Piše: Nada Kovačević
Od trenutka kada je kao djevojčica iz Tivta odlučno izjavila roditeljima da će studirati u Novom Sadu, do dana kada je sama s jednim koferom krenula prema Parizu, put Nade Lazić bio je ispunjen hrabrošću, upornošću i ljubavlju prema učenju. Sa samo 12 godina, dok su njeni vršnjaci sanjali o bezbrižnom djetinjstvu, ona je već nosila u sebi snažnu viziju svog puta. Taj san, koji su njeni roditelji u početku možda smatrali prolaznim, ubrzo je postao stvarnost, uz podršku porodice koja je vjerovala u nju i njenu odlučnost.
Kada je u 19. godini napustila rodni Tivat i započela život u Novom Sadu, suočila se s izazovima koje nosi rani odlazak iz doma – polaganje prijemnog ispita, pronalaženje stana, rastanak s prijateljima. Novi grad i novi život donijeli su joj mnogo neizvjesnosti, ali i prilika za rast i sazrijevanje. Ljubav prema Novom Sadu, gradu koji je izabrala kao svoju drugu kuću, ostala je trajna, i oblikovala njen pogled na svijet.
No, tek je dolazak u Nicu, gdje je prvi put dobila stipendiju za studiranje, zauvijek promijenio njen život. Sjećanje na beogradski aerodrom i trenutak kada je s jednim koferom krenula u nepoznato, bez mogućnosti komunikacije putem modernih mreža, ostalo je duboko urezano u njenoj memoriji. Tada je prvi put osjetila koliko hrabrosti je potrebno za novi početak u tuđini. U Nici je upoznala nove ljude, stekla prijatelje za cijeli život i otkrila novu strast – želju da živi i gradi svoj život u Francuskoj.
Taj san se ubrzo ostvario, kada je završila studije i dobila posao u Parizu. Uspjeh nije došao bez izazova, ali su podrška porodice i prijatelja, kao i njena neiscrpna želja za učenjem, učinili da svaki korak na tom putu bude vrijedan. Danas, nakon svih tih godina, Nada s ponosom gleda na svoje postignuće, svjesna da su je hrabrost, upornost i ljubav prema porodici doveli do mjesta gdje je danas. Francuska je postala njen dom, ali srce joj uvijek ostaje povezano s Crnom Gorom, gdje su njeni korijeni i gdje uvijek može naći svoj mir pored mora.
Dok šeta užurbanim ulicama Pariza, Nada kako je kazala u intervjuu za portal #CGDIJASPORA često osjeti nostalgičan trzaj u srcu, misleći na Crnu Goru, i svoj dom. Iako su svijetla Pariza sada njen svakodnevni pejzaž, često se sjeti mirisa borova i mora, tišine jutra u Tivtu i zvuka talasa koji se lome o obalu. Daljina od rodnog kraja ne umanjuje njenu ljubav prema domovini; naprotiv, svaki kilometar čini te uspomene još dragocjenijima. Život u inostranstvu donosi nebrojene prilike, ali s tim dolazi i čežnja za domom, za porodicom, za onim poznatim mirom koji samo Crna Gora može pružiti.
CGDIJASPORA: Možete li nam reći nešto više o svom putu iz Tivta do Pariza? Kako je izgledao vaš put od studija u Novom Sadu do posla u Parizu?
NADA LAZIĆ: Sjećam se da sam imala 12 godina kada sam tati i mami rekla prvi put da cu studirati u Novom Sadu. NiJEsu me odmah shvatali ozbiljno i tata je tada rekao ,,viđećemo”, misleći u sebi da ću vjerovatno promjeniti mišljenje, ali kako je vrijeme odmicalo, a ja bila sve odlučnija u mojoj odluci, to su prihvatili. Ljubav prema Novom Sadu se rodila od malih nogu, jer je dosta tatine porodice tamo pa smo često išli i meni je ostala želja da tu studiram, a ljubav prema tom gradu i dan danas traje.
Put je bio težak. Odselila sam se prvi put sa 19 godina, iz Tivta u Novi Sad, sama. Iz ove perspektive danas, podrška roditelja i porodice je jako važna, a ja sam tu podrsku imala, i bez njih ne bih bila tu gdje sam danas. Moja baka i deda, tetke i teče, ujak i ujna.. svi su bili tu za mene. U svakom smislu.
Polaganje prijemnog, potraga stana, odlazak od roditelja, rastanak sa prijateljima tako rano… nije bilo jednostavno.
Prvi ispiti, stres, život u novom gradu, novi prijatelji. Novi Sad mi je već toliko toga divnoga donio i rani odlazak iz rodnog grada mi je pomogao da sazrim u svakom smislu.
