Piše: Nada Kovačević
Šesnaestogodišnji Andrej Markuš iz Zete učestvuje na takmičenju u poeziji na festivalu „Crna Gora moja zelena oaza“, gdje će predstaviti stihove ispisane ličnim borbama, emocijama i ljubavlju prema domovini.
U vremenu u kojem mladi rijetko posežu za perom, Andrej je odlučio da svoje misli pretoči u poeziju – iskreno, hrabro i duboko.
– Zovem se Andrej Markuš, imam 16 godina i učenik sam Srednje mješovite škole u Golubovcima. Oduvijek sam osjećao inspiraciju da postanem pjesnik – kaže on za naš portal.
Premda je talenat prepoznat još ranije, naročito od pjesnikinje Slavke Klikovac koja mu je bila velika podrška, Andrej je počeo da piše tek 1. januara 2025. godine – u danima koji su ga, kako priznaje, zauvijek promijenili.
– Prva tri dana Nove godine bila su najteža u mom životu – tri dana izdaje, prijetnji i mentalnog zlostavljanja. Ipak, nisam pustio nijednu suzu. Danas vjerujem da su te suze završile na papiru, pretvorene u stihove koji su mi postali način borbe – iskreno govori ovaj mladi pjesnik.
Od tada, pisanje mu je postalo svakodnevica i glavna pokretačka snaga.
– Moje pjesme su uglavnom tužne, ali duboko emotivne. Smatram da je pisanje najbolji način da iskažemo ono što osjećamo – u ovom svijetu koji je, nažalost, izgubio empatiju i saosjećanje.
Najveću inspiraciju pronalazi u ljubavi – i njenom gubitku.
– Ogroman slom srca zbog jedne posebne osobe natjerao me je da pišem najviše. Mislim da je to i mnogim mojim vršnjacima bio okidač. Izdaja boli, ali iz nje nastaje poezija.
Iako piše o ličnim temama, Andrej često u stihovima slavi i Crnu Goru.
– Ponosan sam što sam rođen ovdje. Crna Gora je moje sve. Nikada ne bih izabrao drugu zemlju. Zahvalan sam svojim precima koji su sačuvali ovu zemlju hrabrosti i ljepote.
Njegove stihove već sada prate snažne emocije, duboka zrelost i jasna poruka: poezija je spas. A Andrej – pjesnik nove generacije.
Evo nekih od njegovih pjesama:
SKRIVENI KAMEN
U srcu Balkana, stijena što gori,
to nije kamen, to Crna Gora zbori.
K'o orlovsko gnijezdo pod vječnim suncem,
đe se sloboda krsti svojim vrhuncem.
Crna Goro, ti si srce što cvjeta.
Crna Goro, ti si blago ovog svijeta.
Crna Gora, Zemlja koja krvari ali ne kleči,
kad svi ćute, njen kamen izgovara riječi.
Crna Goro, kad u tebe gledam,
ne pitam ništa, samo stojim i nedam.
More ti šapće, nebo se stidi,
kako da se nekome tvoja ljepota ne svidi?
Plavo nebo što srcu prija,
u njemu se nada krije i sija.
U tebi su mnoge ljepote i blaga,
Crna Goro, ti si moja pjesma, ti si moja snaga.
U srcu Balkana, zemlja što žubori,
Crna Goro zelena, priroda ti govori.
Najljepša Zemlja, sija kao Raj,
Crna Goro, vječna si znaj.
IZBLIJEĐELA LJUBAV
Hladna jutra postaše,
Dani nijesu bili isti.
Emocije za nju ostaše
A memorija o njoj se polako čisti.
Patim jako, svake sekunde… ne prestajem.
Ne prestajem i samog sebe krivim
Što za ljudima želim da ostajem
A onda zažalim kad mi srce učine sivim.
Razmišljanja o njoj stotinu u danu,
Svako mi ukazuje na ovu manu –
To što ljude iz života ne mogu da izbacim,
Pa tako sebi samo stres nabacim.
Njen medeni osmijeh fali jako,
Za njim sam bio užasno lud.
Poslije nje, mojoj duši fali topao sako,
Jer me odvela u nemoral i blud.
O njoj pričati – istopiće se srce moje,
Nakon nje ostalo je bez ikakve boje.
Svaka lala, ruža i cvijet što je rastao,
Od njene lažne ljubavi je nastao.
Sve te riječi koje su iz tih usana izašle,
Moje uši su za istinu to pronašle.
Sve te riječi bile su laži,
A moje srce i dalje istinu traži.
Sada kada je sve gotovo,
Kada sve ćuti i miruje,
Njeno ime za čuti pogađa pogotovo,
Njen podmukli glas moje srce dodiruje.
Hladna jutra postaše,
Dani nijesu bili isti.
Emocije za nju ostaše
A memorija o njoj se polako čisti.
SLOMLJENO SRCE, NEUGAŠENA DUŠA
Ta ljubav kad se prekine,
Pa kad suze lete na sve strane,
Srce svoje mjesto napušta,
Nadajući se za bolje dane.
U ovoj ljubavi ostao je slomljen
Onaj koji je sve od sebe dao.
On za sebe misli da je polomljen,
Dok on, u stvari, nije onaj zao.
Tmurne se magle stvoriše pred sobom.
Pomisli dječak kako da pobjegne.
Od ovoga samo borbom
Može vrh da dostigne.
Za tebe sam sve bacio, po trnju hodao,
Do oblaka sam skočiti mogao.
Al’ sad zbog tebe, koja od sreće skače,
Oporavljam se, ali duša ne prestaje da plače.
