Piše: Nada Kovačević
Podno Prokletija, tamo gdje se planinski vrhovi ogledaju u Plavskom jezeru, a vjekovi su se smjenjivali tiho kao godišnja doba, plavsko-gusinjski kraj nosi jednu posebnu priču. To nije priča o podjelama, već o komšijama. Nije priča o razlikama, već o ljudima koji su naučili da žive jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Priča o tome kako se komšija nikada nije pitao koje je vjere, već kakav je čovjek.
U Gusinju, u jednoj ulici, stoje tri bogomolje – džamija, pravoslavna i katolička crkva. Zvuk ezana i zvona ne nadmeću se, već se smjenjuju, kao da potvrđuju da je mir najjača tradicija ovoga kraja. Tu se Bajram i Božić čestitaju istim rukovanjem, a radost i žalost dijele bez zadrške. Tu su generacije odrasle uz uvjerenje da postoje samo dvije podjele – na dobre i loše ljude.
O tom duhu za Pobjedu su govorili predsjednik opštine Gusinje Sanel Balić, glavni imam hafiz Rešad Dautović, predsjednik Crkvenog odbora pravoslavne crkvene opštine Svetog Đorđa Ivan Bojović, direktor Centra za kulturu dr Rusmin Laličić i gusinjski aktivista Gjovalin Nikçi. Svako iz svoje uloge, ali sa istom porukom – da je plavsko-gusinjski kraj prostor u kojem se kroz istoriju dokazivalo da se ljudi mogu braniti jedni za druge, a ne jedni od drugih.
Snažne poruke
U vremenu kada se širom regiona lako potežu linije podjela, iz Gusinja dolazi tiha, ali snažna poruka: zajedništvo nije slabost, već snaga. A mir nije parola – već način života.
Gusinje je tradicionalna multikulturalna sredina u kojoj se suživot ne ističe kao izuzetak, već kao prirodno stanje stvari, poručuje Sanel Balić.
– Naš suživot nije deklaracija, već način života. U jednoj ulici imamo na početku Vezirovu džamiju, na sredini pravoslavnu crkvu, a na kraju katoličku crkvu. To je slika našeg grada. To nije nešto što je nastalo juče – to je dio naše istorije i tradicije – kaže Balić.
Sanel balić (Foto: BS)
On naglašava da u Gusinju nikada nije bilo ozbiljnijih vjerskih netrpeljivosti niti podjela.
– Uvijek smo živjeli zajedno u slozi. Nikada nijesmo imali vjerske sukobe ili napade. Taj duh suživota prenosio se s koljena na koljeno. To se osjeća u svakodnevnom životu grada. Ljudi se međusobno poštuju, pomažu i posjećuju bez obzira na vjeru – kazao je.
Posebno ističe običaj međusobnog posjećivanja tokom vjerskih praznika.
– Za Bajram nam dolaze komšije pravoslavci i katolici, a za Božić, Vaskrs i Uskrs mi idemo kod njih. To je nešto što se podrazumijeva. Možemo se pohvaliti da živimo u velikoj slozi i da su naši odnosi iskreni, a ne formalni.
Kao predsjednik opštine, Balić naglašava da lokalna uprava jednako podržava sve vjerske zajednice.
– Nemamo nikakvih problema kada su vjerske zajednice u pitanju. Opština pomaže Islamsku zajednicu, pravoslavnu crkvu i katoličku crkvu, u skladu sa mogućnostima koje imamo. Tu smo da izađemo u susret svima, bez ikakve razlike, bez obzira na brojnost zajednice.
Navodi i konkretan primjer solidarnosti.
– Prilikom rekonstrukcije pravoslavne crkve u Gusinju, naši ljudi iz dijaspore, koji ulažu u razvoj grada, pomogli su obnovu crkve, iako su islamske vjeroispovijesti. To govori o tome koliko je zajedništvo duboko ukorijenjeno u našem gradu.
Na pitanje može li Gusinje biti primjer ostatku Crne Gore, Balić odgovara potvrdno.
