Razgovarala: Nada Kovačević
Postoje odlasci koji se ne pamte po datumu, već po tišini u kući, po pogledu roditelja koji ostaje na pragu, po zemlji koja se posljednji put dodirne prije nego što se krene u nepoznato. Takav je bio i odlazak Smajlja – Smaja Srdanovića iz Plava, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, u vrijeme kada su se nemiri već osjećali u vazduhu, a riječi koje su dolazile iz politike i kasarni nagovještavale da dolaze teški dani. Iza njega su ostali dom, roditelji, planine, rijeke i grobovi predaka – sve ono što čovjeka veže za zemlju snažnije nego bilo koji pasoš.
Amerika, a posebno Njujork, u koji je stigao 1990. godine, u mašti mnogih iz njegovog kraja bila je grad sjaja, mermera i lakog uspjeha. Međutim, stvarnost je bila drugačija. Umjesto blještavila, dočekali su ga Bronks i osjećaj izgubljenosti u milionskoj gradskoj „džungli“, gdje se dani mjere satima rada, a noći čežnjom za kućom. Po šesnaest sati rada dnevno, skromne zarade, borba da se preživi i, iznad svega, tiha nostalgija – pisma roditeljima, suze nad tim pismima i pitanje koje niko ne izgovara naglas: hoće li se ikada više vidjeti.
Danas, tri decenije kasnije, Smajo je uspješan čovjek koji upravlja velikom firmom sa oko 700 zaposlenih. Iza te brojke ne stoje samo poslovni rezultati, već godine rada, poštenja i odgovornosti prema ljudima sa kojima i za koje radi. Njegov profesionalni i društveni angažman prepoznati su i u zajednici u kojoj živi – nosilac je priznanja zaslužnog građanina Njujorka, što predstavlja potvrdu ne samo poslovnog uspjeha, već i njegovog doprinosa društvu i ljudima oko sebe. Njegov uspjeh nije ga udaljio od zavičaja – naprotiv. On je jedan od onih koji redovno pomažu Plavu i Gusinju, od humanitarnih akcija do podrške zajednici u najtežim trenucima, vjerujući da se dug prema mjestu iz kojeg potiče nikada ne može do kraja vratiti, ali se može časno nositi.
Iza poslovne biografije stoji i ono na šta je najponosniji – porodica. U Njujorku je zasnovao dom, odgojio petoro djece i danas s ponosom govori o troje unučadi, uvjeren da je pravi uspjeh sačuvati porodicu, vrijednosti i obraz dostojan roditelja koji su ostali u Plavu. Za njega novac nikada nije bio mjera čovjeka, već sredstvo da se živi pošteno i pomaže drugima.
I danas, iako živi u uređenom sistemu u kojem se rad i znanje vrednuju, Smajo se stalno vraća Plavu i Gusinju – ponekad iz nostalgije, ponekad iz nade, a često i sa gorčinom zbog nepravdi, zapuštenosti i podjela koje i dalje opterećuju sjever Crne Gore. Njegove riječi o suživotu, toleranciji i potrebi da se ljudi gledaju kao ljudi, a ne kao pripadnici nacija i vjera, nose težinu ličnog iskustva i životne škole koju nije učio iz knjiga.
U ovom razgovoru za portal #CGDIJASPORU, Smajo Srdanović govori o odlasku, o cijeni koju plaća svaki iseljenik, o snazi porodice i zajednice, ali i o vjeri da se društvo može liječiti samo ako prizna svoje slabosti.
#CGDIJASPORA: Gdje ste rođeni i kako je izgledao vaš život prije odlaska u Ameriku?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Rođen sam u Plavu. Završio sam srednju školu – smjer mašinstvo i poljoprivreda. Vojsku sam služio 1987. godine u Nišu. Nakon povratka iz vojske živio sam između Sutomora i Plava. Već krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina osjećali su se nemiri i tenzije. Dok sam bio u vojsci, primjećivao sam jačanje nacionalizma i političke poruke koje nijesu slutili na dobro. Pjevale su se ratne pjesme, govorilo se o sukobima na Kosovu i šire u regionu, i tada sam shvatio da dolaze teška vremena. U Ameriku sam došao 1990. godine. Već sam imao dva brata u Njujorku, koji su ranije otišli zbog nagovještaja rata. I sam sam vidio znakove da situacija ide u pogrešnom pravcu i odlučio sam da krenem tim putem, iako to nije bila laka odluka.
