Razgovarala: Nada Kovačević
Od srednjoškolske razmjene u Minesoti, preko školovanja u Sloveniji i studija matematike i ekonomije u Indijani, do master studija na Penn State univerzitetu, obrazovni put Damira Pupovića već skoro deceniju vodi kroz različite zemlje i akademske sisteme. Rođen je u Podgorici, porijeklom iz Plava, a od šesnaeste godine najveći dio vremena proveo je van Crne Gore. Danas završava master studije međunarodnih odnosa na Penn Stateu i priprema se za novi životni korak – preseljenje u Njujork i početak profesionalne karijere.
Ipak, bez obzira na godine provedene u inostranstvu, za Pupovića nema dileme gdje je njegov dom. Crna Gora je, kaže, mjesto porodice, prijatelja i emocija koje se ne mijenjaju geografskom udaljenošću.
U razgovoru za portal #CGDIJASPORA, Pupović govori o odlasku u Ameriku sa samo 16 godina, stipendijama zahvaljujući kojima se školovao u inostranstvu, kulturnom šoku koji je doživio po dolasku u SAD, podršci porodice, profesionalnim planovima, ali i potrebi da Crna Gora mnogo ozbiljnije počne da koristi znanje, iskustvo i potencijal mladih ljudi koji se školuju širom svijeta.
Posebno naglašava da odlazak mladih na školovanje nije problem sam po sebi – naprotiv, smatra da je to ogromna prilika – ali da država mora napraviti sistem u kojem će oni imati razlog da se jednog dana vrate i stečeno znanje ulože u razvoj svoje zemlje.
#CGDIJASPORA: Kako je počeo tvoj put van Crne Gore?
#Damir Pupović: Počelo je zapravo veoma rano. Bio sam na FLEX programu i u srednjoj školi otišao sam na učeničku razmjenu. Bio sam drugi razred gimnazije kada sam se preselio u Minesotu, gdje sam živio sa host porodicom. To je bilo jedno veoma lijepo iskustvo i nakon toga sam nastavio školovanje vani. Srednju školu završio sam u Sloveniji, takođe zahvaljujući stipendiji. Nakon toga sam dobio stipendiju za osnovne studije na DePauw univerzitetu u Indijani, u gradu Greencastle, gdje sam završio matematiku i ekonomiju. Tako da sam već dugo van Crne Gore. Jedno vrijeme sam radio i u Njemačkoj, a zatim sam se vratio u Sjedinjene Američke Države na master studije na Penn State univerzitetu. Dobio sam stipendiju za master iz oblasti International Affairs na Penn Stateu, u State Collegeu u Pensilvaniji. Studije završavam u decembru i plan mi je da se nakon toga preselim u Njujork i tamo počnem da radim.
Praktično od 2016. godine živim van Crne Gore, a najveći dio tog vremena proveo sam u Americi. Bio je to malo duži put. Sve vrijeme sam tražio stipendije i gledao gdje mogu dobiti mogućnost da nastavim školovanje. Na osnovnim studijama imali smo i stipendiju namijenjenu studentima sa Balkana, što je bilo fenomenalno, jer mi je upravo ona omogućila da se vratim u Ameriku i studiram. Nekako se moj put od tada prirodno nastavio u tom pravcu – prema Americi i školovanju u inostranstvu.
#CGDIJASPORA: Rođeni ste u Podgorici, a porijeklom ste iz Plava?
#Damir Pupović: Tako je. Rođen sam u Podgorici, a porijeklom sam iz Plava.
#CGDIJASPORA: Jeste li tokom svih ovih godina školovanja redovno dolazili u Crnu Goru?
#Damir Pupović: Naravno. Veoma sam vezan za porodicu i uglavnom sam tokom ljetnjih i zimskih raspusta dolazio kući. Moji roditelji su bili nevjerovatna podrška tokom čitavog ovog puta. Siguran sam da im nije bilo lako. Imam tri starije sestre i kada sam ja krenuo svojim putem, one su već bile završile školovanje i gradile svoje živote. Za moje roditelje je sigurno bio veliki izazov da mene sa samo 16 godina puste da odem u srednju školu u Ameriku.
#CGDIJASPORA: Je li bilo suza kada ste odlazili?
