Razgovarala: Nada Kovačević
Za Selmana Adrovića, Njemačka nikada nije bila kraj puta – bila je početak jedne duge, teške i časne borbe za dostojanstven život. U zemlji u kojoj je izgradio uspješan biznis i stekao povjerenje tržišta, Selman Adrović nikada nije prestao da misli o Crnoj Gori. Ne samo kao o mjestu rođenja, već kao o prostoru odgovornosti – zemlji kojoj se duguje više od nostalgije i lijepih riječi.
Kao dugogodišnji preduzetnik u oblasti veletrgovine, Adrović iz prve ruke zna koliko je njemačko tržište zahtjevno, ali i koliko cijeni kvalitet, kontinuitet i pošten odnos. Upravo zato često ističe da bi Crna Gora, sa svojom čistom zemljom, povoljnom klimom i snažnom poljoprivrednom tradicijom, mogla imati mnogo značajnije mjesto na evropskim tržištima.
Njegova ideja nije apstraktna niti romantična – naprotiv, ona je praktična i provjerena: otkupljivati crnogorske proizvode, povezivati domaće proizvođače sa stranim tržištima i graditi održivu ekonomsku vezu između dijaspore i zavičaja.
Iskustvo u tom poslu ima još od početka devedesetih sa proizvođačima u Srbiji. Poslovna saradnja počinje 1992. godine, dok se pravi bum desio oko 2015, kada je u sezoni otkupljivana gotovo kompletna berba šljiva – između 100 i 200 kamiona godišnje, naročito u sezonama 2015/16. i 2016/17. Velike pekare i industrija kolača u Njemačkoj traže šljive iste veličine, kalibrirane, namijenjene mašinskoj obradi – plod se ubacuje u mašinu, siječe i automatski izbacuje koštica, bez otpada.
Kao primjer navodi i Dragana Novakovića iz Topole, koji je počeo sa malim biznisom, a vremenom izrastao u ozbiljnog proizvođača. Posao sa njim preuzeo je Selmanov brat Sefadin.
Danas, kako ističe, postoji ogromna potražnja za salatama i svježim povrćem, a jedan od planova je da se u Baru započne i sa sadnjom salata i ostalog povrća. Smatra da se sličan model može primijeniti i u Crnoj Gori kroz organizovano angažovanje poljoprivrednika za proizvodnju maline, kupine, borovnice, vrganja, različitih vrsta salata, kao i kroz razvoj plantaža paradajza i krastavaca.
U ljetnjem periodu, dodaje, potencijal postoji i za breskvu, kajsiju i nektarinu, uz pažljiv izbor sorti. „Postavlja se pitanje zašto uvozimo iz Španije i Italije, kada sve to možemo da proizvodimo i kod nas“, smatra.
U razgovoru sa Selmanom Adrovićem, Crna Gora se ne pominje samo kao uspomena, već kao obaveza. On govori o selima koja se prazne, o mladima koji odlaze bez nade da će se vratiti, o zemlji koja ima potencijal, ali često nema sistem koji bi taj potencijal prepoznao. U tim riječima nema gorčine, već zabrinutosti – i uvjerenja da rješenja postoje ako svako preuzme dio odgovornosti.
Za njega, dijaspora ne smije biti puki posmatrač sudbine kraja iz kojeg potiče. „Svako treba da pomogne svoj kraj, koliko može“, poruka je koju ponavlja. Ne mora to uvijek biti veliki kapital – ponekad je dovoljno znanje, veza, savjet ili otvaranje vrata koja su drugima zatvorena. Jer, kako kaže, zemlja se ne voli samo riječima, već djelima.
Iako je u Njemačkoj izgradio stabilan život, porodicu i posao, Selman Adrović priznaje da mu Crna Gora nedostaje svakog dana – ne samo ljudi i pejzaži, već osjećaj pripadnosti koji se ne može nadomjestiti materijalnom sigurnošću. Jedna livada u Petnjici, kaže, vrijedi više od svih brojki na računu.