CGDIJASPORA: Kakvo je iskustvo studiranja u Nici promijenilo vaš život i karijeru u Francuskoj?
NADA LAZIĆ: Na trećoj godini studija sam prvi put dobila stipendiju za Univerzitet u Nici. U tom momentu nisam bila svjesna šta mi se desilo, dok nisam krenula da pakujem kofere.
Sjećam se i dan danas beogradskog aerodroma i dana kada sam se selila za Francusku, mene sa jednim koferom i mame koja me pita znam li gdje idem i ko me čeka. Tada nije bilo mreža, aplikacija, whatsappa.
Ipak, dolazak u Nicu, novi ljudi, studije, skroz je promjenio moj život. Završila sam tu godinu i shvatila da ja tamo želim da živim, ubrzo upisala master i dobila posao u Parizu.
Život u Novom Sadu i Nici mi je pored svega donio prijatelje za cio život koji su postali i dio porodice.
Nakon studija u Nici, a potom i Monpeljeu ubrzo sam dobila ponudu za posao u Parizu i tu ostala.
CGDIJASPORA: Kako ste se odlučili za studiranje francuskog jezika u Novom Sadu i šta vas je inspirisalo da nastavite obrazovanje u Francuskoj?
NADA LAZIĆ: U osnovnoj školi sam dobila francuski kao drugi strani jezik, i sjećam se da se dosta francuskih serija prikazivalo tada na crnogorskim kanalima, što je dodatno učinilo da zavolim taj jezik. A i divni profesori koje sam imala tokom osnovne, ali i srednje škole u tivatskoj gimnaziji su doprinijeli da izaberem taj fakultet. Novi Sad je bio tada već očigledan izbor za mene, a i katedra za francuski jezik u Novom Sadu ima izuzetne profesore takođe.
Ono što me najviše inspirisalo da nastavim obrazovanje u Francuskoj jeste praksa. Jako puno prakse i učenje isključivo korisnih stvari, zatim jug Francuske koji je divan, prijatelji koje sam stekla u međuvremenu, kvalitet života. Francuska zaista nudi puno mogućnosti studentima, od obrazovanja, do prakse, mnogo studentskih poslova i slicno.
CGDIJASPORA: Kakvo je vaše iskustvo sa francuskim obrazovnim sistemom, posebno u kontekstu vašeg master studija u Internacionalnom biznisu?
NADA LAZIĆ: Oduvijek sam razmišljala da nisam studirala strane jezike, studirala bih pravo ili psihologiju. I danas radim posao koji je povezan sa sve tri grane, stranim jezicima, pravom i psihologijom.
U mom poslu me privukla ta internacionalnost, što radim u pravnom sektoru i sa advokatima iz cijelog svijeta. Moj posao je svakodnevno prilagođavanje drugim kulturama, upoznavanje novih nacionalnosti, običaja iz raznih država, i sve to u poslovnom kontekstu.
Event industrija je inače vrlo kompleksna jer iziskuje veliko strpljenje, reaktivnost, i jako veliku smirenost jer stres vrlo lako ponese. Organizovati jedan event u biznisu znači da zavisite od mnogih dobavljača, drugih timova i vašeg tima, gdje se često susrijeću i različiti karakteri i to sve u kontekstu stresa, žurbe i pritiska. Sada, posle šest godina u ovom poslu kažem da je uspjeh za takav tip eventa poznavanje poslovne psihologije, pravnog sektora zbog sadržaja eventa i stranih jezika zbog velike internacionalnosti, kao i odlične liderske sposobnosti.
Što se tiče obrazovnog sistema, moram da priznam da je dosta drugačiji od našeg, uči se količinski dosta manje, i ima dosta praktičnog rada, i učenja na konkretnim primjerima. Ima dosta prakse, rada u firmama tokom studija i slično.
Postoji čak i mogućnost rada tokom studija, a da firma u kojoj radite, finansira vase studije; što vam istovremeno pruža praksu, finansira studije a završavate istovremeno i fakultet koji želite.
CGDIJASPORA: Koje su najveće kulturne i profesionalne razlike koje ste primijetili između života u Crnoj Gori i Francuskoj?
NADA LAZIĆ: Kulturnih razlika između Crne Gore i Francuske ima dosta. Razlika svakako u ovom kontekstu ne znači da je nešto nužno loše, ali jeste drugačije, i bilo je potrebno određeno vrijeme prilagođavanja. Ljudi su dosta više individualisti, hladniji, rezervisaniji.
Profesionalne razlike su takođe prisutne, Pariz je vrlo internacionalan grad sa preko 110 nacionalnosti ljudi koji žive u njemu, postoji dosta zanimanja koja u Crnoj Gori tek kreću da se razvijaju, radno vrijeme je duže, počinje se kasnije, ali se i završava kasnije.
