,Ti si najbolji pomoćnik konobara kojeg imam. Ako te unaprijedim, moraću da zaposlim dvojicu da rade ono što ti sada radiš sam, a ti još nijesi spreman da budeš dobar konobar.” To mi je teško palo, ali danas razumijem da je i to bila škola.
#CGDIJASPORA: Kako ste otišli sa tog posla?
#Dino Redžić: Tražio sam drugi posao, ali nijesam znao kako da odem od ljudi koji su mi, uprkos svemu, pomogli. Na kraju sam slagao da imam porodični problem u Crnoj Gori i da moram da idem. Međutim, prije nego što sam uspio da odem, jedne noći sam se vraćao kući vozom i na naslovnici novina vidio slike hotela i svojih gazda — svi su bili uhapšeni. Otišao sam tamo i zatekao žutu traku oko hotela i policiju. Rekao sam sebi: ,,To je to.” Tako sam, zapravo, izgubio taj posao.
#CGDIJASPORA: Šta je uslijedilo poslije?
#Dino Redžić: Posao sam potom nastavio na Menhetnu, gdje je i najlošiji dan donosio oko 100 dolara. Tada je moj život počeo da se mijenja. Upoznao sam cimera Fikreta iz Ulcinja, iznajmili smo stan u Astoriji i tu je započela nova faza. Postepeno sam dovodio braću, pomagao porodici i, korak po korak, svi smo stajali na noge. Danas su sva braća ostvareni profesionalci i porodični ljudi – jedan je generalni kontraktor, drugi vodi firmu za obradu kamena, treći radi kao električar, dok jedna sestra živi na Floridi. U Ameriku sam doveo tri brata i sestru, a sve što smo do sada stvorili gradili smo zajedno, od početka, korak po korak – ostvarujući svoj američki san.
#CGDIJASPORA: Kada ste konačno posjetili Crnu Goru?
#Dino Redžić: Prvi put sam se vratio 1998. godine, šest godina nakon odlaska. Još nijesam imao regularno riješen status, ali sam dobio poseban dokument kojim sam mogao da izađem, ne direktno u svoju zemlju, nego formalno do Albanije. Odatle sam na ličnu kartu prešao u Crnu Goru. A trenutak kada sam poslije šest godina ugledao roditelje, to je nešto što se riječima ne može prenijeti. Kao da su se u jednom trenu vratile sve one godine čekanja, tuge, neizvjesnosti i čežnje. Bio sam odrastao čovjek, prošao rat, granice, glad i strah, ali pred njima sam opet bio ono isto dijete koje je otišlo od kuće. To ne mogu opisati. Ni sebi, ni drugima.
#CGDIJASPORA: Šta vam danas Crna Gora znači?
#Dino Redžić: Mislim da niko ne može da voli Crnu Goru više od mene. Nema noći da zaspim a da nijesam mislima dolje. Ali kada dođem, bude mi i teško, jer vidiš mnogo toga što bi moglo bolje. Ne možeš samo da gledaš, hoćeš i da pomogneš. Uvijek govorim da ne možemo stalno očekivati sve od države. Privatna inicijativa, rad i disciplina su ključni. U Americi nema sjedenja po cijeli dan uz kafu. Tamo se kafa pije usput, između dva posla. Kod nas toga još ima previše.
#CGDIJASPORA: Kako je nastala vaša preduzetnička priča?
#Dino Redžić: Dok sam radio kao konobar, u meni se probudila ljubav prema ugostiteljstvu i kuvanju. Radio sam u restoranu ,,Amici Miei”, naučio mnogo o hrani, kuhinji, organizaciji, usluzi. Sve što sam naučio na poslu, kasnije sam primjenjivao kod kuće. Kuvajući za porodicu i prijatelje, rasla je želja da jednog dana imam svoj restoran. Dvije najveće odluke u životu donio sam u razmaku od dvije sedmice — oženio sam se i kupio prvi restoran. To je bilo osam godina nakon mog dolaska, 2000. godine. Prvog jula uzeo sam restoran, a 17. jula sam se oženio.
#CGDIJASPORA: Danas imate veliku porodicu?
