Piše: Nada Kovačević
Viktor Đukić danas ima deset godina, a titula najljepšeg dječaka svijeta, koju je osvojio kao trogodišnjak, i dalje je dio njegove posebne priče. Na fotografiji u crnogorskoj nošnji, sa zastavom u ruci, podsjeća koliko se ljubav prema domovini može nositi s ponosom — gdje god da nas život odvede.
Viktor Đukić iz Berana široj javnosti predstavio se 2019. godine, kada je na dječjem takmičenju ljepote „Little Mister World“ i „Best of the Best“ u Turskoj ponio lentu najljepšeg dječaka svijeta. Imao je samo tri godine.
Na međunarodnoj sceni nije predstavljao samo sebe. Predstavio je i svoj grad i Crnu Goru, a poseban utisak ostavio je nastup u tradicionalnoj narodnoj nošnji, uz crnogorsku zastavu. Upravo taj spoj dječje radosti, tradicije i nacionalnog ponosa ostao je upečatljiv dio priče o malom Berancu.
Prema tadašnjim izvještajima, Viktor je prve korake u modelingu napravio veoma rano, a na takmičenje u Turskoj otišao je kao najmlađi član modne agencije „Top 3 Models Montenegro“. Njegova majka Elmaza tada je govorila o uzbuđenju pred put i o tome koliko je truda bilo potrebno da se obezbijedi učešće. Po povratku u Crnu Goru, Viktora i majku na aerodromu je dočekala ekipa Televizije Crne Gore.
Danas, sa deset godina, Viki je mnogo stariji od dječaka sa fotografija iz 2019, ali ga titula koju je tada osvojio i dalje prati. U javnosti je ostao upamćen kao najljepši dječak svijeta, a njegov lik u nošnji i sa zastavom podsjetnik je na to kako djeca mogu na poseban način približiti crnogorsku tradiciju i identitet.
Ipak, njegova priča danas obuhvata mnogo više od uspjeha na takmičenju. Viki je učenik Osnovne škole „Vukašin Radunović“ u Beranama i, kako ponosno ističe njegova majka Elmaza, ima sve odlične ocjene. Uz školske obaveze, važno mjesto u njegovom odrastanju zauzimaju humanitarni rad i želja da pomogne drugima.
Prema riječima njegove majke, tokom poplava u Bosni donirao je svu svoju opremu. Sa porodicom je učestvovao i u humanitarnim aktivnostima u Srbiji, namijenjenim ženama oboljelim od karcinoma dojke. To su samo neke od akcija u kojima je učestvovao, a Elmaza kaže da iza njih stoji još mnogo humanitarnih aktivnosti.
Njegova spremnost da pomogne drugima ogleda se i u želji da jednog dana postane doktor. Majka se nada da će tu želju ostvariti, jer ga opisuje kao veoma humanog dječaka, osjetljivog na potrebe drugih. U ovom periodu, kako ističe, voljela bi da posebnu pažnju posveti školi i učenju.
Pored medicine, Vikija privlači i gluma. Želio bi da se oproba kao glumac, a posebno bi ga obradovala prilika da učestvuje u reklami kojom bi predstavio svoju državu, Crnu Goru. Takvom pozivu bi se, poručuje njegova porodica, rado odazvao.
Takve priče imaju posebno značenje i za crnogorsku dijasporu. Veza sa domovinom ne mjeri se udaljenošću — ona se čuva kroz jezik, običaje, porodična sjećanja i ljubav prema zemlji porijekla. Viki je, još kao dječak, tu vezu pokazao na sceni pred međunarodnom publikom: ponosno noseći crnogorsku nošnju i zastavu.
Njegova majka navodi i da Viki odrasta u porodici iz mješovitog braka. Uz podršku oca Zorana i majke Elmaze, gradi svoju priču kroz školovanje, interesovanja i humanitarne aktivnosti.
Viki i njegovi roditelji upućuju srdačne pozdrave svima u dijaspori. Elmaza poručuje da porodica prati naš portal i zahvaljuje na pažnji posvećenoj njihovom sinu. Iz kišnih i hladnih Berana šalju toplu poruku čitaocima, uz pozdrave od Vikija, njegovog oca Zorana i majke Elmaze.
Njegova priča počela je titulom osvojenom u Turskoj, ali je ostala zapamćena i po jednostavnoj slici: dječaku koji sa osmijehom drži zastavu svoje zemlje. Danas tu sliku dopunjuju odlične ocjene, humanitarni rad i dječje želje da jednog dana liječi ljude, glumi i ponovo predstavlja Crnu Goru.