#CGDIJASPORA: Roditelje ste ostavili u Plavu kada ste krenuli u neizvjesnost. Koliko je ta odluka bila teška?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Bila je izuzetno teška. Teško je ostaviti kuću, zemlju, planine, brda, rijeke, sve ono što te oblikovalo. Odlazite u nepoznato, a iza sebe ostavljate dom i roditelje. U tom trenutku stvari nijesu izgledale nimalo optimistično – ni u Crnoj Gori, ni u tadašnjoj Jugoslaviji. Iako su postojali ekonomski problemi, oni nijesu bili presudni. Mnogo veći strah je dolazio iz političke atmosfere i onoga što se moglo naslutiti iz medija i izjava političara. Nažalost, kasnije se pokazalo da su ti strahovi bili opravdani – ratovi su zahvatili Sloveniju, Bosnu, Kosovo, stradali su nevini ljudi, žene i djeca. Na kraju, niko nije pobijedio, a poruka svega toga je jasna: sve se može rješavati lijepom riječju, mirom i dijalogom.
#CGDIJASPORA: Kakva su bila vaša očekivanja od Njujorka i kako ste ga doživjeli po dolasku?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Kao i većina ljudi iz našeg kraja, očekivao sam da ću doći u grad sjaja, mermera, nebodera i bogatstva. Naš narod koji je dolazio u Plav i Gusinje iz Amerike donosio je zlato, skupa kola i poklone, pa smo mislili da je tamo sve savršeno. Međutim, kada sam stigao u Njujork, prvo sam se našao u Bronksu i iskreno – bio sam šokiran. Grad mi je djelovao opasno i potpuno drugačije od onoga što sam zamišljao. U jednom trenutku sam pomislio da sam završio u Harlemu.
Tražio sam posao i radio i po 16 sati dnevno, za veoma malo novca. Sam dolazak u Ameriku koštao je mnogo, a zarade su bile tek toliko da se preživi. Taj sjaj i svjetla Njujorka, o kojima svi pričaju, za mene su se u prvoj godini pretvorili u surovu realnost borbe za opstanak. Najteže je bila nostalgija – pisma roditeljima, suze nad tim pismima, stalna čežnja. Ostaviti zemlju, porodicu i dom ostavlja dubok trag; to je jedno vrlo teško i depresivno iskustvo.
#CGDIJASPORA: Šta vam je u tom periodu bilo najteže?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Najteže je bilo ostaviti roditelje, kuću, zemlju, grobove predaka. Odlazite u zemlju čiji jezik ne govorite, ne poznajete narod, a živite među više od 250 nacija. Opraštate se s roditeljima ne znajući hoćete li ih ikada više vidjeti žive, da li ćete doći na sahranu ili dženazu. To su trenuci koji ostaju urezani za cijeli život.
# Smajlje – Smajo Srdanović: Iskreno da vam kažem – kada ste egzistencijalno nestabilni i nemate način da opstajete, te ljepote se gotovo i ne vide. Govorio sam to i ranije: planine, jezera i priroda postanu vidljivi tek onda kada se čovjek malo ekonomski stabilizuje i stvori kakav-takav život. Većina nas iz Plava i Gusinja ima želju da se jednog dana vrati, ali to je mnogo teže nego što zvuči. Ovdje smo stvorili porodice, kuće, djecu i unučiće, i izgradili jedan uređen život.
#CGDIJASPORA: Da li i danas razmišljate o povratku u rodni kraj?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Razmišljam često. Nekad, kada osjetim stres ovdje, kažem sebi – idem ja u svoj rodni Plav, u Crnu Goru. Ali, iskreno, poslije dvije, tri ili deset dana tamo, kada vidim šta politika radi, kolike su nepravde, koliko je nacionalizma i podjela, vrlo brzo shvatim zašto smo otišli. Onda se vratim ovdje, u uređenu državu, gdje sistem funkcioniše. To je bolna istina mnogih ljudi iz dijaspore.