– Vjerujem da možemo biti primjer. U vremenu kada se često pokušavaju nametnuti teme podjela i razmirica, mi iz Gusinja šaljemo poruku jedinstva. Različiti narodi i vjere mogu živjeti zajedno bez problema, uz međusobno poštovanje. Naša mala Crna Gora može napredovati samo ako budemo ujedinjeni i ako budemo njegovali ono što nas spaja – poručuje Balić.
Dodaje da u svakom društvu postoje pojedinci koji pokušavaju unijeti podjele, ali da u Gusinju preovladava pozitivna energija.
– Uvijek će postojati i dobri i loši ljudi, ali kod nas ima mnogo više onih koji žele mir, stabilnost i zajedništvo. Ozbiljni ljudi se ne bave podjelama, već rade na tome da zajednicu učine boljom. To je put kojim i Gusinje ide.
Za predsjednika opštine, suživot u Gusinju nije politička poruka, već realnost koju građani žive svakog dana.
Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Gusinje, hafiz Rešad Dautović poručuje:
– Zvona ne smetaju ezanu, niti ezan zvonima – to je duh Gusinja.
Rešad Dautović (Foto: Privatna arhiva)
Gusinje je kroz svoju istoriju uvijek bilo prostor susreta različitih naroda, jezika i vjera. Taj susret, kako ističe Dautović, nije uvijek bio jednostavan, ali je pokazao jednu važnu istinu – da se različitosti mogu uskladiti kada postoji međusobno poštovanje.
– Suživot ovdje nije apstraktna ideja, već svakodnevica – komšijski odnosi, zajedničke brige, radosti i tuge, solidarnost u teškim trenucima. To je ovdje prirodno stanje stvari – kaže Dautović.
On naglašava da u Gusinju različiti identiteti nijesu suprotstavljeni, već se međusobno dopunjuju.
– Muslimani, pravoslavci i katolici ovdje žive jedni pored drugih kao komšije, kao prijatelji. Vjerujemo u istog boga, koji je stvoritelj svih nas jednako, dijelimo zajednički prostor i zajedničku budućnost. Kada se postavimo iz te pozicije – vjerničke, komšijske, ljudske i moralne – onda stvari funkcionišu. Gusinje je dokaz da različitost može biti bogatstvo.
Posebnu simboliku, dodaje, ima ulica u kojoj se nalaze tri bogomolje.
– Ovdje se različitost ne doživljava kao prijetnja, nego kao bogatstvo.
Na pitanje može li Gusinje biti primjer drugim gradovima u Crnoj Gori, Dautović odgovara bez dileme:
– Naravno da može. Iz Gusinja se može poslati jednostavna, ali snažna poruka – moguće je čuvati svoj identitet bez ugrožavanja tuđeg. Društvo ne postaje snažno brisanjem razlika, već učenjem da ih uvažavamo. Stabilnost i napredak ne grade se na strahu i podjelama, nego na povjerenju, dijalogu, pravednosti i međusobnom poštovanju.
Dodaje da mala sredina poput Gusinja pokazuje visok stepen tolerancije i razumijevanja, što može biti inspiracija cijeloj državi.
Različitost nije slabost
– Ako mala sredina može njegovati takav odnos, onda to može i cijela Crna Gora. Naša različitost nije slabost, već potencijal. Kao vjernici, i u islamu i u hrišćanstvu, učimo da nas je Bog stvorio različite da bismo se upoznavali i međusobno obogaćivali. U hrišćanstvu se kaže: ,,Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“. To su univerzalne poruke.
Dautović smatra da je negiranje drugog zapravo znak unutrašnje nesigurnosti.
– Onaj ko je siguran u svoj identitet nema potrebu da se boji tuđeg. Netrpeljivost često dolazi iz straha ili interesa koji se kasnije pakuju u vjerske ili nacionalne okvire.
Posebnu poruku upućuje mladima.
– Poštovanje različitosti znak je unutrašnje i duhovne zrelosti. Budućnost naše države zavisi od generacija koje će to razumjeti. Obrazovanje, dijalog i međusobno upoznavanje najbolji su način da se prevaziđu predrasude. Mladi treba da grade društvo u kojem će različitost biti prilika za učenje, napredak i saradnju, a ne povod za podjele.
Za Hafiza Dautovića, Gusinje nije samo geografski prostor, već životna filozofija.
