Piše: Nada Kovačević
Dobročinstvo je oduvijek bilo neraskidivi dio identiteta crnogorske dijaspore, pokretačka snaga koja povezuje iseljenike sa domovinom. Kroz vjekove, crnogorski iseljenici su gradili mostove između svojih novih domova i starog kraja, ostavljajući iza sebe trag solidarnosti i nesebičnosti. Međutim, jedan oblik filantropije ostaje posebno inspirativan i rijedak – anonimna dobročinstva. Upravo ovaj fenomen zauzima fokus istraživača crnogorskog iseljeništva i migracija Gordana Stojovića, koji kroz svoje djelovanje osvjetljava zaboravljene priče i skrivene heroje crnogorske emigracije.
Među savremenim primjerima anonimnog dobročinstva, posebno se izdvaja priča crnogorske porodice iz Berlina. Ova porodica, čiji rad traje više od decenije, predstavlja vrhunski primjer kako altruizam može postati most između generacija i inspiracija za društvene promjene. Njihovo djelovanje obuhvata širok spektar pomoći – od pojedinaca u potrebi do institucija u Crnoj Gori, a sve to bez želje za medijskom pažnjom ili priznanjima. Uprkos brojnim inicijativama da se njihov doprinos javno prizna, uključujući predlog za dodjelu Ordena Crnogorske zastave, oni dosljedno ostaju anonimni, šaljući snažnu poruku o pravoj suštini dobročinstva.
Crnogorska porodica ističe se kao tihi, ali neprocjenjivi ambasadori humanosti. Oni kroz anonimnu filantropiju grade mostove solidarnosti i ljubavi prema bližnjima.
Anonimna filantropija ima posebnu snagu – oslobađa od lične promocije i fokusira se isključivo na dobrobit zajednice. Ova porodica iz Berlina svojim djelima utjelovljuje duh Crne Gore, poznate po solidarnosti i gostoprimstvu, i promoviše Crnogorce kao humane ljude, ne samo u regionu, već i širom Evrope. Umjesto svijetla reflektora, biraju tišinu i iskrenost u svom djelovanju, vjerujući da pravo zadovoljstvo dolazi iz činjenja dobra bez očekivanja priznanja.
Njihova priča podsjeća na značaj očuvanja identiteta i vrijednosti iz domovine, čak i kada život vodi daleko od nje. Crnogorska dijaspora, kroz ljude poput njih, ne samo da doprinosi jačanju imidža Crne Gore kao zemlje humanosti, već i inspiriše nove generacije da slijede njihov primjer.
Ova porodica pokazuje da granice nisu prepreke za činjenje dobra i da korijeni koje nosimo iz zavičaja mogu postati univerzalna snaga. Njihova tiha djela govore glasnije od riječi, šaljući poruku da je svijet bolji mjesto kada ga gradimo dobrotom i solidarnošću, bez obzira na to gdje se nalazimo. Ova priča o dobročinstvu od crnogorske porodice iz Berlina nosi poruku da mali, ali iskreni gestovi mogu imati veliki uticaj na stvaranje boljeg i povezanijeg društva.
Crnogorska porodica iz Berlina posljednjih godina podržala je rad narodnih kuhinja od osnivanja u Podgorici, Nikšiću, Cetinju, Beranama, Bijelom Polju, Tivtu i od ove godine i Baru. Obezbijedila vaučere za dvije hiljade socijalno ugroženih porodica širom Crne Gore… Takođe, pružila je podršku Caritasu, svake godine podržavaju humanitarne projekte Crvenog krsta, realizovala razne humanitarne projekte za zdravstvene ustanove, donirala opremu za škole, pomogla NVO ,,Žene Bara”, pomagala liječenju djece i realizovala niz drugih humanitarnih inicijativa u Crnoj Gori i šire.
Kad ne čini država, čini ,,Crnogorska porodica iz Berlina”. Samo u ovoj godini, oni su obezbijedili 500.000 obroka. Ne radi to da bi ubjeđivali da li su Srbi ili Crnogorci nego zato što su ljudi bili gladni. Samo jedna porodica. A mi ne znamo ko su ti ljudi. Sada zamislite: šta bi za siromašne mogla učiniti država, da joj je stalo do sirotinje.
