Piše: Nada Stojanović
Najboja žena inženjerka u SAD je Crnogorka – Milena Vujošević. Nagradu joj je dodijelila institucija „Sensor Converge“ 2021. godine za cjelokupan doprinos oblasti mikroelektronike, uključujući senzore, za inovativna tehnička rješenja čiji je vrijednost procijenjena na 500 miliona dolara, za intelektualno i organizaciono liderstvo, za doprinos razvoju industrijskih standarda, za mentorstvo novih generacija inženjera i za aktivno zalaganje na povećanju inkluzivnosti hi-tek industrije kada su u pitanju žene inženjerke i naučnice.
Poluprovodnička industrija
Kako je kazala ima privilegiju da radi u poluprovodničkoj industriji koja je u poslednjih 30 odsto 40 godina bukvalno revolucionizovala naše živote.
To je bio i povod našeg razgovora sa Milenom koja je sada na poziciji potrepdsjednice za istraživanje i razvoj TDK kompanija u Arizoni. Radi u njihovoj grupi za senzorske sisteme, čije je sjedište u Silicijumskoj Dolini u SAD, gdje i živi. Kao doktora nauka u mašinstvu odlučila je da se pridruži TDK-u, kompaniji sa sjedištem u Japanu koja broji 130.000 zaposlenih, zato što smatra da je to oblast kojoj predstoji razvojni bum, s obzirom da su (u velikoj meri zahvaljujući Intelu) kompjuterski sistemi došli na nivo da mogu da procesiraju ogroman broj podataka, uključujući i podatke koje senzori generišu.

– Vodim i globalnu organizaciju sa timovima u SAD, Nemačkoj, Italiji, Tajvanu i Kini. Takođe nadgledam i globalnu mrežu ugovornih proizvođača. Odgovorna sam za istraživanje, razvoj i proizvodnu spremnost MEMS senzora – kaže Vujošević.
Njena glavna oblast interesovanja su mikroelektronska kućišta gdje primjenjuje svoju ekspertizu iz oblasti mehanike, termo-mehanike, fizike oštećenja, multi-fizičkih kompjuterskih simulacija i proizvodnih procesa.
Obavljala je i obavlja izvršne i rukovodeće funkcije uključuju: globalni menadžment, vođenje multidisciplinarnih timova, kolaboracije sa univerzitetima, saradnje za globalnom mrežom ugovornih proizvodjača („contract manufacturers“), uspostavljanje novih industrijskih standarda, itd.
Milenin prvi posao poslije završetka studija bio je za asistenta na Univerzitetu Crne Gore od kojeg je dobila zlatnu medalju kao najbolji diplomirani student.
– U to doba, ranih devedesetih, nakon završetka magistrature, našla sam se na prekretnici gde je trebalo da odlučim kako najbolje da nastavim dalje. To su bile godine kada se Jugoslavija raspadala, sa mnogo previranja u društvu, teškom ekonomskom situacijom i osećanjem beznađa. Želelja sam da učim dalje, ali su te moje ambicije bile u neskladu sa objektivom situacijom u kojoj smo živjeli. Zato sam počela da razmišljam o odlasku u inostranstvo – priča Vujošević.
Dalo joj je samopouzdanje njen studijski boravak u Velikoj Britaniji u 1991, gdje je imala priliku da se uporedi sa istraživačima iz cijelog svijeta i gdje je shvatila da ja nije ništa gora od njih.
– Moj plan je bio da odem u neko “bliže” inostranstvo. Mogućnost koja se ukazala izjalovila se kada je stupila ekonomske blokada. U to isto vreme ukazala se mogućnost za odlazak u SAD, koja se završila pozivom da u ljeto 1992. dođem na Univerzitet države Arizone i počnem doktorske studije na Mašinskom fakultetu. Važan dio tog poziva bila je financijska ponuda da budem plaćena sa projekta na kome ću raditi – rekla je Vujošević.

Doktorat je završila 1996. godine iz oblasti mehanike oštećenja.
– Moji inicijalni planovi su bili da nastavim akademsku karijeru, što je bio svijet koji sam poznavala i voljela. Taj plan se promijenio kada mi je odmah po završetku doktorata ponuđen posao u Motoroli, gde sam po prvi put bila izložena izazovima napredne industrije i gde sam vidjela kako se visoko-naučna znanja koriste praktično za razvoj proizvoda. To je bio moj ulazak u poluprovodničku industriju gde sam ostala do danas i radila u vodećim svetskim kompanijama (Motorol, Intel, TDK) – priča naša sagovornica.
Tokom više od 25 godina u industriji pokrivala je širok opseg različitih oblasti: istraživački rad, razvoj tehnologija, razvoj proizvoda, kontrolu kvaliteta, pouzdanost i proizvodne procese elektronskih komponenti.
Mikroelektronske komponente na čijem razvoju i proizvodnji je radila omogućavaju funkcionisanje najsavremenijih sistemima današnjice.