– Suživot nije slabost. On je bogatstvo, ljepota i sreća jednog mjesta. I to je ono što Gusinje živi.
Crkva Svetog Đorđa (Foto: Privatna arhiva)
Ivan Bojović, predsjednik Crkvenog odbora pravoslavne crkvene opštine Svetog Đorđa u Gusinju, ističe da je život u multikonfesionalnoj sredini poput Gusinja – privilegija.
– Gusinje nije samo većinski muslimanska sredina, već u našem gradu žive i pripadnici katoličke vjeroispovijesti, kao i pravoslavci. Upravo ta raznolikost je naše bogatstvo. Mjera poštovanja ključ je lijepog suživota, a vaspitanje u duhu zajedništva naučilo nas je da razlike ne doživljavamo kao nedostatak, već kao prednost – kaže Bojović.
Ivan Bojović (Foto: Privatna arhiva)
On naglašava da je Gusinje kroz istoriju gradilo i očuvalo sklad među ljudima različitih vjera i nacija.
– Kraj kakav je Gusinje ima bogatu tradiciju očuvanja međusobnog uvažavanja. Tako je bilo u prošlosti, a mi se trudimo da to sačuvamo i danas. Naš primjer može biti dobra lekcija ostatku države i regiona. Jedini smo grad u Crnoj Gori gdje se u jednoj ulici nalaze tri vjerska objekta. To je snažna poruka zajedništva – kazao je.
Bojović dodaje da se jedinstvo posebno vidi u svakodnevnom životu.
– Zajedno smo i u radosti i u tuzi. Na svako slavlje ili žalost dolaze prijatelji bez obzira na vjeru i naciju. Dijelimo praznike, pomažemo jedni drugima i stojimo zajedno kada je najpotrebnije. Suština je u tome da mlade učimo da poštuju razlike, da se međusobno pomažu, druže i sarađuju. To je temelj budućnosti našeg grada – zaključuje Bojović.
Da je Gusinje prostor koji svoju multikulturalnost ne ističe kao posebnu vrijednost radi političkog marketinga ili savremenih trendova, već kao prirodno stanje koje traje vjekovima, potvrđuje i dr Rusmin Laličić, direktor Centra za kulturu Gusinje.
– Kada prođete Grebajskom ulicom, sve postane jasno bez mnogo objašnjavanja. U toj istoj ulici nalazi se Vezirova džamija, stara oko 500 godina, zatim pravoslavna crkva izgrađena 1937. godine i katolička crkva završena 1957. godine.
Rusmin Laličić (Foto: Privatna arhiva)
Ta tri vjerska objekta nijesu samo građevine – oni su simbol jednog ambijenta i jednog mentaliteta. To je naš svakodnevni život – kaže on.
Prema njegovim riječima, u Gusinju se vjerske razlike jednostavno ne osjećaju.
– Ljudi su prije svega komšije, prijatelji i sugrađani. Vjera je lična stvar i poštuje se – kaže Laličić. On naglašava da su osnovne poruke i islama i hrišćanstva zapravo identične.
– U hrišćanstvu su među prvim riječima ,,Mir s vama“. U islamu je pozdrav ,,Esselamu alejkum“, što znači isto – mir s vama. Suština nije u formi, nego u značenju. Kada nekome kažete ,,mir s tobom“, vi mu želite sigurnost, spokoj i dobro. Problem nastaje onda kada pojedinci, iz političkih, ličnih ili interesnih razloga, zloupotrebljavaju vjeru i u ime Boga pozivaju na sukobe protiv onih koji drugačije vjeruju u istog Boga. Taj nesklad nikada ne dolazi iz vjere, već iz ljudskih interesa i slabosti – objašnjava Laličić.
Istorija
Govoreći o istoriji, podsjeća da je Gusinje kroz vjekove bilo administrativni i privredni centar.
– Gusinje je u vrijeme Osmanskog carstva bilo kapetanija i upravni centar ovog kraja. Gusinjska kaza obuhvatala je široko područje, a prema osmanskim defterima iz 19. vijeka, broj stanovnika se kretao između 34.000 i 36. 000. To govori o značaju i razvijenosti ovoga kraja – priča Laličić.