#Dino Redžić: Imam dvije ćerke i sina. Starija ćerka Aldijana ima 24 godine i već sam postao deda. Sin Edin se oženio. Najmlađa ćerka Aleena ima 14 godina. Danas mi je možda i najdraža titula upravo ta — deda. Rekao sam da želim da me unuka zove ,,abuelo”, na španskom.
#CGDIJASPORA: Kada pogledate unazad, šta vam je najvažnije u cijeloj toj priči?
#Dino Redžić: Najvažnije je da nikada nijesam zaboravio odakle sam krenuo. Ni rat, ni glad, ni pustinja, ni ljudi koji su mi pomogli, ni oni koji nijesu. Sve to oblikuje čovjeka. Ja sam otišao jer sam morao, da pomognem porodici i da preživimo. Sve što sam kasnije napravio, došlo je iz te želje da budem od koristi svojima. Zato i danas pomažem ljudima kad god mogu. Jer znam kako izgleda kad si sam, mlad, u nepoznatom svijetu, a samo tražiš poštenu priliku da radiš.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je bilo važno da djeca sačuvaju jezik i vezu sa porijeklom?
#Dino Redžić: Mnogo. To mi je bilo i ostalo veoma važno. Moja djeca govore i albanski i naš jezik dosta tečno. Iako su rođene u Americi, baš govore lijepo. To mi je posebno drago, jer znam koliko je lako da se u dijaspori jezik izgubi već u drugoj generaciji. Trudim se da ih ispravljam pažljivo, da ih ne povrijedim i da ne steknu otpor. Isto važi i za suprugu Nedž. Nju nekad, kad pogriješi neki glagol ili izraz, ispravim sa dodatnom pažnjom, da se ne naljuti i da ne pređe potpuno na engleski.
#CGDIJASPORA: Vaša supruga je porijeklom iz Plava?
#Dino Redžić: Naša je, ali je rođena u Americi. Njeni roditelji su iz našeg kraja, iz plavsko-gusinjskog kraja. Zato i kod kuće često vodimo računa o jeziku, o izrazima, o tome kako se nešto govorilo nekad, kako danas. To je sve dio identiteta.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je zanimljiv taj govor plavsko-gusinjskog kraja?
#Dino Redžić: To mi je fascinantno. Ja se često i našalim s tim razlikama u govoru. Recimo, znao sam supruzi da kažem, kroz šalu, kako se u Gusinju ,,mijenjaju lične zamjenice”. Naravno, ne da nekoga uvrijedim, nego da pokažem koliko je naš kraj bogat specifičnostima, koliko ima lokalnog izraza, posebnog humora i duha. To je sve nastajalo kroz istoriju. Plav i Gusinje su dugo bili posebne sredine, dosta zatvorene, opterećene raznim istorijskim i ekonomskim okolnostima. Nije svako mogao da se školuje, nije svako mogao da putuje, pa se mnogo toga prenosilo usmeno — od nena, baka, ukućana, iz generacije u generaciju. Tako se jezik čuvao.
#CGDIJASPORA: Da li se danas taj jezički identitet gubi?
#Dino Redžić: Nažalost, dobrim dijelom da. U Plavu je, recimo, albanski jezik gotovo potpuno izgubljen kod velikog broja ljudi. U Gusinju je po periferijama i dalje mnogo prisutniji, ali i tamo se stvari mijenjaju. To je proces asimilacije koji se dešava svuda. Isto je i ovdje u Americi. Kad slušaš Amerikanca iz Teksasa, Kalifornije, Luizijane ili Njujorka — odmah znaš odakle je. Isto tako čuješ razliku između Amerikanca i Kanađanina. U velikim državama to je normalno. Kod nas je možda teže uočljivo jer ljudi fizički liče jedni na druge, ali jezik i govor odaju porijeklo.
#CGDIJASPORA: Koliko je vašoj djeci bilo teško objasniti složen identitet sa naših prostora?
#Dino Redžić: To je možda i jedan od najtežih zadataka za nekoga ko živi u dijaspori. Ovdje u Americi je mnogo jednostavnije objasniti identitet. Amerikanci su Amerikanci, a njihova vjera, porijeklo i etnička pripadnost su posebne stvari.
