Piše: Nada Kovačević
Kako neko ko nije rođen na Balkanu, ali ga je život povezao s njim, vidi ovaj složeni i često nesavršeni dio svijeta? Kako Crnu Goru i Balkan doživljava običan Njemac, čiji se život preplitao s ovom regijom, njenim ljudima i njihovim sudbinama?
Priča o Ivanu Konradu, čovjeku njemačkog porijekla, počinje nesvakidašnje – rođen je 1949. godine u Prištini, u vremenu kada su ideologije i propagande oblikovale živote. Njegov put od rane mladosti u Obiliću, kroz Tuzlu, Sarajevo i Mostar, pa sve do mirnog života na crnogorskom primorju, obilježen je sudbonosnim trenucima koji su mu dali dublji uvid u ono što Balkan jeste – prelijep, ali složen mozaik ljudi, naroda i kultura.
Kroz svoje prijateljstvo s Christofom, Njemcem fasciniranim Balkanom i Crnom Gorom, Ivan je dodatno sagledao kako se Balkan doživljava očima stranaca. Oni koji su svjesni ljepote, ali i problema ovog kraja, često ga gledaju s kombinacijom divljenja, zbunjenosti i nade.
Ova priča je više od Ivanovog životopisa – to je promišljanje o identitetu, nacionalizmu i građanskoj svijesti, o ljepoti i izazovima Crne Gore, o ljudskim vrijednostima koje nadilaze granice, nacije i ideologije. U njenom središtu leži pokušaj odgovora na pitanje: kako običan Nijemac vidi Crnu Goru i Balkan?
Priča o Ivanu počinje u vremenu kada je ideologija krojila sudbine, a propaganda i simboli često nosili smrtonosnu težinu. „Inforbiro“, doba kada je brat izdavao brata, obilježilo je njegove rane godine. Ipak, u sred tog haosa, Ivan je pronašao sidro – svog učitelja, Crnogorca Rada Đurovića, kojeg su svi zvali Radojica. Radojica nije bio samo učitelj – bio je mentor, vodič i simbol ljudskosti. Učio je djecu u Obiliću o časti, poštenju, radu i, iznad svega, o snazi znanja. Ivan se sjeća kako ga je majka bodrila da čita knjige, uz brižnu kontrolu da te knjige budu primjerene njegovom uzrastu. Te vrijednosti, usađene u djetinjstvu, postale su njegov kompas kroz život.
Put ga je dalje vodio kroz Bosnu i Hercegovinu, gdje je završio gimnaziju u Tuzli, studirao na DIF-u u Sarajevu, a potom radio i gradio karijeru u Mostaru. Ljubav je bila pokretač mnogih njegovih odluka – prvo sa Mostarkom, a kasnije sa Crnogorkom iz roda Vujovića, s kojom je pronašao mir i izgradio dom u Radovićima, na crnogorskom primorju.
Devedesete godine donijele su rat i razaranje, koji su ga natjerali da napusti Mostar, grad koji je volio. “Shvatio sam da je loš čovjek iz većinskog naroda prihvaćeniji od dobrog čovjeka manjinske nacije. Tada sam odlučio da odem,” prisjeća se Ivan.
Izbjeglički život u Njemačkoj pružio mu je utočište i novu šansu. Njegovo porijeklo pomoglo mu je da brzo stekne njemačko državljanstvo, ali Ivan sebe nije nikada doživljavao kao dijasporu.
„Za kosmopolite, čitava planeta je dom,“ kaže.
Jedno od najvažnijih prijateljstava koja je Ivan razvio u Njemačkoj bilo je s Christofom, kolegom defektologom. Christof je bio čovjek fasciniran Balkanom, oženjen Makedonkom s kojom je imao sina, a koji je kasnije postao ljekar. Njegova ljubav prema Balkanu odvela ga je i u Crnu Goru, gdje je prošlog ljeta boravio kao Ivanov gost.
Christofova strast za jedrenjem i istraživanjem crnogorskog primorja odvela ga je na zanimljivu pustolovinu. Ivan se smije prisjećajući kako je njegov prijatelj unajmio jedrilicu po razumnoj cijeni, zahvaljujući doktoru Iliji iz Herceg Novog, nakon što je naišao na pretjeranu ponudu iz Perasta.
“Sjeo je u jedrilicu s pola lubenice, strucem hljeba, flašom vode i mobilnim telefonom – i bio je najsrećniji čovjek na svijetu,” priča Ivan kroz osmijeh.
No, avantura nije stala na tome. Christof je učestvovao na lokalnoj regati, ponosno osvojivši bronzanu medalju.
“Koliko je jedrilica bilo u tvojoj klasi?” upitao ga je Ivan tokom večere organizovane u čast medalje.
„Tri,“ odgovorio je Christof kroz smijeh, prihvatajući šalu na svoj račun.
Iza ovih komičnih trenutaka, Christof je bio dubok mislilac i promatrač. Njegove rasprave s Ivanom o Evropskoj uniji, nacionalizmu i budućnosti Balkana bile su podsticajne.
„Evropska unija,“ govorio je Christof, „je zajednica koja traži da se živi s drugima, bez obzira na razlike. To je izazov koji Balkan tek treba da savlada.“
Njegov pogled na Crnu Goru bio je promišljen.
„Najvažnije pitanje nije ko je Crnogorac, Srbin, Bošnjak ili Albanac, nego ko je građanin,“ ponavljao je često. Smatrao je da ulazak u EU zahtijeva iskrene reforme, a ne površne prilagodbe. Njegova bojazan bila je da će nacionalizam u zemljama poput Crne Gore ostati prepreka građanskom razvoju.
Ipak, Christof je imao i riječi hvale za ljepotu Crne Gore i njenih ljudi.
“Vaši mladići i djevojke izgledaju kao da su sišli s modnih pista. Wahnsinn – nevjerovatno!” uzvikivao bi često.
Za Ivana i Christofa, Crna Gora bila je više od zemlje – bila je priča o previranjima, ljepoti, izazovima i mogućnostima. Ivan zaključuje:
„Možda upravo obični ljudi poput Christofa mogu bolje da razumiju Balkan – jer ne gledaju kroz prizmu politike, nego kroz prizmu ljudskosti. A to je, možda, ono što nam svima najviše nedostaje.“
