Pripremila: Nada Kovačević
U vremenu kada se tradicionalne vrijednosti sve češće podređuju savremenim trendovima, mlada Merisa Purišić – Đešević iz Plava svojim primjerom pokazuje da ljubav prema zavičaju i nasljeđu ne blijedi. Iako pripada generaciji digitalnog doba – skoro diplomirana inženjerka elektrotehnike i profesorica informatike u Srednjoj mješovitoj školi „Bećo Bašić“ – Merisa je izabrala da obuče tradicionalnu plavsko-gusinjsku nošnju, ručno izrađenu po uzoru na stari „alaturko“ stil na dvoranje mlade Redžića. Time je poslala snažnu poruku: korijeni se ne zaboravljaju, već se s ponosom nose, čak i kada je riječ o najintimnijim životnim trenucima.
Pod terminom odjeća ili nošnja podrazumijeva se sve što čini način ili kulturu odijevanja. To su elementi koji pokrivaju tijelo, obuća i svi oblici ukrašavanja i kićenja, počev od nakita do bojenja i šminkanja, friziranja i slično.
Uobičajeni način odijevanja je, u tom smislu, ne samo prikaz materijalne već i kulturne i socijalne strukture zajednice i pojedinaca u njoj.
Osnovne funkcije odjeće davno su prerasle potrebe koje su je stvorile. Odijelo je postalo izraz čovjeka koji ga nosi i svega onoga što on jeste, izraz njegovog materijalnog i duhovnog bogatstva, izraz njegovih želja i njegovog emocionalnog bića,
Veoma interesantno, kada je u pitanju ova tematika, jeste pojava odjeće upravo iz razloga stida, kao presudnog segmenta islamske kulture. Ono što se prvo izgubi od vjere kod Muslimana jesu amanet i stid. Odjeća omogućava čovjeku da očuva stidljivost kao etičku i kao vjersku normu.
Narodna nošnja se formirala pod izraženim orjentalnim uticajem. lako jedinstvenog stila, određen prije svega krojem i formom pojedinačnih haljetaka, ova nošnja je bolje od svih narodnih nošnji bila pokazatelj klasnih razlika i materijalnih mogućnosti osoba koje su je nosile.
Kada je u pitanju plavsko-gusinjski kraj i izrada „alaturko nošnje za nevjeste (mlade), obzirom na sa-vremene modne trendove i svakodnevne promjene u modi i načinu oblačenja, mogli bi pogriješiti ako bi pomislili da je ručna izrada narodne nošnje pada u zaborav i da to jednostavno više nije u trendu, odnosno da je ručna izrada nošnje staromodna.
Naprotiv, posljednjih nekoliko godina sve veći broj žena u inostranstvu zainteresovan je da u svojim domovima ručno proizvodi kompletnu nošnju koja odgovara svadbenim običajima.
Za mnoge od njih ručna izrada narodne nošnje je postala uspješan i unosan posao. Jedan od razloga koji je doveo do toga sigurno je to što za ovom nos-njom postoji velika potražnja plavsko-gusinjskih iseljenika, naročito onih koji žive u SAD.
Njima uopste nije važna cijena nošnje, važno je imati je u kući. U želji da se i na „kraju svijeta” održi veza sa zavičajem, u mnogim državama formirana su plavsko-gusinjska zavičajna udruženja koja baštine pjesmu, igru, običaje, tradiciju i ostale vrijednosti plavsko-gusinjskog kraja.
Za razliku od inostranstva, u zavičaju je potražnja za nošnjom znatno je znatno porasla. Djevojke sve više vole nošnju/ruho. Svadbeni običaji plavsko-gusinjskog kraja su takvi da nošnje kupuje porodica mladoženje.
Po običaju, mladoženja treba da odnese mladi „mladačko ruho” i ona prvi put oblači ruho na kani (djevojačko veče). Po nekima, mlada bi trebala prvi put da obuče mladačko ruho dan nakon svadbe, kada je ona stvarno postala mlada i kada dvori (dvorenje mlade je običaj kada ona obuče ruho i sav nakit i kada žene dolaze da gledaju mladu i da vide iz radoznalosti koliko joj je zlata kupljeno i si.).
