Piše: Nada Kovačević
Kenan Kijamet pripada onoj generaciji Crnogoraca iz dijaspore koja je pokazala da porijeklo nije ograničenje, već snaga. Njegova veza sa Crnom Gorom je, kako sam kaže, duboka i višeslojna, ali jednako dubok je i njegov profesionalni i obrazovni put, izgrađen radom, znanjem i ambicijom.
Svoju vezu sa Crnom Gorom Kenan ne mjeri kilometrima, već dubinom osjećaja – jer, kako sam kaže, ta veza je „duboka i višeslojna“, utkane u porodicu, korijene i odgovornost da identitet prenese na svoju djecu.
Rođen u Bijelom Polju, odrastao između Njemačke i Luksemburga, Kenan je još u ranoj mladosti shvatio da je obrazovanje najčvršći temelj na kojem se gradi budućnost. Završio je prirodno-matematičku maturu u Luksemburgu, potom osnovne studije građevinarstva na Univerzitetu u Luksemburgu, a zatim i međunarodni master program u Njemačkoj i Francuskoj, koji je okončao sa najvišim priznanjima. Njegov akademski put nije bio samo formalno usavršavanje, već dokaz da znanje i disciplina brišu granice.
Profesionalnu karijeru gradio je na velikim međunarodnim projektima, birajući zahtjevne i odgovorne zadatke, da bi danas radio kao inženjer u opštini Esch – sredini sa snažnom crnogorskom zajednicom. Njegov uspjeh nije došao slučajno; iza njega stoje godine rada, odricanja i dosljednosti vrijednostima koje je ponio iz porodičnog doma.
Ali ono što njegov uspjeh čini potpunim jeste činjenica da nikada nije zaboravio odakle je krenuo. Redovni boravci u Podgorici i Bijelom Polju, posjeta biblioteci u Godijevu sa kćerkom – istoj onoj školi koju je pohađao njegov otac – svjedoče da se obrazovanje i profesionalni uspjeh kod njega ne odvajaju od identiteta i porijekla.
Kenan je primjer kako se može biti uspješan evropski profesionalac, a ostati duboko ukorijenjen u Crnoj Gori. Njegova priča pokazuje da znanje, kada je spojeno sa karakterom i sviješću o pripadnosti, postaje ne samo lični uspjeh, već i ponos zajednice iz koje potičemo. Za Kenana Crna Gora nije samo mjesto rođenja. Ona je obaveza, čast i trajna inspiracija. Ona je ono što se nosi u srcu, ali i ono za šta se radi – tiho, dostojanstveno i bez velike buke, baš onako kako to čine ljudi koji istinski vole svoju zemlju.
#Kenan Kijamet: Rođen sam u Bijelom Polju, tamo gdje sam prvi put udahnuo vazduh koji je ostao u meni kao neizbrisiv trag. Potječem iz porodice Kijamet iz Godijeva, nekada najvećeg sela u Bihoru, mjesta koje je danas rasuto između Podgorice i dijaspore.
Godijevo leži u tihoj udolini, okruženo padinama koje se spuštaju prema potoku i otvoreno prema jugu, dok ga sa sjevera čuvaju visoke kose i izvori koji vijekovima daju život selu. U tom ambijentu napravio sam svoje prve korake, prije nego što su nas životne okolnosti odvele u inostranstvo.
Odrastao sam u Njemačkoj, a od četrnaeste godine živim u Luksemburgu. Ipak, vazduh Bijelog Polja, mir Godijeva i osjećaj pripadnosti koji sam ponio iz djetinjstva ostali su dio mene, bez obzira na to gdje živim.
#Kenan Kijamet: Ako bih opisao život u Luksemburgu, rekao bih da je to mjesto koje spaja mir i velike mogućnosti. Kao neko ko dolazi iz Crne Gore, svakodnevno vidim koliko je ova mala zemlja posebna. Životni standard je izuzetno visok, socijalni sistem snažan, a gradovi čisti i dobro organizovani, što ostavlja snažan utisak na svakoga ko dolazi iz inostranstva.
Najveća vrijednost Luksemburga je raznolikost. Ovo je društvo u kojem se susreću jezici i kulture iz cijelog svijeta, a višejezičnost je dio svakodnevice. Upravo ta otvorenost stvara osjećaj međunarodnog okruženja i pruža brojne profesionalne mogućnosti, posebno u finansijskom sektoru i evropskim institucijama. Iako su troškovi života visoki, kvalitet života to u velikoj mjeri nadoknađuje.