Baš zbog toga ,,Crnogorska porodica iz Berlina je istinska Crna Gora. Takvoj Crnoj Gori punoj vrline, niko ne može ništa.
Gordan Stojović u ovom intervjuu za portal #CGDIJASPORA produbljuje priču o ovoj izuzetnoj porodici, analizirajući kako njihova filozofija pomaganja – koja odbacuje formalnosti i promociju – može oblikovati novu kulturu filantropije. Ističe da je njihov rad mnogo više od donacija; to je lekcija o skromnosti, empatiji i posvećenosti zajednici. Kroz priču o ovoj porodici, razgovor se širi na širu temu uloge dijaspore u razvoju Crne Gore, pozivajući na institucionalno prepoznavanje i očuvanje ovih vrijednosti.
Ovaj intervju nije samo priča o jednom primjeru dobročinstva, već i poziv na razmišljanje o tome kako anonimni gestovi, vođeni čistom željom za pomoći, mogu transformisati društvo. Priča crnogorske porodice iz Berlina nije samo inspiracija – ona je putokaz ka budućnosti u kojoj se suština stavlja iznad forme, a pomoć iznad priznanja.
#CGDIJASPORA: Šta anonimna dobročinstva znače za zajednicu? Da li smatrate da ona imaju veći uticaj od javno promovisanih donacija?
#Gordan Stojović: Kada sagledamo naše iseljeništvo kroz istoriju i napravimo presjek od početka pojave ideala o „novom svijetu“ i migracijama ka Amerikama, primijetimo da su one značajno oblikovale obrasce migracija sa ovog prostora u novijoj istoriji. U visokomigrantskoj mediteranskoj zemlji poput Crne Gore, čija emigracija po socioekonomskim karakteristikama podsjeća na druge slične primorske zemlje u regionu, možemo donijeti nekoliko zaključaka koji su važan segment identiteta našeg iseljeništva. Jedan od najvažnijih, usudio bih se reći čak i krovni, je upravo dobročinstvo.
Posljednjih decenija, čitajući emigrantsku štampu, korespondenciju sa rodbinom, slušajući predanja i druge izvore, često sam se iznova uvjerio da je sama riječ iseljenik sinonim za pomoć starom kraju. Od iseljenika se uvijek očekivala pomoć i tako im se obraćalo, od porodice do šire društvene zajednice. Ovaj prostor je, iako to nemamo dobro dokumentovano, svoj prvi veliki zamajac u razvoju dobio upravo zahvaljujući onima koji su otišli, donirajući svoje znanje i novac i doprinoseći ukupnoj društvenoj i ekonomskoj emancipaciji, zahvaljujući njihovom dobročinstvu.
Nažalost, vrlo malo znamo o svom iseljeništvu, koje je u velikoj mjeri za nas u Crnoj Gori izgubljeno. Dovoljno je reći da smo dozvolili da riječ „dijaspora“, koja je procesno i estetski potpuno pogrešna za naš konkretan primjer, postane dominantna za označavanje ukupne iseljeničke populacije. Oni su izuzetno višeslojni i bogati u svojoj raznolikosti, ali je mi kao mali sistem teško možemo adekvatno institucionalno pratiti.
U slojevitostima našeg iseljeništva nismo se dovoljno pozabavili jednim od najvažnijih segmenata cjelokupnog identiteta, tj. odlikom koja se odnosi na dobročinstvo. Ako pogledate razvoj našeg organizovanog iseljeništva, počevši od prvog udruženja koje je ikada osnovano – Serbian Montenegrin Benevolent Literary Society iz San Franciska 1880. godine, vidjet ćete da je osim uzajamne pomoći iseljenika, fokus bio na davanju starom kraju. Sličan fokus možete primijetiti i kod drugih udruženja iz SAD-a s kraja 19. i početka 20. vijeka.