#Damir Pupović: Naravno da jeste. Ali naši odnosi su uvijek bili zasnovani na velikom povjerenju. Oni su imali duboko povjerenje u mene, a ja u njih. Mislim da su svoju ljubav pokazali upravo na taj način – nijesu me zaustavljali, već su me uvijek ohrabrivali da idem dalje, da tražim stipendije i da pokušavam da postignem što više. Naravno, za njih je to imalo svoju cijenu, prije svega emotivnu. Nijesam bio uz njih kao dijete od 16 godina. Danas se čovjek donekle navikne na udaljenost, ali tada ni meni nije bilo lako. Ipak, mislim da je to bila dobra odluka.
#Damir Pupović: Bilo je teško. Dolazite u potpuno nepoznatu zemlju. Možda sam tada mislio da dovoljno poznajem američku kulturu i da prilagođavanje neće biti toliko teško, ali kulturni šok je veoma brzo stigao. Kada sam prvi put zakoračio u Ameriku imao sam tek 16 godina. Zapravo, stigao sam samo nedjelju dana nakon što sam napunio 16. U meni su tada postojale dvije strane. Jedna je bila uplašena, jer je mnogo toga bilo nepoznato. Bio sam potpuno sam. Nije bilo porodice, niti nekoga kome odmah mogu potpuno da vjerujem. Ali sa druge strane, sve je bilo novo i predstavljalo je neku vrstu uzbudljivog izazova. Imao sam osjećaj kao da je preda mnom prazan kanvas i da mogu da uradim šta god želim sa tim iskustvom. Shvatio sam da mogu da dobijem od tog iskustva onoliko koliko sam spreman da u njega uložim. Mislim da je takvo saznanje sa 16 godina bilo veoma moćno. Shvatio sam da ono što radim ima direktan uticaj na moju budućnost. To je nešto što, po mom mišljenju, ponekad zaboravimo čak i kasnije u životu – da je naš život, u velikoj mjeri, rezultat naših izbora. U tim prvim mjesecima sam shvatio koliko je važno šta učim, kako se pozicioniram i na koji način koristim prilike koje imam. Naravno, tome su me učili i roditelji tokom odrastanja – da ono za šta radiš i za šta se trudiš na kraju možeš i da ostvariš. Zbog toga sam se uvijek trudio tokom studija i pokušavao da dobijem stipendije.
Na kraju krajeva, shvatio sam da imam odgovornost, ali i pravo da donosim odluke o svom životu i da moram biti pametan u tim izborima. To su bile dvije veoma interesantne strane mog prvog iskustva u Americi – strah od nepoznatog, ali istovremeno ogromna sloboda i mogućnost.
#CGDIJASPORA: Završavate studije. Čime želite da se bavite u budućnosti?
#Damir Pupović: Moje studije su najvećim dijelom bile kvantitativne – ekonomija i matematika. Sada, na master studijama, u akademskom radu dosta se bavim ekonometrijom. Nadam se da ću te vještine moći da iskoristim u profesionalnom životu. Trenutno razmatram poslove u oblasti policy analize, odnosno analize javnih politika, ali i strateške funkcije u finansijskim kompanijama ili nevladinim organizacijama koje se bave ekonomskim razvojem. To je otprilike pravac kojim želim da idem.
#CGDIJASPORA: Imate li već konkretne poslovne planove?
#Damir Pupović: Pozicija strateškog konsultanta vjerovatno je najbliža onome čime bih volio da se bavim. Trenutno razgovaram sa nekoliko kompanija i nevladinih organizacija i nadam se da bih možda mogao da počnem da radim u Njujorku nakon završetka studija u decembru. I dalje, naravno, tražim i razmatram mogućnosti. Dakle, strateško konsultovanje i slične pozicije su trenutno moj glavni profesionalni pravac.
#CGDIJASPORA: To znači da bi već u januaru mogli da počnete da radite?
#Damir Pupović: Da. Ovaj master program formalno je International Affairs, ali je po sadržaju zapravo veoma blizak globalnim ekonomskim studijama. Program je master nauka, što mi nakon završetka omogućava tri godine radne dozvole u Sjedinjenim Američkim Državama. Zbog toga bih već u januaru mogao odmah da počnem da radim i da naredne tri godine imam mogućnost zaposlenja bez potrebe da odmah prolazim kroz dodatne procedure poput lutrije za vizu i sličnih stvari.