#CGDIJASPORA: Često govorite o suživotu i toleranciji. Koliko je ta tema danas važna, posebno za Crnu Goru?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Baš sam nedavno bio na jednom skupu koji su organizovale albanske organizacije, gdje su učestvovali i ljudi različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti. U govoru sam rekao ono što mislim cijelog života – mi ovdje možemo i moramo živjeti zajedno. Kod nas nema velikih razlika, svi smo tu, jedni pored drugih.
Neka svako ide u svoju crkvu ili džamiju, neka se moli kako želi – u katoličku, pravoslavnu, crnogorsku crkvu ili džamiju. Ako te to čini srećnim, budi srećan. U tome nema nikakvog problema. To je moje uvjerenje i danas.
#CGDIJASPORA: Kako danas gledate na stanje u sjevernom dijelu Crne Gore, posebno u Plavu i Gusinju?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Sjever Crne Gore, a posebno Plav i Gusinje, po mom mišljenju, spadaju među najljepše, ali i najzapostavljenije krajeve u državi. Kod nas se asfaltiranje puta doživljava kao istorijski događaj – objavljuje se na društvenim mrežama kao da smo postavili dijamante, a ne uradili nešto što bi trebalo da bude minimum za normalan život. Putna infrastruktura je osnov za razvoj. Bez puteva nema savremenog života, nema investicija, nema turizma.
#CGDIJASPORA: Često pominjete Bogićevicu kao veliki, ali neiskorišćen potencijal. Zašto?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Bogićevica je jedan od najvećih prirodnih potencijala Crne Gore – idealna za pješačke staze, planinski turizam, zimske sportove, snoubording i snomobile. Ali da biste došli do tih staza, potrebni su normalni putevi. Danas, dok stignete do gore, već ste iscrpljeni zbog loših saobraćajnica. Imamo prirodu, rijeke i vodu, ali infrastruktura je u lošem stanju i to sve koči razvoj.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao vaš profesionalni put u Njujorku?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Počeo sam kao i većina – radio sam zanatske poslove i bio konobar godinu dana. Nakon toga sam se zaposlio u firmi u kojoj i danas radim. Krenuo sam kao običan radnik, a već poslije šest mjeseci postao sam mali šef. Zatim sam napredovao – bio sam šef gradilišta, menadžer, senior menadžer, glavni menadžer, i danas sam direktor za upravljanje objektima. To je bio dug i težak put, ali pokazuje da se uz rad, disciplinu i upornost može napredovati.
#CGDIJASPORA: Koliko dugo ste već zaposleni u firmi u kojoj danas radite i kakva je njena struktura?
# Smajlje – Smajo Srdanović: U toj firmi sam već više od trideset godina, hvala Bogu. Riječ je o velikoj kompaniji koja zapošljava oko 700 radnika. Posebno sam ponosan što u njoj radi veliki broj ljudi iz Crne Gore, naročito iz Plava i Gusinja – vrijednih, poštenih i odgovornih ljudi. Firma je velika i stabilna, a mi smo se, uz trud i organizaciju, uspjeli snaći i izgraditi sigurne egzistencije.
# Smajlje – Smajo Srdanović: Izuzetno važno. Naša zajednica se organizovala i komunalno i vjerski. Izgradili smo tri velike džamije u kojima se naš narod okuplja – u Astoriji, Kvinsu i Montiselu. To nijesu samo vjerski objekti, već mjesta susreta, solidarnosti i međusobne podrške.
# Smajlje – Smajo Srdanović: Naš narod je izuzetno vrijedan i pošten. Mnogi su počeli od najtežih poslova – čistili zgrade, prali sudove – a danas su vlasnici restorana, firmi i biznisa. Mogu s punim pravom reći da su naši ljudi vrlo poslovni i pouzdani, i da su svojim radom zaslužili poštovanje u društvu u kojem žive.
#CGDIJASPORA: Kako se kroz godine mijenjala struktura emigracije iz Crne Gore u Njujork?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Kada sam ja došao prije više od 30 godina, emigracija iz Crne Gore u Njujork bila je uglavnom bošnjačka i albanska, posebno sa sjevera. Tada gotovo da nije bilo iseljenika crnogorske ili srpske nacionalnosti. Tek u posljednje vrijeme primjetan je veći odlazak i iz drugih krajeva Crne Gore.