– U Motoroli su to bili MEMS (Mikro-Elektro- Mehanički-Sistem) senzori za automobilske i industrijske aplikacije. Između ostalih, to su bili i senzori ubrzanja koji su sredinom devedesetih tek počinjali da se masovno koriste u vozilima za aktivaciju vazdušnih jastuka. U Intelu, gdje sam provela 14 godina, radila sam na razvoju najmoćnijih kompjuterskim procesora koji su omogućili proliferaciju kompjuterskih sistema današnjice. To su komponente koje su mozak računara i nalaze se u laptop kompjuterima, desktop kompjuterima, serverima. U TDK sam prešla 2018. godine, da ponovo radim na MEMS senzorima. To je velika grupa raznih vrsta senzora: senzori ubrzanja, pritiska, otiska prsta, žiroskopi, mikrofoni, senzori merenja distance. Oko milion ovih TDK senzora se proizvede svakog dana. – prila Vujošević.
Komponente koje razvija nalaze se u mobilnim telefonima, kamerama, robotskim sistemima, automobilima, slušalicama, uređajima za poboljšanje sluha, u video gejm sistemima, pametnima naočarima, sistemima za virtuelnu realnost; našli su se čak i u fudbalskim loptama.
– Smatram da je uloga inženjerske profesije da pomogne poboljšanju ljudskih života. Pogledajte šta znači svaki novi put, svaki novi most, šta su nam omogućili vozovi, automobile, avioni, kako su napretku medicine pomogli dijagnostički uređaji, ili kako se inženjerske strukture koriste u medicini (stent, veštački kuk, zubni implantat, itd.). Saznanje da sam i ja dala mali doprinos razvoju novih tehnologija je nešto sto mi pričinjava veliko zadovoljstvo – ističe Vujošević.
Intelektualni izazov
Druga stvar koja je motiviše je intelektualni izazov.
– Problemi koje rješavam sa mojim timovima su multidisciplinarni i zahtijevaju najnaprednije naučna rešenja. Takođe, u ovim oblastima, pretvoriti dizajn u proizvod je nauka za sebe i vjerovatno jedan od najvećih inženjerskih izazova današnjice. Koliko je to komplikovano, pokazuje i činjenica da je danas jedan od glavnih globalnih konflikata u svetu (Kina-Tajvan-Zapad), upravo vezan za nastojanje velikih sila da uspostave dominaciju u proizvodnji poluprovodnika – naglašava Vujošević.
Ističe da je život u SAD, različit nego kod nas.
– Ljudi mnogo rade. Nemaju očekivanja da će im država ili familija pomoći i oslanjaju se na sebe. To nije slučajno, jer socijalna podrška koja je prisutna kod nas i u mnogim drugim zemljama, ovde je vrlo limitirana – zdravstveno osiguranje nije zagarantovano, predškolsko obrazovanje nije besplatno, univerzitetsko obrazovanje je vrlo skupo, penzija nije zagarantovana, što znači da sve to čovjek mora da obezbijedi sam. Sa druge strane, uz sve izazove koji postoje, to je uređeno društvo sa jakim pravnim sistemom i razvijenom ekonomijom koja daje ljudima mogućnosti da se dokažu i ostvare. Ono što ja posebno cijenim je da je sistem zasnovan na kriterijuma koji su jasni: nije bitno ko si i odakle si, pokaži nam koliko vrijediš i po tome ćemo da te cijenimo. Zato mislim da kada je neko imigrant, kao što sam ja, to je vjerovatno lakše biti u SAD nego bilo gdje drugde – poručuje naša sagovornica.
Pored brojnih obaveza uspješno usklađuje privatni i poslovni život.
– Imam sreću da smo moj suprug i ja ravnopravni partneri i da smo oboje balansirali naše karijere jedno prema drugom i prema potrebama porodice. Sve je to bilo mnogo teže dok je naš sin bio mali. Sada kada je on odrastao, izazovi su drugačiji, ali potreba za balansom i dalje ostaje. Moj posao je zahtjevan i uključuje interakcije sa ljudima u raznim vremenskim zonama. To znači da moj radni dan često počinje u šest ujutru ili se završava u ponoć. Ako nas posao iscrpljuje, onda nemamo energiju za porodicu. A obično smo iscrpljeni ne zato što radimo dugo ili suviše, već zato što ne radimo dovoljno nečega što nam pričinjava zadovoljstvo. Zato gledam da tokom dana uvek uključim stvari (poslovne ili privatne) koje mi donose radost – kaže Vujošević.
Planira da nastavi da radim u svojoj oblasti i da u neko dogledno vrijeme uspostavi malo više fleksibilnosti i da, eventualno, održi neki univerzitetski kurs gdje bih prenijela znanja koja je stekla i koja se, često, ne uče na univerzitetima. Takođe se nadam da ću u budućnosti provoditi više vremena u Crnoj Gori…
