Piše: Nada Stojanović
U svijetu dinamičnih migracija i sve veće globalne povezanosti, veze sa zavičajem postaju ključne za očuvanje identiteta i emotivne povezanosti. U razgovoru za portal #CGDIJASPORA Senadija Hadrović, profesorica pedagogije iz Sarajeva, ističe svoju snažnu vezu s Crnom Gorom, zemljom svojih korijena. Kroz iskustva i priče koje dijeli, otkrivamo kako je ljubav prema zavičaju oblikovala njen život i rad, te kako se reflektuje u njenom profesionalnom angažmanu i svakodnevnom životu u Sarajevu.
Senadija ističe da je njen emotivni odnos prema Crnoj Gori uvijek ostao nepromijenjen, iako su je životne okolnosti odvele izvan granica zemlje. Njeno prisustvo u Crnoj Gori, naročito u Trpezi i Petnjici, ostaje često i duboko emotivno iskustvo koje oblikuje njenu vezu s rodnim krajem. Kroz profesionalni angažman, od školskih učionica do reformskih inicijativa, ona je uspjela da svoju ljubav prema Crnoj Gori prenese na svoje učenike i kolege u Sarajevu, stvarajući mostove između dvaju kulturnih prostora.
Njena priča takođe otkriva kako tradicije, običaji i kulturna baština Crne Gore nastavljaju da žive u njenom domu u Sarajevu, gdje se različite kulture slivaju i doprinose bogatstvu zajedničkog iskustva. Kroz svoj rad i angažman u zajednici, Senadija Hadrović aktivno podržava promociju crnogorske kulture u Sarajevu, te neguje prijateljske veze s drugim Crnogorcima u gradu.
Njeni stavovi o dijaspori kao važnom društvenom i ekonomskom resursu naglašavaju potrebu za jačanjem veza između matične države i njenih građana u inostranstvu. Kroz svoj primjer i aktivno učešće u kulturnim i društvenim inicijativama, Senadija postaje simbol povezanosti i posvećenosti očuvanju identiteta i kulturne baštine među Crnogorcima u dijaspori.
Zavičaj se podjednako voli u Trpezima, Petnjici, Beranama, Plužinama, Durmitoru, na primorju…
#CGDIJASPORA: Koliko često se vraćate u Crnu Goru i po čemu se najupečatljivije sjećate zavičaja? Da li imate posebnu povezanost s tim područjem i na koji način se ona stvarala?
#Senadija Hadrović: Iz Crne Gore nikada emotivno nisam otišla. Moji korijeni su i dalje prisutni u Crnoj Gori. U rodnom mjestu Trpezi često boravim u Etno selu ,,Vrelo” i zahvalna sam porodici Skenderović što mi je na neki način sagradila mjesto gdje mogu odsjesti, doći kao u svoje i odatle, obilaskom meni dragih ljudi i mjesta, ublažiti nostalgiju za rodnim mjestom.
Petnjica je takođe obojila moj život na način, jer sam po povratku sa studija dobila prvi posao- posao pedagoga u školi ,,Mahmut Adrović”.
Kažem obojila, jer sam na neki način u Bihoru prva otvorila vrata ovoj struci, jer do tada ni u jednoj školi nije bilo zastupljeno rado mjesto pedagoga.
Kada se prisjećam tih godina, znam se poslužiti šalom i reći da me se u Petnjici na neki poseban način najradije prisjećaju djeca i ,,vrbe”. Predpostavljate zašto. Osamdeset i pete godine se još uvijek u školama ,,vrbina šipka” koristila kao vaspitno sredstvo, za one nestašne, dinamične, asertivne i učenike kojima učenje nije bolja strana. ,,Vrbine šipke” su se od strane nekih ,,agilnijih” nastavnika- profesora redovno brale pored rijeke, prije dolaska na nastavu, a mojim dolaskom su prilično bile mirne. Zapravo, uspostavom drugačijih odgojnih metoda, promovisan je inkluzivni pristup u školi, što sada već definišem na potpuno dugačiji način, da inkluziju ne donose reforme, već ljudi svojim pristupima.
