Piše: Nada Kovačević
Kada Aljo Medunjanin uzme tamburu, pjesma ne počinje prvim dodirom žica. Ona počinje mnogo ranije – u porodičnoj kući u kojoj su pjevali otac i đed, majka, braća i sestre; u starim plavskim i gusinjskim pjesmama, na svadbama i zavičajnim okupljanjima, ali i u vremenu kada je tambura bila pJarirodan dio svakodnevice.
Medunjanin je jedan od pokretača Plavskih tamburaša, sastava osnovanog 2000. godine s namjerom da sačuva izvornu muziku, pjesme i običaje plavsko-gusinjskog kraja. Sa svojim prijateljima i članovima porodice nastupao je na festivalima u Crnoj Gori i regionu, pronoseći zvuk tambure od Ljubljane do Skoplja.
Njegovo ime posljednjih decenija postalo je gotovo nerazdvojivo od izvornih pjesama Plava i Gusinja, halaturka i tamburaške muzike. Na internetu se mogu pronaći njegovi snimci pjesama „Mejra šeta“, „Sirotica Hasanaginica“, „Djevojka je goluba nivila“, kao i druga izvođenja zavičajnih pjesama.
Za portal #CGDIJASPORA govori o počecima, porodici, Plavskim tamburašima i strahu da bi nove generacije mogle izgubiti dio nasljeđa koje se vjekovima prenosilo pjesmom.
#CGDIJASPORA: Kada se rodila vaša ljubav prema muzici i tamburi?
#ALJO MEDUNJANIN: Ljubav prema muzici vjerovatno se rodila još u školskim danima, ali su njeni korijeni u porodici. Kao dijete slušao sam oca i djeda kako pjevaju naše stare, izvorne pjesme. Zavolio sam način na koji se u Plavu i Gusinju pjevalo i sviralo, pa sam rano počeo da učim tamburu.
Te pjesme bile su bogate melodijom i veoma raznovrsne. Bile su pune lirske topline, ljubavi i čežnje. Ostavljale su snažan utisak na mene i zato sam želio da ih naučim što više. Kasnije sam počeo samostalno da sviram i nastupam.
#CGDIJASPORA: Je li se u vašoj porodici mnogo pjevalo?
#ALJO MEDUNJANIN: U našoj kući se uvijek pjevalo. Pjevali su otac i majka, braća i sestre. Muzika kod nas nije bila nešto što se slušalo samo u posebnim prilikama. Bila je dio porodičnog života. Zbog toga mi je sve došlo prirodno. Rastao sam uz pjesmu i uz ljude koji su znali vrijednost naše tradicije.
#CGDIJASPORA: Plavski tamburaši osnovani su 2000. godine. Kako je nastao orkestar?
#ALJO MEDUNJANIN:Orkestar je osnovan 2000. godine, prije svega da bismo sačuvali pjesmu, muziku i tradiciju plavsko-gusinjskog kraja. Uz mene su bili moj brat Senad Medunjanin, Fehim Muminović, Samir Muminović, dr Senadin Pupović i Šefket Jasavić. Svako je dao svoj doprinos i podršku.
Nije nam cilj bio samo da nastupamo. Željeli smo da sačuvamo ono što smo naslijedili, jer smo već tada vidjeli da pojedine pjesme i običaji polako nestaju iz svakodnevnog života.
#CGDIJASPORA: Gdje ste sve nastupali?
#ALJO MEDUNJANIN:Učestvovali smo na brojnim festivalima i muzičkim manifestacijama. Nastupali smo na Međunarodnom festivalu tamburaških orkestara u Bijelom Polju, na BEMUS-u u Beogradu, u Pančevu i Novom Pazaru, gdje smo tri godine učestvovali na večerima sevdalinke.
Putovali smo i nastupali u velikim gradovima nekadašnje Jugoslavije – od Ljubljane i Zagreba, preko Sarajeva, Beograda i Prištine, do Skoplja. U zavičaju smo redovno učestvovali na „Danima borovnice“ i „Gusinjskom ljetu“. Gdje god smo nastupali, predstavljali smo pjesmu Plava i Gusinja.
#CGDIJASPORA: Što vam je bilo najvažnije kada izađete pred publiku?
#ALJO MEDUNJANIN: Najvažnije mi je bilo da ljudi osjete pjesmu i da prepoznaju naš kraj. Nije dovoljno samo pravilno odsvirati melodiju. U tim pjesmama moraju da se osjete i ljubav, i čežnja, i radost, i tuga. Kada vidite da je pjesma dotakla nekoga u publici, znate da ste uradili ono zbog čega ste izašli na pozornicu.
#CGDIJASPORA: Muzika, međutim, nije bila vaše jedino zanimanje. Dugo ste radili u Lovćen osiguranju?