Primjeri dobročinstava su toliko brojni da bi trebalo godina da ih prvo detaljno istražimo. Ti primjeri traju od prvih registrovanih doseljavanja na američki kontinent 1798. godine do danas i toliko su važni da su ne samo dio identiteta dijaspore, već i karakteristika po kojoj je naše iseljeništvo prepoznato u Crnoj Gori.
Od brojnih dobrotvora kroz istoriju, mnogi su bili anonimni. Nažalost, naš zaborav je učinio da se za mnoge ili veliku većinu i ne zna iako nisu insistirali na anonimnosti, a uz to i vrijeme je prekrilo brojna velika djela. Zaboravili smo čak i one koji nisu bili anonimni, a vođena evidencija anonimnih donacija ne postoji. S druge strane, anonimni donatori su ostvarili značajan uticaj, te su mnogi njihovi doprinosi ostali nevidljivi, ali su svakako doživjeli svoju refleksiju kroz društvene tokove i svijest. Ta nit koja postoji kod svih anonimnih filantropa predstavlja dodatnu vrijednost koja usmjerava pažnju isključivo na davanje kao čin.
#CGDIJASPORA: Možete li podijeliti primjere anonimnih dobročinstava u iseljeništvu koji su ostavili značajan trag u Crnoj Gori ili lokalnim zajednicama? Kako to radi crnogorska porodica u Berlinu?
#Gordan Stojović: Nažalost, teško je sakupiti takve primjere, ali neosporno ih je bilo, posebno kada su u pitanju individualne pomoći. Mnogi donatori, ne samo iz iseljeništva, često su željeli da ostanu anonimni. Ovaj plemeniti čin po pravilu odlazi u zaborav javnosti, ali ne i u zaborav krajnjih korisnika.
Poznajem samo jedan primjer sistematskog i upornog anonimnog pristupa humanitarnom djelovanju na širokom spektru i različitim društvenim oblastima u Crnoj Gori, od individualnih donacija do pomoći institucijama.
To je sveobuhvatan, decenijski, dobrovoljni i anonimni angažman kakav makar u pisanim tragovima ne postoji nigdje drugo.
Crnogorska porodica iz Berlina je fenomen koji nisam nikada ranije vidio u iseljeničkoj ili stručnoj literaturi kao ni u praksi.
Tokom više od decenije održali su konstantu svojih aktivnosti, a njihova anonimizovana djelatnost služi kao važna poruka za naše društvo.
Budite uvjereni da će njihovo djelovanje kroz vrijeme biti uzimano kao parametar i novi oblik edukacije tj podizanja nivoa estetike i svijesti o značaju filantropije u našem društvu.
Iz svega što su do sada uradili, ne samo na polju donacija, nego upravo na društveno edukativnim porukama koje je takav oblik djelovanja ostavio, Crna Gora može mnogo naučiti. Treba naći način da se ovaj primjer približi mlađim generacijama i spriječiti da ode u zaborav, jer smo poznati po tome da stalno „otkrivamo“ poznate stvari zbog toga što nemamo dovoljno razvijene institucije koje bi se bavile očuvanjem ovih vrijednosti.
Na kraju, želim prenijeti poruku crnogorske porodice iz Berlina, koja uključuje refleksiju o važnosti pomoći i njenoj srži:
,,Želja nam je da izbjegavamo lične promocije. Ne želimo da forma bude važnija od suštine; medijsko eksponiranje važnije od pomoći; formalni prijemi i fotografisanja važnija od stotina nahranjenih usta i izliječene djece.
Ne želimo da priča bude važnija od konkretne pomoći, i da se poznanstva sa onima koji pomažu svrstavaju u ličnu, a ne sveopštu dobit.