U intervjuu za portal #CGdijaspora, Selman Adrović govori o svom poslovnom putu, o ideji povezivanja crnogorske proizvodnje sa evropskim tržištima, o dijaspori koja može biti snaga razvoja, ali i o ličnoj čežnji za zemljom koja se, bez obzira na daljinu, nikada ne napušta. Ovo je priča o uspjehu, ali još više – priča o odgovornosti.
– Nigdje nema kao tamo gdje si rođen – ali čovjek mora ostati čovjek gdje god da živi – poručuje Selman.
#Selman Adrović: Rođen u opštini Petnjica tada je bila opština Bereane. Berane su obilježile moje djetinjstvo – tamo sam završio prva četiri razreda osnovne škole. To je bilo vrijeme jednostavnog života, jakih porodičnih veza i jasnih vrijednosti.
Nakon toga se porodica seli u Prištinu. U Prištini sam završio osnovnu i srednju školu i kasnije upisao Mašinski fakultet. Imao sam jasne planove – obrazovanje, znanje, profesiju. Nijesam sanjao da ću se baviti trgovinom, a kamoli da ću život graditi van zemlje.
Naravno, u Prištini nismo bili sami. Dragi Bog, odnosno kako mi kažemo Allah Subhana wa Ta'ala, podario nam je i najstariju sestru, Bahtu, koja je o nama brinula kao majka. Na neki način bila je zamjena za majku koja je tada bila u Crnoj Gori. Za nju me vežu brojne lijepe anegdote. Ja sam mnogo volio šećer i slatkiše. Ona je često pravila kolače, a mi nismo mogli da sačekamo da budu gotovi. Umjesto toga, ona bi napravila fil za kolače – najčešće princes krofne, a mi bismo onda došli, otključali plakar i pojeli sav fil, bezbroj puta. I pored svega toga, nikada se nije namrštila. Zato je ovim putem molim da mi oprosti ako se umorila od toga što je stalno iznova radila istu stvar.
#CGDIJASPORA: Prije studija ste služili vojsku. Koliko je to iskustvo uticalo na vas?
#Selman Adrović: Izuzetno mnogo. Vojsku sam služio 1989–1990. godine u Sarajevu. Bio sam vojnik u jednoj ozbiljnoj strukturi i imao sam priliku da budem blizu tadašnjih komandnih kadrova. To je bilo vrijeme reda, discipline, ali i međusobnog poštovanja.
To iskustvo mi je ostalo duboko urezano. Često se vraćam mislima tom periodu i iskreno žalim za svime što se kasnije desilo. Mi tada nijesmo živjeli u mržnji. Ljudi su bili ljudi. Nacionalnost nije bila prvo pitanje – prvo pitanje je bilo kakav si čovjek.
#CGDIJASPORA: Kako ste doživjeli raspad zajedničke države i početak ratova?
#Selman Adrović: Iskreno – sa nevjericom. Kada sam se 1991–1992. godine vratio u Sarajevo, niko od nas nije mogao ni naslutiti razmjere onoga što će se ubrzo dogoditi. Život je tada još imao privid normalnosti, a rat je djelovao kao nešto daleko, gotovo nezamislivo.
Želio sam ponovo da obiđem kasarnu. U Sarajevu sam imao korektan, čak dobar tretman – moj sestrić je bio u kasarni, a mene je, priznajem, vodila i nostalgija. Nedostajalo mi je drugarstvo, osjećaj pripadnosti i zajedništva koje je tamo postojalo. Bio sam predsjednik omladine u elitnom bataljonu, a oficiri su me poštovali i podržavali. Tamo sam bio uspostavio sistem. Upravo zbog toga sam želio da se vratim, da još jednom vidim kako sistem funkcioniše, kako ljudi dišu zajedno. Oficiri su čak dolazili da me obiđu. I baš tada – počinje rat u Sloveniji.