Na pitanje o ličnom iskustvu multikulturalnosti, Laličić iznosi porodičnu priču koja, kako kaže, najbolje odslikava duh Gusinja.
– U vrijeme Kraljevine Jugoslavije, moj đed je služio vojsku u Podgorici. To je bilo pred Drugi svjetski rat, vrijeme političkih napetosti i nepovjerenja, kada su se identiteti često gledali kroz prizmu vjere i pripadnosti. Mladići iz različitih krajeva tadašnje države bili su obučeni u vojne šinjele, ali bez oružja – što je samo pojačavalo osjećaj nesigurnosti. U jednom trenutku, prema priči koju je moj đed kasnije prepričavao, pojavila se grupa ljudi sa zadatkom da izdvoje pojedine vojnike – prije svega one koji nijesu bili pravoslavci. Nije to bilo vrijeme otvorenih optužbi, ali je atmosfera bila takva da su se ljudi razvrstavali po vjerskoj pripadnosti. Kada je došao red na mog đeda, koji je bio musliman, situacija je postala ozbiljna. Trebalo je da bude odveden, bez mnogo objašnjenja. U tom trenutku istupio je podoficir Vojske Kraljevine Jugoslavije Veso Kiljanović, čovjek iz sela Grčar. Rekao je odlučno: „Ako on ide, idem i ja“. Ta rečenica je promijenila tok događaja. Oni koji su došli sa namjerom da nekoga odvedu – odustali su. Mog đeda nijesu poveli. Jedan pravoslavac je svojim autoritetom i ličnim stavom spasio život muslimanu – priča Laličić.
Godine su prošle, ali istorija je donijela novi ispit.
– U vrijeme italijanske okupacije 1942. godine, situacija se promijenila. Sada su drugi ljudi dolazili sa oružjem i naređenjima. Tražili su pušku od Vesovog brata, Milića Kiljanovića, sumnjajući da je krije ili da sarađuje sa protivnicima okupatora. Milić nije imao pušku kod sebe, ali su oni bili ubijeđeni da je skriva. Situacija je bila ozbiljna – prijetila je opasnost da ga na licu mjesta ubiju. U posljednjem trenutku, Milić se sjetio da ode kod mog đeda i uzme njegovu pušku. Kada su okupatori došli kod njega i pitali da li je puška kod njega, moj đed je mogao da se ogradi, da kaže da ništa ne zna, da se skloni. Ali nije. Rekao je: „Jeste, kod mene je. Donijeću vam je“. Kupio je pušku i predao je, preuzimajući na sebe rizik. Time je spasio Milićev život – priča Laličić dodajući da je ova priča pokazuje da je istorija zatvorila krug.
– Prvo je pravoslavac spasio muslimana, a zatim musliman pravoslavca. Bez deklaracija, bez velikih riječi o bratstvu i jedinstvu – samo djelima. Ta priča se u našoj porodici prenosila kao svjedočanstvo jednog vremena i jednog mentaliteta. U Gusinju se nije gledalo ko je koje vjere kada je trebalo stati uz čovjeka. Postojala je svijest da je komšija prije svega komšija, a tek onda pripadnik neke zajednice. I zato kažem – to je Gusinje. Grad u kojem su se ljudi kroz istoriju branili jedni drugima, a ne jedni od drugih – kaže Laličić.
Za njega, takve priče nijesu incidenti, već dio duboko ukorijenjene tradicije.
– Suživot u Gusinju traje više od šest vjekova. Posjećujemo se za Bajram, Božić i Vaskrs. Ne gledamo ko slavi koji praznik – slavimo zajedno. To nije formalnost, to je osjećaj zajedništva.
Naglašava da se podjele nikada ne rađaju iz vjere same po sebi.
– Ljudi ne skreću u netrpeljivost zato što slijede vjeru, već zbog interesa koji se onda upakuju u vjerske ili nacionalne okvire. Kada čovjek razumije suštinu svoje vjere, on zna da nema potrebe da negira drugog – navodi Laličić.