Ljudi do posla putuju od po pola sata do dva sata u jednom pravcu, sve je dosta ubrzano.
CGDIJASPORA: Koji su bili najveći izazovi sa kojima ste se suočili prilikom prilagođavanja životu i radu u Parizu?
NADA LAZIĆ: Najveći izazov je možda bio francuski jezik i francuska administracija. Ja sam studirala francuski, učila ga od sedme godine, ali život u stranoj zemlji je skoz druga priča, pogotovo različiti krajevi Francuske. Ja sam živjela u Nici, pa Montpeljeu i u Parizu pa i tu francuski jezik varira. Svakako nije bilo bolje vježbe za francuski jezik od života u Francuskoj, pa sam se i tu prepreku dosta brzo prevazišla.
CGDIJASPORA: Kakvi su vaši planovi za budućnost? Da li planirate ostati u Parizu ili imate neke druge ciljeve i želje?
NADA LAZIĆ: Planovi za budućnost su mi da ostanem u Francuskoj, za sada u Parizu jer mi je tu posao i karijera koja za sada ide uzlaznom putanjom, i to ne bih mjenjala. Nakon 10 godina u Francuskoj, izvukla sam sve pozitivne strane života ovdje i moji ciljevi i želje su vezani za život ovdje.
CGDIJASPORA: Kako održavate vezu sa Crnom Gorom? Da li ima neka zajednica crnogorske dijaspore u Francuskoj?
NADA LAZIĆ: U kontaktu sam sa Ambasadom Crne Gore u Francuskoj, i znam da oni rade odličan posao koji povezuje Crnu Goru i Francusku; kako u turizmu tako i kroz promociju nasih književnika, naše kulture i običaja. Inače, jedan od razloga zbog kojih danas i nemam osjećaj da sam toliko daleko od kuće je odlična povezanost letovima između Francuske i Crne Gore (što nije bio slučaj prije 10 godina). Danas ima dosta direktnih letova iz Pariza na aerodrom Tivat ili Podgoricu.
CGDIJASPORA: Koje biste savjete dali mladim ljudima iz Crne Gore koji razmišljaju o studiranju ili radu u inostranstvu?
NADA LAZIĆ: Moj savjet bi bio da probaju. Slažem se da nije lako, i potrebna je velika želja i hrabrost ali ono što život u inostranstvu može da donese: novo iskustvo u poslu i studijama, nove kulture, novi prijatelji, pa i učenje drugog jezika, prilagodjavanje… ni jedan početak ne mora da bude konačan. Ja sam mišljenja da treba probati, jer zaista može mnogo da se dobije u duhovnom i profesionalnom smislu. Ukoliko ne ide, uvijek se možemo vratiti u divnu Crnu Goru.
CGDIJASPORA: Kako vidite ulogu dijaspore u promociji crnogorske kulture i povezivanju sa matičnom zemljom?
NADA LAZIĆ: Dijaspora je svakako važna u promociji crnogorske kulture. Ja prva vidim razliku sada i prije 10 godina, koliko je Crna Gora postala poznatija Francuzima i koliko sve više njih idu da ljetuju u Crnu Goru. A i primjer direktnih letova je veliki pokazatelj; ja kada sam tek dosla u Francusku nije postojao ni jedan let, dok ih danas ima nekoliko.
Crna Gora postaje vrlo atraktivna destinacija u Francuskoj i meni je veoma drago zbog toga.
CGDIJASPORA: Šta vam posebno nedostaje iz Tivta i Crne Gore i kako to nadoknađujete dok živite u Francuskoj?
NADA LAZIĆ: Iz Tivta mi najviše nedostaje porodica i mir pored mora. Kao neko ko je odrastao u Tivtu, bilo mi je nezamislivo da živim u gradu koji nije na moru, ali vremenom sam se navikla, prvo životom u Novom Sadu, zatim u Parizu.
Mišljenja sam da ljubav prema jednom gradu čine više ljudi u njemu, nego sam grad. Što bi rekla jedna poslovica: ,,Kuća je napravljena od cigle i maltera, ali dom je napravljen od ljudi koji tamo žive”. Zato i moji prijatelji i porodica često dolaze u Pariz, a i ja dosta često odem na nekoliko dana u Tivat.
Porodica mi najviše nedostaje kada su naši praznici ili neke proslave ali, kao što sam već rekla, zahvaljujući velikom razvoju crnogorskog turizma, danas ima često letova i ja se trudim da kad mi vrijeme dozvoljava, odem u Crnu Goru, i pristustvujem svim bitnim momentima moje porodice i prijatelja.