Kada je dvorenje mlade, ne dvori samo jedna mlada (ona koja se udaje ). Na dvorenje mlade dolaze svekrve sa svojim mladama. Mlade koje su došle takode su obučene u alaturko nošnju. Nekada je bio običaj da mlada može da nosi mladačko ruho dok ne rodi prvo dijete, ali to sada nije slučaj. Mnoge od njih, naročito one koje žive u inostransvu, nemaju priliku da često obuku ruho, pa ga oblače nekom svečanom prigodom i onda kada su već žene koje imaju dvoje, troje i više djece. Ranije su se djevojke često udavale mlade, sa 16 ili 17 godina, a sada je to rijetkost.
Zbog toga se oblačenje ruha i njegovo nošenje više ne vezuje za godine nego za „staž” mlade. Na dan kada svatovi dolaze za mladu, onda sve „mlade koje su u srodstvu sa mladoženjom oblače svoje mladačko ruho. Tako obučene mlade sa mladoženji-ne strane su andije i ukras su svatova. Sto ih više ima, i to su i svatovi ljepši.
Pored nošnje, nerazdvoj-ni dio mladačkog ruha je F nakit. Muslimanski nakit je veoma bogat, izvanred-nih oblika i ornamental-nih detalja, izraden raznim tehnikama i od skupocjenog materijala, najviše zlata, srebra i bisera.
Prefinjenom formom istiće se ukras za glavu, iljanlak, jedna vrsta kape, ce- leposa, od svile koju su nosile bogate nevjeste i – mlade žene. Po tjemenu je ukrašavan zlatovezom, a po obodu bisernom mrežom sa visuljcima, murvama, i niskom dukata koji su padali po čelu. Oko struka nošene su brojne vrste srebrnih i pozlaćenih pojaseva, kopčalaka, ili platnenih sa velikim srebrnim i pozlaćenim paftama. Grudi su ukrašavani raznim lancima i derdanima, a poseb-no lijepo i bogato izgledaju grivne dukata ili više spletenih niski, gužvi, bisera.
Ljepotu koju u sebi krije rešma na šorti, dukati na fesovima, zlatni konac, iskrice i biseri na jeleku, ne mogu dočarati ni opisati hiljade fotografija i riječi. Biti u blizini djevojaka obučenih u mladačko ruho, dok igraju alaturko uz zvuke tambure, tarabuka i daira, uz zveckanje dukata i pjesmu, jedna je od onih stvari koja se mora doživjeti da bi se razumjela.
Danas je puno lakše uraditi nošnju nego u vrijeme kad su to radile naše majke. Tada nije bilo ni konca, ni metra. Žene su rasukivale staro platno da bi se dobio konac, a mjera se uzimala rukama. Ali, kao i tada, i danas, prilikom izrade nošnje, žene same smišljaju detalje i crtaju ih po platnu i same kroje modele. Šorta i palantra izrađuju se od platna koje se nabavlja u Turskoj, i po nji ma se vezu ruže koje se nazivaju rešma ili rešmana. U obliku ruže pravi se i vijenac, koji se ukrašava sjajem i sitnim biserima. On se nekada pravio od papira, a sada od bijelog platna.
Pod terminom odjeća ili nošnja podrazumijeva se sve što čini način ili kulturu odijevanja. To su elementi koji pokrivaju tijelo, obuća i svi oblici ukrašavanja i kićenja, počev od nakita do bojenja i šminkanja, friziranja i slično.
Uobičajeni način odijevanja je, u tom smislu, ne samo prikaz materijalne već i kulturne i socijalne strukture zajednice i pojedinaca u njoj.