Za njega je poruka jednostavna i univerzalna:
– Mir s vama – to nije samo pozdrav, to je obaveza. Ako tu poruku budemo živjeli, nećemo imati problem sa različitostima. Gusinje je dokaz da je to moguće.
Aktivista iz Gusinja Gjovalin Nikçi pravi jasnu razliku između tolerancije i onoga što Gusinje živi decenijama.
– Tolerancija podrazumijeva da nekoga trpite. Kod nas to nikada nije bilo tako. Ovo je pravi suživot. Ljudi su se družili, pomagali, dijelili radosti i tuge, bez razmišljanja ko pripada kojoj vjeri. Kao dijete nijesam znao ko je musliman, ko pravoslavac, ko katolik. Svi smo bili – Gusinjani – priča Nikçi.
Sjeća se kako su za Uskrs djeca iz komšiluka dolazila po ofarbana jaja, a za Bajram se išlo kod komšija na baklavu.
– To jaje nije imalo materijalnu vrijednost. Imalo je simboliku. To je bio znak pažnje, bliskosti, prijateljstva. To su osjećaji koje je teško objasniti nekome ko to nije živio – navodi Nikçi.
Crkva Svetog Antuna (Foto: Privatna arhiva)
Posebno mjesto ima katolička crkva Svetog Antuna.
– To je jedina katolička crkva na sjeveru Crne Gore. Malo je, ali je simbol trajanja i prisustva katoličke zajednice u ovom kraju – objašnjava Nikçi.
Migracije su promijenile demografsku sliku, ali ne i duh mjesta.
Nikçi prepričava događaj koji, kako kaže, najbolje odslikava odnose u Gusinju.
– Jednom je bila srušena ograda kod pravoslavne crkve. Moj otac, katolik, okupio je mlade muslimane i zajedno su je popravili. Kada su ga pitali zašto to radi, rekao je – to je naša crkva, naša ulica, naš grad. Nije bilo ,,njihovo“ i ,,naše“. Postojalo je samo zajedničko – kazao je.
Slične priče pamte i starije generacije – zajednički radovi, komšijska pomoć, prisustvo na svadbama i sahranama bez obzira na vjeru.
Jedinstvo u sportu
– U radosti i u tuzi svi su dolazili. To se podrazumijevalo – kaže Nikçi.
Mladi su se, kaže, najviše povezivali kroz sport.
Nikçi se sa osmijehom prisjeća i sportskih dana koji su, kako kaže, bili možda i najjači dokaz gusinjskog zajedništva.
– U Dolji, gdje se nalazi naša katolička crkva, formirali smo fudbalski klub – zvali smo ga Real Dolja. U ekipi su igrali muslimani, katolici i pravoslavci. Niko nikada nije pitao ko je koje vjere. Bili smo jednostavno ekipa.
Posebno ističe period kada je Dolja, iako mala sredina, uspijevala da pobjeđuje mnogo jače i organizovanije klubove.
– U jednom trenutku bili smo bolji čak i od gusinjskog Partizana, koji je tada igrao u višem rangu takmičenja, praktično u prvoj ligi u okviru crnogorskog sistema. To je bila mala Dolja protiv velikog kluba – i pobjeđivali smo. A kad bi neko pitao ko su ti momci iz Dolje, odgovor je bio jednostavan: to su Gusinjani. Ne muslimani, ne katolici, ne pravoslavci – nego Gusinjani – ističe Nikçi.
Takvi primjeri, dodaje, pokazivali su da identiteti mogu da koegzistiraju bez konflikta.
Nikçi priznaje da savremeno vrijeme nosi nove izazove.
– Postoje pokušaji da se to jedinstvo poljulja. Ima negativnih uticaja, podjela, političkih tenzija. Ali Gusinje ima duboku tradiciju sklada koju niko ne može izbrisati. Ljudi ovdje imaju istorijsko pamćenje i znaju da je zajedništvo njihova snaga – kaže Nikçi.
Posebno naglašava značaj dobrih odnosa među vjerskim predstavnicima.
– Kada imam i sveštenik sjednu zajedno na kafu i oslovljavaju jedan drugog sa ,,brate“, to šalje snažnu poruku. Većina ljudi to podržava, jer prepoznaje vrijednost takvog odnosa – naglašava Nikçi.