To je stranputica ovoga vremena i ovoga društva, a narod koji to ne zna, ili ne smije znati, daje legitimitet onima koji sa njim manipulišu…”
Takođe zamoljen sam da prenesem njihovu poruku vezanu za inicijativu koja je potekla od Predsjednika Crne Gore za dodjelu Ordena Crnogorske Zastave :
“Što se tiče odbijanja inicijative od strane Predsjednika države, to nikako ne treba shvatiti kao znak nepoštovanja. Naprotiv, to je izraz naše želje da se kao društvo edukujemo i napredujemo. Odbijanje ovakve inicijative može biti prilika da se preispitamo i analiziramo našu ukupnu kulturu pomaganja”
#CGDIJASPORA: Da li društvo danas vrši pritisak na ljude da se javno eksponiraju kada pomažu? Kako se to odražava na one koji žele ostati anonimni?
#Gordan Stojović: Mislim da svako ima svoju misiju i ispunjava je na sebi svojstven način. Ponekad je teško ostati anoniman, jer ovdje svi poznaju svakoga i često uzimaju za pravo da tumače namjere drugih. Mediji i ljudi bliski donatorima, često iz najboljih namjera, pojačavaju takve aktivnosti, iako je svaki čin donacije poseban i zaslužuje poštovanje. Cijenim da svako daje onoliko koliko može i na način na koji to smatra da treba, te svačiju svijest o pružanju, tj. pomoći široj zajednici, moramo poštovati.
#CGDIJASPORA: Na koji način anonimna dobročinstva mogu doprinijeti razvoju šire kulture pomaganja u iseljeništvu?
#Gordan Stojović: Tradicija dobročinstva neosporno postoji i ona je konstanta, kako sam objasnio u prvom dijelu razgovora, od početaka iseljavanja u novijoj istoriji, a prvi odlasci u novi svijet su markirali taj period. Takva vrsta djelovanja neosporno utiče na nas koji živimo ovdje. Dovoljno je prošetati kroz, npr. Herceg Novi, pogledati ploče na kućama u starom gradu i posvete iseljenika još iz vremena zlatne groznice ili kroz Risan, pa otići u neko selo u Boki Kotorskoj i raspitati se ko je sagradio prvi most, put ili školu – veoma često ćete čuti da je to uradio neki iseljenik ili grupe iseljenika, i tako je širom Crne Gore. Nažalost, ovakve stvari nisu često vidljive, posebno nisu dovoljno društveno uočljive, i možda treba razmišljati o registru svega što je izgrađeno ili uloženo u društvo donacijama iseljenika u različitim periodima istorije kako bi se njihovo djelo sačuvalo od zaborava i kako bi ta edukativna komponenta bila dodatno istaknuta.
Sa druge strane, i država mora tj. može učiniti mnogo više u smislu da bi Crna Gora trebala što prije regulisati tj. sklopiti bilateralne sporazume/ugovore sa zemljama u kojima živi brojno crnogorsko iseljeništvo. Ovi sporazumi bi mogli pomoći u kreiranju institucionalnog okvira za uvažavanje i podršku dobročinstvima naših iseljenika, osiguravajući da njihovi doprinosi budu prepoznati i usmjereni na način koji promoviše dalji razvoj tradicionalne kulture pomaganja.
Dalje, i što se tiče razvoja kulture pomaganja unutar iseljeničkih zajednica, nažalost, kod nas nije razvijen sistem koji bi je dodatno podstakao u smislu objedinjavanja inicijativa, ali mislim da se to može lako promijeniti. Postoje namjenske podrške za inicijative koje mogu postati održive, a to je segment koji je posebno važan za iseljeništvo. Danas je to neosporno lakše jer postoje „crowdfunding“ platforme itd.
#CGDIJASPORA: Kakvu poruku šalju anonimni dobročinitelji društvu? Da li to inspiriše druge da pomažu bez želje za priznanjem?
#Gordan Stojović: Anonimni filantropi šalju poruku da je pomoć najvažnija sama po sebi, bez potrebe za priznanjem. Njihovi primjeri inspirišu druge da djeluju iz plemenitosti i održavaju kulturu pomaganja u zajednici. Na kraju, to je veoma privatna i individualna stvar. Svako ko pomogne, pa makar to izgledalo i simbolično, velika je svaka pomoć.