Osnovne funkcije odjeće davno su prerasle potrebe koje su je stvorile. Odijelo je postalo izraz čovjeka koji ga nosi i svega onoga što on jeste, izraz njegovog materijalnog i duhovnog bogatstva, izraz njegovih želja i njegovog emocionalnog bića,
Veoma interesantno, kada je u pitanju ova tematika, jeste pojava odjeće upravo iz razloga stida, kao presudnog segmenta islamske kulture. Ono što se prvo izgubi od vjere kod Muslimana jesu amanet i stid. Odjeća omogućava čovjeku da očuva stidljivost kao etičku i kao vjersku normu.
Narodna nošnja se formirala pod izraženim orjentalnim uticajem. lako jedinstvenog stila, određen prije svega krojem i formom pojedinačnih haljetaka, ova nošnja je bolje od svih narodnih nošnji bila pokazatelj klasnih razlika i materijalnih mogućnosti osoba koje su je nosile.
Kada je u pitanju plavsko-gusinjski kraj i izrada „ala-turko nošnje za nevjeste (mlade), obzirom na sa-vremene modne trendove i svakodnevne promjene u modi i načinu oblačenja, mogli bi pogriješiti ako bi pomislili da je ručna izrada narodne nošnje pada u zaborav i da to jednostavno više nije u trendu, odnosno da je ručna izrada nošnje staromodna.
Naprotiv, posljednjih nekoliko godina sve veći broj žena u inostranstvu zainteresovan je da u svojim domovima ručno proizvodi kompletnu nošnju koja odgovara svadbenim običajima.
Za mnoge od njih ručna izrada narodne nošnje je postala uspješan i unosan posao. Jedan od razloga koji je doveo do toga sigurno je to što za ovom nos-njom postoji velika potražnja plavsko-gusinjskih iseljenika, naročito onih koji žive u SAD.
Njima uopste nije važna cijena nošnje, važno je imati je u kući. U želji da se i na „kraju svijeta” održi veza sa zavičajem, u mnogim državama formirana su plavsko-gusinjska zavičajna udruženja koja baštine pjesmu, igru, običaje, tradiciju i ostale vrijednosti plavsko-gusinjskog kraja.
Za razliku od inostranstva, u zavičaju je potražnja za nošnjom znatno opala, najvjerovatnije zbog cijene. Ipak, mlada o tome ne treba da brine. Svadbeni običaji plavsko-gusinjskog kraja su takvi da nošnje kupuje porodica mladože-nje.
Po običaju, mladoženja treba da odnese mladi „mladačko ruho” i ona prvi put oblači ruho na kani (djevojačko veče). Po nekima, mlada bi trebala prvi put da obuče mladačko ruho dan nakon svadbe, kada je ona stvarno postala mlada i kada dvori (dvorenje mlade je običaj kada ona obuče ruho i sav nakit i kada žene dolaze da gledaju mladu i da vide iz radoznalosti koliko joj je zlata kupljeno i si.).
Kada je dvorenje mlade, ne dvori samo jedna mlada (ona koja se udaje ). Na dvorenje mlade dolaze svekrve sa svojim mladama. Mlade koje su došle takode su obučene u alaturko nošnju. Nekada je bio običaj da mlada može da nosi mladačko ruho dok ne rodi prvo dijete, ali to sada nije slučaj. Mnoge od njih, naročito one koje žive u inostransvu, nemaju priliku da često obuku ruho, pa ga oblače nekom svečanom prigodom i onda kada su već žene koje imaju dvoje, troje i više djece. Ranije su se djevojke često udavale mlade, sa 16 ili 17 godina, a sada je to rijetkost.
Zbog toga se oblačenje ruha i njegovo nošenje više ne vezuje za godine nego za „staž” mlade. Na dan kada svatovi dolaze za mladu, onda sve „mlade koje su u srodstvu sa mladoženjom oblače svoje mladačko ruho. Tako obučene mlade sa mladoženjine strane su andije i ukras su svatova. Sto ih više ima, i to su i svatovi ljepši.
Pored nošnje, nerazdvoj-ni dio mladačkog ruha je F nakit. Muslimanski nakit je veoma bogat, izvanred-nih oblika i ornamental-nih detalja, izraden raznim tehnikama i od skupocjenog materijala, najviše zlata, srebra i bisera.