#CGDIJASPORA: Kakva je danas realnost Plava i Gusinja?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Nažalost, veoma teška. Gusinje je nekada imalo oko 24.000 stanovnika i više od 300 prodavnica i zanatskih radnji. Danas, tokom zime, tamo ne živi ni hiljadu ljudi. Većina stanovništva su stariji ljudi, a kuće su uglavnom prazne. Ljeti se grad nakratko oživi, ali to traje svega mjesec dana. To je bolna istina našeg kraja.
#CGDIJASPORA: Da li ste u Njujorku zasnovali porodicu ili ste suprugu upoznali ranije?
# Smajilje – Smajo Srdanović: Suprugu čiji je otac Albanac, majka Bošnjakinja sam pronašao iz našeg kraja. Porodicu sam zasnovao u Njujorku. Nas iz plavsko-gusinjskog kraja ovdje ima oko 30.000, što ne znači isto toliko porodica, ali ima oko devet do deset hiljada domaćinstava. Naš narod je brojan i porodično orijentisan – u prosjeku imamo dvoje do troje djece, često i više. Ja, hvala Bogu, imam petoro djece i troje unučadi. Đeca su mi dobri ljudi i na to sam najponosniji.
#CGDIJASPORA: Šta za vas predstavlja lični uspjeh u Americi?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Moja poruka je jednostavna: čovjek koji u Americi sačuva porodicu, on je uspio. Novac je važan, ali treba da bude u rukama, a ne u srcu. Porodica, poštenje i obrazovanje djece su najveća vrijednost. Sve drugo dođe i prođe.
#CGDIJASPORA: Koliko je vaša zajednica u Njujorku aktivna kada je riječ o pomoći Crnoj Gori?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Naša zajednica je veoma aktivna. Organizovani smo kroz Islamsku zajednicu i Kulturni centar Plav – Gusinje u Njujorku. Samo tokom pandemije COVID-19 poslali smo oko 103.000 dolara pomoći Crnoj Gori – za Plav, Gusinje, Murino, Andrijevicu, Berane, Pljevlja, Konik, Podgoricu, Ulcinj i Petnjicu. Pomoć je išla bolnicama i drugim institucijama.
#CGDIJASPORA: Na koji način ste tada pružali pomoć?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Nijesmo slali samo novac – slali smo hranu, zaštitnu opremu i ono što je u tom trenutku bilo najpotrebnije. Sve je realizovano preko Islamske zajednice i Crvenog krsta. U tom periodu niko nije znao koliko je virus opasan, gdje prijeti najveća opasnost i kako se zaštititi, zato je bilo važno da reagujemo brzo i solidarno.
#CGDIJASPORA: Da li vaša zajednica i danas pomaže projekte u zavičaju?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Da, i dalje pomažemo. Trenutno učestvujemo u završetku Sahat-kule u Gusinju, pomogli smo izgradnju Islamskog centra u Gusinju, obnovu džamija, ali i konkretne životne potrebe ljudi – da se obezbijedi krov nad glavom, kupi drva za zimu ili pomogne školovanje mladih, bilo u medresama ili drugim obrazovnim institucijama. Naš cilj je da pomoć bude trajna, a ne jednokratna.
#CGDIJASPORA: Koliko vam je važno da djeca ne zaborave ko su i odakle potiču?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Izuzetno je važno. Ako zaboravimo ko smo i šta smo, onda smo se izgubili. Trudim se da djeci prenesem osjećaj pripadnosti i vezu sa zavičajem, jer identitet je nešto što se čuva i gradi kroz porodicu.
#CGDIJASPORA: Da li vaša djeca rado dolaze u Crnu Goru?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Da budem iskren – djeca će uvijek dolaziti ako im stvorite uslove i sadržaje. Ako im Crna Gora ponudi ljepotu, atrakcije i osjećaj radosti, kao što to ima Njujork, onda dolaze sa zadovoljstvom. Ali ako ih odvedete u staru kuću bez kupatila, bez sadržaja i društva, teško je očekivati da će to doživjeti kao nešto privlačno. Ono što imaju ovdje često im izgleda bolje i funkcionalnije.