Kod nas je to često mnogo zamršenije. Kako objasniti sinu da sam ja Crnogorac, da sam Bošnjak, da mi je religija islam, a da Crnu Goru volim više od svega? To je nama jasno, jer smo s tim odrasli, ali djeci rođenoj u Americi to nije uvijek lako objasniti. Njima je čudno kako neko može biti iz jedne države, pripadati jednoj naciji, a imati drugu vjersku pripadnost, dok su kod nas te stvari istorijski isprepletene i često politički opterećene. Zato im stalno govorim da ljudi treba da se osjećaju onako kako jesu i da pripadnost ne treba nikome nametati.
#CGDIJASPORA: Da li vam je žao što djeca nijesu uspjela da dobiju i crnogorska dokumenta?
#Dino Redžić: Jeste, baš mi je žao. Pokušavao sam i preko konzulata da djeci završim crnogorske pasoše, ali nijesmo uspjeli, jer nijesu ispunjavali uslove, pošto je supruga rođena u Americi, a u međuvremenu su i godine prošle. To mi je ostala jedna žal. Jer koliko god oni bili Amerikanci, volio bih da imaju i tu formalnu vezu sa Crnom Gorom. U dijaspori to znači mnogo, ne samo emotivno nego i identitetski.
#CGDIJASPORA: Ipak, čini se da ste djeci uspjeli prenijeti ljubav prema Crnoj Gori?
#Dino Redžić: Jesam, i to mi je izuzetno važno. Mi u dijaspori mnogo želimo da Crna Gora uspije i da ljudi tamo žive bolje. To je zemlja nevjerovatne ljepote. Bio sam svuda po svijetu, nijesam još stigao samo do Azije, ali mnogo sam toga obišao. I mogu da kažem potpuno iskreno — ni Monako nema ljepšu rivijeru od Crne Gore. Ni geografski položaj, ni potencijal, ni sjever, ni more. Problem je što mi često ne znamo sami sebe da cijenimo. Imamo dragulj, a ponašamo se prema njemu kao da ne vrijedi dovoljno.
#CGDIJASPORA: Kako danas gledate na razvoj Crne Gore u odnosu na druge zemlje regiona?
#Dino Redžić: Vidi se razlika. Recimo, kada prolaziš kroz Albaniju, vidiš koliko se razvila u posljednjih deset godina. Od Tirane do Drača ima na stotine fabrika. Aerodromi, infrastruktura, investicije — sve to ostavlja utisak da se radi, da se ide naprijed. Ja uvijek kažem: neka ljudi žive dobro. To je najvažnije. Nije poenta samo u velikim pričama, nego u tome da običan građanin osjeti boljitak.
#Dino Redžić: Sistem. Amerika ima mnogo mana, posebno kad gledate njenu spoljnu politiku, ali ono što se ne može osporiti jeste da je sistem unutar zemlje vrlo jak. Ljudi u Americi žive slobodno. Ovdje apsolutno nikoga ne zanima ko si po naciji, vjeri ili porijeklu, dok god poštuješ zakon i radiš svoj posao. Ovdje ljude zanima profesionalnost. Zanima ih šta znaš, koliko vrijediš, kako ćeš doprinijeti. Zato i može da se desi da grad kao što je Njujork vodi čovjek muslimanske vjeroispovijesti, što bi prije nekoliko decenija bilo nezamislivo. Sistem je takav da, ako procijene da neko može donijeti boljitak, porijeklo pada u drugi plan.
#CGDIJASPORA: Kako vi doživljavate Njujork?
#Dino Redžić: Njujork je svijet za sebe. Manhattan je mali po prostoru, ali nevjerovatan po bogatstvu, energiji i mogućnostima. To je grad ogromne koncentracije kapitala, ideja i ambicije. Svaka zgrada, svaki kvart, svaka ulica ima neku svoju priču. Biti gradonačelnik Njujorka je ogromna odgovornost. To je grad koji je veći i složeniji od mnogih država. Zato uvijek kažem da se ne mogu porediti funkcije i odgovornosti u velikim svjetskim centrima i u malim sredinama, iako formalno zvuče isto.
