Piše: Nada Kovačević
Nebojša Nešo Ješovnik već danima, kroz kišu, hladnoću, planine i umor, pješači iz Minhena prema Cetinju noseći crnogorsku zastavu na grudima kao da nosi sopstveno srce. Njegova misija ima samo jedan cilj – da 21. maja ta zastava stigne kući, na Cetinje, i da bude predata da se čuva kao svetinja, u ime svih onih koji su kroz hiljadugodišnju istoriju ginuli, stradali i živjeli za Crnu Goru.
Dok govori o tom putu, Nešo ne može da zadrži suze. Plače kao dijete. Ne zbog bola u nogama, ne zbog hiljada kilometara, ne zbog snijega i rana, već zbog emocije koju nosi u sebi. Kaže da on nije važan. Da njegove noge nijesu važne. Važno je samo da zastava stigne na Cetinje baš 21. maja.
– Moje noge mogu da se polome, ali ona mora stići kući – govori kroz jecaje.
Za Neša ta zastava nije običan simbol države. Ona je živa. Ona diše, pamti i u sebi nosi čitavu hiljadugodišnju istoriju Crne Gore. U svakom njenom koncu vidi po jednu žrtvu, po jednu majku koja je ispratila sina u rat, po jednog gladnog i bosog čovjeka koji je branio ovu zemlju ne zbog koristi, nego zbog časti i obraza.
U toj zastavi, kaže, vidi sve ljude koji su kroz vjekove voljeli Crnu Goru – pravoslavce, muslimane i katolike, sve one koji su ovu zemlju osjećali kao svoju kuću i za nju davali ono najvrednije što su imali.
– Tu su sve duše složene – govori Nešo dok briše suze.
Zato zastavu ljubi. Zato sa njom razgovara. Zato je zove „moja ljubav“.
Ovaj put iz Minhena prema Cetinju za njega nije podvig niti dokazivanje. To je zavjet koji je dao sam sebi i Crnoj Gori. Što je put teži, što je više kiše, planina i hladnoće, Nešo kao da je mirniji. Kaže da želi što više da hoda, da na svojim nogama ponese dio žrtve i bola koji su kroz istoriju nosili oni prije njega.
Posebno želi da prelazi preko vode, preko rijeka i kiše, jer vjeruje da voda odnosi tugu, lošu energiju i nesreću.
– Da očistim lošu energiju i donesem sreću Crnoj Gori – govori tiho.
U njegovim riječima nema politike, nema mržnje, nema interesa. Samo emocija čovjeka koji vjeruje da se domovina voli svim srcem. Kao majka. Kao kuća kojoj se uvijek vraćaš.
Njegova jedina želja jeste da 21. maja uđe na Cetinje sa zastavom u rukama i da je preda gradonačelniku Nikola Đurašković da se čuva kao svetinja i amanet budućim generacijama. Kao podsjetnik da je ova zemlja opstajala zahvaljujući običnim ljudima koji su bili spremni da za nju daju sve.
Moja misija je završena kada je donesem kući.
I tada će, kaže, znati da je ispunio ono zbog čega je krenuo na ovaj put.
– Pašće mi kamen sa srca. Znaću da je moja ljubav stigla svojoj kući.
Dok to govori, opet zaplače.
Ne zbog sebe. Ne zbog puta. Ne zbog rana i umora.
Plače jer vjeruje da zastava žuri kući. Jer vjeruje da će 21. maja biti srećna kada stigne na Cetinje, tamo gdje pripada. Kao da govori o živom biću koje se poslije dugog lutanja konačno vraća svom domu.
Te riječi paraju tišinu mnogo jače od bilo kakvog govora. Jer čovjek koji tako govori ne nosi zastavu zbog sebe. On nosi zavjet. Nosi obećanje precima. Nosi ljubav prema domovini koja ne traži ništa zauzvrat.
U vremenu kada mnogi zaboravljaju korijene, kada se ljubav prema domovini često svodi na prazne riječi, jedan čovjek iz Minhena pješači stotinama kilometara noseći zastavu kao najveću svetinju.
I možda upravo zato njegova priča toliko dira ljude.
Jer nas podsjeća da Crna Gora nikada nije opstajala zahvaljujući moćnima, već običnim ljudima koji su je voljeli više od sebe.
A kada 21. maja bude ušao na Cetinje, sa suzama u očima i zastavom na grudima, to za njega neće biti kraj puta.
To će biti trenutak kada će njegova „ljubav“ konačno stići kući.