Dvije stvari su na neki način ostale još upečatljive za moje kratko službovanje u Petnjici, a to je moje značajnije učestvovanje u promovisanju potreba petnjičkog kraja za uvođenje engleskog jezika kao drugog stranog jezika, te potrebe za osnivanje srednje škole, obzirom da do tada veliki broj djece, po završetku osnovne škole, bili su prinuđeni nastavljati dalje školovanje u Beranama, Bijelom Polju ili Rožajama. To je u svakom pogledu otežavalo ili čak osporavalo školovanje dosta talentiranih učenika.
Uvođenjem engleskog jezika kao drugog stranog jezika, olakšavalo je mladima upis u željene škole, te ih činilo konkurentnim u obrazovanju, a otvaranje srednje škole je davalo podjednake prilike svim učenicima da nastave školovanje.
#CGDIJASPORA: Na koji način se vaša ljubav prema Crnoj Gori reflektuje u vašem radu kao profesorice pedagogije u Sarajevu?
#Senadija Hadrović: Ljubav prema Crnoj gori je posebna priča. Tu ljubav sam dobila rođenjem, gajila je kroz porodični odgoj i školovanje, mada sam devedesetih doživjela i osjećaje razočarenja, kada sam na žalost, zbog neprijatnosti kroz koje sam sa svojom porodicom prolazila, morala napustiti Crnu Goru i četiri godine boraviti u Njemačkoj.
Dio tih razočarenja sam zabilježila u svojim objavljenim pričama: ,,Čovjek u bijelom mantilu” i ,,Ispiranje duše mostarskim kišama”
Po stabilizaciji ratnih i političkih prilika na prostorima bivše Jugoslavije, iz Njemačke odlazim živjeti u Sarajevo. Grad koji me je tako podsjetio na moju Crnu Goru, grad velikog srca, gdje se multikulturalnost živi i slavi, i pored ,,ranjenog srca”.
Tako mi je Sarajevo pomoglo da ponovo vratim emocije i pripadnost prema Crnoj Gori, gdje ponovo na primorju počinjem sa svojom porodicom graditi gnijezdo i istu priču o ljubavi prema Crnoj Gori ponavljati svojoj djeci, baš kao što sam je i ja nekada od svojih roditelja učila.
Berane: Sa mentorom, uvaženim profesorom Pavlom Čukićem
#CGDIJASPORA: Kako je vaše iskustvo iz Crne Gore doprinijelo vašem profesionalnom angažmanu i doprinosu u društvu?
#Senadija Hadrović: Iskustvo iz Crne Gore mi je dalo lekciju da rad i doprinos na profesionalnom polju, treba da prati Ilični društveni aktivizam, ako želite da date doprinos i pečat reformskim promjenama. Reformske promjene u postratnom Sarajevu u obrazovanju su bile toliko dinamične i tražile su objektivan pristup, koji će korespondirati sa stvarnim potrebama tranzicijskog društva, ozdravljenja i stvaranja nove budućnosti.
U tom smislu sam učestvovala u velikom broju projekata, seminara, edukacija koje su realizirali psiholozi, pedagozi i sociolozi iz cijelog svijeta, tražeći u svemu dobrobit djece.
Iskustva iz Crne gore za potrebama drugog stranog jezika, primijenila sam u Sarajevu, te u saradnji sa GETE institutom dala svoj doprinos u obrazloženjima uvođenja njemačkog jezika u osnovne i srednje škole kao drugog stranog jezika.
Okupljanje bratstva Hadrovića/ Adrovića
#CGDIJASPORA: Koliko često posjećujete Crnu Goru i kako vam ta posjeta utiče na vaš osjećaj pripadnosti i identiteta?
#Senadija Hadrović: Crnu Goru posjećujem bar tri puta u godini. Svaka posjeta me čini bližom,uz lijepe uspomene na druženja sa familijom i prijateljima. U svakom slučaju se držim svoje devize: ,,Prijatelji i mjesto rođenja su kao zvijezde. Ne vidite ih često, ali oni postoje”.
Jubilej – 20 godina Almanaha
#CGDIJASPORA: Da li održavate posebne tradicije, običaje ili obrede iz Crne Gore u svom domu u Sarajevu? Kako ti elementi doprinose vašem osjećaju povezanosti sa domovinom?
#Senadija Hadrović: Sarajevo je grad u kojem je data mogućnost izbora i učešća, da upražnjavate svoju tradiciju, običaje ili obrede, i da se potpuno osjećate lijepo, da učestvujete i podržavate drugog i drugačijeg, i da se zbog toga osjećate potpuno zadovoljno.
