Razgovarala: Nada Kovačević
Damir Radončić je odrastao daleko od roditelja onda kada mu je njihova blizina bila najpotrebnija. Sedam godina bez majke i oca, bez porodičnog stola, bez običnih, svakodnevnih trenutaka koji se ne pamte kao događaji, ali ostaju kao osjećaj sigurnosti. U vremenu kada su granice bile zatvorene, a svijet lomljen ratom i neizvjesnošću, sport je bio jedini most koji mu je omogućio da ide naprijed – ali sam bez blizine i podrške roditelja.
Dok je rukomet gradio njegov karakter i profesionalni put, tišina je punila prazninu koju nijedan uspjeh nije mogao da nadomjesti. Telefonski razgovori od nekoliko minuta sa majkom, rijetki susreti, čekanja koja su trajala godinama – to su bile cijene jednog sna koji se morao sanjati daleko od doma. Odrastao je brzo, sam, u tuđim gradovima, noseći u sebi Crnu Goru kao uspomenu, a roditelje kao stalnu čežnju.
Danas, kada su dvorane iza njega, a život usporio korak, Damir bira ono što mu je nekada bilo uskraćeno – prisutnost. Vraća se Tivtu i Gusinju ne da bi se zadržao, već da bi bio tu. Da sjedi sa roditeljima bez gledanja na sat. Da razgovara, sluša, pamti. Da nadoknadi vrijeme koje se ne može vratiti, ali se može ispuniti.
U tom povratku nema tuge, već svijest. Nema žaljenja, već potreba da se izgubljene godine pretvore u zajedničke dane. Jer ono što je nekada morao da proživi sam, danas želi da živi sa njima.
– Najveća sreća i uspjeh za sve nas koji smo veći dio života proveli vani to da nam djeca i nasljednici prepoznaju i zavole svoj rodni kraj. U mom slučaju, ta sreća je neizmjerna – moje dijete svake godine provede po 15 dana u Crnoj Gori, želi i voli da igra za crnogorsku reprezentaciju. Što se mene tiče, s roditeljske strane misija je ispunjena. Posebno jer je mjegova majka, moja supruga porijeklom iz Vojvodine, ali je, kao što majke to i jesu, uvijek bila podrška i iskreno srećna kada je dobio poziv da nastupi za reprezentaciju Crne Gore. Mislim da je to važan primjer i poruka drugoj djeci koja su rođena vani, a koja se često, iz različitih razloga, odlučuju da svoju sportsku budućnost vežu za neke druge države – poručio je za Damir.
Kako je istakao bez obzira na to kako se zovemo, kojoj vjeri ili naciji pripadamo, ili kako se lično osjećamo i identifikujemo – rodna gruda i domovina su svima nama samo jedna.
– Onog trenutka kada to istinski shvatimo i kada je budemo voljeli na jednak način, bez podjela po vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi, počećemo više da poštujemo jedni druge. Tek tada ćemo moći da gradimo zdravo društvo, zasnovano na međusobnom uvažavanju, povjerenju i zajedničkim vrijednostima, i da kao zajednica zaista napredujemo – poručio je Damir u intervjuu za portal cgdijaspora.
#CGDIJASPORA: Kada si pošao od kuće i kako pamtiš djetinjstvo?
#Damir Radončić: Rođen sam u Tivtu. Moji roditelji su se godinu ranije doselili u Tivat, našli stan preko puta tadašnje autobuske stanice na Rivi. Rijetki su Tivćani koji su baš rođeni u Tivtu – većina se rađala u Kotoru – ali ja sam jedan od tih rijetkih.
Tu smo živjeli neko vrijeme. Otac se zaposlio, a kao i većina ljudi tog vremena, počeo je polako da gradi kuću – sobu po sobu, skromno i radnički, kako se tada živjelo. Sport je od početka bio dio mog života. Krenuo sam sa fudbalom, volio sam i košarku, ali sam tokom srednje škole, na jednom školskom prvenstvu, primijećen od ljudi iz lokalnog rukometnog kluba Partizan Tivat.
#CGDIJASPORA: Kako je počela tvoja rukometna priča ozbiljnije?
#Damir Radončić: Bio sam treći ili četvrti razred srednje škole i dominirao sam na tom prvenstvu. Pozvali su me na trening i tako sam počeo rukometnu karijeru. U to vrijeme RK Lovćen iz Cetinja igrao je svoje prvenstvene utakmice u Tivtu jer su imali problema sa dvoranom. Prije njihovih mečeva igrali smo mi iz Tivta utakmice Crnogorske lige.
Primijetio me tadašnji trener Proletera. Razgovarao je sa mojim trenerom i vrlo brzo sam pozvan u Zrenjanin na pripreme. Bio je avgust 1989. godine, imao sam nepunih 18 godina. Prošao sam testove i ostao.
#CGDIJASPORA: Šta se u tom trenutku dešava sa porodicom?
#Damir Radončić: Početkom 1990. godine roditelji su dobili vize i došli su u Zrenjanin da se vidimo. Kriza je već počela, otac je ostao bez posla u fabrici u Tivtu, a prije toga je kratko bio u Americi kod brata. Ovaj put poveo je i majku i mog mlađeg brata.
Pozdravili smo se tada i – to je bio naš rastanak na skoro sedam godina. Vidjeli smo se svega jednom, i to na par dana.
#CGDIJASPORA: Kako je bilo ostati sam, bez roditelja, u tim godinama?
#Damir Radončić: Taj prvi sudar sa realnošću bio je strašno težak. Iako je to tada bila ista država (SCG), bio sam sam, bez porodice, bez kuće, bez te topline na koju sam navikao. Prvi put sam se odvojio od doma, a uz to je krenula i ratna kriza – Slovenija, Hrvatska, kasnije sve ostalo.