Priroda je još jedna prednost. Zemlja je prepuna zelenila, šuma i mirnih mjesta, a sve je lako dostupno zahvaljujući kratkim udaljenostima i besplatnom javnom prevozu.
Zbog svega toga, Luksemburg je mnogim ljudima iz Crne Gore postao druga domovina. On uspješno spaja tradicionalne vrijednosti sa savremenim razvojem i nudi jedinstvenu kombinaciju mira i međunarodne dinamike, što život ovdje čini trajno prijatnim.
#CGDIJASPORA: Koliko je, po vašem mišljenju, Luksemburg otvoren prema ljudima iz regiona Balkana?
#Kenan Kijamet: Iz perspektive nekoga ko je živio, studirao i putovao kroz više evropskih zemalja, mogu reći da Luksemburg spada među najotvorenija i najtoplija društva koja sam upoznao. Ova mala zemlja ima izuzetnu sposobnost da primi ljude iz cijelog svijeta i da im pruži osjećaj pripadnosti.
Tokom devedesetih, u vrijeme ratova na Balkanu, Luksemburg je pokazao velikodušnost koja se i danas pamti. Mnogi ljudi iz našeg regiona ovdje su dočekani kao budući komšije i prijatelji, a ne samo kao izbjeglice. Zemlja im je pružila stabilnost i novu šansu, a oni su to povjerenje vratili radom, lojalnošću i doprinosom društvu.
Važno je pomenuti i nas, ljude sa Balkana, posebno Crnogorce u dijaspori. U Luksemburgu uživamo dobar ugled jer smo se dokazali u politici, ekonomiji, zanatstvu i nauci. U nama postoji unutrašnja snaga koju nosimo iz zavičaja, oblikovana planinama, izvorima i prirodom Crne Gore. To porijeklo nije teret, već tihi oslonac. Znamo ko smo i šta možemo, i upravo ta kombinacija skromnosti, odlučnosti i rada otvorila nam je vrata u Luksemburgu — ne kao poklon, već kao rezultat našeg truda i karaktera.
#CGDIJASPORA: Čime se danas bavite i kako ste gradili svoju karijeru?
#Kenan Kijamet: Dugo je u mnogim crnogorskim porodicama postojalo uvjerenje da studiranje nije vrijedno truda. Obrazovanje se često doživljavalo kao rizik, a ne kao prilika. Jedna karikatura to najbolje oslikava: djevojka radosno kaže ocu da želi da studira filozofiju, a on joj sarkastično odgovori da će u novoj fabrici sigurno trebati mnogo filozofa. Takav način razmišljanja obilježio je čitavu jednu generaciju.
Ja sam, međutim, imao sreću da odrastem u porodici koja je obrazovanje vidjela kao temelj, a ne kao prijetnju. Roditelji su nas stalno podsticali, čak i onda kada naš put nije bio jednostavan. Završio sam prirodno matematičku maturu u Luksemburgu, potom osnovne studije građevinarstva na Univerzitetu u Luksemburgu, a zatim i međunarodni master u Njemačkoj i Francuskoj, koji sam okončao sa najvišim priznanjima. Profesionalno sam birao izazovne puteve i radio na velikim međunarodnim projektima, prije nego što sam se zaposlio kao inženjer u opštini Esch, mjestu sa najvećom koncentracijom doseljenika iz Crne Gore u Luksemburgu.
Roditeljima je posebno bilo važno da moje sestre dostignu visok nivo obrazovanja. Vjerovali su da su žene najvažnije graditeljke društva. Danas se ta vizija jasno vidi: jedna od mojih sestara prošle godine je uvela prvi test inteligencije u Luksemburgu i trenutno je na postdoktorskim studijama. To je uspjeh koji naš porodični put čini još snažnijim.
Ova priča pokazuje da se stari narativi mogu srušiti kada se spoje hrabrost, podrška i ambicija.
#CGDIJASPORA: Koliko ste povezani sa Crnom Gorom i na koji način održavate tu vezu?
