Piše: Nada Kovačević
Crna Gora je još jednom dokazala svoju poraznu sposobnost da odbije ljude koje bi svaka ozbiljna država čuvala kao najveći kapital. Odlazak crnogorske porodice iz Berlina iz humanitarnih projekata kod nas nije vijest samo o jednoj porodici – to je dijagnoza sistema. Umjesto da im ponudi partnerstvo, država ih je dočekala birokratijom, sumnjom i zidovima. Zato danas svoje donacije, trud i energiju usmjeravaju ka sredinama koje znaju da prepoznaju vrijednost, pa i renomiranom Herthi BSC. Poruka je jasna: tamo gdje su vrata otvorena, tamo odlaze ljudi koje smo mi sami gurnuli napolje.
Odlazak crnogorske porodice iz Berlina iz humanitarnog angažmana u našoj zemlji prošao je tiho, gotovo rutinski – kao da se ništa važno nije desilo. A desilo se upravo ono što najviše govori o Crnoj Gori danas: ponovo smo uspjeli da otjeramo ljude koji su željeli da pomognu, da rade, da donesu vrijednost, da ostave nešto iza sebe.
Porodica koja godinama ulaže u Crnu Goru – u škole, bolnice, socijalne ustanove, u djecu i stare – finansira šest narodnih kuhinja sa preko hiljadu korisnika, obezbjeđuje svake godine više hiljada paketa Crvenom krstu Crne Gore, kao i kontinuiranu podršku Islamskoj zajednici u Crnoj Gori – saopštila je da napušta humanitarni rad u našoj državi i nastavlja ga van nje. Ne zato što su ostali bez sredstava, ne zato što su se umorili, već zato što je Crna Gora pokazala da ne zna da cijeni ljude koji daju, a ne uzimaju.
Sada se, kao dodatna ilustracija, pojavljuje i činjenica da ista porodica – preko svoje kompanije u Berlinu – podržava klub Hertha BSC u Njemačkoj, čime jasno signaliziraju gde im se uvažavanje i partnerstvo nude.
To nije samo sportska priča – to je simbolički pokazatelj: kada žele ulagati, biraju tamo gdje su vrata otvorena.
Otišli su zato što su u sistemu u kojem se dobro djelo mjeri po pripadnosti, ne po namjeri, shvatili da ne pripadaju. U zemlji gdje se humanost posmatra kroz prizmu “ko ti stoji iza leđa”, oni koji žele samo da pomognu – postaju problem.
Institucije koje bi morale biti partner takvim ljudima pokazale su nezainteresovanost, inertnost i, što je možda najgore, odsustvo vizije. Umjesto da se ovakvi pojedinci i porodice dočekaju otvorenih vrata, da im se omogući da lako, transparentno i organizovano ulažu u zajednicu – oni se susreću sa zidovima, birokratijom i sumljivim pogledima. Kad neko želi da donira, da organizuje pomoć, da ulaže svoje vrijeme i novac, najmanje što država može je da mu to omogući. U Crnoj Gori, međutim, sve češće mu to – onemogućava.
U vremenu kada nam stotine hiljada ljudi žive u dijaspori, kada se ponosimo “našima širom svijeta”, kada volimo da se hvalimo uspjesima naših ljudi u Berlinu, Njujorku ili Beču – paradoksalno je, ali i tragično, da upravo te ljude gubimo kada požele da nešto vrate svojoj zemlji. Dičimo se njima, ali ih u praksi odbijamo.
Zbog toga odlazak ove porodice nije samo njihov lični izbor. On je poruka nama. Ogledalo. Pokazatelj koliko je Crna Gora nepripremljena za ljude koji su kvalitetniji od sistema u kojem pokušavaju da djeluju. Pokazatelj koliko je teško biti dobar u zemlji gdje se inicijativa kažnjava, a prosječnost nagrađuje.
Najveće pitanje nije zašto su otišli. Najveće pitanje je – ko će biti sljedeći? I koliko još takvih ljudi Crna Gora može da izgubi prije nego što shvati da nijedna država ne napreduje odbijajući svoje najbolje?