Prefinjenom formom istiće se ukras za glavu, iljanlak, jedna vrsta kape, ce- leposa, od svile koju su nosile bogate nevjeste i – mlade žene. Po tjemenu je ukrašavan zlatovezom, a po obodu bisernom mrežom sa visuljcima, murvama, i niskom dukata koji su padali po čelu. Oko struka nošene su brojne vrste srebrnih i pozlaćenih pojaseva, kopčalaka, ili platnenih sa velikim srebrnim i pozlaćenim paftama. Grudi su ukrašavani raznim lancima i derdanima, a poseb-no lijepo i bogato izgledaju grivne dukata ili više spletenih niski, gužvi, bisera.
Ljepotu koju u sebi krije rešma na šorti, dukati na fesovima, zlatni konac, iskrice i biseri na jeleku, ne mogu dočarati ni opisati hiljade fotografija i riječi. Biti u blizini djevojaka obučenih u mladačko ruho, dok igraju alaturko uz zvuke tambure, tarabuka i daira, uz zveckanje dukata i pjesmu, jedna je od onih stvari koja se mora doživjeti da bi se razumjela.
Danas je puno lakše uraditi nošnju nego u vrijeme kad su to radile naše majke. Tada nije bilo ni konca, ni metra. Žene su rasukivale staro platno da bi se dobio konac, a mjera se uzimala rukama. Ali, kao i tada, i danas, prilikom izrade nošnje, žene same smišljaju detalje i crtaju ih po platnu i same kroje modele. Šorta i palantra izrađuju se od platna koje se nabavlja u Turskoj, i po nji ma se vezu ruže koje se nazivaju rešma ili rešmana. U obliku ruže pravi se i vijenac, koji se ukrašava sjajem i sitnim biserima. On se nekada pravio od papira, a sada od bijelog platna.
Arlinda Ćari Đešević – arhitekta
Jelek
Jelek,kao dio ženske, gradanske nošnje posebno je interesantan. Od svega je najteže uraditi jelek. On se pravi na đerdefu. Prvo se platno šije na tvrdom kartonu, pa se zlatnim koncem vezu radovi preko platna. Ukrašava se zlatnim koncem, iskricama i biserima.
Rad sa jelekom je težak i naporan, tako da pored dnevnih obaveza koje žena ima u kući, jelek se ne može uraditi za manje od tri mjeseca.Posebnih razlika u kroju jelečeta nema, ali postoji u bogastvu ukrasa, kojisu uslovljavani različitim ekonomskim stanjem vlasnikaikao takvirepre zentuju moć vlasnika.
FES
Nekada su se fesovi ukrašavali zlatom, a sada se uglavnom ukrašavaju bižuterijom koja je u obliku dukata. Zlatni fesovi imali su od 50 do 70 zlatnih dukata, i imali su veliku novčanu vrijednost. Samo bogate porodice mogle su priuštiti sebi da ga imaju. On se pozajmljivao porodicama u čijim kućama je vesejlje, za potrebe oblačenja mlade, ali samo onim kućama u koje se imalo povjerenja.Nakon veselja, kada bi se fes vratio, obavezno bi se brojali dukati na fesu da se provjeri da neki ne fali.
DIMIJE
Dimije su dio narodne nošnje muslimana kojije oduvijek bio zastupljen kako na prostoru Bosne i Hercegovine, tako i na prostoru plavo-gusinjskog kraja i uopšte sjevera Crne Gore. Muslimanske žene su ih počele nositi u doba Otomanskog Carstva. Dimije su postale modni trend u 18. stoljeću. Nekada su žene nosile košulje, skuteljku i dimije. Dimije su bile crne boje, tzv. velike (za njihovu izradu trebalo je 6 m platna duple širine zvanog atlas). Dimije su imale po dva džepa, po jedan na svakoj strani a da ne bi spadale, vezale su se svitnjakom kojije bio pleten od vune dovoljno dug. Budući da imaju toliko platna u sebi, izvrsne su za oblikovanje.