U vojci sam bio pripadnik elitne jedinice pri Generalštabu i, iskreno, nijesam primjećivao znakove da će sve eskalirati u takvo krvoproliće. Ništa nije nagovještavalo tragediju tih razmjera. Upravo ta činjenica danas najviše boli – spoznaja da je zlo došlo naglo, gotovo neprimjetno, dok smo još vjerovali u red, sistem i ljudskost.
Kada je nasilje počelo, shvatio sam da to nije moj put. Imao sam prijatelje na svim stranama. Nijesam mogao da prihvatim da se ljudi dijele i ubijaju zbog imena ili porijekla. Tada sam donio odluku koja mi je promijenila život – da ostanem u Njemačkoj.
#CGDIJASPORA: Kada i kako dolazite u Njemačku?
#Selman Adrović: U Njemačku sam stigao 13. decembra 1990. godine, kod sestre Amire i zeta Hamdije Novalića. Oni su bili moja prva i najvažnija karika, veza sa novim svijetom, ljudi na pravom mjestu u pravom trenutku. Do kraja života biću im zahvalan – ne samo zbog pomoći, već zbog načina na koji su mi pružili ruku onda kada mi je bila najpotrebnija.
Kod njih sam imao obezbijeđen smještaj i osjećaj sigurnosti. Nijesam bio prepušten sam sebi. Kao tinejdžeru, zet mi je davao novac, pazio na mene i stajao uz mene kao rođeni brat. Bio je i ostao izuzetno važna figura u mom životu – i ono što posebno cijenim, nije se promijenio ni danas.
Uputili su me u prve kontakte, upoznali sa ljudima, otvorili vrata kroz koja sam kasnije sam morao da prođem. Preko njihovih poznanstava dobio sam prve poslove i priliku da počnem ispočetka.
Moj prvi posao bio je fizički težak i slabo plaćen – satnica je iznosila 2,5 eura, slagao sam ambalažu. Sjećam se drugog dana: padala je jaka kiša, vjetar je raznosio palete. Tražio sam da se sklonim, ali niko nije mario. Kiša nije prestajala, paleta se srušila, i tada sam shvatio da moram dalje. Okrenuo sam se i otišao. Ni drugi posao nije bio lak. Gazda mi je krao sate rada, potkradao me na dnevnicama. Ali i ta iskustva su me učila – šta ne smijem da dozvolim, i takav čovjek nikada ne želim da budem.
I danas znam: da nije bilo Amire i Hamdije, njihove podrške, topline i povjerenja, moj početak u Njemačkoj bio bi mnogo teži. Zato ova priča nije samo o odlasku u inostranstvo – već o porodici, zahvalnosti i ljudima koji vas podignu kad nemate ništa osim volje da preživite.
Plan je bio jednostavan: ostati dva do tri mjeseca, vidjeti kako izgleda život na Zapadu i vratiti se nazad, nastaviti fakultet i život koji sam planirao.
Ali život ima svoje puteve. Rat se širio, situacija se pogoršavala i povratak više nije bio realan. Ostao sam u Njemačkoj, praktično kao mladić koji mora ispočetka da gradi sve – bez jezika, bez sistema, ali sa voljom.
#CGDIJASPORA: Kako su izgledali vaši prvi dani i prvi poslovi u Njemačkoj?
#Selman Adrović: Počeci su bili skromni. Radio sam sitne poslove, kao i većina ljudi tada – bez papira, na crno. Došao sam u kontakt sa jednom veletrgovinom voća i povrća u Mannheimu. Iskreno, prije toga nikada nijesam radio takav posao.
Ali disciplina iz vojske, osjećaj odgovornosti i poštovanje prema radu su mi pomogli. Brzo sam učio. Iako nijesam govorio savršeno njemački, mušterije su mi vjerovale. Vlasnik firme, Njemac, prepoznao je u meni pouzdanost i dao mi ogromno povjerenje.
