Bez obzira na školovanje van granica ili život proveden daleko od zavičaja, naši umjetnici su neprekidno pronalazili inspiraciju u Crnoj Gori, te su kroz svoje radove uvijek nosili neizbrisiv pečat svog rodoljublja – kazao je nedavno na okruglom stolu: Crna Gora – vječna inspiracija književnika iz naše dijaspore – iseljenika” u Podgorici, Dejan Vuković, v.d. generalni direktor za ekonomsku i javnu diplomatiju u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore.
On podsjeća na bogatu baštinu crnogorskih umjetnika svjetskog glasa čija su remek-djela posvećena domovini
– Istorijski tragovi jasno pokazuju put velikana crnogorskog slikarstva, poput Cetinjanina Pera Počeka, čije je umjetničko djelo osvojilo svjetsku scenu. Godine 1907, Poček je osvojio Gran Prix na izložbi Balkanskih zemalja u Londonu, predstavljajući svoju otadžbinu kao kulturnu zemlju i umjetničko središte. Milo Milunović, majstor pejzaža, svojim slikama Mediterana, posebno motiva Budve i Crnogorskog primorja, očaravao je publiku širom svijeta. Petar Lubarda, još jedan velikan crnogorskog slikarstva, ostavio je iza sebe impozantna djela koja prikazuju ljepotu crnogorske prirode i kulture – podsjetio je Vuković.
Dodaje i da su Dado Đurić i Gjelosh Gjokaj, bili aktivni u Parizu i Njemačkoj i donijeli su svoje crnogorsko nasljeđe na svjetsku scenu, dok je Risto Stijović, doajen crnogorskog vajarstva, dijelio svoju strast prema Crnoj Gori s prijateljima u Parizu i šire.
– Janko Brajović, kroz svoje skulpture, nije samo umjetnički izražavao, već je i aktivno zagovarao obnovu nezavisnosti Crne Gore. Risto Ratković je svojim književnim djelima prikazivao ljubav prema zavičaju, dok su Ćamil Sijarić i Dušan Kostić kroz svoje knjige i pjesme prenosili duh Crne Gore na čitaoce širom svijeta – podsjeća Vuković.
On ističe da stvaralaštvo, prožeto zavičajnim duhom, predstavlja istinski dragulj crnogorske kulture i da kroz umjetničke izraze, nose sa sobom emocije i identitet rodne grude, predstavljajući dostojanstveno Crnu Goru širom svijeta.
– Neka nas uvijek inspirišu riječi Dušana Kostića: “Ako je ljubim, goru moju čarnu, možda znam zašto ljubim, ko i onda ranjenom usnom kad sam je privijo meko!” – poručio je na kraju izlaganja Vuković. N.S.