#Dino Redžić: Prvi ozbiljan biznis pokrenuli smo 1998. godine, kada smo sestra, braća i ja otvorili mesaru. Redžići su u Plavu poznati kao mesari već više od 300 godina, pa smo nastavili porodičnu tradiciju. S obzirom na brojnu dijasporu iz Plava i Gusinja u Americi, posao je od samog početka bio pun pogodak. Ta mesara i danas posluje i predstavlja osnovu iz koje snabdijevam sve svoje restorane, čime sam zaokružio proces – od proizvodnje do finalnog proizvoda. Nakon toga uslijedilo je širenje – kupovao sam lokal po lokal i postepeno razvijao posao. Uspjeh nije došao preko noći. Supruga, braća i ja radili smo naporno, a restoran je bio konstantno pun. Sa svega 52 mjesta, gosti su čekali na sto od ponedjeljka do subote. U početku je partner u prvom restoranu bio i moj stric Šeko, kod kojeg sam živio po dolasku u Njujork.
#Dino Redžić: Presudno. Radio sam na najelitnijim mjestima u Americi. Radio sam u ,,Windows on the World” u kulama bliznakinjama, na 110. spratu po potrebi.
Radio sam i u ,,Rainbow Room”, a zatim i u James Beard Foundation, što je za američku gastronomiju jedna od najvažnijih institucija. James Beard je bio otac američke gastronomije. Fondacija koja nosi njegovo ime okupljala je vrhunske kuvare iz cijelog svijeta. Tokom sedam godina radio sam sa više od dvije hiljade slavnih kuvara. Svake večeri dolazio je drugi chef, sa drugim menijem, drugom filozofijom kuvanja, drugim stilom.
Od svakog od njih sam nešto učio. Uzimali smo autograme, čuvao sam menije, pratio način rada, prezentaciju, organizaciju. To mi je otvorilo potpuno nove vidike.
#CGDIJASPORA: Da li vas je tragedija 11. septembra lično pogodila?
#Dino Redžić: I te kako. Tamo sam radio povremeno, po potrebi, i tog dana, kada se desila tragedija, nijesam bio angažovan. Izgubio sam 89 ljudi sa kojima sam svakodnevno radio. To je rana koja nikada nije zarasla. Ni danas nemam snage da odem tamo i duže se zadržim. To je događaj koji čovjeka zauvijek promijeni.
#CGDIJASPORA: Nakon toga nastavili ste da širite posao?
#Dino Redžić: Jesam. Prvi restoran sam kasnije prepustio braći, a supruga i ja smo odlučili da odemo u Naples, na Floridu, da malo usporimo i više se posvetimo porodici. Tamo sam kupio restoran od jednog prijatelja, ali sam brzo shvatio da Florida nije Njujork. Tamo je posao mnogo više sezonski. Mislio sam da ću raditi intenzivno jedan dio godine, a ostatak provoditi u Crnoj Gori. U praksi to nije išlo tako. Da bi posao opstao, moraš imati stalno osoblje, kontinuitet, prisustvo. Ne možeš biti odsutan mjesecima i očekivati da sve funkcioniše. Poslije nekoliko godina odlučili smo da se vratimo u Njujork. Tu smo shvatili da zaista pripadamo.
#CGDIJASPORA: Šta se dešava po povratku u Njujork?
#Dino Redžić: Po povratku otvaram prvi restoran na Manhattanu — Uncle Paul’s Pizza. Poslije toga kreće lanac. Otvaramo nove objekte, širimo poslovanje, ali sada više sa idejom da ih zadržavamo, a ne da ih razvijamo pa prodajemo. U svojih 34 godine u Americi otvorio sam ukupno 31 restoran. Nekada od potpuno praznog prostora napraviš posao, razradiš ga, pa prodaš i od toga kupiš dva nova. To je mnogo lakše ispričati nego uraditi, ali uz marljivost može.
#CGDIJASPORA: Koliko danas imate objekata i zaposlenih?