#CGDIJASPORA: Kako ste od radnika došli do toga da preuzmete čitav posao?
#Selman Adrović: To je priča koja i danas djeluje nestvarno. Moj tadašnji šef dobio je veliku poslovnu ponudu u Frankfurtu. Ponudio mi je da idem s njim kao zamjenik, uz vrlo visoku zaradu. Ali ja sam vidio nešto drugo – vidio sam da imam povjerenje kupaca i stabilnu osnovu.
Pitao sam ga da li mogu preuzeti posao. On mi je, bez ikakvog ugovora, bez novca, praktično poklonio kompletan biznis – opremu, klijente, interijer. kada se gleda mjesto, lokacija. To je tada vrijedilo desetine, možda i stotine hiljada njemačkih maraka. Imao sam 22 godine.
U Njemačku sam došao 1990 godine, a već 1992. godine sam imao svoj biznis. Od te godine sam samostalan i do danas radim u toj branši – veletrgovini. Nikada nijesam sanjao da će to biti moj životni put, ali sam ga prihvatio.
#CGDIJASPORA: Kako gledate na položaj stranaca u Njemačkoj?
#Selman Adrović: Nikada nijesam osjetio diskriminaciju. Ako si korektan, ako držiš riječ i radiš pošteno – to se cijeni. Radio sam sa Turcima, Italijanima, Grcima, ljudima sa Balkana. U poslu nema nacionalnosti – ima samo pouzdanih i nepouzdanih ljudi. Moje glavne mušterije su Njemci i sa njima nemam nikakvog problema i oni prepoznaju kvalitet.
#CGDIJASPORA: Da li ste ostali povezani sa ljudima iz Crne Gore i regiona?
#Selman Adrović: Jesam. Prije rata postojali su jugoslovenski klubovi i svi smo bili zajedno. Ljudi sa kojima sam tada gradio prijateljstva i danas su dio mog života – bez obzira odakle dolaze.
Nažalost, nova pokoljenja su se vremenom sve više zatvarala u nacionalne krugove. Ipak, ja vjerujem samo u jedno mjerilo – kakav si čovjek. Svjestan sam ko sam i odakle sam dolazim. Onaj ko se poziva na moj narod, a nema povjerenje, poštenje i ljudskost, za mene ne znači ništa.
Zato sam član brojnih udruženja – sportskih, fudbalskih i humanitarnih organizacija. Jedan sam od većih donatora udruženja „Bošnjaci Frankfurta i dijaspore“, kroz koje prvenstveno pomažemo ljude iz Crne Gore, ali i iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Imali smo projekte i na jugu Crne Gore, ali je najveći dio pomoći bio usmjeren ka sjeveru.
Pomoć nikada nijesmo dijelili po imenima ni nacijama. Pomagali smo ljude u nevolji – bez obzira na to da li su Srbi, Crnogorci ili Albanci. Posebno smo bili posvećeni djeci: prikupljali smo novac za operacije, reagovali kada bi se zapalila kuća ili kada bi poplave ostavile porodice bez krova nad glavom. Kupovali smo stanove za ugrožene, gradili kuće onima koji nijesu imali ništa. Posebno mjesto ima i Centar u Petnjici, institucija koju smo napravili i koja je otvorena za sve. U njemu se organizuju sportski turniri, tribine, kulturni i društveni događaji. To je prostor u kojem se ljudi okupljaju, povezuju i razgovaraju, a kada dolaze delegacije, Centar ima velike sale koje mogu da ugoste sve – bez podjela.
Jer, na kraju, jedino što ostaje iza čovjeka nijesu riječi, već djela.
#CGDIJASPORA: Vaša porodica je impresivna. Recite nam nešto više o njoj.
#Selman Adrović: Oženjen sam i imam četvoro djece. Sin je završio medicinsku informatiku i magistrirao finansije. Jedna kćerka je završila logistiku i vodi veliku firmu, druga je upisala studije engleskog i njemačkog jezika, a najmlađa još pohađa školu.