Nikçi (Foto: Privatna arhiva)
Na pitanje što bi poručio mladima, Nikçi ne razmišlja dugo.
– Naši stari su govorili da postoje samo dvije vjere – dobri ljudi i loši ljudi. To je suština. Ako mladi budu čuvali to uvjerenje, čuvaće i Gusinje i Crnu Goru. Razlike su bogatstvo, ali samo ako ih gradimo na poštovanju – kaže Nikçi.
I zato, dok se pod Prokletijama ezan i zvona smjenjuju bez nadmetanja, Gusinje ostaje živi dokaz da je najveća svetinja jednog kraja – čovjek koji stoji uz čovjeka, bez pitanja o imenu, vjeri ili naciji.
„Srećni Bakzuzi“ – prijateljstvo jače od svih podjela
Nikçi sa posebnom nostalgijom govori o neformalnoj ekipi koju su, u mladosti, nazvali „Srećni Bakzuzi“.
– Bili smo šarena družina – muslimani, katolici, pravoslavci. Demohod je bio musliman, ja katolik, Goran pravoslavac, i još nekoliko naših drugova.
Prisjeća se da su zajedno odrastali, trenirali, družili se i slavili sve praznike bez razlike.
– Jedva smo čekali Bajram da odemo kod komšija na baklavu i kolače, a oni su jedva čekali naš Uskrs ili pravoslavni Vaskrs da dođu kod nas. Nije to bilo formalno čestitanje – to je bilo iskreno zajedništvo. Taj osjećaj ne mogu lako da objasnim. To je bila prava, čista ljubav među ljudima.
Priča o časti i dugovima koji se vraćaju – sjećanje Arijele Balić iz Njujorka
Arijela Balić, koja danas živi u Njujorku, sa posebnom emocijom prisjeća se porodične priče koju je slušala još kao dijete – priče o časti, hrabrosti i suživotu u najtežim vremenima.
Tokom Drugog svjetskog rata, oko tri sata ujutro, na vrata Redžepa Jesavića pokucao je progonjeni čovjek tražeći spas. Bio je to četnik.
– Kod nas je običaj da, kada ti neko zatraži utočište, primiš ga i najmanje tri dana ne pitaš ništa. To je pitanje časti i vjere – prisjeća se Arijela.
Njen đed ga je sakrio i mjesecima mu krišom nosio hranu, svjesno rizikujući sopstvenu slobodu. Međutim, njegovo skrovište je otkrila rođena kćerka tog čovjeka. Nakon toga, đed je uhapšen i zbog pružanja utočišta proveo je dvije godine u zatvoru.
– Nikada se nije pokajao. Smatrao je da je postupio ljudski – kaže Arijela.
Arijela Balić (Foto: Privatna arhiva)
Decenijama kasnije, život je donio neočekivan nastavak. Njena tetka u Beogradu našla se u teškoj situaciji – bez posla, bez stana… Jednog dana, nakon što je na pijaci prosula kesu s povrćem, prišao joj je nepoznat čovjek koji ju je prepoznao po prezimenu. Ispostavilo se da je on sin čovjeka kojeg je njen đed spasio.
– Pomogao joj je da nađe posao i stan. Vratio je dug koji nikada nije bio tražen, ali nikada nije bio zaboravljen – zaključuje Arijela.
Za nju, ta priča nije samo porodična legenda, već dokaz duha koji je postojao u Gusinju i Plavu.
– Mi smo različitih imena, prezimena, nacija i vjera – Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Albanci. Ali kada dođe vrijeme da se pokaže ljudskost, tada se brišu sve podjele. Ono što je moj djed uradio nije uradio kao pripadnik jedne vjere, već kao čovjek. I ono što je kasnije učinjeno za moju tetku, učinjeno je iz iste te ljudskosti.
Za Arijelu, ta priča ostaje snažan podsjetnik da su čast, gostoprimstvo i međusobno poštovanje temelj na kojem su generacije živjele.
– Lijepo je da se ovakve priče ispričaju. One pokazuju da dobro ne nestaje – ono se samo vrati, kad tad – poručuje Arijela iz Njujorka.
pobjeda.me