Crna Gora je Sarajevu bliska i zato trebate pitati svakoga kako se osjeća kada posjeti Sarajevo i popije vodu sa Baš Čaršije, kakav je to lijep osjećaj.
Kada živite u gradu sa takvim srcem, vaši osjećaji prema svemu što doživljavate kao svoje, neće biti izbrisani.
#CGDIJASPORA: Koje aspekte crnogorske kulture najviše cijenite i kako ih prenosite na svoju porodicu i učenike u Sarajevu?
#Senadija Hadrović: Uopšteno najviše pažnje mi okupira crnogorska književnost i kinematografija, jer one, na jedan autentičan način predstavljaju crnogoskog čovjeka, zapravo nacija zamišljena u konstrukciji književnog i filmskog narativa izaziva jednu posebnu emociju i na neki način me povezuje sa još jednim kulturnim identitetom.
Trebate samo doživjeti bosanskohercegovačkog čovjeka na koji način se identifikuje sa ,,Đeknom”, kroz humorističku televizijsku seriju ,,Đekna još nije umrla, a ka će ne znamo”, i kakav je samo ista serija dobila kultni status u Bosni i Hercegovini.
Na ličnom planu kultura ophođenja prema bližoj i daljoj familiji, kao i prijateljima, stvorena u primarnoj porodici i Crnoj Gori, na neki način dala je pečat mojoj ličnosti i nastavlja se kroz moju djecu.
#CGDIJASPORA: Da li učestvujete u aktivnostima koje promovišu crnogorsku kulturu u Sarajevu? Kako biste opisali vaš odnos prema crnogorskoj dijaspori u Sarajevu?
#Senadija Hadrović: U Sarajevu postoje društvene asocijacije koje okupljaju ljude po mjestu rođenja. Ranije sam aktivnije participirala i svake godine različitim povodima gostovala u Petnjici, te posjećivala ljetnje kulturne i književne manifestacije u Baru.
Učesnica sam Festivala ,,Zavičajne staze”, a posebno bih izrazila zahvalnost gospodinu Mirsadu Rastoderu, koji je kroz ideju javnog poziva/konkusa za priču inspirisanu Bihorom, zavičajem, migracijama, pokrenuo nas, obične nostalgičare, pa i profesionalce profesionalne pisce, da pišemo priče, da uđemo u krug spisateljskih sljedbenika Ćamila Sijarića, Ismeta Rebronje i drugih velikih književnih stvaralaca crnogorskih prostora.
Tako sam se i ja usudila dati svoj doprinos i sa svojim istinitim pričama ovjekovječiti neke trenutke, ljude i prostor Bihora i Crne Gore.
Sve priče su objavljivane u zbornicima radova, kao Bihorska Enigma, Bihorski bluz, Bihorske đemije, Obale Bihora, Bihorske sumnje…
U maniru dobrih domaćina, kao što se to već radi u Crnoj Gori, više puta sam učestvovala u ugošćavanju naših mladih kulturno- umjetničkih stvaralac, iz Crne Gore, te u animaciji sarajevskih kulturno- umjetničkih stvaralaca u odlaske prijateljskim posjetama u Crnoj Gori, te učestvovala promocijama stvaralaštva istaknutih naučnih i kulturnih radnika Crne gore, te jačanju prijateljskih veza sa Crnom Gorom.
#CGDIJASPORA: Da li se osjećate povezano sa drugim Crnogorcima u gradu?
#Senadija Hadrović: Mislim da u cilju uspostavljanja dobrih međuljudskih odnosa i veza, takve posjete i razmjene mladih stvaralaca trebaju raditi države, kroz sklapanje prijateljstava između oština- gradova. Dijaspora je veliki ekonomski i socijalni kapital svake matične države, stoga treba imati jasnu strategiju njegovanja i razvijanja odnosa sa dijasporom, koja još pamti i njeguje prijatne osjećaje prema matičnoj državi. Kada dođe do smjena generacija, njihova djeca, nova generacija dijaspore izgubit će dodir sa maticom i neće osjećati ono što su njihovi roditelji osjećali.
Država- matica treba učiniti sve od sebe da te ljude dugoročno zadrži kroz institucionalne programe.