#ALJO MEDUNJANIN:Radio sam u Lovćen osiguranju u Plavu, ali se od tambure nijesam odvajao ni na poslu. Držao sam je u kancelariji. Kada ne bi bilo mnogo posla, uzeo bih je i zasvirao.
Dešavalo se da direktor dođe iz Berana i u kancelariji zatekne tamburu i pjesmu. Pokojni direktor mi to nikada nije zabranio. Znao je kakav sam i koliko mi muzika znači. Tambura je sve vrijeme bila uz mene, i kod kuće i na poslu.
#CGDIJASPORA: Jesu li Vas često pozivali da svirate na svadbama i drugim porodičnim svečanostima?
#ALJO MEDUNJANIN: Jesu, mnogo puta. Svirao sam na svadbama, porodičnim veseljima i velikim zavičajnim okupljanjima. Posebno pamtim nastupe u Sarajevu, kod naših ljudi porijeklom iz Plava i Gusinja.
Jedan naš čovjek iz Gusinja, koji je živio i radio u Sarajevu i imao hotele, svaki odmor provodio je u zavičaju. Kada bi organizovao porodična veselja, okupljalo se i po nekoliko stotina gostiju. Mogli su da dođu poznati pjevači i veliki orkestri, ali kada su bile njegove porodične svadbe, tambura je morala da se čuje. To je smatrao dijelom naše tradicije.
#CGDIJASPORA: Znači li to da je tambura imala posebno mjesto prije nastupa velikog orkestra?
#ALJO MEDUNJANIN: Imala je i trebalo bi ponovo da ga ima. Tambura je nekada bila neizostavna. Uz nju se okupljalo, pjevalo i veselilo. Danas je omladina ponekad izbjegava. Čim vide više tamburaša, pomisle da će to mnogo koštati. Ne shvataju da nije riječ samo o novcu.
Tambura je bogatstvo. Ona nosi pjesme, običaje i uspomene naših porodica. Kada se izgubi takva muzika, ne gubi se samo jedan instrument nego i dio identiteta.
#CGDIJASPORA: Može li se tradicija sačuvati ako je mladi ne prihvate?
#ALJO MEDUNJANIN: Teško. Stariji mogu da sviraju i pričaju, ali mladi moraju da nastave. Treba im približiti ovu muziku i objasniti da ona nije nešto zastarjelo. To je njihovo nasljeđe.
Čovjek može živjeti bilo gdje, ali kada čuje pjesmu svoga kraja, ona ga vrati kući. Upravo zbog toga su naši ljudi u dijaspori uvijek željeli da čuju tamburu. Pjesma ih povezuje sa porodicom, zavičajem i uspomenama.
#CGDIJASPORA: Poseban dio vašeg doma je plavska, odnosno musafirska soba. Što se sve nalazi u njoj?
#ALJO MEDUNJANIN:To je naša bošnjačka, etno ili musafirska soba. U njoj su tambure, šargije i drugi izvorni instrumenti, djelovi narodne nošnje, ćilimi, stari predmeti, diplome, zahvalnice i uspomene sa nastupa. Sve što je u toj sobi povezano je sa našom tradicijom i Plavskim tamburašima.
Želio sam da imam mjesto u kojem će se čovjek osjećati kao da se vratio u neko ranije vrijeme. To nije prostor samo za mene i moju porodicu. Otvoren je za svakog dobronamjernog gosta.
#CGDIJASPORA: Ta soba je vremenom postala i mjesto okupljanja brojnih umjetnika?
#ALJO MEDUNJANIN: Jeste. Tu su boravili mnogi pjevači, muzičari, književnici i prijatelji. Sjedjelo se, razgovaralo, pjevalo i sviralo. Gost treba da se osjeća prijatno i da iz te sobe ponese lijepu uspomenu.
Kada dođete, možemo sjesti, zasvirati tamburu i snimiti jednu ili dvije pjesme. Najljepše je kada se o tradiciji ne priča samo riječima, nego kada se ona čuje i doživi.
TAMBURAŠ, PJЕVAČ, KUVAR I „GLUMAC“
Neobičan naslov starog teksta o Alju Medunjaninu nije bio slučajan. Njegova scenska energija i način na koji pjesmu prati izrazom lica autoru su ličili na glumu, iako se Medunjanin glumom nije profesionalno bavio.
Odrednica „kuvar“ potiče iz njegovog poznatog gostoprimstva. U bošnjačkoj sobi, koja može da primi tridesetak gostiju, uz tamburu i pjesmu služena su tradicionalna jela. U njihovom pripremanju učestvovali su Aljo i njegova supruga Veza, rođena Mrkuljić. Na sofru su iznosili pitu ispod sača, mantije, sarmu, jagnjeće pečenje i druge specijalitete domaće kuhinje.
U toj sobi su boravili su Omer Pobrić, Rizo Hamidović, članovi Pljevaljskih tamburaša i akademik Zuvdija Hodžić.