#Kenan Kijamet: Moja veza sa Crnom Gorom je duboka i višeslojna. Redovno boravim u Podgorici i Bijelom Polju, jer sam porodičan čovjek i smatram da je očuvanje kontakta sa porodicom i korijenima od presudnog značaja. Te vrijednosti želim prenijeti i svojoj djeci. Posebno mi je ostao u sjećanju trenutak kada sam prošlog ljeta sa svojom kćerkom posjetio biblioteku Ćamila Sijarića u Godijevu, istu onu školu koju je moj otac pohađao kao dječak. Gledati kako moja kćerka hoda kroz učionice u kojima je nekada sjedio moj otac bio je trenutak koji je trajao kao vječnost i koji je obnovio moju emocionalnu vezu sa Crnom Gorom, iako tamo provodimo samo nekoliko sedmica godišnje.
Pored lične i porodične dimenzije, nastojim da Crnu Goru predstavim u najboljem svjetlu i u zemlji u kojoj živim. Tokom pandemije, kao umjetnik, organizovao sam izložbe posvećene našoj kulturi u Njemačkoj, Francuskoj i Luksemburgu. Sav prihod donirao sam studentima i djeci bez roditeljskog staranja u sjevernom dijelu Crne Gore. Na taj način sam spojio dvije stvari koje su mi izuzetno važne: predstavljanje našeg naroda i podršku mladima na njihovom putu ka znanju.
Održavanje veze sa Crnom Gorom za mene nije samo pitanje porijekla, već i aktivnog doprinosa zajednici, bilo kroz kulturu, humanitarni rad ili prenošenje identiteta na buduće generacije.
#CGDIJASPORA: Kako ocjenjujete položaj i organizovanost naše dijaspore u Luksemburgu?
#Kenan Kijamet: Crnogorska udruženja u Luksemburgu dala su izuzetan doprinos tokom posljednje tri decenije. Prva generacija je, uprkos jezičkim barijerama, teškim fizičkim poslovima i vrlo malo slobodnog vremena, ipak pronašla snage da se organizuje i gradi zajednicu. Njihova posvećenost otvorila nam je vrata i omogućila da danas ne budemo na marginama društva, već da imamo priliku da realizujemo veće i dugoročno značajne projekte.
Današnja generacija ima mnogo više mogućnosti i lakši interkulturalni dijalog, ali upravo zato smatram da bi saradnja između starijih i mlađih trebalo da bude još snažnija. Bez obzira na to kojem udruženju pripadamo, zajedničko djelovanje je ključ. Samo udruženi možemo ostvariti rezultate koji prevazilaze pojedinačne napore i istinski jačaju našu zajednicu u Luksemburgu i vezu sa Crnom Gorom.
#CGDIJASPORA: Smatrate li da dijaspora može imati snažniju ulogu u razvoju matične zemlje?
#Kenan Kijamet: Ne želim da govorim šta bi Crna Gora trebalo bolje da radi, jer duboko poštujem ljude koji tamo žive i njihov snalažljiv duh u teškim ekonomskim okolnostima. Kao neko ko živi u jednoj od najbogatijih zemalja Evrope, ne smatram da imam pravo da im držim lekcije.
Ipak, između Luksemburga i Crne Gore postoje jasne paralele. Uspjeh Luksemburga leži u njegovoj raznolikosti, u spoju jezika, kultura i priča koje zajedno stvaraju sklad. Isto takvo bogatstvo i potencijal vidim i u Crnoj Gori. Najljepša bašta je ona u kojoj raste više vrsta cvijeća, a ne samo jedna. Tako i Crna Gora dobija svoju punu ljepotu kroz svoje različite narode i religije. Upravo ta raznolikost daje joj snagu, toplinu i harmoniju koju nijedna jedina boja ne može stvoriti.
#CGDIJASPORA: Kako vidite svoju budućnost – u Luksemburgu, Crnoj Gori ili možda na relaciji između ove dvije zemlje?
#Kenan Kijamet: Od pandemije mnogi ljudi su počeli drugačije da razmišljaju i shvatili da mjesto života ne treba da zavisi samo od ekonomske situacije, već od toga kako se čovjek u toj zemlji osjeća. Svako to mora odlučiti za sebe.
I ja sam sebi postavio isto pitanje prošlog ljeta, dok sam bos stajao na travi u Godijevu, čvrsto povezan sa zemljom svojih predaka. U pozadini je tiho svirala sevdalinka Amire Medunjanin, miris kafe koju je majka kuvala širio se iz porodične kuće, a pogled mi je lutao preko polja Godijeva. U tom trenutku sjetio sam se riječi našeg poznatog Godijevca, Ćamila Sijarića: Nije siromah onaj koji malo ima, nego onaj koji mnogo želi.