Moja supruga je Andreja. Ona je kćerka mog tadašnjeg gazde – čovjeka koji mi je, još prije nego što sam je uopšte upoznao, dao znak povjerenja i rekao da mogu preuzeti sve. To povjerenje mi je obilježilo život. Kasnije smo se upoznali, zavoljeli, i na kraju – vjenčali.
Andreja je Njemica, ali je srcem prihvatila naše običaje. Zavoljela je Crnu Goru, a posebno moju porodicu i rodbinu, među kojima se prirodno i iskreno uklopila. Ljudi su to osjetili – i zato su je svi brzo zavoljeli.
Zajedno redovno dolazimo. Crna Gora je postala i njen dom. Imamo kuću u Petnjici i kuću u Baru, mjesta na koja se uvijek vraćamo sa istim osjećajem – kao svoji na svome.
#CGDIJASPORA: Šta Vam danas najviše nedostaje iz Crne Gore?
#Selman Adrović: Majka. Uvijek majka. I sestra koja je živjela u Beranama. Danas, kada dođem, više nema onih koji su me nekada dočekivali i ispraćali. Nema pogleda sa vrata, nema blagoslova na rastanku, nema onog „čuvaj se, sine“. Ostale su samo slike. A slike — bole najviše.
Majka nas je sama podigla nakon očeve rane smrti. Bila je borac. Žena kakve samo Crna Gora rađa – ponosna, čvrsta, dostojanstvena. Nije plakala pred nama. Nosila je bol u sebi, a snagu dijelila nama. Taj mentalitet, ta tiha hrabrost, održali su me u životu.
Sestre su pomagale koliko su mogle, posebno sestra iz Njemačke. Donosila je, dijelila, krpila rupe koje život ostavlja. A majka je bila stub porodice – ona oko koje smo se svi okupljali, ona zbog koje smo izdržavali. Svi su davali koliko su mogli, samo da se ide dalje, da se preživi, da se ostane čovjek.
Jedna riječ kod mene nema nikakvo značenje, a to je kada se za sestre kaže polusestre. One su za mene više od sestara. One su mi nešto najljepše na ovom svijetu. Ako bih ih morao opisati, to bi bile planine ili mora. Za mene su one nešto posebno i neizmjerno sam zahvalan što ih imam kao sestre, iako se u žargonu kaže „polusestre“.
Zahvalan sam rahmetli majci, sestrama i zetovima. Ali posebno mom najstarijem bratu – čovjeku koji je poveo nas trojicu braće u Prištinu, da budemo bliže fakultetima, bliže budućnosti. Zimi bismo odlazili, ljeti se vraćali u Petnjicu. Tako smo živjeli – između nade i odricanja.
Majka je rodila desetoro djece. Danas nas je živih osam. Oca sam izgubio prerano. Imao sam svega sedam godina, tek sam krenuo u prvi razred. U godinama kada dijete još ne zna ni šta znači riječ „zauvijek“, meni je ona već ušla u život. Ostala je praznina koju nijedno vrijeme nije uspjelo da ispuni. Bio je veliki čovjek. Ratni heroj iz Drugog svjetskog rata. Čovjek o kojem se govorilo s poštovanjem, tiho i uspravno, onako kako se govori samo o rijetkima. Svi su ga voljeli. I ne zato što je morao da bude voljen, već zato što je takav bio – pravedan, dostojanstven, ljudina. Ja, međutim, nijesam imao sreću da ga upoznam onoliko koliko bih želio. Ostao mi je u fragmentima – u ponekoj slici, u glasu koji je izblijedio, u osjećaju sigurnosti kojeg se više naslućujem nego što ga pamtim. Sve ostalo sam učio iz tuđih sjećanja.