#Damir Pupović: Za sada ne. Pokušaću da ostanem ovdje. Ali na kraju krajeva, moj dom je Crna Gora. Moji roditelji žive tamo, tamo su moji prijatelji i moja ljubav će uvijek biti tamo. Ipak, s obzirom na to koliko sam godina proveo u Americi, ovdje sam napravio veoma važna prijateljstva, kontakte i veze koje su postale sastavni dio mog života. Zato ću pokušati da ostanem ovdje, makar nekoliko godina na početku svoje profesionalne karijere.
#Damir Pupović: To je veoma lako pitanje – prvo je majčina kuhinja. Moja mama me uvijek, kada se vraćam, pita isto: „Šta ćeš da jedeš?“ Obično počnem da pričam, navedem nekoliko stvari koje bih volio i kada stignem kući – sve me to čeka spremljeno. To je jedan od načina na koji ona pokazuje ljubav i to je definitivno prva stvar. Nakon toga, veoma sam vezan za porodicu. Imam porodicu i u Plavu i u Tuzima, tako da je jedna od prvih stvari nakon što se odmorim od puta i jet laga upravo obilazak porodice. Tokom ljeta, naravno, često odemo i na more, da uhvatimo malo vitamina D. Ali porodica je uvijek prva stvar koju želim da vidim kada dođem i to je ono što svaki put prvo uradim.
#CGDIJASPORA: Osim Podgorice i primorja, gdje najviše volite da odete u Crnoj Gori?
#Damir Pupović: Naravno, Plav. Sa ocem idem tamo kad god stignemo, tako da je to uvijek jedno od prvih mjesta. Ali, osim gradova, veoma volim prirodu, pa često idem u naše nacionalne parkove. Meni je omiljena Biogradska gora. Jedna od najljepših stvari u Crnoj Gori jeste što je praktično sve, posebno kada krećete iz Podgorice, udaljeno najviše dva sata vožnje, često i manje. Pošto uglavnom dolazim tokom ljeta i tada imam malo više vremena, često sa porodicom ili društvom organizujemo izlete širom Crne Gore.
#Damir Pupović: Uvijek. Moje društvo već dobro zna – ja sam za njih praktično „Damir Montenegro“. Stalno pričamo o Crnoj Gori. Naravno, dosta ljudi u Americi u početku ne zna mnogo o Crnoj Gori i ja ih zbog toga ne krivim. Mi smo mala zemlja, posebno gledano iz perspektive Sjedinjenih Američkih Država. Amerikanci generalno imaju tendenciju da budu nešto više geografski izolovani, pa nekada nijesu upoznati ni sa državama koje su nama veoma poznate. Čak i ja, kada sam ovdje i pratim vijesti, ponekad propustim neke stvari. Ali sam o Crnoj Gori govorio od samog početka. Još dok sam bio u srednjoj školi u Minesoti pravio sam prezentacije o Crnoj Gori. Govorio sam o našoj istoriji, geografiji i našem narodu.
I to se nastavilo do danas. Uvijek pokušavam da pričam o Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Jeste li nekoga uspjeli i da nagovorite da dođe u Crnu Goru?
#Damir Pupović: Jesam. Na mom sadašnjem fakultetu dvoje ljudi je prošlog ljeta otišlo na odmor u Crnu Goru. I mogu reći da je to bilo i na moju preporuku, jer sam im zaista mnogo pričao o zemlji. I dekan, odnosno direktor moje škole, takođe je posjetio naše primorje. Stalno pokušavam da pričam ljudima o Crnoj Gori. Mislim da je Crna Gora nevjerovatna zemlja. Posebno sada, kada sam imao priliku mnogo da putujem. Što više putujem i što više svijeta vidim, sve više shvatam koliko je Crna Gora raznovrsna, naročito geografski. Nevjerovatno je koliko različitih stvari imamo na tako malom prostoru. Mislim da postoji veoma malo mjesta na svijetu koja mogu da se porede sa tim – ako uopšte postoji neko.
Zato stalno pričam o Crnoj Gori.
#CGDIJASPORA: Kada bi mogli da pošalješete jednu poruku Crnoj Gori, šta bi rekli?