#CGDIJASPORA: Kako ste vi riješili taj izazov?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Napravio sam kuću u zavičaju – za roditelje i za nas – upravo sa idejom da bude prijatna i funkcionalna, da djeca imaju razlog i želju da dolaze. Dolaze svake godine, nekad jednom, nekad i dva puta. Ove zime sam sa sinom bio u Crnoj Gori, vozili smo snoubajke i uživali. Čak mi je i sin, koji je rođen ovdje, rekao da bi volio da se jednog dana vratimo i živimo tamo.
#CGDIJASPORA: Kada vam je bilo najteže od dolaska u Njujork, osim samog odlaska?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Najteže je bilo suočavanje sa drugačijim načinom života. Kada dođete i shvatite da ste u velikoj „džungli“, u gradu sa devet miliona ljudi, osjetite usamljenost. Kod nas u Crnoj Gori možda sistem ne funkcioniše savršeno, ali postoji ljudska toplina – pozdrav sa komšijom, riječ „kako si“, „merhaba“, „selam alejkum“. U Njujorku ljudi prolaze pored vas, ne gledaju vas, ne poznaju vas. Svi su zauzeti poslom, obavezama i problemima. Nije lako živjeti na jednom ostrvu sa tolikim brojem ljudi. Taj nedostatak bliskosti i topline mi je u početku najteže padao.
# Smajlje – Smajo Srdanović: Ogroman izazov. Mi dolazimo iz zemlje od nešto više od pola miliona stanovnika, a odjednom se nađete u milionskom gradu gdje je sve drugačije – tempo života, način komunikacije, vrijednosti. Sve je „na dugme“, sve je brzo i bez puno emocije. To je šok za čovjeka sa Balkana.
#CGDIJASPORA: Kako ste se nosili sa kulturnim i društvenim razlikama?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Neke stvari nijesu bliske našem mentalitetu i mi se s njima ne slažemo, ali sam naučio da je tolerancija ključ. Ako nešto nekoga čini srećnim i ne ugrožava drugoga – to je njegov život. Ne moramo sve razumjeti, ali moramo poštovati. Bez tolerancije nema zajedničkog života.
#CGDIJASPORA: Često dolazite u Crnu Goru. Kako danas vidite njen razvoj?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Dolazim dva puta godišnje i iskreno vjerujem da je ulazak Crne Gore u Evropsku uniju pravi put. Ne samo zbog ekonomije, već zbog sistema vrijednosti. Kod nas su mito i korupcija i dalje prisutni, poslovi se često dobijaju preko veza, a ne znanja. To mora da se mijenja. Ovdje u Americi rad i poštenje pobjeđuju. Nije važno ko ti je otac niti koga poznaješ – ako nisi sposoban za posao, niko te neće tolerisati.
#CGDIJASPORA: Šta mislite da Crna Gora može naučiti iz tog sistema?
# Smajlje – Smajo Srdanović: Da samo znanje, rad i odgovornost treba da budu kriterijumi. Kada se sistem zasniva na vezama i privilegijama, društvo slabi. Kada se zasniva na sposobnosti – jača.
#CGDIJASPORA: Koja je vaša završna poruka Crnoj Gori?
#Smajlje – Smajo Srdanović: Moja poruka je da smo mi jedni drugima iskušenje. Moramo učiti bolji suživot. Manjinski narodi moraju biti poštovani. U Plavu su, recimo, Crnogorci i Srbi manjina, i tvrdim da nigdje u Crnoj Gori ne žive bolje nego tamo gdje su manjina među Bošnjacima i Albancima. Manjini treba pomoć i razumijevanje, a ne ugnjetavanje i ponižavanje.
Bog nas je stvorio različite da bismo jedni drugima pomagali, a ne da bismo se gazili. Na kraju, svi ćemo ostaviti i kuće, i zemlju, i imetak. Moja vjera kaže da ćemo odgovarati i za trun dobra i za trun zla koji smo učinili. Zato treba da budemo bolji ljudi.
Ali da bismo bili bolji, moramo priznati da griješimo. Ako mislimo da smo savršeni, a ne liječimo probleme – bolest se samo pogoršava. Nažalost, naš narod je dosta zaražen nacionalizmom koji nikome ne donosi dobro, osim slabljenja Crne Gore.
