Piše: Nada Kovačević
Kada napustite svoj dom, grad i zemlju — ne odlazi sa vama samo kofer. Odlaze godine uspomena, osjećaj pripadnosti, sigurnost koju ste poznavali. Sokolj Dacić je 18. oktobra 1992. godine izašao iz Rožaja sa samo jednom izvjesnošću: da mora krenuti iz početka. U vremenu sankcija, nestašica i političkih napetosti, kada su redovi za 20 litara goriva bili svakodnevica, a mnogi ćutali iz straha, on je imao samo sebe i odluku da potraži bolji život.
U Njemačku je stigao kao čovjek bez ikoga svog — bez rođaka, bez prijatelja, bez ijedne ruke koja bi ga dočekala. Ipak, upravo iz tog ničega, gradio je sve: prvi posao u kuhinji, prvi restoran, zatim firmu, pa drugu. Uz rad i upornost koju najbolje poznaju oni koji su kretali od nule, Sokolj je stvorio život dostojan poštovanja.
Ali njegov put nije samo put uspjeha — to je put povratka. Ulagao je u svoju zemlju, pomagao škole, bolnice, porodice, kulturne projekte, zajednicu. Donirao je desetine hiljada eura u humanitarne akcije. Kada je škola u Daćicima izgorjela, bio je među prvima koji je odreagovao, a na njegovo ime odobrena su i veća sredstva Ministarstva prosvjete, o čemu postoje zvanični dokumenti. Susretao se sa ministrima, ambasadorima, članovima kraljevskih porodica. Ali nikada nije zaboravio ko je i odakle je.
Danas, Sokolj govori otvoreno: o odlasku, o borbi, o uspjehu, o kulturi, o odnosu države prema dijaspori, o generacijama koje se gube na tuđim adresama, o mladima koji odlaze i o Evropi koja više nije „obećana zemlja“. Govori i o tome zašto dijaspora mora imati glas u Skupštini Crne Gore, zašto država treba više da čuje one koji su otišli, ali nikada nijesu prestali da se vraćaju — makar mislima, srcem, humanitarnim radom i nesalomivom vezom sa domom.
Na kraju, njegova poruka je jednostavna, ali snažna: „Ne treba mi Crna Gora da ode u Evropu — treba mi Evropa da dođe u Crnu Goru.“
#CGDIJASPORA: Kako je tekao vaš put od Rožaja do Njemačke?
#Sokolj Dacić: Rođen sam u selu Dacići kod Rožaja. U Njemačku sam došao 1992. godine. Bile su to teške godine — sankcije, nije bilo goriva, morali ste čekati u redu da naspete 20 litara. Uz sve to, bilo je i dosta političkih tenzija. Mi smo tada, ilegalno, u Crnoj Gori formirali Demokratski savjet Albanaca, i takve okolnosti su me navele da napustim zemlju. Tako sam 18. oktobra 1992. godine otišao u Njemačku.
#CGDIJASPORA: Kada ste stigli u Njemačku, da li vas je neko dočekao i pružio podršku?
#Sokolj Dacić: Iskreno, niko mi nije pomogao. Skoro nikoga nijesam ni poznavao. Došao sam niotkuda i sve sam morao iznova da gradim. To je ono što prolazi većina naših iseljenika — ili dijasporaca, kako neki vole da kažu. Jedni insistiraju da smo iseljenici, drugi da smo raseljenici. Ja nikad nijesam pristao da se zovem iseljenik jer mi nijesmo iseljeni, jer stalno vraćamo domovini – nikako da se dogovorimo oko termina. Ali u suštini, to je put koji svi sami krčimo.
#CGDIJASPORA: Kako su izgledali vaši prvi poslovi?
#Sokolj Dacić: Kao i svuda, početak je težak. Radio sam u jednom restoranu kao pomoćnik kuvara, pa kasnije postao kuvar i vodio kafeteriju u restoranu „Palmen Garten“.
Godine 1999. formirao sam građevinsku firmu zajedno sa jednim njemačkim arhitektom. U novembru 2003. godine su nas protjerali nazad, ali sam se 2004. vratio u Njemačku. Tada sam u Noizemburgu otvorio restoran „Lionel“, a 2008. godine osnovao svoju građevinsku firmu SDS GmbH, koja i danas radi.
#CGDIJASPORA: Čitavo vrijeme ste u Frankfurtu? Jeste li tamo formirali porodicu?
#Sokolj Dacić: Jesam. Uvijek sam živio u Frankfurtu. Da. Oženio sam se ovdje i imam tri kćerke. Sve tri su rođene u Njemačkoj. Jedna je završila fakultet i radi u Lufthanza u Frankfurtu, druga magistrira, a treća studira.
#CGDIJASPORA: Kako je biti Crnogorac u Njemačkoj?