I danas, kad god mi ljudi pričaju o njemu, pričaju samo lijepe priče. O njegovoj hrabrosti, o njegovoj dobroti, o načinu na koji je gledao ljude. Slušam ih pažljivo, kao da skupljam komadiće života koji je trebalo da bude moj. Te priče me i danas dovedu do suza — jer shvatam da svog oca pamtim više po riječima drugih, nego po sopstvenim uspomenama.
A možda je to i najteže: nositi u sebi ljubav prema čovjeku kojeg si volio, a nikada nisi stigao da upoznaš do kraja.
U našim životima posebnu ulogu imao je i Feriz Adrović, profesor nuklearne fizike, predsjednik Akademije prirodnih nauka u Bosni. Bio nam je kao otac. Sve nam je bio. Po prirodi je najviše ličio na našeg oca, najviše ga je pamtio i najviše je znao da o njemu govori. Kroz njegove riječi, kao da smo ponovo slušali očev glas.
Godine 1992. već sam bio u Njemačkoj. Prvo što sam uradio bilo je da bratu kupim auto. Kao da sam time pokušao da vratim makar dio onoga što je on dao meni.
#CGDIJASPORA: Razmišljate li o povratku u Crnu Goru?
#Selman Adrović: Naravno. Nigdje nije kao tamo gdje si rođen. Kada kažem da sam iz Crne Gore, to govorim s ponosom. Njemačka mi je dala stabilnost, ali ne i dušu.
Kroz mene je mnogo ljudi iz Njemačke prvi put došlo u Crnu Goru. Dolazili su iz radoznalosti, iz prijateljstva, iz povjerenja. A onda su ostajali – ne samo nekoliko dana, već srcem i životom.
Zavoljeli su Crnu Goru onako kako se voli samo ono što te primi iskreno: njene ljude, prirodu, mirise, običaje, spor ritam života i onu toplinu koja se ne može objasniti, već samo osjetiti. Mnogi od njih su se vraćali iz godine u godinu, a neki su donijeli i najveću odluku – da ostanu da žive u Baru.
Danas su to ljudi koji Crnu Goru ne doživljavaju kao destinaciju, već kao svoj drugi dom. Kroz ta poznanstva i prijateljstva shvatio sam koliko je važno biti most – između zemalja, kultura i ljudi. I koliko je snažno ono što nosimo sa sobom kada drugima otvorimo vrata svog zavičaja.
#CGDIJASPORA: Na kraju – koja je vaša poruka dijaspori i mladima koji odlaze?
#Selman Adrović: Ljudi nijesu odlazili jer im je bilo dobro, već jer im je bilo teško. To treba razumjeti. Ali niko nema pravo da pljuje zemlju iz koje potiče, a da nije učinio ništa da je učini boljom. Ne priznajem nacionalizam i fašizam. Ne možeš voljeti sebe ako mrziš drugoga. Vjera me je naučila poštovanju. Moj vjenčani kum Nebojša Kuzmanović je pravoslavac, bili smo zajedno od osnovne škole. Pomagao sam ljudima bez obzira na ime, vjeru ili porijeklo.
Poruka dijaspori je jasna: ne zaboravite odakle ste. Pomozite koliko možete. Ako svako pomogne svom kraju – Crna Gora će biti jača. Sve počinje iz sopstvenog dvorišta. Kada kreneš od sebe, od svog mjesta, od onoga što ti je najbliže – svaki mali korak ima težinu. Čim u svom mjestu uradiš nešto dobro, čim nekome pomogneš, nisi pomogao samo jednoj osobi, već i svima oko sebe.
Dobro se širi tiho, ali daleko. Ono ostaje u ljudima, u porodicama, u zajednici. Tako se gradi povjerenje, tako se vraća nada i tako se stvara osjećaj da niko nije sam. Jer kad podigneš jedno dvorište, polako se podiže cijelo selo.
Za mene ne postoji druga opcija. Prvo Crna Gora. Sve ostalo dolazi poslije.