Uslovi su bili teški, ali zahvaljujući dobrim ljudima u Zrenjaninu, ta kriza mi je bila ublažena. Tadašnja djevojka, a današnja supruga Vanja i njena porodica, nesebično su mi pružali pomoć i podršku u trenucima koji su mi bili od posebnog značaja.
Klub me prihvatio, ljudi su se trudili da mi pomognu da se adaptiram. Tadašnji klub Proleter Naftagas bio je šampion Jugoslavije i sistematski je dovodio talente iz cijelog regiona, naročito iz Crne Gore, jer smo mi nekako „rođeni“ za rukomet.
Iako mi je prva ljubav bila košarka, rukomet me tada potpuno osvojio. Postao je profesionalna priča, životni put.
#CGDIJASPORA: U to vrijeme nije bilo interneta, video-poziva… Kako ste se čuli?
#Damir Radončić: Nikako, u današnjem smislu. Telefonski pozivi su bili rijetki i preskupi – minute su se plaćale bukvalno kao zlato. Najčešće sam se čuo sa majkom, i to kratko. Embargo, zatvorene granice, nema putovanja… Morao sam da se borim sam za sebe i svoju budućnost. To me je očvrsnulo.
#CGDIJASPORA: Sedam godina bez roditelja i brata?
#Damir Radončić: Da. Nijesam vidio nikoga skoro sedam godina. Samo par dana, kada su roditelji, rizikujući put, dolazili u Crnu Goru na sahrane svojih roditelja.
Tada smo se kratko viđali.
#CGDIJASPORA: Jesi li dolazio u Crnu Goru u tom periodu?
#Damir Radončić: Dolazio sam ljeti, kad nije bilo prvenstva. Ali kuća bez roditelja nije ista kuća. Ipak, vuklo me je.
#CGDIJASPORA: Kako je izgledao trenutak kada ste se ponovo okupili?
#Damir Radončić: Godinama sam pokušavao da dobijem američku vizu u Beogradu, u ambasadi u Kneza Miloša. Svakih šest mjeseci bih stajao u redu cijelu noć, bio prvi ili među prvima, ali su me redovno odbijali. Mladi ljudi iz tog regiona tada su automatski odbijani.
Iskreno, razvio sam neku vrstu averzije prema Americi. Onda sam 1995–96. godine, dok sam igrao u Španiji, otišao u Madrid po vizu – i dobio je za pet minuta. Bio sam u šoku.
Kada sam stigao u Ameriku, svi su me čekali na JFK aerodromu. To je bilo veliko slavlje. Kao i mnogi iz naših krajeva, porodica mi je bila rasuta po svijetu, trbuhom za kruhom.
#CGDIJASPORA: Gdje zasnivaš porodicu?
#Damir Radončić: U Zrenjaninu sam bio sa tadašnjom djevojkom, današnjom suprugom. Pravo porodično gnijezdo formirali smo u Njemačkoj. Sin Dinno rođen je 1999. godine, a kćerka Ema 2002. takođe u Njemačkoj.
#CGDIJASPORA: Profesionalna karijera te vodi dalje…
#Damir Radončić: Igrao sam dvije godine u Španiji, potom u Bidasoi, tadašnjem prvaku Evrope. Poslije sam otišao u Njemačku, gdje sam ostao sedam–osam godina. Kasnije su došli kratki ugovori u Italiji, Kataru… Kad jednom postaneš profesionalac, ideš tamo gdje imaš priliku.
#CGDIJASPORA: Danas – gdje si najviše vezan?
#Damir Radončić: Danas najviše uživam u Crnoj Gori – u Tivtu i u našem Gusinju, gdje imamo malu kuću. I dalje sam profesionalno vezan za Španiju. Radim scouting za jednu agenciju iz Madrida, sarađujemo sa velikim klubovima i trudim se da pomognem djeci sa ovih prostora – bilo da su vrhunski talenti ili da žele da se školuju i bave sportom u Španiji.
#CGDIJASPORA: Od svih zemalja – gdje ti je bilo najljepše?
#Damir Radončić: Poslije Crne Gore – Španija. Mentalitetom nam je najbliža. Ljudi znaju da rade, ali i da uživaju. Djeca su mi tamo odrasla. Sin se bavi profesionalno košarkom, kćerka je završila fakultet i radi u marketingu u Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Ko ti je bio najveća podrška kada roditelji nijesu bili tu?
#Damir Radončić: Nekoliko prijatelja iz Zrenjanina, koji su mi danas kumovi. Blažo Lisičić, Božo Rudić – ljudi s kojima sam dijelio i tugu i radost. Bili smo jedni drugima porodica.
#CGDIJASPORA: Danas imaš više vremena za porodicu i Crnu Goru?
#Damir Radončić: Imam. Vremenom naučiš da cijeniš vrijeme. Sada najveći dio godine provodimo u Tivtu. Trudim se da obiđem cijelu Crnu Goru – od Gusinja do primorja. Sve ono što mi je falilo kroz život, sada pokušavam da nadoknadim.
#Damir Radončić: Crna Gora je bogom dana. Vazduh, voda, ljudi – to je neprocjenjivo. Mi često to ne cijenimo dok ne odemo. Sport me je naučio jednoj religiji – radu, disciplini i poštovanju.
Posebno sam ponosan što je moj sin, iako je odrastao u inostranstvu, izabrao da igra za Crnu Goru. Imao je ponude drugih država, ali je rekao: „Hoću Crnu Goru.“ To je emocija. To je identitet. To je ono što nosimo u srcu, gdje god da živimo.