#Sokolj Dacić: Pa kao i svuda — zavisi. Nekome je lakše jer ima rodbinu ili prijatelje. Kada smo mi došli 1992, Njemci su imali dosta razumijevanja jer je u našim krajevima bio rat. Pokušavali su da nam pomognu koliko su mogli. Ko je imao nekoga svog, njemu je, naravno, bilo lakše. Ali generalno, ne treba se žaliti — zakon je zakon, i sve je uređeno.
#CGDIJASPORA: Da li je bilo teško biti daleko od domovine?
#Sokolj Dacić: Naravno da je teško. Često sam mislio: kako sam se snašao ovdje gdje nikoga nijesam poznavao, a u svojoj državi ne mogu? Neke stvari čovjek ne može lako da shvati. Ali tako je to.
Moj zarađeni novac ulagao sam u Kosovo, Rožaje i Ulcinj. Imamo tamo imanje i kuće na Kosovu. Poznat sam kao humanitarac, to znaju mnogi sa kojima sarađujem. Recimo, donirao sam 10.000 eura za školu u Dacićima koja je izgorjela, uz donacije drugih ljudi. Tada sam dobio i rješenje ministarke Vesne Bratić, koja je na moje ime odobrila 148.000 eura i ovom prilikom joj se zahvaljujujem kao i Safetu Kalaču koji radi pri Ministarstvu prosvjete. Imao sam susrete sa princom Crne Gore i sa mnogim ministrima i predsjednicima koji su dolazili u Njemačku. Mi ih dočekujemo i sarađujemo.
#CGDIJASPORA: I dalje se bavite humanitarnim radom?
#Sokolj Dacić: Da, i dalje. Trudimo se da čuvamo našu kulturu, da se naša djeca druže, upoznaju, žene i udaju među našima, a ne da se potpuno izgube u tuđim državama.
#CGDIJASPORA: Vi ste potpredsjednik Saveza asocijacija dijaspore Crne Gore u Njemačkoj. Kako funkcioniše ta organizacija?
#Sokolj Dacić: Asocijacija postoji od 2000. godine. Ja sam joj se priključio 2008. ili 2010, ne mogu tačno da se sjetim. Dosta smo radili godinama. U posljednje dvije godine malo manje aktivnosti, ali radimo koliko možemo.
#CGDIJASPORA: Država Crna Gora se slabo obraća dijaspori. Da li bi to moglo bolje?
#Sokolj Dacić: Naravno da bi moglo bolje. Ranije nije postojalo ministarstvo — bila je kancelarija, pa uprava. Sada od kada postoji Ministarstvo za dijasporu ima nekih pomaka i vidjećemo šta će nova vlada uraditi.
#CGDIJASPORA: Da li bi dijaspora trebalo da ima poslanike u Skupštini?
#Sokolj Dacić: Naravno. Bilo bi ispravno da makar jedna ili dvije poslaničke stolice pripadnu dijaspori, jer mi najbolje znamo naše potrebe i probleme. To treba predložiti i vidjeti da li će vlada prihvatiti.
Sjećam se dobro jedne prilike 2014. godine bili su tu diplomate i poznate ličnosti iz politike. Tada sam prvi put pomenuo da nam treba Ministarstvo za dijasporu. Odgovor je tada bio da to nije realno. Naveo sam primjer Kosova i Srbije. I evo, nakon deset godina, ministarstvo je formirano — prepoznali su da mora postojati.
Mi koji živimo vani ne možemo i nećemo zaboraviti Crnu Goru. To je jednostavno nemoguće.
#CGDIJASPORA: Mladi i dalje odlaze iz Crne Gore. Šta biste im poručili?
#Sokolj Dacić: Nažalost, odlaze. Ali sada im poručujem da razmisle dobro. Evropa nije više ono što je bila. Nije idealno vrijeme za odlazak. Bilo bi bolje da pokušaju da ostanu u Crnoj Gori, da naprave biznis, da se zaposle, da formiraju porodice. Bilo bi dobro da grade život tamo.
#CGDIJASPORA: Šta bi poručio Crnoj Gori na kraju?
#Sokolj Dacić: Prvo što mi pada na pamet je — poruka za vlast, da prestanu više da nas dijele na ove ili one. Od njih sve počinje. Trebalo bi da rade bolje, jer čini mi se da i dalje ima dosta nedostataka u njihovom radu. Svi bi trebalo da damo doprinos da Crna Gora bude razvijena i da što prije uđe u EU.
Mi treba da dovedemo Evropu u Crnu Goru, a ne da samo vodimo Crnu Goru u Evropu. Ta želja nas nikada neće napustiti. To je uvijek u srcu i u pamćenju, bez obzira koliko života imamo pred sobom.