#Damir Pupović: Zapravo bih imao dvije poruke. Prva se odnosi na naš narod koji živi van Crne Gore. Mislim da bi trebalo mnogo više da se angažujemo i da se ljudi iz dijaspore konsultuju i uključe. Posebno kada govorimo o mojoj generaciji. Ako pogledam svoje najbliže društvo – nas je možda šestoro ili sedmoro – petoro živi van Crne Gore. Mnogo mladih želi da ide vani. Neki žele da studiraju vani, drugi žele da nastave profesionalni život u drugim državama. I to je sasvim u redu. Lijepo je vidjeti svijet, upoznati drugačije sisteme i steći nova iskustva. Ali mislim da treba da pronađemo način da angažujemo te mlade ljude i da ih podstaknemo da se nakon školovanja jednog dana vrate. Treba omogućiti da sve ono što su naučili i stekli vani mogu da prenesu i u Crnu Goru. Ja sam se školovao van zemlje od srednje škole i sada završavam master studije. Sve to znanje sa fakulteta, iskustvo i određeni način razmišljanja trebalo bi jednog dana moći vratiti i uložiti u Crnu Goru. Tako se može investirati u zemlju i pomoći joj da raste.
#CGDIJASPORA: A koja bi bila druga poruka?
#Damir Pupović: Druga stvar je ulaganje u sport. Mi smo nevjerovatno sportska i atletska zemlja. Uvijek sam mislio da bi trebalo više da njegujemo naše sposobnosti i talenat, bilo da govorimo o fudbalu, košarci ili drugim sportovima. Imamo ogroman potencijal. Ali i to se na određeni način povezuje sa prvom temom. Mnogo mladih želi da ode vani i to je u redu. Problem nije u tome što oni odlaze. Problem je ako ne njegujemo želju da se jednog dana vrate. Ne smijemo ih jednostavno pustiti i zaboraviti. Moraju postojati podsticaji za povratak.
#Damir Pupović: Apsolutno. Na kraju krajeva, za osobu koja studira vani povratak u Crnu Goru predstavlja veliki trošak, ne samo finansijski nego i profesionalni. Kada govorimo o platama, karijernim mogućnostima i profesionalnom razvoju, trenutno za mnoge mlade ljude koji se školuju u inostranstvu, osim ljubavi prema zemlji i porodici, ne postoji dovoljno konkretnih razloga da se vrate u Crnu Goru. Mislim da to nije dobro.
Vlasti bi trebalo da pronađu način da privuku mlade ljude, da im omoguće da dođu i doprinesu Crnoj Gori. To znanje predstavlja bogatstvo koje je praktično nemjerljivo i može samo pomoći daljem razvoju zemlje. Tokom osnovnih studija, perioda kada sam radio u Njemačkoj oko pola godine i sada tokom master studija, razgovarao sam sa mnogim međunarodnim studentima. Od njih sam slušao o programima koje njihove države imaju. Naravno, sve to košta i mora da bude finansirano, ali postoje programi kroz koje država omogućava mladima da studiraju vani, a nakon toga se vrate i određeni period rade u državnoj službi ili drugim institucijama svoje zemlje. Mislim da bi takvi programi mogli mnogo da doprinesu i našem sistemu.
#CGDIJASPORA: Jeste li ti imali takvu pomoć iz Crne Gore tokom školovanja?
#Damir Pupović: Ne. Za sve svoje studije sam sam pronalazio stipendije. Sve je bilo rezultat mog ličnog istraživanja, traženja mogućnosti i prijavljivanja. Sam sam istraživao programe, slao aplikacije i pokušavao da pronađem način da finansiram školovanje.
#CGDIJASPORA: Jeste li tokom studija mogli i da radite kako bi pokrili dio životnih troškova?
#Damir Pupović: Jesam. Dok sam bio na studijama u Americi mogao sam da radim na kampusu, a to radim i sada. Trenutno sam research assistant, odnosno istraživački asistent kod profesora na univerzitetu. Tokom osnovnih studija sam takođe radio u jednom institutu kao glavni stažista. To je bilo veoma korisno iskustvo jer sam, osim što sam imao određena primanja kojima sam mogao da pokrijem dio životnih troškova, imao priliku i da učim mnogo novih stvari.
Za mene je upravo to jedna od najvećih vrijednosti čitavog ovog puta – mogućnost da kroz studiranje, rad i život u različitim sredinama stalno učim, upoznajem nove ljude i stičem iskustva koja se jednog dana mogu pretvoriti u nešto korisno i za mene i, nadam se, za Crnu Goru.