#Dino Redžić: Danas imamo više različitih koncepata. Tu su Uncle Paul’s Pizza, Paul’s on Times Square, Eyes on Hudson, UPS Cafe, objekti u hotelima poput Lexington Hotela, Courtyard Hotela, Bryant Park Hotela, zatim Pizza Factory u Long Island Cityju, dva japanska restorana tipa Omakase, kao i New York Deli & Cafe sa više različitih koncepata hrane za ponijeti — sendviči, bageli, pizza, sushi, juice bar, kafa. Tu je i naš veliki Butcher Brothers Steakhouse u Konektikatu, koji je jedini van Njujorka i ujedno najveći restoran u našem sistemu. Trenutno imamo oko 111 zaposlenih.
#CGDIJASPORA: Kako uspijevate da sve postignete?
#Dino Redžić: Rad, disciplina i ljubav prema poslu. Više to nije onih 24 sata rada kao nekad, ali i dalje ustajem rano — u četiri, pola pet. Na poslu sam već oko pet ili pola šest. Sin vodi dva restorana, ćerka vodi knjigovodstvo, partneri su aktivni, ali sve mora da se kontroliše: roba, plate, porezi, sindikati, kvalitet, organizacija. I dalje ne znam da kažem ,,ne”. Kad neko traži pomoć, kad treba nešto da se uradi za zajednicu, ja se uključim.
#CGDIJASPORA: Koliko ste i danas vezani za Crnu Goru?
#Dino Redžić: Mnogo. Dolazim tri-četiri puta godišnje. Imamo porodičnu kuću na moru, na Ratcu, a naravno i vezu sa Plavom. Majka je htjela i selo i more — i na kraju smo to nekako spojili. I svaki dolazak mi mnogo znači.
#CGDIJASPORA: Da li razmišljate o investiranju u Crnu Goru?
#Dino Redžić: Razmišljam, ali oprezno. Volim da poznajem materiju prije nego što u nešto uđem. Za sada, osim nekretnina, ne vidim mnogo prostora u ugostiteljstvu, iako bih volio da u Crnu Goru dovedem jedan ozbiljan japanski koncept, poput ovog koji sada razvijamo. To bi mi bila velika želja — da nešto vrhunsko, svjetsko, ali prilagođeno našem prostoru, zaživi i kod nas.
#CGDIJASPORA: Često govorite o potencijalu Svetog Stefana i crnogorskog turizma. Zašto?
#Dino Redžić: Zato što je Sveti Stefan dragulj. Ne samo Evrope — ja mislim svijeta. Bio sam svuda i rijetko šta može da se poredi s tim mjestom. Crna Gora ima nevjerovatnu obalu, planine, vjerske i kulturne lokalitete, gastronomiju, klimu, položaj. Ali taj potencijal mora da se prati infrastrukturom. Bez puteva, bolnica, aerodroma i ozbiljne usluge nema punog razvoja. To je ono što uvijek govorim — ljudi prvo moraju da imaju uslove za normalan život, pa onda da gradimo elitni turizam.
#CGDIJASPORA: Šta je, po vama, najveći problem Crne Gore?
#Dino Redžić: To što često ne znamo da uredimo sistem i da iskoristimo ono što imamo. Porez mora da se plaća, pravila moraju da važe za sve, infrastruktura mora da se razvija. Bolnice, putevi, aerodromi, javne usluge — to su temelji. Kad to imate, onda dolaze ozbiljni investitori, ozbiljni gosti i ozbiljan razvoj. Crna Gora ima sve preduslove da bude jedna od najuspješnijih malih država u Evropi. Potrebno je samo više reda, više znanja i više odgovornosti.
#Dino Redžić: Majkum, braću i sestre, suprugu, djecu moju porodicu, rad i osjećaj pripadnosti. Sve što sam radio, radio sam da pomognem svojima, da nešto stvorim i da ne zaboravim odakle sam krenuo. Danas, kad pogledam djecu, unuku, braću, porodicu, posao koji smo izgradili — znam da je vrijedjelo. Ali isto tako znam da čovjek nikad ne smije zaboraviti svoj početak. Ja ga nijesam zaboravio. Ni Plav, ni put, ni rat, ni glad, ni pustinju, ni ljude koji su mi pomogli. Sve je to dio mene.
